Radovan (Fra Grgo Martić) - V. Rijeka (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

V. Rijeka

 

Procvielilo čedo razplakano

Na bijelu krilu materinu

U Cetinju na sried gore crne,

Sjetno čedo romonilo majci:

Nosi mene na Njeguše mamo,

Ako haješ da ti ostanemo,

I ja tebi porad njegovanja

I ti meni s draga milovanja.

Nije nama na Cetinju stana

Nit života odslje pouzdana;

Jer će majko udariti Turci,

Kuda prodju povenut’ će trava,

I tebe će konjma pregaziti

A i mene ucvielit nejačko.

To nebilo čedo razplakano

Već bijela na Lovćenu vila,

Pocvielila na svu goru crnu:

Crnogorci moji mučenici

Boriste se na četiri strane,

Na sve kraje doslje sreća bila,

Na Dugoj jih uzprie Vukotiću,

Na Stubovih pobi Ceroviću,

S Martinića odgna Petroviću,

Na Zagarču porazi jih Mirko,

Pa ostali junaci poznani:

Gdje su stali nisu plandovali

Na Čestani i Krnjici krvnoj

Na Pranjini, Viru i Jezeru,

Na Kučima i na Ponorima,

Na Vukovcim i na Piperima,

Na Praskvici i na Sadjevici,

Na Ćurincu i na Kasalincu

Na Hrvaču i Družiću ravnu.

Svud po Turke vele loše bješe.

Pa začuo Omere Serdare

Pa u jadu siedu guli bradu

A pašama smrtne kazni prieti,

Da će njiha na mjehove drieti,

Ako goru neosvoje crnu

I nesjednu na Cetinju ravnu:

Hoće Sultan da je samorite,

Nek sve šeset srubi se hiljada

Što imate carskih četenika;

Pa još šeset viška udarite,

Mi nećemo štetovati s time,

Valja slavu održati carsku

I svečevu pobjedu bajraku:

Po što, nikom stalo nije.

Nemogoste niodkuda proći

Sad krenite uz Lješansku stranu

I niz Rieku Crnojevu plavnu

Do Dobrska, sela velikoga;

A kad do tog’ sela doturite,

Otle nije daleko Cetinje;

Dosad ništa zavriedili niste

A silnu mi potratiste vojsku,

Stid je mene u devletu momu

A i vama pokaranje zbiljno:

Teška srčba cara čestitoga.

Nu bar sada oči otvorite,

Pa slušajte officiere mlade,

Od Ingleza što sam nabavio;

Oni će vam kazat’ što valjade,

Jer umiju upravljati vojsku

I pravit’ će vaše napadaje;

Nemojte se paše maskariti,

Ako mi te ljude poslušate

E vjera je pa besjeda tvrda:

Dobit’ ćemo Crnogorce klete,

Njihova je sila smalaksala,

Upinju se uz carevu snagu.

Evo puna četiri mjeseca,

Što su mogli to su izdurali:

Hercegovim ni koraka nema,

Vukalu sam knežtvo ukinuo,

Provrgao Pajića Mihajla,

Neće znati za kijem će raja,

Ter će tako očamiti sama.

Nek nam nije više govorkanja:

Brže paše zavedite vojske,

Nevrćite nazad ni cigloga

A ni vaše nenosite glave,

Dok mi kneza nesvedete živa

I š njim Mirka ruku svezanijeh:

Jallah! paše za carevo zdravlje,

Nek njegovo sija veličanstvo,

A nek vaše pobiedi junačtvo.

Eto kneže, eto goro čarna!

Česvi vi se šalju posjećaji,

Česvi li to urodit’ vi vaji.

Kad nestane kneza na Cetinju:

Nestati će i te gore čarne,

A kad gore pa nestane čarne:

Nestalo je i slobodo zlatne,

Gdje slobode pa nestane zlatne:

I moga je nestalo pjevanja,

A gdje moga nestane pjevanja:

Tu ni meni nema stanovanja.

Jao! jadna sjerotinjo draga,

Kad se vinem s kršna Durmitora

Gdje ću pasti, pred čija li vrata,

Komu li se savit oko vrata?

Sužnju neću, duh mi ga nehata

A slobodnih nemam nigdje brata,

Okrom što bje na Cetinju stojnu;

Pa i to mi zlobe zavidnici,

Porušiti hoće pakostnici.

Jao! moje ubavo Cetinje! ...

Oču kneže, oču gora čarna,

Pa zajada s vilom iznenada

Na Cetinju malo i golemo,

Kano čedo nježno razplakano,

Kano srce jadno razvajano;

Tugu bije jedan na drugoga,

Jadikuje jedan uz drugoga.

Ma ko će vam pomoć jadovanju?

Opet veli sa Lovćena vila:

Inoga vam nema pomoćnika,

Osim bratu brata zatočnika;

Puno brata za vaš udes hata,

Ali su njim savezane ruke,

Jad jaduju, ali se uzdaju,

Da ték sreće ostavit ve neće,

S kojom ste se dojako rvali

I u svomu lonu održali.

Ta je sreća vaše skladovanje,

I danas se u sklad pouzdajte,

Pa dušmanu slobode nedajte

Pr’o vas svijeh neprešav mrtvijeh;

A kad crne zemlje dopanete,

Neće vi se okaljat’ junačtvo

No će rijet’ svijet i krajina,

Vaša braća a i nesvojbina:

Slavni bili, slavno poginuli,

Za slobodu otačbine svetu.

Gdje vilinski prozujali glasi,

Sva je gora protrnula crna

I pećine leleknule stiene,

A po gori zadrhtalo lišće

I kovilje zatreptalo cviete,

A na noge i staro i mlado,

Mlade mome, i ljubovce vjerne:

Čedne mome poraz djevovanja

A nevjeste radi vojnovanja,

Stare majko poraz roditeljstva

A vitezi zaradi viteštva;

Svi za svoju otačbinu dragu,

S čiem imaju tiem se oružaju,

Pa se kršno zavjerenje gradi:

Muži ići klance zasjedati,

Stare majke djecu zabavljati,

A djevojke i nevjeste mlade

Boriocim nosit brašljenice,

Ranjenicim rane zavijati,

A gdje bude i bit’ se uza nje. –

Krstaš bajrak sinu na Cetinju

I knez glavom usta sa Cetinja,

A za njime kita perjanika,

Pa ostalo golemo i malo,

Osta pusto ubavo Cetinje,

Ko da ga je kuga pomorila,

U njem mužka neostade glava:

Da bi komu za nevolju bilo,

Il’ kumovat okršteno čedo,

Il’ pogrebat’ tielo pokojeno,

To će ženske ovršiti ruke.

Knez okrenu proz Košćelu tvrdu,

Pr’o Dobrska sela na Rijeku;

Tu vojvode dočekaše kneza,

Kapetani i serdari mladi,

Kape kreću po ruke se meću,

Za kalpacim vije jim se perje,

 A na prsim sievaju čelenke,

A brijedke pozvekuju ćorde.

Junaci se poklanjaju knezu,

A knez pita junake za zdravlje.

Mila vilo je l’ ti žao bilo,

Kad te zdrave gledaše junake,

Pa te ruse gdje će ići glave,

Da se gube i da se krvave,

Za nevriedna zloću dušmanina!

Knez upita roditelja svoga:

Kud je koga razredio druga,

I jesu li gdjegod blizu Turci?

A Mirko mu po istini kaže:

Gdje su Turci navalili silni

S Podgorice uz Lješnjicu ravnu,

Pa kad Turci na Sitnicu bili,

Njegovi jih sreli četenici

I dosta jim smrtnih rana dali,

Al’ jih nisu zastavili klete.

S drugog’ kraja Prijepolja ravna,

Priepoljani pošli i Fočani,

Al’ Novica njiha dočekao

S Robovićem i sa Gluščevićem,

Sa Leovcem i sa Matovićem

I junakom Krčanin Ivanom,

Tere Turke razgnali Fočane,

Kakono jim nema zavračanja;

Bili smo se, mio gospodare,

Svi djetići kano i glavari,

Nijednomu prigovora nema;

Ali ko će precrpati more,

Ko li sinje preroviti stiene:

Do Mostara i do Skadra grada

To li će ti sve razagnat’ Turke;

Bili smo se, izdali se nismo,

Ni danas se izdat nemislimo:

Evo moja sa dva rama glava,

Neka idje o ledinu prva,

A dušmanu poklonit’ se neće,

Tako sam ti jamac za svakoga;

Da pomremo a nerobujemo.

A došo je sudnji danak, kneže,

Ja li po nas ja l’ po protivnike:

E tvoja je rieč starija, kneže,

Daj besjedu na nas pouzdanu,

Što mognemo da te posluhnemo.

Onda kneže riječ priuzeo:

O junaci, vrli zatočnici!

Starijega mješte oca znadem,

Ko je mladji, mješte sina moga,

Jednodobni, braća ste mi draga,

Moju rusu negledajte glavu,

Nit’ žalite kneževanja moga,

No žalite otačastva svoga;

Vaši djedi za njega su mrli

I oci vam za njeg umjeraše,

Pa zanj i vi krvlju dugujete.

Nehajite doma ni torova,

Majke će vam stada pripaziti

A ljubovce hljebca donijeti,

Mile kćerce rane zavijati:

Nam svim danas valja vojevati,

Il’ ostati ili poginuti.

Ko pogine, nek’ mu nije teško,

Ima zašto svaki naponase;

Ko ostane, nek nas spominja se

I nek na njem ostane zakletva:

Da nedvori dušmanina svoga.

Poglavari pravite junake,

A djetići slušajte glavare,

Lovite se drva i kamena,

Uzgrčite ruke do ramena.

Nećete se braćo zagrljeti

Sa svoijem rodom draganijemn,

Nit’ bacati kamom lagahnijem;

No sa svojim rvat’ nedragijem

I klati se zubma krvavijem,

Dočikajuć’ kruta napadnika

I goneć ga od doma svojega,

Da vi kućne čeljadce nesmuti,

Roditeljske kosti nepokruti

I svetijeh neskvrni oltara

I slobode zlatne neobara.

Svi grknuše iz jednoga glasa,

A poniče i zelena trava

Ter se klanja Nikolici knezu:

E Nikola, naša kruno zlatna!

Da nam nije ni naših domova

Niti bielih osvećenih hrama,

Gotovi smo za te mrijet’ sama;

Pa ćeš vidjet, da ćemo mrijeti

I dušmana kletog’ prostrijeti.

Naša vjera i naše junačtvo

I kapljica iza nokta crna,

Hoće danas proliti se vruća,

A krvnik nam na Cetinje neće;

Naša vjera za Božiju diku,

Naša krvca za naše krštenje,

Naša snaga za tvoje poštenje,

Naše kosti, da jih gospod prosti,

Neka odu za našu slobodu.

U ta doba graknuše gavrani,

A gavrani vazda zloufani,

Za gavranim kukavica sinja, -

I ta tica nije mila glasa,

Nit je dobra, niti mu se nadaj. –

Svako šuti, zlopaćenje sluti,

Al’ svak svoje pokrenuo krake,

Ter se love uz pećine ljute,

Na junačke uzpinju se pete,

A pjestima škriljke hvatajući

A o rame diljke čuvajući.

Istor silna pomoli se vojska, —

Zacrniše i brda i humke,

Zasjaše se litice uza nje,

Od turačka svijetla oružja.

Koliko je do Bojane pješća,

Onoliko je konja i junaka,

Pet hordija silovnih Turaka,

Pet glavnih jih rodi poglavica:

Eno prva poglavica silna,

Na zelenku konju visokomu,

Sve ga suho oliepilo zlato,

I konju mu sieva do koljena,

Na prsih mu tri nišana draga,

Što je njemu carsko milovanje

A vojničko bojno pouzdanje;

Bore mio, ko je na gjoginu?

Ono ti je paša Abdullahe, -

Trijest hiljad’ vodi paša druga,

Nijednoga neželi da vrne

Nesašavši na Cetinje ravno.

Ma pusti ga neka idje, vilo,

Onako mu, ko misli, nebilo.

Druga niče poglavica silna,

Na doratu, atu misirskomu,

Ništa gori nije od prvoga

Nit’ goliji na doratu biesnu:

I njeg kite dva nišana sjajna,

Jedan steko sa Jakova kneza,

Kod mu kulu na Grahovu spali;

Drugi steče, gdje provede vojsku,

Sa Trebinja do Ostroga biela.

Bože mio, ko je na dorinu!

Ono ti je Derviš paša, vilo,

Nakomica u hordiji prva, —

I š njime je trideset hiljada;

Ni on nebi požalio druga,

A da mu je na Cetinje siti:

I njeg puščaj neka idje, vilo,

Pa kako mu do Cetinja bilo.

To su Turskoj komandari vojsci

Carske Lale, u Nizamu hvale.

Još jih sliede četverica paša:

Abdul-Kerim i paša Sahide,

Mehemede i paša Mahmude;

Sve su paše po junačtvu brane,

Omerove vodje pouzdane.

Ekrem sjedi na Skadru bijelu,

Nikud svoju nepomilja glavu

Od janaštva ili od bojaztva.

Pa Ekremu ni zaprlo nije,

Kod ovacih carskih levenata. –

Al’ što bi vi baco bacaniju:

Nije vrieme od lakrdisanja

Već od gorka, vilo, uzdisanja.

Kom’, je žao krvi od junaka,

Koga boli na srdašcu pravda,

I kom’ duša za slobodu hlepi:

Proz kosti mu crna krvca strepi.

Eto crni grknuše gavrani, —

Netom oni zagraktali vrani,

Ljestor ljuta napanula vojska,

Čim je pala, namah jade dala:

Vatra šika s teška tučenika,

Ognjem gori Crnojeva rieka,

Nebo plamti od ognjeva plama,

Sa turačkih bojnih lubarada,

Kamo l’ neće Crnagora sama.

Sto je mogla, to je snage dala

I turskijeh glava pozobala

Odgoneć jih za godinu dana;

Al’ junačke iznemogle ruke,

Vatru žderuć za nedjelju dana

Na istomu nemilu bojišću.

Kolika je Crnojeva rieka,

Malo manjim krvca teče tekom,

Niz Dijevo i Sinjanske stiene

Crna krvca brda oplavila

I Ceklinjske nalila bunare,

Pa pijaće kapi vode nema,

Odkud bi se napili vitezi,

Zasirene okupali brke

Crnom krvlju konjskom i junačkom.

Jadna vilo nemila udara,

Nit’ se koji kruši nit’ pokara,

Niti koji išće smilovanja,

Rvući se za više nedjelja,

Nepazeći sveca ni praznika,

Niti danka ni noćna rastanka.

Sve se dave i kunjima gnjave,

Sve se biju jadnu krvcu liju,

Sve se tuše i biesa negluše. –

Vidiš vilo vojevodu Mirka,

Kako su mu ogorili brci,

Kol’ u noga goli dokoljenci,

Sve olovo meso očaktalo,

Biele ruke gvoždje oglodalo,

Al’ mu srcu snagu neuzelo:

Juri junak svuda naposamo,

Jedni viču: odi Mirko amo,

Da Turčina u dom nepušćamo;

Drugi kune: negoni ovamo,

I meni je puno jada moga

Ah! za Boga ....

Drž’ se pobra svoga,

Izniet’ će te iz pokolja živa;

A pobro se jur u krvi kalja

I na smrtnu postelju razbalja,

Ter pomaže rad tješenja svoga. . .

Bože mio, ko će pomoć koga

U toj borbi dana zlosrećnoga

Valja očim jedan na drugoga, —

Mrijuć’ jiedan na krvnika svoga,

Gdje nemože vratit’ mu udara

I njegovoj stvorit duši kvara.

Grme topi a tutnje lubarde,

Leti zrnje nebu pod oblake,

Al’ iz neba pada na junake –

A lubarde gruhaju u stiene

Ter iz stiena izgone junake,

A na njiha ljuta Toska srne.

Zatočnici pobacili diljke,

Ter orljaju niz točila škriljke:

Škriljke zvrču, pukle tikve rču;

Niz točila valjaju se trupi

Ter u crnu kotrljaju rieku,

I ona je gotov prisahnula

Od teškijeh zrna i lešina.

Tu davori Vukotiću Pero

I krvnike uz Dijevo vija ;

Tekom teče, briedkim nožem sieče,

Sjekom sieče, ranjenici ječe,

Aman viču, al njega netiču.

Ti amani znaci očajani

Iz turačkih usta nekajanih,

No jih gazi i nemilo razi:

Kud prolazi za njim zjaju jazi,

Vele jadni jazi i krvavi.

On potisnu Derviš pašu svoga,

Nek’ mu ni tu neostaje krivo,

Ko mu nije ni na Dugoj bilo.

Ima l’ još ko na mejdanu, vilo?

Zar nevidiš Krcu i Novicu

I Plamenca Jurišu serdara,

Gdje vitezi i njihovi stiezi

Proz dimove sievaju vlake,

Ko svjetlice proz kišne oblake:

Krco krči što se klonit’ neće,

Hršću kosti kud Novica šeće,

A Plamenac plamenom jih pali;

Kuda Krco i Juriša krči,

Gotova je njiva uzorana,

Za Novicom brnat’ bi se dala. –

Ali nije Turska sila šala,

Ma sublizu tu bi jih izdala,

Da nebiše paše Mahmud paše;

(Majka njega Prijateljskim*) zvala

I Lehskijem mliekom zadajala,

Al’ mu biela neprostila mlieka,

Ter ga kori iza gore vila:

Jadan brate, jadan Slavjanine,

Zar ti ruka usahnuti neće

Na brata je dižuć rodjenoga?

I ti za dom njekoč vojevaše,

Na ognjišću krvcu proljevaše;

A danas si k onom pribjegao,

Ki i tvoje cvielio je stare,

Pa za nj bratskom krvlju kvasiš ruke

Ali to je griješno junačtvo;)

Taj delija, nehvale mu bilo,

Kad svi s mjesta uzinakoše Turci,

Zahalaka drtno očajano:

Allah Turci kukavice crne,

Prisjelo vam mlieko materino,

Stid vas hljeba bilo carevoga:

Zar da šaka s’rve mučenika

Toli silne careve dundare!

Za mnom, ko će obraz osvjetlati,

I svom dinu stvorit’ zadužbinu!

Svirka svirnu, golo gvoždje sinu,

Zatutnjaše bubnji zategnuti,

Vrnuše se Turci uzprednuti,

Svakog ukor uj’de za srdašce.

Opet brda leleknuše jekom,

Opet krvca potočila tekom.

Vihar puhnu, gori krenu granje,

A Mirku se dade na jadanje,

Gdje mu krvca vruća dodijala

I u male puške zaljevala.

On nejada što mu srce strada,

Nit’ što bi mu mrijet žao bilo,

Već što mu se neda naprijeda,

Jer su klance založili trupi;

Pa nemože, da preo njih stupi;

Teža su mu te lešine smeća,

No je bila živa vojska steća:

Žive bi jih uklonjalo gvoždje,

Ja li bi se uklonjali sami. –

Junak jada, ne što duhom strada

Da njegova poginut’ će pravda,

No što vraga nemože da svlada;

Mirko jada, ne što s rana strada,

No što mu se vid oku ukrada,

Pa nevidi ko je na mejdanu,

Imade li išta pouzdanja,

Pa da dalje proz leševe tapa

I dušmaninu crne oči sklapat.

Pa zavapi u svom jadu Mirko:

Crna zemljo, je li tebe teško,

Ovlike nas držat’ na sebire,

U ovako nemilu prijenju;

Jal’ nas žderi jal’ dušmane žive,

Da se jednoč krvni rastanemo,

Da se drtna okanimo jieda,

Nebi li nam manje grieba bilo.

Bože mili, ima l’ ikog moga,

Da se bori na mejdanu krvnu!

Bože mio, zakloni Cetinje

I slobodu Čuvaj rodu momu,

Nedaj časnih oskvrniti hrama,

Nedaj starih pregaziti majka

I ljubovce dopanut’ sužanjstva.

Odjada mu svrh Košćele vila:

Jao! Mirko, pridavori Mirko!

Nemaš mnogo na mejdanu druga;

Pao ti je Plamenac Juriša,

I pao je Jole bajrektare,

I palo je trijest perjanika,

Pa je palo puno vitezova,

A puno jih teško ranjenijeh,

Malo jih je ostalo zdravijeh;

Al’ se bore po zalomu ljutu,

Ali nezna jedan za drugoga,

Nit’ ko znade za vojvodu svoga.

Jao! rane, jao! mrtve glave ..

Nisu Turci još mašili rieku,

Ali ko će dostat’ protivniku –

Mnozi još su na okopu Turci.

Sjeko si jih tri nedjelje ravne

Ni desetog pogubio nisi;

Da jih zgoniš na strugu ovčarsku,

Još za tri jih nebi isjekao. –

Već što ću ti govoriti Mirko,

Poćuti me, negubi se, Mirko,

Išći mira vojna od Turaka,

I oni će jedva dočekati,

Dat će ti ga, zaniekati neće,

Jer i njim je muka dodijala,

Pa će tebi ostati Cetinje

I sloboda na Cetinju zlatna;

A dok bude kneza i Cetinja

I slobodne djece na Cetinju,

Lasno ćete rane lijekati

I još lašnje okajati glave,

Što su pale, slavu rodu dale.

Nemori se, negubi se, Mirko!

Već dokaži svomu sinu knezu,

Što vam kliče savjetnica vila.

Kad ču Mirko, što mu veli vila,

Ljuta ga je bolja zadesila.

Bit’ nemože, valja poslušati,

Jer je vila istinu vidila

Pa istinu i govori viekom. –

Otišće se niz polome Mirko,

Dok kneževu nabasao glavu,

Ona živa, ona zdrava bila;

Pa vojvoda povidio knezu,

Što mu kliče savjetnica vjerna:

Teško bilo i ćaći i sinu,

Jer su brige dielili medju se,

Pa i jade polovit’ valjade,

A nije jim jur uradit’ ino.

Burnim duhom valja pomisliti,

Tužnim srcem valja privoljiti,

Suznim okom valja pogledati

A trudnijem izreći jezikom.

“Mir” izreče Nikolica kneže:

Kad knez reče, sva ču gora crna,

Što on rekne, niko poreć’ nema.

Na tu riječ sjajnu, veličajnu,

Udrhnu se tutanj od topova,

Ustavi se prasak od pušaka,

Kres od gvoždja, bijes od junaka,

Krhljavina koplja i kundaka;

Uminuše boli ranjenjka,

Utoliše gnjievi pobojnika;

Ko se ji bio, sad bi se bratio,

Da gorijeh nedopane muka.

Toli svakog na mir svijest snuka,

Ko kadano s južna vjetra biesna

Gusti smrknu na zemlju oblaci,

Pa proliju tuču i oluju,

Prospu striele i gromovne triese,

Sva se zemlja porušena strese

I sve smrtnu u užasu cvieli;

A potom se svašto obeseli

Kada munje i grmljava mine,

Vedar sine sunašce osmine.

Eto u tom žudnu razgaljaju

I krvnoga borenja stišaju

Banu njeka glava nenadana,

Razabrana i vele ubrana,

U odori cara franačkoga

I jezikom zbori njegovijem.

Čim dojaha, knezu pruži ruku

A knez njemu doda obedvije;

Malo rieči oba preturili,

Dok su kupu obredili piva

Pa otale pojezdi junače

(Dugujemo da mu ime znamo

Consul Wiett poštena mu majka).

Knez mu vjerna prida suputnika

Savjetnika Iva Rakovoga,

Proz Turačke projezdiše horde;

Časom spali k pašam pod čadorje

I s pašama besu preturili,

Pa otale k Skadru na Bojanu

Do koljena Omera serdara;

Lijepo jih serdar dočekao,

Pokraj sebe mjesto namjestio

I kafu jim dohranio crnu,

Pa došlići prikazali viesti,

Da primirja išće gora crna.

Od njeguva skuta svijetloga.

To Omeru vrlo milo bilo

Sieda mu se osmjehnula brada,

Jer je i njem trudba dodijala,

Sve čas po čas slati brzojave

Ko se vojske po mejdanim gnjave,

Gdje su bili šta su zadobili.

Doslie ništa imo kazat’ nije

A kazivat’ vaviek treba bila;

Sad se lasti i rone u slasti,

Gdje će kazat u devletu svomu,

Da je smogo cielu goru crnu

Koju niko smoći mogo nije,

Nit’ se ikom daše Crnogorci,

A k njegovoj jesu došli ruci.

Blago paši u devletu svomu,

Eto njemu hvale i kolajne,

Od Sultana nebrojeno blago,

Od Ridžala poklon i štovanie

Brže viče hitre savjetnike

Što do nužde drži utajane

Pa jih pita Omere serdare: -

Kako ćemo moje lale mudre,

Koje ćemo staviť ugovorke?

Omer pita, savjetnici kažu:

Piši pašo za uvjete prvo,

Da načiniš drum proz goru crnu,

Od Nikšića do Žabljaka grada;

Uzanj tvrde da sagradiš kule

Što će biti za tog druma straža

A zemlju će zauzdati cielu:

To će biti za te dobro prvo.

Inglez kaže a Omere piše.

Dat li vilo ako bora znadeš?

Mučno dati pobratime dragi,

Crnogorci Hajlenderi nisu,

Da Englezka njih se hvati varka.

Drugi uvjet postavi serdare:

Da uklone iz otačstva Mirka!

To će drugo biti dobro za te ...

Englez kaže a Omere piše ...

Dat li vilo sjerotinja Mirka!

Mučno dati pobratime dragi,

Jer rod njemu sve zasluge znade,

Vele cieni dobročinu svoga;

Kad bi njega izdali junaci,

Svoje ruse izdali bi glave.

Treći meći uslov gospodare:

Da ti vjeru za besjedu dadu,

Kako nigda pomagati neće

Odmetničkoj preo medje raji.

To je treće dobro gospodare

Po sve carstvo i po cara tvoga,

Omer piše a Ingleže kaže.

Dat’ li vilo vjeru za besjedu?

Ja li dati ja l’ nedati pobro,

Kad brat bratu pripomoći neće,

Ko će komu u nevolji doći!

A četvrto išći gospodare,

Da se sužnji u razmjenu miene,

Što je koja strana zadobila.

Paša piše a Ingleže kaže.

Hoće li se sužnji mijenjati?

Mienjat će se da bi krivo bilo,

Jere vole jednog izgubljena

Neg’ stotinu ulovljenih ravnu.

I na tom se uglavi primirje.

S biela Skadra gruhnuše lubarde,

Odpukoše na Cetinju ravnu.

Brzojavi lete k Carigradu

Pa rekoše: dobili su Turci.

A da pitaš šta su zadobili,

Nebi znali kazati ti sami,

Ali znade pregorkinja vila

Pa kazuje šćetu po svijetu:

Četrest hiljad brojenijeh glava,

Pet miljuna ingležkijeh groša,

Osim što su svi porezi zbrani,

Iz sve Bosne, pa tu pozobani,

Pa kljusadi, pa pustih samara

Pa ostalih skrovitijeh kvara,

A dobitak za kapu dinara.

Ma i to je bolje dobivanje

No krvave o ledinu glave.

Osu silna sa Rijeke vojska,

Osta rieka crna i krvava;

Ogorilo drvlje i kamenje,

Potavnilo bilje i čimenje,

Crnu zemlju krvca rasirila,

Ljuto goru crnu ucvielila.

Al’ necvieli jadan zavičaju!

Zemljicu će oprat kiša crnu

Iz nje neven poniknuti cviete

I travica porast zaboravka,

Slava tvoja povenuti neće

A šćete se zaboravit steće;

Jer je dično ostalo Cetinje

I sloboda na Cetinju sveta.

U slobodi zborovat će vile,

A dok biele uzzboruju vile,

Iz slobode strijeljat’ će striele

I viek razit prieke protivnike.

 

                ***********

 

Braćo moja slavni mučenici!

Evo pjevam što mi grlo daje,

Dokle još mi krvca hrabrost grije,

Dok mi srce za mejdanom hlepi,

Dok me za rod topla ljubav kriepi,

Dok mi moja godi posestrima.

Ako s vama borio se nisam,

Jesam bdio na vaše junačtvo,

Jesam vaše zlopatio boli,

I vaše sam osjećo udese,

Pa ja pjevah ne što mi je drago,

Već ja pjevah za diku junačku

Jer to njegda ostat će pričanje

U slavnomu našem naraščaju,

Kad njegovih nestane dušmana

(Nestat’ li jih igda do vieka?)

Nek vjekuje popievka junačka ..

Oj! junaci pokojne vi duše!

Uz sva vaša djela neumrla

I moja se duhom druži vila,

Nek bi i njoj uspomena bila.

Vita jelo vini k nebu grane,

Mili Bože pokloni nam zdravlje;

Jelo grane, da odpočinjamo,

Zdravlje Bože, da se spominjamo!

 

*) Freund.