Radovan (Fra Grgo Martić) - I Krnjica (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

I. Krnjica

 

Kano zviezda preo neba žarka,

Ili munja preo mrkla mraka,

Tako naglo bojni lete glasi,

Od Mostara do Trebinja grada,

Od Trebinja na Bojanu plavnu.

Sve se kreće što je za oružja,

Sve se nosi što je za nosiva,

Sve se oštri što je za sjeciva,

Sve se jari što je za goriva,

Sve tovari što je za trativa,

Dosta piva a dosta jediva,

A najviše okorjela gnjieva.

A taj gnijev kao vatra živa,

Iz svakoga ko iz grna sieva,

Svaka rana na osvetu zieva,

Svaka glava o pobjedi sniva,

I vrag zlobi primiče kresiva,

I zavidost hudobna pletiva,

I nevjera napela tetiva,

A i vražba ojedila crieva;

Što kršćeno sve to tudja kriva,

Što slobodno sve za robstvo biva; -

Jadan brate jadovna kobiva,

Jadan rode teška pozlobiva,

Jadna vilo za pjesme gradiva.

Crne vrane bit će vama mesa,

Drtni momci i vama će biesa,

Crna zemljo i na tebi triesa,

Ljuto gvoždje a i tebi kriesa;

Užas će se čuti do nebesa,

Sva vonjati zemlja od tjelesa,

Mili Bože nešćedi čudesa:

Neka krivi od pravedna bjega,

Nek ugine gori od boljega,

Da neizda vjeran vjernijega,

Da zamieni uzdan slabijega,

Da osveti živi pokojnoga,

Nek ukobi udes zlokobnika,

Nek zakloni sreća nevoljnika,

Mili Bože štiti pravednika,

A nebrani poginut’ krvnika,

Nek je tvoja za pravicu dika,

Nek te sloga ima pomoćnika;

A kad tebe za pomoći nadje,

Jeda crna tama se razadje,

Žarko sunce iza gore sine,

A sužanjstvo zatočnikom mine.

Mili Bože na svemu ti hvala,

Zaleće se jedna četa mala,

Jedno jutro iz te gore crne,

Preo medje pram Žabljaku gradu,

Ima l’ česvih uhoda da znadu.

Jutro ravno još se nesabralo,

Na Čestanu izturili momci,

Na Čestanu i Krnjicu krvnu,

A kad oni na Krnjici bili,

Sgrmi puška na četiri strane,

Zadimiše magle nenadane,

Prosu krupa od olova teška,

Usta cika udara vitežka,

Gruhnu vojska i tamo i amo,

Krv se ljeva do po biela dana.

A kad bilo iza pola dana,

Pustoj pušci ponestalo glasa,

Jataganim snaga poizdala,

Laka bura maglu razagnala,

Sve junake vatra nezobala,

A sudba jih sve smrti nedala;

Neznali se ko su odkuda li,

A kada jim vidilo dodalo,

 Poznaše se sukobnici ljuti:

Jedni Hoti, Gege i Mirdite,

A druzi su Piperi i Kuči,

Jedni pošli u zao čas po se,

Da porobe Zetu plemenitu,

Druzi pošli da pohode prime,

Pa primiše svoje goste krute.

Što s crnijem nesaždiše prahom,

I ljutijem nesraziše gvoždjem,

To svrnuše u okolu živo,

Oko sedam ravnijeh stotina,

Sve zdravijeh pod bajrakom glava;

Pa srenoše na Cetinje ravno,

Ter dadoše za jabuku knezu.

Ta jabuka knezu mila bila,

Vele hvali uhode valjane,

A lijepo pa miluje roblje,

Jer su sužnji okršćene glave,

Njemu braća po Isusu draga,

Latini su Hoti, Kastrioti,

Silna djeca Kastriota Jurja,

S kim no Jure s carom vojevaše,

Za tridest i više godina;

Kad sve caru u haraču bilo,

Oni sami nisu mu ga dali;

Kad car uze Arbaniju ravnu,

Car jim dade za junačtvo njino,

Il’ od straha il’ od milovanja.

Svoga sjajna turali Fermana,

Na mjedenu plohu upisana,

Da vojuje za njegovu glavu,

A sužanjskog nedaju harača,

Pa djetići ubojice krute,

Gdje trebaju za najgorje jade,

Tud je njima prvim padrijeti.

I sada su udarili prvi,

Ali prva vojna za drugoga,

Ter evo jih sužnji na Cetinju;

Al’ jim nije ružno sužnjevanje,

Ima kuća ima ogrijanje,

Dosta piva a dosta jediva,

Na svačiju po obroku glavu.

A što su jim poglavice prve,

Hajdaraga i Hota Hasane,

Pa i drugi vojni stotinici,

Njima ima i junačke časti,

Jer nohaju svijetlo oružje,

Po Cetinju ko po Skodru svomu.

To se svuda čulo ljudskovanje,

I njihovi čuli plemenici,

Klimenćani a i Mirdićani,

Pa je njima vele milo bilo,

Pa rekoše i besu zadaše,

Da već neće na tu goru crnu. –

U to doba pa rekoše ljudi,

Da j’ i svetom ocu žao bilo,

Piju Papi u vječnomu gradu,

Što kršćani biju kršćenike,

Pa je knjigu opravio bielu,

Ter nukovo svoje vjerenike,

Da neidju u boj uz krvnike,

Okršćenu proljevati krvcu,

I to bratsko skvrnit dočekanje,

So i hljebac pogaziti bieli,

Što se braći na Cetinju dieli.

Pa Bib-Doda naredbu je dao,

Na plemena svoja zarekao,

Pa plemena posluh odkazala,

Uz svečeva vojevat’ bajraka.

Ko će znati dokle će trajati,

I ta raja uz neposlušanje; -

Doć će sila pa će pohabati,

A i dotle ta je kriva bila,

Što je braću pizmom pozlobila,