Radovan (Fra Grgo Martić) - III. Vasojevići (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

III. Vasojevići

 

Zahvali se Beg Emalijane,

Na Gusinju gradu ubavomu,

Na divanu gdje ga čuše ljudi,

Da će dignut’ ubojitu vojsku,

Pa Bijelo polje prehoditi,

Popaliti sela zazlobljena,

I bijelu porobiti crkvu,

Na Stubovim pobre Gjurgjevijem,

Na sramotu vojvodi Milanu;

A da njega gdje ukobi živa,

Da će njemu savezati ruke,

I sagnat ga ka gradu Gusinju.

Što se hvali beže na divanu,

Podje beže da bi uradio,

Pobi zelen bajrak na livadu,

Pa pod bajrak sakupio vojsku,

Dosta vojske i zle i opravne,

Pa je beže povodio vojsku,

Gdje mu koje selo na udarcu,

Robi pali nikog’ nepoznaje,

Nit’ se boji Boga gledaoca,

Nit’ se plaši česva pokaranja,

Cvieli stare uz torove majke,

Neostavlja krava od telaca,

Niti žali ovce bez janjaca;

Sve plijeni beže Allibeže,

Uz Ječicu pojezdio rieku,

A kad bio do svetoga Gjurgja,

Na busiju nagazio bojnu,

Tu bje nješto u skrišu puškara,

Pa su bega dočekali živo,

I s njim jednu vatru preturili, –

I plahnuli bega neplahnuta,

Pa se bego na Sućesnu vrnu,

Hćede beže da iznese glavu,

Neplativši za pivo popievku,

Al’ ga hira nahirila bila,

Na junaka vojvodu Milana,

Pa ga Milan vatrom ponudio,

Ni beg nehée ostati mu dužan,

Puca puška sa obije bande,

Krv se ljeva i tamo i amo,

Boriše se borci očajani.

Al’ malina druga u Milana,

Nemogaše odoliti Turkom,

Nit iz tiesna izagnati klanca;

U najvećoj kad nevolji bili,

Pade soko u Sućesnu tiesnu,

Hoće vráne da razćera vrane,

Jer je soko poželio mesa. –

To nebio soko tica siva,

Već to bio Cerović Novica.

Cerović je čuo puškaranje,

Sa daleče iza Polja-biela,

Pa Novica sjetio se jada,

Da su njegdje braća u inadu,

S Gusinjanim i s Bielopoljanim,

Pa je junak pohrlio naglo,

Da se braći u pomoći nadje,

I u dobra dohodio doba,

Napao je čilan na umorne,

Pa su tursku razdrobili vojsku,

Za hiljadu poraziše ravnu,

Da ko broji i više bi bilo;

Allibega saletiše živa,

Pa mu vežu ruke naopako,

Udari ga nogom Ceroviću,

A Milan mu ćuši zaušnicu.

Pohvali se beže na Gusinju,

Da ćeš dognat svezana Milana,

I porobit sela do Zagarča:

Robio si dokle si mogao,

A danas si platio robivo.

Al’ da znadeš da smo bolji ljudi,

Nego li ste vi s našijem bili,

Evo ćemo poklonit’ ti glavu.

Pa mu rusu ostaviše glavu –

Al’ ga sobom povedoše živa.

Otle su se podigli junaci

Pjevajući roblje vraćajući,

Većem zlu se jur nenadajući;

Ma kad bješe uz to Polje bielo,

Ugledaše više polja ravna

Do bijele crkve Manastira:

Čadorovi kano labudovi,

Bojna koplja kano gora steća,

Mnoga vojska pješci i konjici

Oranice pretisnuli orne,

I livade prekrilili gojne,

Kano da su pali ljetovati.

Čim vojvode sagledale vojsku,

Na njoj su jim oči uzaprle, -

U tom i noć zarožila crna,

Pa se misle preo noći tavne,

Ko bi sjutra zakružili Turke.

Čim vojvode misli boravili,

Odabra se jedna četa mala,

Dvie stotine sve Vasojevića,

Prikleknuli na zemljicu crnu

Pa se Bogu pomolili blagu,

I sjutrašnjem Petku velikomu,

Da jim Bog da sreću poduzeću,

I sveta jim pripomogne Petka;

A kaju se za griješne dane,

Od Isusa prose oprošćaja,

Za pokoru crnu zemlju ljube,

Za kajanje s oči suze snube;

Pa se druzi zavjeriše bojni,

Da udare u po noći tavne,

U sredinu Turačka dundara:

Vjeru daju da se neizdaju,

Dok jednoga teče u kršaju.

Počem vjeru zavjerili tvrdu,

Koju živa neporiču usta,

A ni srce nehaba junačko,

Stiskoše se niz poljanu ravnu,

Usrnuše u pola dundara,

Po dvie samo izvrgoše male,

A i duge ciglu vatru dale,

Pa mahnuše gvoždjem nadjenijem.

Od zla nisu ni sanjali Turci,

Jedni spali a druzi klanjali,

I svom svecu službu službovali;

Al’ kad vatra zaždi u dundaru,

Na konje se povezane Turci,

Njeko razpas i brez opanaka,

A njekoja gola šija sinu:

Allah — allah noć vidoka nema.

Koja napast u ta doba gluha?

Il’ se svadja ogradila sama,

Nehotice u dundaru silnu,

Ili njeko o nevjeri radi,

Pa izdade dušmaninu vojsku! –

Nit se svadja ogradila sama,

Nit’ je kogodj tvorio izdajstva,

Jegdurallah jeknu po dundaru,

Gjaurin je napo iz nenada. –

Ja da vidiš čudna pobandanja,

Ja da vidiš teška udaranja,

Neudara koji koga žudi,

No koga mu crn mrak natotali

Na mah pušci i gvoždju u ruci.

Krvače se medju sobom Turci,

A pomažu noćni vjerenici;

Pomogoše koliko mogoše.

A kada se pogubiše druzi,

Po tom mraku u sjecivu krvnu,

Kog’ je jurve snaga poizdala,

Ili bridko smanjkalo oružje,

Ta nadade da iznese glavu,

Koja pade i nezna se za nju,

Al’ te znati vile pominjati,

Dok su uzgor sela Vasojeva,

I svetoga na stubovih Gjurgja:

To njegovi bješe mučenici.

Vesma malo druga izmahalo,

I to smrtnim ranam izranjeno.

Kad padoše k vojvodi Milanu,

Pa kazaše na kom poslu bješe,

Svi se čude čudu nenadanu,

A najviše Cerović Novica,

Pa Novica družbi besjedio:

Braćo moja evo zora rana,

A gotova borba zakuhana,

Nečasimo da se rane hlade,

Pokrutimo Turke pobrkane.

Znaš li brate vojvoda Milane,

U nas gleda ciela gora crna,

A čut će se i po svietu bielu,

Šta satvori noćna četa mala;

Pa bi nama za crn obraz bilo,

I na duše grijeh ostanulo,

Kad jim posla nebi pogrijali,

I njihovu sreću doigrali,

I njihove osvetili ruke.

U ime Boga i velika Petka,

Danas Ristos muke mučio je,

Za nas svoju krv proljevo dragu;

I mi ćemo danas ljevati je,

Časna krsta gone gonitelje,

Pa Ristova nek’ se slava širi.

A u nama bratska sloga piri,

Bratska sloga rad bratskoga spasa,

I viteškog po svijetu glasa.

Sinu zora iza gore jasna,

A borba se zavrže užasna:

Borba dura i do pola dana,

A nijedna neustupa strana,

Sa svojega pika i mejdana.

Ceroviću vele mučno bilo,

Jer se tako naučio nije,

Pa Novica usilio snagu,

Zatrka se skoka junačkoga,

A za njime hiljada druzijeh.

Dok bi lulu izpio duhana,

Osvojiše do pola mejdana;

Drugu nebi ni priždio druže,

Huso paša iz hordije stuže:

Nesta glave nesta i uzglavja,

Pobjegoše s Bjelopolja Turci. –

Osta píva i gotova blaga,

Sto tovara praha i olova,

I tri topa na kolijeh bojna,

Šest stotina posječenih glava;

Hamzabega Ćorovića zdrava

Savezaše Vasojice harne;

Pa kad divnu ogradili daću,

Dva vojvode poglavara drevna,

Podieliše što su zadobili,

Pa svoje su razbrojili vojske;

Krenu Milan k svomu zavičaju,

A Novica zemlji na krajišća,

Jere njemu stojna mjesta nema.

Kad u sela Milan snihodio,

Malo stao pa se odmorio,

Nadaše se da će godovati,

Vaskrs danak u svom domu s mirom;

Ali Turci Vaskrs nehajali,

Huso paša prikupio vojsku,

Pa na sela udri Vasojevska,

Na osvitak Vaskrsova dana.

Al’ i tu mu gora sreća bila,

Vasojevci zdrobiše mu vojsku,

I njegova ata ulovili,

U suhomu zlatu napulana;

Njeko reče i njegovu glavu,

Jer je poslje nebi na divanu,

Gdje pašinske dolažahu glave.

Oj! viteška djeco Vasojina,

Časne dane s mirom svetkovaste,

Vaskršenje osvjetlaste slavno:

Ova vama pjesma za uzdarje,

Bog vi dao i sreću i zdravlje.