Radovan (Fra Grgo Martić) - Zadjevice (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Zadjevice

 

Jesi li jim govorila vilo,

Da se smetne, što je doslje bilo,

Da se dvoje nezavadja milo.

Da su mili, nebi se zlobili;

Da su pravi, nebi se mobili;

Da su ljudi, nebi se drobili. –

Mili nisu, jere su nedrazi;

Pravi nisu, jere no su krivi;

Jesu ljudi, ma različne ćudi:

Jedna jim je od višnjega dana,

Al’ su cielje omjerili ine.

Jednijem je u zakonu dạno,

Poraz dina gonit’ dušmanina,

Neklanjali kao oni samo,

Neslavili iste izpoviedi,

Nedvorili proroka istoga; -

S tiem su išli dok jim se je dalo,

Pro bijela na sve kraje svieta;

Cvijelili inovjerke majke,

Inorodke grabili djevojke,

I ognjišća otimali tudja,

I tudjine prevrćali lonce,

I tudjine plijenili ovce,

U sužanjstvo odvodili roblje,

Od naroda načinjali groblje,

Što je stalo, kako se je dalo,

Što l’ zaprlo, koliko se klalo?

Ko je pao, kaza mu se plaća:

Mučenik je u nebo će poći;

Ko je osto, sigurna mu daća,

Uživati plieno i bogatstvo,

Tudju muku, ko iz svojih ruku,

Zato nikom nedat’ ni jabuku,

Silan bio i vele dobićan.

I tako mu u istinu biše.

A druziem se na zavjetu piše:

Branit lono i koljevku dragu,

I staricu pri koljevci majku,

A poginut ko i ostanuti,

Za krst časni i slobodu svetu. –

Te su stale naporedo ćudi,

Jedan goni, drugi dočekiva,

Gonioc je pritjero k duharu,

A bjegan je dognan do duhara;

Vile su mu u oči uprle,

Da se kloni gonioca svoga.

Jur se kuda ukloniti nema,

Vile pukle il’ oči prosule,

To mu dvoje na obijer samo;

Bježi, bježi more pr’o duhara,

Ja predaj se i na harač daj se!

Da bi bježo vidiš kud se nema,

A predat’ se Božja vjera neću,

Niti ću ti davati harača,

Ni stari ga moji nisu dali.

Pa na što bi i ja ti ga dao?

Na, suhijeh deset zanoktica,

Što me jedva suhim kruhom hrane,

U nerodnu klancu litičevcu.

Ha odbij se, nebij se na pravdi,

Ničesva ti nemam dugovanja,

Te bi ginut od obiesti biva,

A meni je za nevolju prieku.

Ako panem ima osvetnika,

Moju jadnu okajat će glavu,

Ter ni tvojoj bit’ lijepo neće.

Tako viče tužan zlopatniče,

Al’ nehaje silan nasrtniče,

Već ga goni da i na zid skače,

Jali da mu izbroji harače.

Ta se sila jur okajasila,

Uz krajinu uz tu goru crnu,

Silnik silom na kršćane srne,

Da jih krutu pod upravu svrne,

Listom muči i u roblje skuči.

Što velimo da i pobrojimo,

Ako nam se pobrojiti dalo:

Prva rana zadjevica prva,

Sa Nikšića na krajini grada

Ej! Nikšiću ukleta gradino,

S tebe zlo je i dosada bilo,

A da bi si s dobra postanuo

U tebi bi Nikša knezovao,

A nebi se ljute guje legle,

Štono suču iz kamena tvoga,

Pa čobane po stanovih cviele,

Is tudjijem pastrmuju mesom.

Eno skoro jedna četa kruta

Podiže se iz bedena tvoga,

Pa izleće do sela Oraha,

Preo medje kneza Cetinjskoga;

Daše ranu, pogubiše glavu,

Trijestero odagnaše marhe,

Gdje bi spali da bi večerali,

I čeljadci na domak dognali.

Ali glava imala čuvara,

Glas se dade po bližnjih selijeh,

I knez znao ali i neznao,

Za stotinu sačuka se brata,

Pa viknuše na zbor Nikšićane,

Da se vrate i da šćetu plate.

Kakva plaća, kad kupili nisu,

Kakva vraća, kad neznaju za nju,

Gdje se nigda nevraća s inijem,

Van krušaka iz dugih pušaka. –

Pa pukoše i bez odgovora,

Jedva jedne izaždiše puste,

A druge se s dimom odazvale,

Prve zajam a druge vraćanje.

Pa to jim je vično odštetivo,

Onom teško koga pade blizu,

A palo je ni falilo nije,

Onih više koji dužni biše,

Trijestinu uskinuše glava,

Za hiljadu uplieniše brava,

Vrnuše so zdravo i dobišno.

Pa po tome da su zdravo glave;

Puče puška, ko bi uduhnuo,

Krv poteče, ko bi ustavio,

Svi se stari pogrijaše jadi,

I uvrede i osvete klete.

Sjedoše se ježuriti Turci,

Jer kad cigli od njiha poliši,

Gdje mu da mu od koga mu drago,

Sva je njima raja ukresala,

Pa svi su jim krv u oku crna,

A i sami te nedaće traže,

Da se za njih u devletu kaže,

Ko su u poslu i na trošku tešku,

Rad zloglave na krajini raje,

Nebi li jim danjka neiskali.

Uz tu zgodu krenuše se Turci,

Nikšićani i Kolašinjani,

Korjenići a i Bilećani,

Neizdaše njih ni Gatačani,

Te pričeše cvielit sjerotinju,

Ko je komu na dohvatu bilo.

Kad se vidje u nevolji raja,

I oni se sebe osjećali,

Pa se love na noge lagahne,

Najprvi su Banjani valjani,

Pa Čevljani a i Grahovljani,

A ni Zubci nisu mirovali.

Svako sjetan pri obrazu svomu;

Kako kuda na udarcu bili,

Onako se s Turcim i tučili.

Tuknuše se na Ubavu ravnu,

Na Ljubovi a i na Lipniku,

Do bijele kule Čengićeve,

Na Krstacu pa na Metohiji.

Ta se sva su mjesta mrcinila,

Bilo jada i tamo i amo.

A po tome moja braćo draga,

Čevljani se s Banjanima združe,

Ter se hvate i do Korjenića,

S malo muke porobili ciela,

Sam Skožigrm jalov ostavili,

Jere se je na vjeru predao,

A vjera se za nevolju dava,

A nevolja srama nepoznava.

Čim se taki zbiše okršaji,

Njekom mali, a njekom i veli,

Ko je rusu glavu usijao,

On većijeh ni pamtio nije.

Viknu biela sa Zagorja vila,

Pa dozivlje vojevodu Luku:

Gdje si zapro vojevodo Luko,

Kako tebe na vidilo nema,

Ili si se prošo četovanja,

Ili te je bolja obrvala,

Ili su te podmitili Turci,

Pa nehaješ što ti braća rade.

Nije tako dosad s tobom bilo,

Gdje krenuše na posav ljudi,

Ti si bio vazda prvi Luko,

A danas te ni od želje nema.

Eno Turci pale savardake,

Ured će ti i na Zubce sići.

Već ako si u životu pobro,

Tere vjerom krenuo nijesi,

Jami dugu po srijedi diljku;

U zubcima toga momka nema,

Koji tebe sljedovati neće;

U zubcima te ljubovce nema,

Koja tebe blagosovit neće;

A ni majke nema u Zubcijeh,

Koja tebe nebi ukobila,

Sa sve strane digli su se Turci,

Svaki tvojoj rusoj prieti glavi.

Nek bi tvoja i platila sama,

Da bi druge ostanule ciele;

Da će jedna da za svijeh strada,

Nebi bilo po sav narod jada;

Al’ na jednoj mititi se neće,

Jer su steće podigle se vojske.

Strah je mene pobratime dragi,

Sve zaludu što si vojevao,

 I ubave Zubce odmetao,

Sloboda će vaša poginuti,

Turski konji djecu pregaziti,

Kuće vam se zvati kućerine,

A vi davat’ harač i trećine.

Već ako se Bogu pomolite,

I junačkom vjerom zavjerite,

Kono su se zavjerili Turci,

Izginuti sve do ciglenoga,

A nedati za života svoga.

Da Turcima kmetuju vi majke,

A djevojke idju u halajke*).

Evo ću ti dobre kazat glase,

Korjenić su sharali Banjani,

Na Ubavu smogli su Pivljani,

Dobro su se braća održala;

A vjeru ti mogu dati tvrdu,

Da ve izdat neće gora crna,

Jer Novica zagna Kulašince,

Pa Novica stoji na oružju,

Ti okreni kuda tebi drago,

Gdjeno ti je sreći pouzdanje

I gdje će ti ostat spominjanje; -

Nemoj rijet do posljedka tvoga.

Da te nije seja svjetovala.

Zlo nebiva za godinu dana,

Neg’ u jednom kobnu prigodjaju,

Svakom svoje doć’ će na diobi,

Svakom svoje valja riešit’ kobi.

  

*) Nevjenčane žene Turske