Radovan (Fra Grgo Martić) - Zagonetka (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Zagonetka

 

Šejtan jaši na djavoljevici,

Pa se klati po svijetu bielu,

Po selijeh i po gradovijeh,

U divanim naća velikijem,

Gdje se vele rešetaju stvari

I svijetu sudba presudjiva,

Svagdje da je, gdje čem prodja biva,

Ali ni s kijem račun nesvršiva,

Nit on žali, što mu gdješto kriva,

Tek neka mu na pretrgu dodje.

Skoro prodje preo Bosne ravne,

Preo Bosne na Hercegovinu,

I tu dugo boravio vrieme.

Jahlica mu ohronula bila,

Dok je mnoga skružio krajišta

I prevrgo dvorska stajališta.

Što su sljeplji kupci žudjenici,

Tim je njemu više praćikanja.

Svud krčmio robu svakojaku,

Al’ šta proda bijednu Bošnjaku

I njegovu bratu Hercegovcu!

Proda tikvu nepokondiravku.

Puna tikva čini neprovidnih;

Tikva leti sa ruke na ruku,

Što je u njoj, niko kazat’ nema,

Sazivlju se stari sveznadari,

Pa gataju kako koji znade,

Njeko veli nije tikva prazna,

Njeko veli lubenica nije,

Njeko da je džinova*) kondierka,

U što krade po svijetu smrade,

Tere nosi da se ljudi kade,

Njeko opet i ta i ova je,

Dokle jedan dreknu sveznadare:

Udri tikvu o ledinu tvrdu,

Neka pukne o njezinu glavu,

Što je u njoj, hoće kazat’ sama.

Puče tikva kano puška mala,

Iz nje čudan vihar udario,

Čudan vihar, čudne puši glave,

A čudniji poše razgovori:

Da je Moskov naturio čine

Na Carevu u Stambolu glavu,

Pa car spava u neznanju bajnu,

A gjauri daju zapoviedi,

Da se uzko nosi odijelo,

Što no dinski kroje protivnici,

Da spahijami neima timara,

Da kmet nema slušat gospodara,

Da je raji pojednako pravda,

Da musloman dancije priznava,

Kakono jih crna raja dava,

Da jim više ni harača nema,

Pa da može svjedočiti raja

Na Turčina ko i kaurina,

Pa da vlasi biele crkve grade,

Pa i zvona udaraju na nje.

Al’ nisu nam svrake mozga pile,

Znat možemo, što dušmani kane:

Što je miso odiela opeta,

To nam hoće da klanjanje smeta,

Kad nestane dina i Imana,

Da nestane i nas Muslamana.

Što je miso da spahija nema,

Spahije su carstvu snaga bile,

Svak za svoje vojevó timare

Ko za svoju i carevu glavu;

Dobro bilo i tamo i amo,

A to što će bez njih biti znamo.

Što je miso, da Age kmetova

Nepokreću sa selišća stavnih,

Nek vlah sjedi ko na očevini,

Mi trošili i mi kupovali,

Za četiri učuvali vieka,

Pa da raja nezna gospodara

I nečini njemu službovanja,

Veće da mu prazne dlane kaže,

Kad kralj sjedne sudit gjaurinu,

Kakono se u Kaderu**) piše.

Što je riječ, da harača nema,

To je raca voditi iz lanca

Sa Turčinom da je iste časti,

On vojnicu, a mi vojevati,

On sjediti, a mi krvcu liti.

I tu mu je lukavština javna:

Da se vlasi koše i množaju,

A mi da se bojem smanjkajemo.

Što rekoše, da svjedoči raja,

Jedan Turčin na stotinu vlaha

A sto vlaha na Turčina sama.

Tako nam je u Ćitabu bilo,

Kad bi njima svjedočiti dali,

U nas nebi ništa ostanulo;

Njeko kuću, njeko podkućnicu,

Njeko stùpu, njeko vodenicu,

Njeko kravu, njeko podkolnika,

Njeko ždriebe, njeko sedlenika,

Njeko vlahu uzeo i glavu:

Sve bi mogla zasvjedočit raja,

Njihova bi bila očevina,

A gdje osta Turska stečevina?

A što raja biele gradi crkve,

Nisu crkve nego gradi tvrdi,

Negradi jih sjerotinja raja,

No kraljica gradi njiha crna,

Pa da će jim u pohode doći,

Da se moli po zakonu svomu,

I da vidi kakve su joj gradje.

Al jih sama pohoditi neće,

Veće hoće da uvede vojsku

I uhodi naše grade tvrde.

Pa sve i to da bi jim nebilo,

Ma nu jada jošter i gorega,

Ferman daše Crnogorcu knezu,

Da prehvaća svoju djedovinu

Djedovinu Ivanbegovinu

Na Taslidžu pa na Nevesinje,

Pa odtale do mosta Konjica,

Niz Neretvu do Gabele ravne,

Ferman daše, nama nekazaše;

Već nam prieče zapoviedi krute,

Da nam valja biti goru crnu,

Vojevati dok neosvojimo.

Pa nječesve zapovrgnu kavge

I podignu tabore Nizame;

Oni srču pod čadorim kahve

I kusaju na obrok pilave:

Mi ginemo i gubimo glave.

Pa što hoće s tijem vojevanjem,

I tomu je lahka dosijetka:

Nek se naša sila smalaksava,

Pa da od nas neimadu straha,

Kakono su brižni plahovali,

Dok nas nisu bili sarvali.

Dok nam naša sudijaše pravda,

Kapetani i kadije prave:

Na nami su toke zveketale,

A pod nama kobile vrišćale,

Pogledajuć boja i mejdana.

Kadgodj hćesmo, sakupit mogosmo,

Dok bi žarko prebrodilo sunce,

Sto hiljada na gjaura druga –

Pa kad su nam cari pravi bili,

Svečevoga nasljednici Tahta***),

Toga troška nije trebovalo,

A pola se klanjalo je svieta

Našem caru na svečeru Tahtu.

Koliko su oni možni bili,

Jednoč pade Tatar bojovjestan

U Jadrenu od Moskova kralja.

I donese knjigu u prociepu;

A car bielu Džamiju pravljaše

I bijelim krečom bijeljaše.

Svete prste u kreč zamazao,

Pa prehvati knjigu neopranu

U junačke neoprane ruke;

A kad bielu knjigu progledao

Pa vidio šta mu pusta kaže,

On Tataru na jakorieč sprieči:

Čuješ rdjo goreg gospodara,

Hajde kaži poglavici svomu,

Nek netrudi cara s poslovanja;

Zna l’ da pružim svoju desnu ruku,

Oba oka izpast će mu vrana,

Car uprije sa dva prsta glavna

Preo zemlje Moskovije puste,

Kako su mu okrečena bila.

Ode Tatar glavom bez obzira,

Dan po danak u Petrobor dodje.

A kad dodje, čudno čudo nadje:

Oba oka skrpila se kralju,

I kako su krečni prsti bili,

Onake su biljege dobili.

A nu sada sprava i oprava,

I vojena silna upravljanja;

Al’ kudgodier okrenemo njome,

Sve gubimo a nedobivamo;

Svagdje s njome ostadosmo dolnji,

Jer svečeva blagosova nema.

Ko bi valjo, da nam snagu dava,

Taj nas jadan nehajstvom smanjkava;

A pak nije ni njegova krivda,

Krivi su nam kleti protivnici,

Što ga s čini na zlo naurkaše.

Bi reći mu prijateljstvo grade,

Da uzdrži carstvo postojano;

Al’ oni mu o skoposti rade,

Gdje nestane pravog turkovanja,

I njegova nestat’ će junačtva;

Onda samo survat’ će se carstvo.

Kako umrie Mehemed Alija,

Kojino nam dinu snaga bješe,

I ugibe paša stočeviću

Vrlo junak na ognjištu svomu,

Što nam Bosnu čuva od prevrata:

Sve natražke naše okrene se,

Pak rec’ valja da je izpis blizu.

Što je sudba hljeba darovala

Liepu dinu u zemljam ovijem,

Još se sami jadni koračimo

I njihovu vračtvu otimamo;

Al’ zaludu naše otimanje,

Kad eto nas tiskaju u klance,

Crne klance smrtne jadikovce.

Smanjkasmo se na domu s imanjstva,

Davajući sve što raja dava,

A ovamo i život i glava.

Jao našoj djeci nejačadi,

Gdje će oni biedni dočekati

I gorega nego mi smo jada,

Gdje će liepog nestat turkovanja, ..

Van da Allah skorijem podari,

Da sa carske glave spanu čini

Jali ina njegovu zamieni;

Pa da makne nevjerničko ruho,

A uztakne svečeva ćulaha****)

A obrije šije kikašije,

I ovije poše ahmedije.

Ko je turčin, neka tjeme brije,

A kaurin neka kiku pušća,

Da je njemu tikva u sužanjstvu;

Da obori hordije nizame,

A povrati svete kanuname,

Štono su jih stari cari dali:

Da vlah dvori, turčin zapovijeda.

A gdje treba na gjaura poči,

Svi ćemo mi poći zajedino,

Pa nek vide, šta turčin umiede:

Kad pomene ime Allahovo,

A površi ata alatasta,

Čas bi zlatnom Pragu dopanuo,

Gdjeno visi obješena torba,

Za alata učinjena zobca;

Čas bi alat zobcu pozobao,

Čas bi Turčin Pragu maglu dao;

Pa otale četerest konaka,

Na četiri svakudare strane,

Što je njemu sudba sudbovala,

Liepa svieta kano gorskog cvieta,

Sinjeg mora, kopna prisumita.

To bi Turčin uradio pravi,

Kad bi prave zapoviedi bilo,

Kamo l’ nebi crnu goru kletu,

Svu konjskijeh nabaco kopita,

Za toliko bijući je ljeta –

Pa nas na nju neka puste same,

A nezoblju mita od dušmana,

Vallah! bi nam do večere bila

Sva ta gora do Cetinja crna,

Kamo l’ nebi Piva i Grahovo,

Ta prosjačka sjerotinja puka.

Huda tikva šuplja neprilika,

Ko li čudne prouzroči misli,

I česve li prosu razgovore, -

Šuplje glave vjetrovim se hrane:

Njeko baje što mu zloba daje,

Njeko pišti jer ga ukor tišti,

A njekoga sila razapregla,

Bi se bio ali nedobiva,

Pa je njemu sve izdaja kriva;

A njekomu dozlovijedilo,

Čas komore a čas vojevanje,

Sve davanje a neuzimanje,

Svaki danak gore po njih kobi.

Zelen bore, što svjetina viče,

Ko bi na te odgonend priče!

 

*) Genius 

**) Knjiga sudbine 

***) Priestolje 

****) Derviška kamilavka