Radovan (Fra Grgo Martić) - V. Trisveta (Osvetnici II. Luka Vukalović - Boj na Grahovcu na Spasovdan 1858.)

 

 V. Trisveta

 (Boj na Grahovcu)

 

„Les temps sont accomplis, – il fant parler,

Et votre heureux larcin ne se peut plus celer.“

 

Racine

 

Liepa ti je rumena jabuka!

Još je ljepše svanulo jutarce

Jedan danak prije Spasovoga;

Nije mraka na svijetu ravnu,

Koliko ga na zenici nemaš,

Niti rose maglušine nose,

Nit je ćuha s gore od vihara;

Reć bi blagu nalikuje danu

I putnika srećnu putovanju

I hajdučkom tihu plandovanju;

Nebi htio plandovanja Luka,

Niti mu ga društvo poiskava;

On izmiče iz pećine hladne,

Da zaglehne niz Zubačke strane,

Ima ľ česva kobna prehodnika,

Ja l’ putnika ja li uhodnika,

Ja l’ iz sela tužna glasovnika.

Istor njemu oko donijelo,

Gdje nemože diljka doprijeti;

Nebo vedro, kano srebro bielo,

Al po njemu crvenilo sinù,

Pa se stere od istoka ravna,

Kó ružica po bijelu lišcu;

Idje crven pr’o Klobuka grada,

Pa se svija na Grahovo ravno;

A za njom se krvav bajrak vija,

Na bajraku krst od žuta zlata;

Bajrak idje, kud će ići sunce,

Nesvrće se ni tamo ni amo;

No se svali na Grahovac mali.

Divnu čudu čudio se Luka,

Iz njeg kobi još čudnije sluti,

A duša mu strah i smjelost ćuti,

Pa dozivlje svog vijerna kuma

A i ine drugove iz stiene:

Bratjo moja, pa jim veli Luka,

Nu vidite šta vidjali niste,

Kakve nama Spasov nosi dare;

A kažite, koji bolje znate,

Od starijeh što ste čuli ljudih!

Čiem ovaci nasljeduju znaci?

Druzi stali pa se zablehnuli

I u svake uhvat staše jade;

Kako nebi za bora miloga,

Kad nebesne prilike su strašne,

A strašniji koi njiha daje;

Nedava jih za ukore male,

Nit jih dava da se s njima poči;

No da vele svietu zloće prieči,

Nebi li se duše pokajale.

Potom Vuko besjedio Luki:

Dragi druže, prilike su steće,

Nisu male, ni od muke male,

No će biti i punijeh kapah;

Vidjao sam i prije znamenjah

I prilikah nebom svakojacih;

Al ovake koma pamtim Luko;

Gdje rekoše da vidiše ljudi

Nad Srbiom o Gjurgjevu dnevu,

O Gjurgjevu i o Trifunjevu

Pa je dobro po Srbiju bilo; ..

E da Boga i Spasova dana!

Da i po nas loše neizadje;

Eno vidiš krsta Spasovoga,

Valja će ga okupati krvlju,

I valja će muke podnijeti;

Al se mukam vjera izkušava

I krst častni krvlju osvjetljava,

Neka vjeru tvrde vjerenici,

A vojuju za krst krštenici;

Nije za njeg ni poginut težko,

Zanj mučit se i jest dugovanje,

A biti se s nekrštenim vragom,

To je naša i starina bila;

Pa eno nam po nebu se kaže,

Gdje ćemo mi sčekat mučeničtvo

I junačke podrobiti ruke,

Pa i ruse pogubiti glave

A za ime znaka nebesnoga

I za slavu dana Spasovoga,

Nebi l’ naše spasile se duše;

A da bi nam donielo Spasovlje,

Da domaće zaklonimo blago

S naših mukah u dušmanskih rukah,

Da u roblju neostaje pusto,

A u roblju u vjekovitome;

No da djeca očim’ pogledaju

I svoga se hljebca nažuljaju

Sa baštine i sa djedovine,

Nevodajuć turskijeh paripah,

Za trećinu nesužnjevajući,

Viek za vjeru krv neljevajući,

Makar naše i otišle glave.

Sbori Vuče , a pomnì ga Luka;

A to Lučin sve i prez njeg znade,

Šta mu s neba prilike proriču;

Jer je njemu vila kazivala;

Ma družini tumačit valjade,

Jer su ljudi prosti nedozvani,

Hoće jim se vieća s jakorieči;

Pa besjedu priuzeo Luka:

Nisu šala te prilike steče,

A ni naše nisu šala glave

I sužanjstvo od trista godinah;

I Bogu se samililo druzi

Gledat našu sjerotinju težku,

Ter nam nebom opravio sina,

Da nas javne s nebesnih visinah

I pogne nas na Grahovo ravno,

Da mi sebe poklonimo žive,

A da svoje okajemo stare,

Pa našijem nebi l’ ostavili,

Što nam nisu ostavili stari;

Ma što ćemo kad nam nije dano,

Da živemo na gotovo lono,

Već nam treba zaraditi daću.

Jurve bratjo! nema dangubiva,

Evo jutro bdienja Spasovoga,

A sjutradne Spasovo je slavje;

Valja nama, gdje sudbina kaže,

Prije žarka osvanut sunašca;

Svaki griešnu s Bogom miri dušu,

A svak svoju preopremaj šarku,

A svak milu zaboravljaj majku;

Što reknemo da se pouzdamo,

Gdje umremo da se pokopamo,

Njeki kuma njeki brata svoga,

I vijerno da se zamienimo;

Prosto njemu tko zamieni Luku,

A Luko će sve vas ujedino;

Ma da nam je tvrdje vjereničtvo.

Svi hoćemo da se pobratimo:

Drag s dragijem, nedrag s nedragijem;

S kim se koji ni srest mnio nije,

Valja da se sad u bratstvu nadje;

Ako ima pizme i uvriedah:

Ostavljajte i nespominjajte

Radi Boga i sreće junačke,

A dušmanske rad porazne kobi.

Pa sjedoše po rudini redom,

Baš ko da će vino piti rujno;

Bijela se zaraziše lišca,

A po njima krvca cvanù rujna;

Pa junaci vruće kapi ližu,

Koliko jim dragost srca sižu.

Eto bratstva, eto pouzdarja:

Da tko koju negodovó glavu,

Sad će svoju pregoriti za nju.

Otišće se niz klisove Luka,

Za njim druzi svi kó povezani;

Njih konopci ni uža nevežu,

No jih sile novog bratstva stežu.

Slijede se, neostavljaju se;

Jer će ginut jedan za drugoga;

Vrletno je, al je njima ravno,

Daleko je, ali mogu doći

Preko duga pramaljetna dana;

Nit jim ima piva ni jediva,

Nit umora nogam laganijem,

Dok nedodju, gdje jim valja doći.

Grêli momci, kó u jatu vuci,

I od biela krijući se dana,

Preko kosah i lomnijeh stranah;

Harna sreli putem susretnika,

Susretnika Luku svećenika;

Išó pope poslom duhovnijem,

Jada komu panahiju dieli,

Ja l’ da čije krstno ime služi;

Al se pope neokoristio;

Jer kod kućah nije ljudih bilo.

Dobro jutro društvo popu viče,

A pop njiha blagosivlje blago:

Božji bili i blago vi bilo;

Kud ste pošli da ginete ludo?

Zar vi nitko dokazao nije,

Tursku zemlju zavalila vojska,

Od Trebinja do grada Klobuka,

Od Klobuka do Grahova ravna;

Eno stojna pod Krstacom straža,

U kamenoj na pribjegu kuli;

Šta kanite ako bora znate?

Zar na Krstac udariti sami,

I na Klobuk golotrbi grada;

Koliko je drvah za goriva

I kamena za tvrda gradiva:

Toliko je za boja Turakah;

Nećeš proći ni pronijet glavu,

Van te dignu pod oblake vile;

A zemljom ti ići fajde nema.

Vrni družtvo u pećine Luko,

Dok Bog dadne vjetra pomoćnika,

Jali kugu u hordiju stojnu,

Ja li žedju Turcima i konjma;

Pa tada se udaranju spremaj,

I davori! na zlopatne Luko!

Govori mu iz družine Vojko:

Jami pope, nezavaljuj zalah;

Nije snaga u množiji drugah,

Nit je sreća što je šaka veća;

Već komu je od Boga poslana,

I tko kakvim putem polazio;

Turci zlijem putem udarili,

Pa gorijem vratit će se Turci.

Je s’ vidio otče književniče,

I učio na nebu znamenja

Jutrašnjega Spasova bdijenja?

Jesam Luko i čudom čudio;

Ali tko bi slutnju povidio;

Knjige kažu muke svakojake,

I krvave hrišćanom udare.

Borme pope dobro knjige kažu,

pravo si proučio znake;

Pa što bi ti bolje tolkovanje?

Već povrzi pope popovanje,

Hajde sa mnom u hajdukovanje;

Popovanje sad ti pomoć neće,

Van te mužka podpomogne diljka;

Nije ljeta bez Gjurgjeva danka,

Nit ognjeva ogrijanja žarka,

Dok se dima nenadimiš tavna.

Lasno popa razpopiti bilo,

I gotova prizajmiti druga;

Jer od sebe i sam toga traži.

Mah s ramena snimi petrahila,

A diljka se i jest prigodila;

A rodnu mu podaviše bradu,

Da dušmani lika nepoznadu.

Dotle pope, odtle raz -pop Luka;

U razpopa jako srce zînù,

A mrko mu lišce osvanulo,

Kan’da jarma izbavi se težka;

Nije njemu žulja nažuljao,

Ma jesti mu putio junačtvo;

A sad te se izbavio uze,

Pa se skače u družinu bojnu;

Družina mu pa dolikovala,

Kó da s njom je vijek vjekovao;

A i jest mu od Gospoda dano,

Svuda stado slijediti vierno,

I od kvara gonit himbenika;

I družina milovala druga;

Do nevolje neka duhovnika,

U njemu su dva gotova druga:

Kada duši zatrebuje tajna,

Razpopa je lasno zapopiti;

Svećenik će kvasna hljebca naći,

Pa samrtna pričestit će druga;

A živijem u polomu bojnu,

Razpop valja za podruga vojna.

I tako su išli pouzdani,

I na kulu nabasali bielu,

Gdje su Turci zaturili stražu,

Da jim nije izprijeka straha.

Čvrsti Turci kulu naselili;

Tvrda kula da joj smrti nema,

A tvrdja je zarobila vrata.

Misli vodja, šta će od Turakah:

Da jim dade smirom sìjeliti,

Neće biti do posljedka liepo;

Da jih vabi gdje se vide glave,

Izići mu, da jih kune, neće;

Da udara zrnjem iz pušakah,

Nebi zidu otrunio platna,

A sebi bi učinio kvara,

Nedobivši na hitac uzdarja,

A štedi ga, kó za muku prieku.

Mislio se, pa se domislio;

Svikà družtvo za pećinu stienu,

A pećinu oklopiše ruke;

A ruke su kó poluge klete:

 Ruke nose od ramenah snagu,

Pa stećicu zaorljaše stienu.

Mili Bože, kad pećina sinù,

Mili Bože, kad gruhnù u kulu,

Mili Bože, kada puče kula

Kano gromna puška iz oblaka:

Da je čula u planini srna,

I ona bi lane pometnula;

Nije tako rudina se tresla,

Kad trojanska Akil lupà vrata!

I od grada pokrućivà zide.

Na udar se jadna smrvi kula,

Kó da nigda nije uzgor bila,

I pokopa listom uselnike;

Pani danas neznaju ufano,

Da su kadgodj živili i mrli.

A za tijem nije stalo Luki;

Mahom krenù pram Klobuku gradu.

Pa pram bielu kada bio gradu,

I na njega udrio smiono;

Ali nije igranja sa gradom,

Nit se golim bije trbusijem;

Silna Klobuk natuljila vojska;

Mnoga puška puče iz Klobuka,

I topovi odzvaše se bojni

Na pozdravlje glavah zubačkijeh;

Al kako su zdrave dolazile,

Onako su i mašile tvrde;

Ako nije ništa zadobio,

Pa malo je i kvario Luka;

Nješto mrva potrošio praha,

Nješto lahkih zadobio ranah,

Kó kad drača dokvači kopača,

Nije da mu zauzbije maha,

Veće da ga jari za boljega.

Od Klobuka osijao Luka,

Hoće rodjko înijeh busijah,

Gdjeno kule nekriju Turakah,

Nó svak svoju samohranku čuva

Za mehkijem kuljenovim zidom;

Pa kako je dočekati žao,

Tako nije ni puškarnut drago,

Dvač s istoga uzaseb vidika,

Nepritisnuv kapu niza stranu,

Ja ľ u busu neostaviv pustu.

O! penji me, posestrimo draga,

Na visine Durmitora bojna,

Gdje će sjutra rano granut sunce,

Pa se gore nagledati čarne,

I Grahova nauklinjat ravna,

Nebi l’ i ja udesio s njime,

Ter da vidju kakvo je Cetinje,

Biele li se dvori Vladičini,

Je l’ u njima zdravo i mijerno;

Knez Danilo, od Cetinja glava,

Pije l’ rujno na uranku pivo,

A šeta li kneginja Darinka

Po tunjama i po ružicama;

Kako li će slaviti Spasovo;

Još da vidju Cuce i Bajice

I Ćekliće i Bjelopavliće,

Kako njima sunce ogrijava,

Kako li jim božja sreća dava.

Ja na goru, a na goru sunce;

Pa sjednemo obojica ravno,

 Kano da smo uročili bili,

Da se brdah nagledamo ljutih.

Gola brda i tamo i amo;

Kruti vrsi u nebo uprti,

A nebosklon razvalio krila,

Pa na njiha naslonio sinja;

Izpod njega opekla pučina;

Nigdje rodna tega uzorana,

Niti stana biela i ubrana,

Nit livade, da se konji hrane,

A kamo l’ ti vesi i uresi

I liepota za obitovanja.

Bi ti pobre! vjeru štetovao,

Da tu rekneš nikog živa nema,

Sjem šarulje u čalopećniku;

Pa i ona ujesti se kani

Od nemile samotinje klete;

Ja li sura na grebenu orla,

Što u sinje ogleda se more;

I on krila da kud prhne kreće;

Van ako su stiene čimen sniele

U dubinu vična zavičaja,

Ter tamoka i pšenica radja

I cvjetaju smokve petrovnjače;

A i ljudi u zamaku pustu;

Niodkud jim nije polaznika;

Pa ubavo njima stanovanje

Njetko reče da je tako vilo;

Jest li tako, njima nije nužno;

Jer i suha korica se prima

U samoći i slobodi dragoj;

I krši su perivoji bajni,

Gdje se može starina svojiti,

I svojini gojit baštinici;

A pak te su stiene i svojine

Harna puka otačbina prava,

I baština bez oporučbinah;

Jer doslje je prehodila nije

Ni morija bolja neoprana,

Kamo l’ tudja prebirala ruka;

A jesu se nagonili na nju,

Zlobni dusi i zavistni sini,

Silne vojske od ozbiljna jada,

I car Vasilj od Stambola grada,

I njegove nasljednici strasti

U njegovu dvoru zlokobnomu,

Kruto pleme od Osmana kruta,

Pa su u toj svi pakosti mrli;

A sé nisu shrvale se stiene;

Jer su stiene krvlju okoljene,

Pa su stiene slobodne i sjajne ...

Ej! bijele netavnile stiene!

Cvatilo vam smilje i kovilje,

A brale ga slobodke djevojke,

Smiljem svoja kitile njedarca,

A koviljem kalpake junačke;

Pa nebile sužnjevačke majke,

Mojoj tankoj vili na veselje,

Da vas pjeva i rodu kaziva,

Protivnikom rad ukora živa.

Čim ja tude i sunašce žarko

Za maleno vrieme boravismo,

Dan ogranù, kano platno bielo,

Kakva no bi ti žudio druže,

Da si težak, pa da naoreš se,

Ja li putnik, da naputuješ se,

Ja li puškar, da nacijeljaš se,

Da si gledač, pa da nagledaš se,

Kó ja sada s huma visokoga,

A sunašce i još sa višega.

Eno brate od Cetinja ravna

Svioni se vijaju bajraci,

A kitne se perjanice nišu,

A duge se prelievaju diljke,

A smioni zaskaču se druzi,

Uza Lovćen kano mrci vuci;

Jedan drugom do kalpaka siva,

Rekó bi će pjevat zajedino,

Pa i ginut nerazdruživ ruke,

Van od istog nebi pali maha.

Dva naprijed druga odabrala,

I vitijem u visinu stasom,

I duljijem u širinu pasom,

Rekó bi su po dvie sàli majke,

A po dvije gojile jih vile;

Mrci su jih zavalili brci

Do malijeh u pasu pušakah;

Pa proz njih jim kovne toke siju,

Kano mjesec proz jelovo granje;

Mišice jim i desnice ruke

Kó u divah, što za gorom kažu;

Težko onom tko jim pane u nje;

A na pleća da jim sukno kupiš,

Težko bi te dopanulo skupo;

A oružje i resivo bojno,

Što su Mljetci cekinah skovali,

Za godinu dobitačnu cielu,

A što srebra Srebrenica dala

Kada su ga rili Dubrovčani,

Sve su na njeg kovači salili,

Neka zlato suncu odgovara,

Bielo srebro mjesečevu žaru,

A ljepota dobitničku daru.

Já tko su ta dva viteza harna?

Jedno ti je vojevoda Mirko,

 A drugo je Cerović Novica,

Oba stara druga neizdajna;

Obadva su na Tišini bili

 I Čengića uzkinuli glavu,

I vladici na razgovor snieli,

Ter bogato uzdarje dobili;

Deli-Mirku vojevodstvo dao,

Pa eno ga i sad u njegare,

I kolajnu na ramena sjajnu,

Kad okrene niz ćesarovinu,

Da mu mjesto generali grade;

A Novici kapetanstvo stavno,

I agine dvije puške male,

Koje i sad, kad mu treba, pâle.

Pa oba su i na Crnojevki

Pred Omerom rusom glavom stali,

Pa mu maglu i njegovoj dali,

I hordije silne odagnali

Od rijeke crne do Bojane,

I od Tare preo medje stare.

Cerovića na oružju nema

Odkako je crna gora-crna;

Što je njemu ljut zmaj za pojasom,

Čiem razstavlja do sedla junaka

I od sedla konja do kolanah:

Nebi ti ga makó od pojasa,

Da mu dadeš dva careva grada;

A što mu je svietó džehverdare,

Kó primorska zmija pirlitana:

Ne bi ti ga skinó sa ramena,

Da mu biela i tri dadeš grada;

Necieni ga, što ga nigdje nema,

Već ga cieni, kad iz njega smiera;

Da se k nebu lastavica vine,

Zrnom bi je iz njeg dobavio,

A i guji oko krenó crno.

Štogodj mu je i blaga i draga,

I štogodj mu gotova teciva,

Sve Novica na oružje slieva,

Kó da klet će tri vjekovat vieka,

Pa biti se i četiri bojna,

Ter boji se da nestane gvoždja

I kovačah od njeg bosanskijeh

I u Skadru srebrom kitiocah,

Pa namiče uvijek oružje,

Kad imadne stotinu djetićah,

Nek jih može opravit lijepo;

Ako nemó svojih rodjenijeh,

Neće nestat crnogoračkijeh,

Da ga nose i da ponose se

Novičevim svijetlim oružjem,

I dušmanske smanjkavaju glave,

Novici je zadužbina žudna.

A što ti je vojevoda Mirko?

Stric Danilov, senatorom glava;

Kada sjede na Cetinju ravnu,

Pa narodu zapoviedi daju

I sudačku osiecaju pravdu,

Jali knjige opremaju biele

K stojnu Beču i Petrovu gradu

I Paridju dvoru franačkomu,

Njegova se piše naprijeda

I u vieće bilježi govorka,

Koju ni knez boljom nepobija,

Ni naraštaj pogaziti smije,

A ni svietli na rug uzet dvori;

Pa ga sjajne rijese kolajne,

I s njime se gora diči crna;

A kad dodje i do boja čvrsta,

Nije drugi, već prvi jeMirko.

Pa eno ga i sad naprijeda.

Vojsku vodi vojevoda Mirko;

Bože mili, pokloni mu glavu;

A pazi ga posestrimo vilo,

Kuda srne, da se zdravo vrne,

A kud udre, da i prodre Mirko.

Za njime je kita Cetinjanah,

Liepa kita, hiljadu puškarah.

Vilo moja! kuda li će vojska?

Borme nije zadjevica mala,

Kad se četa krene sa Cetinja;

Nó je steća nečesova vojna

Na Grahovo, ja li na Kosovo;

Pa jim doma mirovati nema

I čuvati kneževa Cetinja

I svijetlu krunu Vladikovu

I kneževu kó krunjenu glavu;

Al kneževa u toplu je glava,

Neboji se sa mora dundara;

Jer su bojne na zaljevu ladje

Velikoga cara moskovskoga,

Što no mu se pola klanja svieta,

I slavnoga oró Napolona,

Što no za njim i sav sviet se kreće;

Ladje bdiju s pruda budvanskoga,

Da mu s mora tko nestvorí kvara;

A od krša nema mu bojaza;

Tu nek drži, tko šta nadje, tvrdo.

Bože mili neka idje vojska,

Da vidimo, da se nagledamo,

Gdje su pošli rano Cetinjani,

Kud će proći, dokle li će doći.

Nemori se, nagledat se nećeš

Oružnoga prisievanja divna,

Nit junakah nazamijerati,

Kó borikah usried omarika,

Kad tanahne vihar uzavija;

Pa istijem narod pravi mahom,

Sve bi držó take i jednake;

Jer vitijem rastom mienjaju se,

Jedna druge klanjajuć se čaru,

Pa ljepota mah ljepoti krati;

To l’ i ove zamijeni druge

Druga vojska, iz brda drugoga,

I oprana i vele opravna,

Pod strukama i dugim puškama.

Ćeklići su i Ljubotinjani;

I ti broje hiljadu puškarah,

I njih vodi jedan od glavarah;

Perje mu se niz ramena niže,

Ko bijelu kad artiju piše;

Perjanik je sa Cetinja ravna,

Glavan junak, glavne vodi druge,

Hitja mu je da sustigne Mirka;

I ti su me promahnuli mahom;

Ma jih dulje nebi ni gledao,

Jer i treća iz brda trećega

Poniknula kano gora vojska;

Manje jih je, nego li prvijeh,

Nemiliji al su za gledanja;

Jedri momci kó strževi kôci;

Na njih mesa nema ni za mrsa,

Nit jih vrane bi se nakljuvale,

Kada bi jih napale krvave;

Al su čusti imoždeni pusti,

Pa od tijeh jade kažu Turci:

Kud udara Cuca i Bioca,

Tu nemade nimajke ni otca

Koji njiha ljuto kleti neće.“

Pa kako jih nebi klele majke,

Kad nebaju zamilošću njinu,

Posjeć ljudsku kó kupusnu glavu,

Piti krvcu kó i lozovinu,

Udariti pa i poginuti,

A nedati plećah protivniku;

Jer strag rana nije žalovana,

Niti bi ga druzi pokopali,

Niti bi mu duši daću dali,

Niti bi mu ljube preudali,

Da jim nebi rodila Bježana;

A Stojšinu i triput udaju,

Nek jim više odhrani Stojanah.

Pa ni vodje neimaju Bajce,

Jer je svojoj svaki vodja glavi;

 Znade s njome kud mu valja proći,

Pa nije mu ni gubit je žao,

Kad bi tišba za poštenje bila,

Porad Boga i naroda svoga;

Ali voli s njome kući doći,

Kad nevolja neprije ga prieka.

Tako su jih dovikali stari,

I oni se odzivaju harni

Na zalogu kruta baštiničtva,

Svi gotovi kuda krene Mirko;

I sad idju tragom njegovijem,

I stignut će gdje vojvoda neće.

Mili Bože, i ta vojska prodjè!

Al da tkogodj od ljubavi pita,

Tko tu vojsku mačè na oružje

S lomnih brdah i Cetinja ravna?

Il jih sjetne dovikale vile,

Il je njegdje u njih bio Luka,

Pa nemile potužio Turke,

Sjerotinske povidio jade,

Šta od kmetah biesne age rade

Po Grahovu i oko Trebinja,

Težke muke i žalosti ljute,

Od davanja i od službovanja,

Od zlobnosti i od silovanja;

Pa se bratji sažalilo gorko;

Ako njiha i dijele strane,

Vjera nije razstavila bratah,

Nit jih pleme dijeli junačko;

Pa su bojno jamili nošivo,

Da izpanu na primete klete,

Da kojega sčepe silovnika,

Ja l’ krvnika ja li poreznika,

I da plahnu na Trebinju Turke,

Nebi l’ svoje bez zla uzimali,

A i raji krušca jesti dali;

Il su sjetni vidili znamenja

Jučeranjeg po nebu vidjenja,

Pa se krstu častnu pobojali,

Ter krcaju da ukobe kobi,

Gdje li krstu dotužilo sjajnu,

Nek se nadju na okupu spravni,

Da bi za njeg i ginuti bilo,

Nek na njima neostaje kletva,

Kako su je ostavili stari,

Svim kî za njeg nebi vojevali:

Za rukom mu sjeme nenicalo,

A u kući čedo neplakalo;

Ako bi mu i plakalo hudo,

I ono mu tursko robče bilo.“ I

l što njima svanulo Spasovlje,

Pa ga slavit neće na Cetinju;

Već se digli na Grahovo ravno,

Da se bojnih nameću pušakah,

Gdje prah neće oštetiti platna

Bieloj crkvi i kneževu dvoru,

I u njemu ucvijelit čeda,

I tanahnu ustravit dojilju.

Ja od toga neznam ni jednoga,

Koje jih je četovat nagnalo,

Ili seje sve troje sabralo,

I krst častni i Spasovo slavje,

Pa i Luka i Zubačka muka;

Teke jedno kazaše mi vile,

Da kod ovih nije tako bratah,

Kó ćeš naći, gdje ljubavi nema,

Kadno jedan u nevolji cvieli,

A brat čuje pa se podruguje,

A kamo li damu pomoć podje;

Ja l’ kad tuži u kolibi majka

Bez svojega ostanula hranka,

Da je neće požaliti svojko

I susjednik na razgovor doći

S upitanjem i s omilovanjem.

Oj! blago ti tomu naraštaju,

Gdje brat brata čuva, kano svoga,

A sjerota ima smilovanja,

A mučenik muci žalovanja.

Ele vojska u Grahovo svalì.

Nit tko viče, niti puške pali;

Sve jedni su mučke za drugijem,

Bi reć zadnji i nehaju prve,

Az adnji su prvim pouzdanje ....

Puške siju, barjaci se viju,

Brda ječe, pripašnjače zveče,

Davor vilo! mira biti neće!

Al reci mi sveznalico dievo,

Gdje ostade harambaša Luka,

Kad osijà od grada Klobuka?

Odè Luka pravo ka Grahovcu,

Još u oči blaga dana svoga;

Putem se je i okoristio:

Stigó bojnih za trista komorah,

Tovarena i praha i blaga;

Komornici sjerotinja raja,

Pratioci poturi Bošnjaci,

Za tri puta po dviesta puškarah.

Puška dreknù iz kamena ljuta,

Još za njome njekoliko grlah;

Komornici konje odbjegnuli;

A Bošnjaci, šta jih bole glave,

Da jih gube za tudje prativo;

Eno nizam, neka cara brani

I njegovo pivo i prativo

Od dušmanah i od Grahovljanah;

A do bulah dok njihovih dodju,

Dosta Bosne proteći će hladne;

Pa i oni tad bi drugi bili,

A šta jim je stalo za Trebinje;

 I Trebinje i sve do Mostara,

Za dvie lule dali bi duhana,

Pa i nizam, pojeli jih vuci,

Što jih muče na svakoje ruke,

Viek na Crnu goru pogoneći,

A nigda je neuzimajući.

Osmanlije hoće i nizamì,

Da nijesu nigdje bez njih sami;

Oni piju i dobro se hrane,

Pa njih carski i topovi brane,

A da Bošnjak gladan gine za nje,

Ne timarah, a ne desetinah,

A tu njima ni tretinah nemá,

Istom jadni da pogube glave,

Nek je manje u Bosni delijah,

Da je caru nizamiti ravno;

I dotle su tako umovali;

A tu su se doumili živo,

Nit tko viknu, nit šišana ciknù,

Nó se svaki maša uza stranu,

Ostavivši, kono tudje blago.

Sultanović tu se prigodio,

I on svoju četu prati biegom,

Jer uba mu neobično bilo,

Kad trijestak odvali pušakah

Sa jednoga pika i odpunca;

A odprije tako vikó nije,

Već kad brecne beg Sultanoviću,

Valja da se k crnoj zemlji giba

Što je godir do kaurah raje;

Ali stidno vehoma mu bilo,

Kad bar ciglu nebi odapeo

Porad svoga na junačtvu glasa;

Pa priklečè, ter joj oganj daje,

A zavika dina i imana,

Da carskijeh nedaju komorah

U po biela dušmaninu dana;

Njetko čuo, njetko i nečuo,

Ja l’ se nevješt učinio glasu;

Al čù bega iza hloma Luka,

Pa naturì imenjaka svoga

Raz-pop Luku na Turčina silna,

Nek mu plati vjenčanice ciele,

I svatovsko što je pio pivô

I trgovsko cienio tecivo.

Razpop trče, iza glasa viče:

Stani Mujo, da ti trošak platim,

Što si sćeró komordžije dovle;

Ja ću s njima brigat se odavle;

I još da te Sultaniću pitam,

Kako popi vjenčaju djevojke

Po vašemu Grahovu *) jadnomu,

Na nevjeste za inoće lude,

Je su li ti smirili vjenčanje;

Ako nisu, ja ću platit za nje ...

Kad Sultanić razabró pozdravlje

I raz-popa uočio grdna,

Gdje nenosi okanicu ravnu,

Da kumovsku bukliju mu daje,

Nó se s bridkim gvoždjem približaje,

Crna ga je magla uhvatila,

Pa tabanım vatru poklonio;

A razpop se hitio za njime;

Al po mjestu zgledao ga nije;

Jer ga vrućim opurio zrncem

Niže pasa, gdje mu nema glasa;

Pa neviknù jao! njemu težko,

A nije ga ni palo lagahno;

Al ga noge izniješe brze;

Ma i to će valjat poturniku,

Kad se bielu Sarajevu vrati,

Pa se sjedne hvalit u lokandi,

Da njegova neće zrno mesa;

Stegno će mu pohabati hvalu,

Makar rekó (kó je i rekao)

Da je trijest posjekó Zubčanah,

I svrh trijest svrzi-popa Luku.

Dobitnici plijeno pognali,

Ako njima i netrebovalo;

Trebovat će komegodir živu.

Proz noć crnu križom putovali,

Niti spali, niti četovali,

Niti znali gdje su se dognali.

A kad jutro tamu razagnalo

I miljano ustalo sunašce,

Da ogleda svoje lišce bliedo

O vrhove Durmitora sinja,

Jesu li mu obrve ubrane

I zlaćene kose očešljane:

Staše klance poznavati druzi,

Kuda jih je noć dovela crna;

Vrcem pali, kud su i srljali,

U hajdučku viš Grahovca gredu;

Zdravo bili i nabrojili se,

Pa htjedoše da hljebca zalažu;

Ma oči jih u Grahovac sniele;

Grahovac je vojska poplavila,

Tabori su jedan do drugoga,

Sve nizami, kano mrke čavke,

Čadorovi kako labudovi,

A bajraci kano i oblaci,

Vita koplja kano gora gusta, I

 topovi napereni bojni;

Glunte sjaju, a zjaju lubarde,

Vodaju se konji osedlani,

A sjevaju krivošije ćorde;

Sve gotovo i u noći stalo,

Uživu se vatru zapretalo,

Pa gotovo i gorit na njojzi,

U tom dolu golu zakopano;

Jur odtale maći se nekane,

Da bi stražit cielo ljeto bilo;

Jer su turski vardali ulaci,

Da su vlasi zavrnuli klance,

Pa u strahu još za veće jade,

Sto od jednog protivnika grade.

Sjedi Mirko na pomolu bojnu,

Niz pećinu otočio kroke,

A dogoni brke na zavojke,

Dugu diljku preko krila hrani,

Pa s Novicom dogovore valja:

Kako ćemo, pobratime dragi:

Ili bismo udrili na Turke,

Kako su nam udarali stari,

Kad je njiha na stotine bilo

Po petnajest ja li deset drugah;

Ili bi smo dovikali Turke,

Da se drže na mejdanu svome,

Nek nereču prevara je bila.

Novica je govorio Mirku:

Kakogod ćeš, vojevoda dragi;

Il jih vikó, ili neodkrio,

Ako nama Bog u sreći dade,

Njima će se učiniti krivo;

Al ljepše je da ukora nema

Od kraljevah našem gospodaru;

Daj da Turkom pozdrav pošaljemo

I lijepa svjèta ponudimo,

Da necviele sirotinju raju,

I da smirom danjke uzimaju,

A nešalju zagrabljive glave

Po selijeh, da zulume grade;

Pa će mirna sva sjediti raja,

I davati što se agam dava;

A Grahovo neka puste ravno,

Jer je nama od starijeh dano

Preko Crvnja i do Trebišnice,

Pa i dalje da bi stalo bilo,

A za njeg se i dosad smo klali;

Nizami su vojskî poglavari,

Ne će l’ znati, što je čija pravda,

I na ljudsku prijat ponudjenje;

Pa ćemo jim besu dati tvrdu,

Nek odstupe zdravi pod oružjem

Iz Grahovca na okupu svome,

Da jim ništa od nas nema kvara;

Nu l’ nešćeli primiti pozdravlje,

Nek nam zdrava vrnu pozdravnika,

A nas neka pogledaju mahom,

Da junačku uročimo snagu,

Pa što komu podvorilo zdravlje.

Piši brate, kako tebi drago,

Ti si druga glava na Cetinju,

A ovdje si danas nama prva;

Lijepo je srazit protivnika,

Al je ljepše ponudit mu pravdu,

Da junačke nepolieću glave

I zemljicu krv nekvasi crnu;

 Jer će ona vapit okajanje;

Ma bojim se, vojevoda druže!

Nizami su, ali nisu sami,

I pri njima ima turkovanja;

Obećat će, al učinit neće,

I otić će, al ostat će Turci,

Trebinjani a i Gatačani;

Kako kreneš na Cetinje Mirko,

Osta sama sjerotinja raja;

Panduri će u Grahovo zaći,

Pa će zajmit u ličinu raju,

Pa će naše platit pohodivo;

A šta Zubci mogu radit sami?

Još ako jim gdje zaglavi Luka,

Klet će raja, žalostna joj majka,

A kobit će sa neba znamenje,

Pa ni nama dobra biti neće;

Kad smo dovle zamučili vojsku,

Što nijesmo pripomogli Mirko

Sjerotinjskoj nevolji i biedi...

Piši knjigu, i ja velim druže,

Nek zamirke nema nam junačtvu

Od vladarah, koji ištu reda

S onim imat, ki ga nigda nema ...

Mirko piše, a Novica kaže:

„Čuješ pašo, od dundara glavo!

I careve na taboru lale;

Pozdravlje vi od Danila kneza

I od onog što vi je predaje,

Da dižete sa Grahova vojsku,

AGrahovo ostavite ravno,

Neka vaša ore polje raja,

Pa što vi je za pravo da dava;

 A prodj’te se kruta silovanja;

Jer što vaša stražarija hoda,

Pa nepravde trate svakojake,

 I što age preko izma traže,

Ter cvijeli sjerotinja tužna,

To ni vašem caru nije drago,

Nit vi take zapoviedi daje;

Pravdu dajte, pravo uzimajte

I petinu i careve danjke,

Pa vi nigda plakat raja neće,

Niti vi se odmetati raja;

Čuli jesmo, da ste digli vojsku,

Da zubačke ujtite hajduke;

Al ta vojska i topovi bojni

Nije pošla da hajduke ganja,

Van ste pošli udrit na ćesara,

Ja ľ na naša brda i Cetinje;-

Ako li ste tijem pošli putem:

Vjera vi je! Cetinje je tvrdo,

A tvrdi su i koji ga brane;

Pa vi Boga dobra jamca dajem,

Ni cigli ve u njeg sići neće,

Dok je Boga i svetog Jovana

I današnjeg Spasovoga dana.

Ako šćeli, da je na junačku:

Evo vjera i besjeda tvrda,

Vrn’te vojsku zdravu i opravnu

I topove i komore steće;

Ničesva vi neišćemo kvara;

 Sve nosite, što ste donijeli,

A Grahovo opražnjujte ravno;

Nećete li, da je na lijepo,

Vrnte zdravo knjigonošu amo,

Pa čeknite, da se ogledamo,

Čije danas ostat će Grahovo,

Čija li je postojbina bila.

Kako pravo, tako zdravo bili,

Tko je kakvoj mušterija plaći,

Danas će je na Grahovu naći.

Ovaku vi pozdrav šalje Mirko,

I njegovo družtvo svekoliko.“

Kad bijelu knjigu napravili,

Knjizi valja knjigonošče vriedno,

Pa nemože glava podniet sreda,

Da šta ščeli na jakorječ Turci.

Zborit s njime uz lukave brke,

Nek se može dosjetit lukavstvu,

I na svašto odpovjedit harno,

A turskog se neplahnut oružja.

A taki je Vukotić serdare,

Na noge se skočio lagahne,

Bielu knjigu u njedarca tura,

A dugom se prekrivio diljkom;

Ode momak k turskomu dundaru.

Kad su njega zapazili Turci,

Ulicu mu proz okole grade,

Ter ga vode u čadore biele;

Jedan čador zelen odabrao,

Svilenijem za opravu platnom

I jabukom na završku zlatnom

I bajrakom trostručena repa

I velikom za dvorenje stražom;

Tudje sjedi paša Husejine

Na svilenoj stelji populanoj,

I ostali do njega glavari;

Lulo pale na mehku divanu,

Pa divane te vojene glave.

Kad upade knjigonošče mlago,

Lijepo su njega dočekali,

I kod sebe mjesto načinili,

I crnom ga podvorili kahvom;

Pa po tome knjigu razgledali.

Kad vidili, šta jim knjiga prieči,

Težko palo ferik Husejinu,

A njeci se pa smijati ščaše

Preko rusa brka i rukava;

Al Grahovo nije za smijanja,

Pa ni biela knjiga za šprkanja

Deli-Mirka sa Cetinja bojna;

Jer je valja okaljati krvlju,

Ja l’ na liepo odkazati zdravlje.

Ferik Huso od Taborah glava

Turski svojim besjedio drugom:

„Šta velimo, sokolovi carski!

Kako ćemo odkazati Mirku;

Ili ćemo poslušati Mirka,

Ili ćemo dočekati Mirka;

Ja bi rekó, da ga poslušamo;

Jer pravo je što vojvoda piše,

Da imade i zuluma raji;

Age su se priučile stare

Svašta radit od svojijeh kmetah;

A to danas nije caru drago,

Rad ukora od vlaškijeh kraljah,

Da mu plače raja iz kotarah“ –

Daj da carsku povrnemo vojsku,

A dignemo skitalice straže,

I kanune agam postavimo,

Štono su jih iz devleta dali

Za kmetove i za gospodare,

Na trećinu i na desetore,

Nebi li se umirila raja,

Pa da više s njiuh boja nema

Sa nesrećnom sa tom gorom crnom ..

Ja se sebi poplašio nisam;

Evo dosta olova i praha,

A vojske nam pomanjkati neće;

Da se sedam bijemo godinah,

Nebi mojoj dodijalo glavi;

Al nebi me bolila od mira,

Niti mene, nit Sultana moga;

Nije bit se kó je mirovati,

Nit ginuti, ko je ostanuti,

Nit se šteta može pregoriti,

Kad te stigne bez nevolje težke ... “

Tako Huso pašam besjedio;

Svaki šuti, u tle oči vere,

Oči vere, a pljuvaku ždere,

Kadri paša - žderati je neće.

Već govori seraskeru Husi:

„Čuješ li me od sve vojske glavo!

Pravo knjiga vojvodina kaže;

Ma je l’ pravo po carevo zdravlje,

Da hajduci nama knjige pišu,

Pada knjige mi slušamo njine,

A da oni carsku zemlju šćiplju;

Sad Grahovo, a sutra Trebinje,

A preksjutra dokle bude drago.

Vidiš, da jim Moskov vieće daje,

Kako će se ročit ujedino,

Da načimlju pusto naše carstvo;

Jedni s krma, drugi sa Grahova,

A treći je dogno do Kosova;

Pa gdje osta jadan islam Huso!

A znaš šta ti vele sa divana,

Kad prekjučer pitó si jih Huso

Preko žice **) djavoljega traga,

Hoćemo l’ se udrit na Grahovu?

Ako donle hrnpe Crnogorci,

Pa rekoše: udrite gjaure

I gonite dokle uzmognete;

Nepazite zemaljske medjaše,

Jer jih tude nigda nije bilo;

A ni moju neštedite vojsku;

A troška vam nek veziri daju,

I Bošnjanah za pomoći bojne;

Nepustite kaurinu maha,

Jer će iskat Ivanbegovinu ...

Pa sad Huso kako tebi drago;

Ja ću bit se, a pobjeći neću,

Jer sam Turčin, vjeru izdat neću,

A čuvat ću hljeba carevoga,

Pa i biti zanj se hljeba radi;

Ti si ferik, kako hoćeš radi.“

Kad čù ferik, što kadrija smrsi,

Na tle čibuk odturio Huso,

Zamrče mu na čelu vedrivo,

Padé srda na njegova usta,

A grom puče na paše ostale;

Paše viču namirialaje,

Miralaji na bimbaše vojne,

Abimbaše na tabore stojne,

Avojnici jedan na drugoga;

Svirka ciknù, davorija riknù,

Sve na noge i konje sedlane;

Topčibaše uždiše palivo,

Golobrije sijevnuše ćorde,

A glas bojni razvališe bubnji;

Bubnji tuku namuku svakomu,

Jer nikomu neproriču zdravlja;

Kakvo zdravlje, kad ga uz njih nema.

Hurra! silna zalilà se vojska,

Kó kad sinje zaholuji more.

Mili Bože, zemlja držat neće,

Ako kroče preko polja ravna;

Mili Bože! kamen ostat neće,

Ako bojne zariču lubarde;

Bože mili, ako zieynu ćorde,

Što je trave, da su ljudske glave,

Nebi njima puno posla bilo,

Dok jih sravne do zemljice hladne.

Tako zapriè vojska sigurana,

Ter krvave zapoviedi žudi,

Kud će zrnje zaiverit kruto,

Kud li gvoždje zakoračit ljuto.

Jutros rano liepo nebo bilo;

Vedro bilo pa se naoblačì;

Crna magla vrhom ovì glave,

A s vrhovah i u ravan sadjè;

Taka magla nigda pala nije.

Jadan druže, ako rosu krene,

Težka dažda i proliva težka

Niz vrleti a Grahovo plavne;

Neće ostat drvlje na kamenju,

Nit vresika trava u čimenju.

Ja nežalim drvlja ni kamenja,

Nit vrijeska, ni sićana pieska;

Već ja žalim svione bajrake

I biele žalim čadorove,

Gdje će njiha voda oplaviti.

Po nebu se pognaše oblaci,

A po zemlji podjoše junaci;

Mirko viknù, kan’da jelen riknù:

„Na noge se, moja bratjo draga;

Knjigonošu vratili su Turci;

Neće Turci našeg svjetovanja,

Svjetovanja niti mirovanja,

Preziru nam vjeru i besjedu,

A psuju nam knjaza gospodara;

Na zlo su se opremili Turci,

Pa sa zla jih niko smetnut neće;

Ali će ga i nać, ako Bog da;

Njihovo je uviek zaimanje,

A mi valja da odužujemo,

Što jim kod nas stoji za ukrivno.

Za mnom druzi ... al na vatru živu;

Znate da su izučeni Turci

Konjanici i brani vojnici,

Kano što su u franačkog kralja;

Već jedino sokolovi sivi,

Sve dvojica jedan do drugoga,

Nek se krije jedan za drugoga,

Nek se stidi jedan od drugoga;

Svak za ime Boga istinoga,

Za krst častni i za vjeru slavnu

I za svoju na ramenu glavu;

Ja ću svoju ponijeti prvu;

Krstaš bajrak nek mi uz nju hoda,

Da se znamo na koju smo stranu.

E Novica, moja desna ruko,

Ti ćes jurit na topove bojne;

Topove nam utrnut valjade,

Jere s njima nema nadmetanja

Dugoj pušci i desnici ruci;

Ja ću suhnut na čadorske straže,

Na spahije i na suharije;

Znat valjade, da se poslušamo,

Da nam puno nema puškaranja;

Po dugačku izpalite diljku,

I malijem po zalogaj dajte,

Pa za britko gvoždje prianjajte,

Ne bi li se vojska zasirila,

Tad bi topi ušutili sami;

A kad topi uduhnu gruhanje,

Izgubit će i vojska ufanje;

Neće znati kud će sijevati,

Onda bratjo podvojite snagu,

Što možete pa i nemožete;

Koljite se po polju krvavu

Ljutim zubma i jataganima;

Bog će dati shrvat ćemo Turke;

Pa kad danas njima odolimo,

Više njima nije zavraćanja,

Niti će jih srce poiskati

Za mojega i vašeg vijeka,

Da nas čiknu na poljanu bojnu.

A vi Cuce i Bajice ljute,

Vama nema zapoviedi stalne;

Kudgodj znate, onda udarajte;

Prvi stići prvi udariti,

I junačke omrsiti ruke:

Doslje vi je to starina bila.

Teke skladno druzi i ljubavno;

Ako ve je odnihala majka

I muškijem opasalo pasom,

A junačkim dovikala glasom:

Neštedite tijela za ranah,

Jer ste vikli njiha donositi

Na pohvalu i dosada majci,

Pa su vi jih izvidale majke;

Niti glavah za samrtna dara,

Nijesu vi od suhoga zlata;

Pa da biše i od zlata bile,

Nebi veće ciene zadobile,

Kó kad krstu odkupe se krvlju

I za slavu umru na mejdanu,

Tko pogine, da ga spominjamo

Na Cetinju u Petrovu hramu

Do godine i u Spasovomu

Ako Bog dâ na Grahovcu ravnu;

Tko ostane s poštenijem glasom,

Neka pije na Cetinju pivo,

I svijetle nek dere kolajne,

Što će njemu poklonit Danojlo

I što će mu darovat Darinka

Za kalpakom sokolovo perje.

Stadè jeka humca viš Grahovca,

Stađè zveka tokah i jarakah,

Stadè cika srčanih junakah;

Od pećinah odlijeću škriljke,

Pa jih zvrka stoji pod oblake,

Izpod tvrdih petah junačkijeh;

Borci grnu kó kad vuci srnu

Niz točilo uz orljavu strašnu,

Kad nazriju hiljadu ovacah,

Pa jalova čini jim se mesa

Ni zakusak zapast svakom neće,

A kamo li dosta krvi vruće;

Ter se plahiem nadticaju tekom,

Da ujagme i krvi imesa:

Toli Mirko i njegovi druzi,

Željni boja i turskijeh šijah,

Žudni klanja, a i puškaranja,

Soriše se niz orlove stiene,

A za njima stupi magla tavna,

Magla tavna od neba do talah.

Magla padè, da sakrije vojsku,

Nebi li je niko nevidio;

Al je vidjè Vukalović Luka,

Pa je mogó zbrojit četenike,

Pa jih Luka i u glavu znade,

A on jih je i ročio tudje,

A i oni za Lučina znadu,

Da njekuda po brdijeh vrlja

Krijuć živu u stijene glavu,

Od Spasova nadajuć se spasu

I od braće na Grahovcu glasu;

Dat će mu ga, žalit mu ga neće,

A i Luka odzvat će se harno;

I on suhnù, kó da se pomami,

Pa družini besjedio Luka:

Malo nas je  moja bratjo draga,

Malo nas je, al smo mučenici;

Kad će doma mučiti nas Turci,

Bar neka nas muče danaskere

Na Grahovu, na mejdanu bojnu,

Gdje nas žarko gledati će sunce,

A bratinske zakopat će ruke.

Eno bratah! njim nevolje nema,

Da jim kuće crno nose ruho;

Al su svoje ucvielili majke,

Pa došli su za nas gubit glave ...

Neštedimo ni mi jur svojijeh,

Za nesreće i većeg užasa,

Već ginimo i neostajimo,

Jer nemamo kuda kući doći .

Vidjeste li vojevodu Mirka,

I do njega Cerovića živa;

Da su s nami ta dvojica sami,

Nebi više trebovalo Turkom,

Da jim bude za krvave glave ...

Pravo Mirko udrit će na Turke

Kud jim gladne zijevaju cievi;

Ej! davori, junaćino drevna!

A mi ćemo za vratove zaći;

Pa znate li, vjerenici drazi,

Štono svirke i borije cviele,

Oniem jim se zapovijed daje,

Kud će udrit na krilo koje li;

Gledat ćemo, da je zaduhnemo,

Pa ćemo jim uraditi smeću,

Nek neznaju, kamo da se kreću;

Baš ko čele bez matice rojne,

Tako oni bez borije vojne,

Udarit će i tamo i amo;

A mi ljutim gvoždjem dočikajmo

I k topovim strugu otvarajmo;

Ako nama Božja sreća dari

Ter topovom oganj potušimo:

Uzeli smo cieloj sili snagu , —

Naš je mejdan i naša popievka;

Puške palit dati jim se neće,

A noževah nenose nizami;

Klat ćemo jih kó ljetošne brave,

A sjeć ćemo, kó kupusne glave. “

Udrì hajduk, i u maglu zadjè;

Za njim sliedi trista branih drugah,

Bit će trista od taborah rugah.

Eto, vilo, savedosmo vojske,

Pomiešasmo krstjane u Turke,

Zavadismo i lave i vuke

I gvozdene sastavismo ruke;

Sad nek rade, što je njima drago,

Il se klali il se milovali;

Ako bi se htjeli milovati:

Milovanju nebi kraja bilo;

Ako l’ su se na klanje sabrali:

Za tog klanja nema ništa dana;

Jer da klat se začeli su lani, J

edva bi se do mraka poklali,

Koji su jim ostrvljeni zubi,

A koji li naoštreni kljuni.

Nije meni žao na oblake,

Što svione skvasit će bajrake;

Niti žalim pieska niz vrleti,

Što će kiša u ravan snijeti;

Nego mi je draga žao vilo,

Gdje će krvca oplavit Grahovo;

I na gustu mi je maglu težko,

Gdje nevidim borenje vitežko,

Tko l’ će gubit, tko li zadobiti,

Tko li jadan danas poginuti,

Bez majčina čedna okukanja

I ljubina draga ogrljaja;

Čije l’ će se polomiti perje,

A čije li vijat na bojištu

I sinuti na poboju divno ....

Mili Bože, otac si svakomu,

Al pomozi jaki nejakomu;

Nejakom je za nevolju ljutu,

Da se s jačim prieči i krvači;

A jačega sami gone biesi,

Da se slavom od pobjede resi,

Na neboge hrleć zlopatnike,

Kîm je dosta sjeromaštva svoga,

Golotinje i jada i glada;

Al je jadan dužan branit vrata,

I na glavnjam prolit krvcu crnu,

A dočekat dušmanina krvna ...

Dočekat će, vjera mi je tvrda,

Bit će krvi po dolini pljuska

I krvnikom iza vrata pluskah;

Bit će kapah, ostati će puste,

Kad se šake sajedine hruste

Ljutih lavah i mamenih vukâh;

Bit će gnjieva, jaukah i mukah,

Lomljavine jeka i trijesa

I do volje crnoj smrti biesa,

Dosta pusta ostat vranam mesa ...

Crna zemljo, je li tebi žao,

Što će tvoje potavniti lišce,

I sitno se izkorienit bilje

Od bahata konjskog i junačkog,

Pa u tebi jurve rasti neće,

Nit bjelica nicati pšenica,

Nit na tebi njoj bit će vršaja,

Nit bijeloj jagnjilišta marvi;

Nó će tebe jadne kleti majke

I nevjeste skoro privjenčane;

Jer tu će se danas krvca vrći,

A junaci klati kano janjci...

Al pomozi jaki nejakomu,

I pravedna nedaj krivednomu.

Malo vrieme, za vele nebilo,

Duga puška vrh Grahovca ciknù;

To je diljka vojevode Mirka,

Jednoč čù se: Juriš! .. za krst časni! ...

Druga dreknù poniže Grahovca;

To je diljka haramije Luke.

Oba družtvo zavodila druga,

Oba pošli vraga na istoga,

A neznadu jedan za drugoga.

Čim pukoše dvije cievi jasne,

S njima puče tri hiljade ravne;

Pa jalove nisu cievi bile,

A na suho nije palo zrnje,

Možeš znati šta je štete bilo.

Njima deset odzvå se hiljadah.

A kad tanke izdušile diljke,

Bojni topi oganj naložiše,

A udari davorija banda;

Bubnji tuku, bojna banda zveči,

A Grahovo od topovah ječi;

Po osam jih s jednog mjesta riče,

Čini ti se vatra nebo tiče;

A puškama jurve nema glasa,

Nit ičemu, mniš, tu živu spasa;

Jer kó tuča suho sipa zrnje,

Gvoždje sieva kano munja živa;

A nitko se nikom neodziva ...

Hajde topi neuzmiču rika,

Al borija zanijemi svirka.

Ma tko prije udobar zadavi

Te vojačke pjevalice hude

 I junačke plakalice druge;

Borme Luka prikupio krake

I u tabor zaveo junake,

Pa trijeska o uši jim svirke,

A nabija bubnjeve na glave;

Tko će diplit, nek jaradi čuva,

Tko će bubat, nek svatove gluši,

A junučkog nezabuni sluha,

Da se čuje gdje koj koga tuši,

Tko li koga za pomoći viče,

Gdje li ljut nož rusu glavu sieče.

Nesta bande, nesta zapoviedi,

Pa nizamu nesta i slušanja;

A kad vojsci nestane slušanja,

Ta je jurve dobivena vojska;

Al topovi neslušaju bubnja,

Već gruhaju kó gromovi sami;

Misliš druže, vjera ti je tvrda,

Prhlu zemlju dignut će u zrake,

Podroviti i pećine steće,

A ognja jim pomanjkati neće;

Al sreća je, nepune se sami,

Nit gvozdeni pune jih nizami;

Već od mesa prave njima ljudi,

A mesne će zaboliti ljude,

Kad jim ljut nož zarone u grude.

Bog je dao vruće druge Luci:

Svaki nosi jatagan u ruci;

Živo mašu desna i lijeva;

A nežale što jih krvca lieva,

Niti žale brka ni obrvah,

Niti čela viš obrvah biela,

Što će vatra brke odnijeti,

Što li čelo prsnut na četvero;

Vruće rane ljudi nose vrući,

A nemaju šta da žale mrući,

Van ako bi požalili ljuti,

Što još koju nesrubiše glavu,

Ja li ranu nedaše dušmanu,

Nek jih ima s čime spominjati,

Kad se svoju na krajinu vrati.

Grede Luka proz hiljadu mukah;

A dobri ga neizdaju druzi;

Odasvuda vatra praži živa,

Odsvud krešu posjeklice ljute;

A vojni se deru upravnici,

„Nedaj proći gjaurinu kletu.“

Al Bog sreću dijeli junakom,

Kó je danas poklonio Luki,

Da on pane na turske lubarde;

A kad padè na topove Luka:

Jedni grme i ognjem se dave,

A druga je zamuknula ruka.

Na te, što se jošter vatrom dave,

Nakvi divi naturili snagu,

Pasu crnom zasopili krvlju

I desnice umorili ruke

Kod topovah sjekuć upravnike;

Dva posieku, a dvajest jih grne;

Sto porube, a trista jih srne;

Pa tako bi vasdan njima bilo,

A možebit i sutranjeg dana,

Da nebahnù sila nenadana;

Ter i ti niz zaduhnù topovah;

Koliko su stali udaracah,

Sama znadu djeca sa Zubacah.

Htjedè Luka da nadalje stupa,

Pa i gluhe posvoji lubarde

I njihove pogazi čuvare;

Al topove posjela je gluhe

Gora vojska, nó što čuvà prve;

Silni borci na zjala uzjahli;

Nisu borci, koji bježat kane,

Da su Zubci udrili još lane,

Već se možde, da se kruto brane ..

Ali tko te silne tope čuva,

Šta l’ je pustim naspilo topovma

Kod tolikog praha nesažgana,

Da nedaju iz svog ždrla glasa?

Ili su jim falje poizdale,

Il topčijam njetko dao blago,

Il ljudske jih začepile glave;

Nebi njima falje poizdale,

I tri biela da još praže dana;

Nit je tkogodj tu donio blago;

Već su tope založile glave

I desnice uzele krvave;

Pa desnice te što hvate krute,

To nikomu nepušćaju žive.

Na te ruke nasrnuo Luka;

Jer nevidi junačina pusta

Ni drugoga svog do sebe druga,

A nemože poznat ni prvoga

Od mrkloga iz topovah mraka;

Bi udrio, šinule ga guje,

Pa bi rusu usijao glavu

Tu, gdje bi je svakom žao bilo;

Al Bog dadè, kó da nožem vinù,

Zlaćen krst mu pred očima sinù;

A muškim ga njetko viknù glasom

Iza topa na prociepu bojna.

Pozná junak po glasu junaka;

Ljuto gvoždje k crnoj zemlji giba,

A na vjeru junaku se sliga;

Jamlja Luku Novica za ruku:

Jes’ li ti to, Vučilovo hule!“

A Cerovu zdrmà ruku Luka:

„Vjera Boža! jesam Ceroviću;

A koje su tebe sniele vile?

Mal ti ruse neodsjekoh glave,

Ja l’ ti moju neodvalì pustu;

A šteta je, pobratime dragi,

Dok se turskih nenaodsiecamo ...

Spriječimo da nedangubimo;

Nije vrieme, da se milujemo

I junačko mijenjamo zdravlje;

 Bogu hvala gdje se utučismo,

Jako ćemo jurit kó valjade.

Il ćeš dalje napredovat Luko!

Ili ćeš mi pričuvat topovah?“

„A što bi jih čuvali  vjere ti,

Kad će naši ostat i poslije;

Već hajdemo za vrućijeh ranah

(Jasam ti se obranio pobro )

Da još koju uberemo glavu

I Spasovo proslavimo slavlje;

A gdje ti je Ceroviću Mirko?”

Eno Mirko pred krstašom hoda

I razgoni na alaje Turke;

Već hajdemo da mu pomognemo;

Još je silna na dundaru vojska;

Što je jada i čemera ljuta,

To je brate uz pašinske glave

I njihovo u čadorih blago;

Već prisnaži skoku i sječivu

I desnici u ramenu ruci,

Ter osvjetlaj obraz na krajini.

Ako nama Bogom bude dano,

Pa mi danas Turkom odolimo:

Tvoja će se pjevati popievka.

Tako su se dva sokola srela,

I junačko preturili zdravlj ;

Gdje se sreli tu se i razstali;

Pa jako jih zamahaše vile

I sile jim dadoše dvojake;

Ljuti Zubci kó kaljeno gvoždje,

A poljući od njih Cetinjani;

Pa još gori od tih Ćeklićani;

Al istor će prispjet na kalivo;

Golem dundar u sred polja ravna,

Kod čadora kod pašina zlatna

Grmi, sieva, a krv se prolieva;

Neprolieva kó rosa iz mraka,

Nit ko kiša iz tiha oblaka;

Već kó da si navratio rieku,

Ja l’ Moravu, ja l’ Bojanu hladnu;

Mori smrtca gdjegodj koga nadje,

A krv boji konje do kolanah

I junake do pušakah malih.

 Nije više topa ni pušakah,

Da tišinu udolini gluše;

Al jadniji odjekuju glasi,

Škripa zubih, cika jataganah,

Krš kopaljah, a zveka sabaljah,

Lupljavina šakah i kundakah,

Vriska konjah, a jeka junakah;

Njeki lele, njeki medet viče,

A medikah nema da liječe

Osim kljuna od ocielja ljuta;

Njeki moli prihvati me druže,

A smrtca ga jur prihvaća crna;

Njeki jadan ište smilovanja,

I za život vjere se odriče;

Al tu nije milovanja inog,

Sjem crnijem noktim oko vrata;

Nit tko čiju za privjeru hata,

Nit tko čijeg žali jaukanja;

No se zlobe kano crni vrazi,

A kolju se kó na lešu vuci,

Pa se gnjave biesni i nesviesni

U samrtnu znoju kupajući,

Jedan drugog jied kušajući;

Al jim kleta neće nestat gnjieva,

Niti će jim posustati ruke

Zar dok jednog teče na mejdanu.

Boga moli kaludjere Mile

U bijeloj pod Ostrogom crkvi;

Milutin je ranio odavna

Svakog jutra k hramu svećenomu

I jutrenje čitao časovke,

Pa na zavjet nezaboravljao,

Što je njemu hajduk darovao,

I za sreću priložio daću,

Palit svieće pri trapezi biele;

Haran Mile dobro zavjet čuva,

Da on svoju neogrieši dušu;

Palio je svieće obadvije;

Al jedna mu odpre gorila je,

A jutros mu obadvije žare;

Plaho prašće obe sviećebiele,

Kó vlašići na studenoj noći;

A varnice lete sa žižakah,

Ter vošćane krupne tale kapi;

A kaludjer mučne kobi tlapi,

Pa jutrošnja dvojio molenja,

Apostole i tropare sbraja,

A s molitvom dobru misó spaja,

Da odoli dušmaninu Luka,

Da ga moći štite od udara ..

Pa Bog dadè sa dobra molenja

I zavjeta s prava srca data:

Štitile ga moći od udara;

Eno Luke proz pola dundara,

Napreduje kó radiša haran,

Kad s vôcima crnu njivu para;

A Novica proz tabore sieva,

Kano munja proz oblake živa;

Dosta smrtna pogradili kvara,

Dok su došli do usried dundara;

A kad pali na pola mezeva:

 Tu su jadi, tu žalostne majke,

Tu junačko jeftino je meso;

Tu su kule od ljudskijeh glavah,

A jezero od krvi junačke;

Jer tudje je ciela sprava vojna

I čadori i gotovo blago

I repovi i alaj -bajraci

I dimiške po izboru krive;

Al krstaš se po jezeru vija,

Kó zlaćena utva po Neretvi,

Plovit hoće, utonuti neće;

Deli Mirko zasukao ruke,

Krši glave, kó jelove grane,

Krši šije, kuda no se brije,

Križa grude, gdje no srce gude;

Ma se silna ukrmila vojska,

Da i hoće tko, kud vinut nema;

Jer jih svrću Cuce i Bajice,

Kano u tor na zaklanje ovce;

A zemlja jih žive žderat neće,

Pa jih zoblju Cetinjani gladni,

Cetinjani a i Ćeklićani.

Njetko cvieli, jer ga konjic gnjavi,

Njetko hrope, jer ga smrtca davi

Na tijesna ulazeći vrata;

Njetko kune i krvnika kara,

Jer ga jednim mahom neobara.

Take muke tu vojvoda stvara;-

Ali nebi odolio Mirko;

Jer nikomu nije milo mrti;

Već se svatko kó za glavu brani

I vojvodi zlo ufanje gradi ..

Istor junak iz poloma dreknù:

“Brate Mirko drž ’ se na mejdanu!

Je l’ ti živa u ramenu ruka

I u njojzi brijedkinja ćorda;

Možeš jošter prehvaćati njome?

Gledaj s čim ćeš na Cetinje saći,

Da nereču da smo plandovali.“

Vojvoda se Novici odziva:

Ceroviću, na Cetinju diko,

Der da budeš i grahovska hvala;

Je l’ ti britko na broju oružje,

Čiem te slavi ciela gora crna;

Sijeva li danas u dundaru,

Puhnù vihar sa visoka zraka,

A nestade u dolini mraka;

I vojvodi spadè magla s vida,

Pa gledanjem drtno srce vida,

Gdje mu krstaš na čadoru sinù,

Na čadoru na pašinu zlatnu;

Pa se sastà krst s mjesecom zlatnim,

A svilen stieg sa konjskijem vlasim.

Harli Mirko na četiri strane,

Bi reć jako rodila ga majka,

Pa da biela svieta nagleda se;

Imaš šta se nagledat junače;

Pa da ti je srce od ocielja,

Valja da ti s oka suzu valja;

Šta si težkih poradio zalah,

Da ti nije vjeri sila bila,

Da odpaštjaš hiljadu godinah,

Ja li davaš po tovar cekinah

Svakog biela u godini dana

Na zadušne svetogorske crkve,

Pa da poje kaludjeri za te:

Nebi tvoga grieha odkajali.

Bože mili! nemila pozorja!

Po dolini crnoj i krvavoj

Svakakvijeh možeš vidjet čudah,

Da smieš gledat od strah božijega;

Ondje dva se za grtljane vlače,

A nijedan jurve pare nema;

Ondje pet se muče sa jednijem,

Ondje jedan petericu tuče;

Jedni vičuć, druzi mriju muče.

A nu! čuda pobre i gorega:

Dvie se ljute zakvačile guje,

Dva se k kraju izturila druga,

Goloruka oba, neoprana;

Zar oružja ni imali nisu,

Ili su ga iztrunili kleta,

Ter se grle po pleća junačka;

I kako se tište na srdašca,

Sve jim vite popucuju grude;

Koliko l’ se mašu milovanjem,

Sve jim zglavci u povoru škriplju;

 Gonaju se po ledini ravnoj,

Zubma sieku, rukom sažimaju,

A nogama zemlju prioraju;

Obe ljute pocikuju guje,

Obe pjenam zapjenile gustim;

Jedna biele uzriguje same,

Druga hripa biele i krvave;

Onoj težko, koja obe mieša,

I s golom će skorim hroknut krvlju.

Goniše se ravno i prijeko;

Al se neće nijedan da svali;

Jer se svaki svojom majkom hvali;

Al jim majke nebile jednake;

Kakvu koji sisu podojio,

Onako se zemlji poklonio; ..

Hrdnu njeki o rudinu tvrdu;

I kako je upao lagahno:

Pola rake sebi izkopao.

Ja sam mnio da je besa bila

Do prvoga na tle pohrvanja,

Pa da će mu ostaviti glavu;

Al oni su i prili se o nju.

Da si mi se prigodila vilo,

Gdje suparnik uklâ suparnika

Bijelijem zubma izpod vrata,

I tvom bi se sgrstilo srdašcu ..

Nek hrvanje, pa neka i klanje;

Ma kako se nepoplašì kivan,

Da se groznom neotruje krvlju

Od pogani protivnika svoga,

Kada mu je polokà iz vrata,

Kó iz tikve dušak vina rujna;

I to mu bjè napojnica trudu,

Da mu nije hrvanje zaludu.

Tko bijahu te dvie guje ljute,

Dva hrvača i delije krute?

Za dolnjega neka pita majka,

A gornjega Lovćen zna junaka.

Ma podalje čuda čudnijega:

Dva se lava zaujela gojna,

Dva se parca okupila bojna,

Pa se gone što jim šake daju;

Negone se nožem ni sjecivom,

Nit se gone ognjem ni strelicom;

Jer na njima ni odiela nema;

Sve jim pusto ogorilo ruho

I od praha i od jataganah,

A cielo jim ostalo tijelo;

S košuljom jih zar rodile majke,

Il jim moći u pomoći bile,

Il sekune čuvale jih vile,

Pa za goreg dohranile jada.

Nuto! kako nije za gorega!

Borci gule stiene iz brijega;

Borci jesu ljudi vremenici,

A stijene žrvni bremenici;

Na žilave izpinju se pete,

Jedan drugom umetaljkom priete;

Pa se meću jedan na drugoga,

Jer se boji jedan od drugoga,

Nit na gole smiju ruke doći;

Kudgodj koga derne umetaljka,

Modrica mu kó pogača skače;

A neveli, nebi se junače,

Ja l’ da koji hoće komu rieti:

Jami druže, ti si jači jači druže;

Istor zdravu pokloni mi glavu,

A sve ću ti poklonit udarce,

Kó da mi jih ni udrio niesi,

A danaske tvoja starija je;

Al nijednom to neda se rieti,

Jer su oba odredila mrieti; ..

I mrijet će, al o jednom neće;

Nu koji će od dvojice prvi?

Zviznù stiena divu sa ramena,

Takmaca mu dopala jabuka

Vrh tjemena, žalostna mu majka!

Kó da mu je pala iz oblaka;

Puče tikva kano gvozdenjača,

Al se proli kano vodenjača,

Prosù mozak u travu toraznu;

Al mu parac neće glavu praznu;

Već se šeće po bojištu svomu,

Plešće mužke u mišici ruke,

Nebi l’ još kog srce poiskalo,

Da s njim svoje ogleda junačtvo;

Al mu nikog, da ga kumi, nema;

Jer tko godj je gledó umetače,

Svakog želja prošla umetanja.

Al koji to bješe umetači?

Il su fili, il su vilenjaci;

Nisu fili, a ni vilenjaci;

Al jesu jim vile sestre bile,

Dok su bielih čuvali ovnovah

I vikli se metat kamenovah: S

ilan Zule iznad Nevesinja,

Čilan Vule povrh Ljubotinja;

 Tad jim vile sile zajimale,

Pa poslie jim nisu uzimale;

Već jako jih sastavile vile,

Da kušaju kô su jih gojile,

Ostà Zule utrinu mjereći,

Odè Vule bovane berući,

Jer se nada još kom onakomu.

A nu čuda još nemilijega!

Dva se mrka zažvalila vuka,

Dva se gorska skobila hajduka:

Deli Redžep s bojna Pirlitora

I Staniša iza Durmitora;

Netom su se sukobili kleti,

Puščanim se preturiše žarom;

Obojici dobra sreća bila,

Jedan drugom nespržili vida;

Pa potegli ćulumine gluhe;

Al i tu jim nepogodne ruke,

Oba su jim prehitila glave,

A iz njiha neprosula jada;

Posjeklice pa potegli krive;

Krivopere motaju se ćorde

Vijući se dovitih rebarah,

Kó šarene uz gloginju guje;

Kud Redžepa kvači Stanišina,

Iz Redžepa vatra sipa živa;

A kud Stanka šine Redžepova,

Iz Stanojla crna krvca lije.

Stanko šuti , a udarce ćuti;

Pa kad Stanku muka dodijala,

Dreknù momak u golemu jadu,

Pa dozivlje planinkinju vilu:

Gdje si danas posestrimo draga!

Il te boli glava nečešljana,

Ili te je moja majka klela,

Da se prodješ samnom milovanja,

Ter ti danas i nehaješ zame;

Vidiš li me u nevolji teškoj,

Gdje ću rusu izgubiti glavu;

Ja l’ pomozi meni ja l’ Turčinu,

Da se prije muke izbavimo;

 Jer nemogu više podniet ranah,

Niti mi je glava zadržanja

Bez tvojega vilo milovanja.

Ciknù tanka sa zagorja vila:

Neboli me pobratime glava,

Niti me je tvoja klela majka,

 I ja znadem i ja hajem za te;

Ali neznaš ti mojijeh mukah;

Golemi su u Turčina čini;

Njeg jednoga, više nema majka,

A sedam je u njeg posestrimah;

Sve sedam ga tu od tebe čuva,

Pa sve sedam udrilo je name;

Ja sam modra do svilena pasa,

Kud njegove biju mene za te.

Kako bi ti pripomogla pobro!

Jao! meni od mojih dušmanah,

A zlo tebi od tvojijeh ranah;

Košulju su kuje Redži dale

Od panciera i čelika tvrda;

Nikud njega neudaraj Stanko,

Već mu pazi na pazuhi ruku,

Gdje mu šibke sastaju se ljute;

Kada mahne da ti smlavi glavu,

Pridavori i srcu i ruci,

Nećeš li mu ujagmiti tiela;

Kad mu biela ti ugrabiš tiela,

Njegove će plahnuti se seje,

Sve sedam će pobjegnut od srama, -

Ja ću ostat na kobištu sama;

Tad ćeš lahko svladati dušmana. –

U dobar je zapomagó Stanko,

A u bolje razumio vilu;

Dvie su njemu priskočile snage;

Britku vije uopačac ćordu;

Ćorda sinù, a pazuho zinù,

A crna se džigerica sminù;

Biele vile bjegnuše od stida,

 Stanko Redži rusu glavu skida,

A njegove vila rane vida.

Reć će tkogodj: da su tikve glave,

Nebi dali da se tako gnjave;

Nó ja lažem, što jih malo važem,

Al jamce vam vidoke zalažem,

I žalosne svjedoci su vile,

Da su cienu još o nižu bile.

Pa nu! jada još zloglavijega,

Gdje priliku neprilika ganja,

Kó kad hrdja za gvoždje prijanja;

Tamo dolje van domaka bojna

Izvio se junak na gjogatu,

Vas u suhu zaodjeven zlatu;

Na glavi mu mjesečina žarka

I danica zviezda prihodnica,

A na prsih nišani -kolajne,

Biser kite i kamenja draga,

Pa zlatna ga okružila ćorda;

Glavan junak, a rijesno ruho;

Pa po tome rekó bi obome,

Da su njega sultanije légle

I u carsku opremile vojsku.

Gjogo mu se našó u Misiru,

A u Šamu pasla mu se majka;

Lijep gjogo liepo drži uho,

A kršno ga okitilo ruho,

Bielo srebro i sviono tkalo,

Svud suhijem zlatom ožigano,

A stambolskim vezom verugano;

Da mu uzda žvale neuzteže,

Skočio bi dokle očim seže;

A proždró bi konja Veležkoga,

Da se njemu desi na zamahu;

A s njeg vitez junačinu živu,

Da ga nisu zavrnule stiene.

Ma što se je zagonio u nje:

Ili nije htio pobjegnuti,

Il n’umio ravnim opružiti;

A mogó je i Trebinje proći

Kakva sumu pod nogama krila.

Svakom valja pravo da rečemo;

Nije htio za vremena uć ,

Kadno su mu plasi ušli druzi;

Već je ostó na zavjetu vojnu,

Sultanova hara čuvajući

I svog hljeba uz carevo zdravlje;

Pa je htio pobit raju carsku,

Odagnati roblje sa Grahovca

I Mirkovim zakititi perjem,

Svetčev bajrak i jabuku zlatnu

I Vučila savoditi živa

K bijelomu gradu Carigradu;

Pa se junak i borio harno

I na svomu održó gjoginu;

Al ga hrdja zauzbila kruta

I dognala do ždrijela ljuta;

Hrdja jeste, jere nema zlata,

A ni konja srebrom podkovata;

Odjeća ga siva odjenula,

Bi reko je sagulio vuka,

Pa njegovo vrgó na se runo;

A odore ni komada ine,

Osim noža u desnici krvna;

S tijem jadan napó konjanika;

Konjanik se zlatnom sabljom brani,

A glavu mu konjska šija hrani;

Jer od vučjih behne konjic dlakah;

A napastnik štedio konjica,

Žudeć njega svesti na Cetinje,

Da ga hrani is njime se hvali;

A kad vidjè da će kvarovati

Zlatonosu štedeć konjsku glavu,

A svoja mu ni kraj uma nije:

Oči stište, tište na konjica,

Jatagan mu u krcije sjuri;

A kad kuljen svoj oždriebi gjogo,

U škrip savì sve četiri none,

Kanda hoće djetelinu pasti,

Gospodara na ledinu splasti;

A nebi ga izdó do vijeka,

Da njeg stojne neizdaše none.

Klisi Turčin i oružje zlatno

I pješice da se nosi s njime;

Al pješice bit se vikó nije,

Nit mu išto jur pomaže zlato,

Osim što mu smrt skorije vabi.—

Prognaše se proz ljuticu stienu;

Parac srne kó na gotovinu;

Ali ni tu gotovine nema;

Jer je svakom umrijeti težko;

Pa i zmija udu glavu brani,

To li zlatna braniti se neće;

Nož nemio kano kurjak sieva,

Odkilja se demiškinja kriva, -

Kano guja iz procjepa crna,

Nit se vraća ikoč bez uklanja;

Zaludu joj klanje i pecanje,

Kako spade sa dobra gjogina,

Namah su joj ofalili zubi ...

Mrk vuk vrcì kó lepir po zraku,

Pa upadè za uši junaku,

Ter mu ranu zadade lagahnu,

Koju nikad preboliti neće.

Trehnù glava sa junaka zlatna,

Kan’da na njem nije nigda bila;

Nju prehvaća krvopija samu,

A inog mu pustolovja neće:

Nit bisera nit draga kamenja

Niti srebra s konja žeženoga

Nije pusta ni želio blaga,

Nego vruće krvi od junaka;

Tek mu zguli krivoperu sjajnu;

Ta mu treba za spomena bojna,

Kad s družinom na Cetinje podje;

Njetko sniet će dvije puške male,

Njetko ljutu palu okovanu,

Njetko borme i gotova blaga,

Pa da i on ima obilježje

S čijem će se pohvaliti knezu,

Da je i on valjó na Grahovcu.

Krenù momak sa stratišta krvna,

Vruću nosi o perčinu glavu;

Glava zieva, kolik da je živa.

Gledao je preko oka gjogo;

Gjogo nebo ušim štriže hladnim,

U svoju se utopio krvcu,

Pa iz crne krvi pohrzava,

Bi zborio, da je njemu dano;

Ajme rusa osjećena glavo,

Pusta glavo gospodara moga,

Dosta si me zobi nazobala,

I vodice napojila hladne,

Dosta ti smo skupa drugovali

I junačkog puta putovali

I bijela prehodili svieta;

Gdje nam danas razstat se valjade!

Ti si kriva, osječena glavo:

Da si meni uzdu popušćala,

Moje bi me noge poslušale,

Pa bi naše iznijele glave ...

Žali konjic, gdje neodé s njome,

A nežali, što padè pod njome.

Sad svi će te prosit pjevaoca,

Da vi pravo po imenu kaže,

Tko l’ pogibe, tko l’ odnijè glavu.

Eno junak k vojevodi sadjè,

Pa mu k skutu tunju turi žutu,

Što je zrelu ubró na Grahovcu,

Kadno istom cvatu u Vrgorcu;

Prosite ga, kazat će vi Mîrko.

Uviek jutro nalik bilo danu,

Kano klica žitu usijanu,

A jutrošnje nikoliko nije:

Rano bilo liepo i tihano,

Pa po tome crno i oblačno;

Grmilo je, sievale su munje

I gudila jugovina dahom

I gràd bio u Grahovcu ravnu:

Sve samrtnom vrelo živolastju;

A sad toga nigdje ništa nema:

Niti grmi, nit sievaju munje,

Nit grad huče da po polju tuče,

Stravne strave minule su ljude:

Nit se trude, nit se na zlo bude,

Nit se čuje kršljava rebarah,

Nit jauka ima od udara,

Nit krš stoji vitijeh kopaljah,

Niti zveka nožah i sabaljah,

Nit ljupljava šakah i kundakah;

Što smrt crna nije uhrvala,

To je magla u bieg odagnala;

Pa se Mirku duša razabrala:

Sjeo Mirko na slonu leševah

I do sebe pobio krstaša,

Ter odmara o ramenu ruku;

Ni Mehmedu nebì mehko toli,

Kad razkrhà Carigradu vrata,

I upadè u careve dvore,

Pa odsjede na postelju zlatnu:

Kakono je tekar mehko Mirku;

Nije Mirko uzapró krstaša,

Što nesmije udalj za njim poći;

Nit mu se je duša razabrala,

Što tu nije uginuo Mirko;

Jer da svoju žalio je glavu,

On je nebi ni donio tudje;

Niti desnu on odmara ruku

Što mu je je smorilo sjecivo;

Već mu se je duša razabrala,

Što se nebom povrnù znamenje,

Štono jučer pr’o Grahovca prodjè;

Od griešnoga gnjeva zavajano

I krvayvno i vehoma stravno,

A jur hrabrom krvlju okajano,

Granù sjajno mjesto sunca žarka,

Ter vojvoda Boga blagodari,

Gdje mu borbi vrle vraća kobi;

Ter koje su za spasenja duše,

Nek s radošću spasov danak gluše,

A živi se kruše pokajani:

 Gubioci, da su dužni bili

Rad zuluma i nemila kvara,

Što ga tvore s Crne gore raji,

Pa božija desnica jih kara;

Dobitnici, da dobili nisu

Toga dana užasna mejdana

Bez višnjega od pomoći dara,

Koji sile stvara i obara,

A pravedna kriepi zaufanja ...

Tko bi stiene shorio s planinah,

Tko li shrvó dušmanina silna,

To oružje stojno i ubojno

Na ubavu danas na Grahovcu,

Da višnjega nije bilo dara!?

Tako tiho besjedio Mirko,

I svom srcu zadovoljstvo gradi,

Gdje je krvca osegnula tekom

I jur prave nepolieću glave.

Al eto mu momka neoprana;

Vruću nosi o perčinu glavu,

Vas u krvcu ogreznuo ljutu;

 Zlaćena ga obtrkuje ćorda,

Pa ga liže kuda ga je klala.

Hiti momak vojevodi glavu:

Eto glava, tvoja zdravo bila;

Jabuka je za vojvode harna,

Neka znadeš, da lendovó nisam.

Uze glavu za kičicu Mirko;

Jadna glava još posve nespava,

Već zijeva, kano da je živa;

Negovori, ali kaže sama,

Da je silna gospodara glava:

Kadrija se ona rusa zvala,

Dok je jošter u matere bila;

A pašinstvo stekla na junaštvu,

Pa gdje stekla, tu i raztekla ga ..

Ljuta rano, osječena glavo!

Je li bolje mirovati bilo,

Ja l’ bježala bona glavo nisi,

Dok pred tobom tabori su bili,

Stojna vojska i topovska brana,

A pod tobom parip od mejdana?

Negovori, ali kaže sama:

Da ja nisam na junaku bila,

Ja bi svoje zdravlje iznijela,

Kad Husein škrinù sa komaša

I još s njime ubavijeh pašah ...

Nije paša, tko bježi s komaša,

Već tko bdije, dok se vojska bije;

Nit tko bdije kad se vojska bije,

Već tko s njome poginuti smije.

Kad vojvoda procienio glavu,

Na noge se izdižè junačke,

Pa donoscu vedro čelo ljubi:

Pravo Cuca, Djakonov Ilija!

Poštena ti na ramenu glava,

Pošten bio, tko te je rodio

I u moju opremio vojsku!

Taki mi se dvojili junaci,

I s takviem mi dohodili znaci!

Pa se maši rukom do pojasa;

Dodadè mu dvije puške male,

Što mu klete bez kremenja pale,

I uz svaku po trijest rušpijah:

Eto tebi, moje diete drago!

Kupi praha, a mieni opanke;

Dvije male nosi za pojasom,

A pašinu paši prepašaljku,

Nek je tebi u družini dika

I nek tvoja sva krajina znade,

Da si junak stekó na junačtvu.

To timala od vojvode dara;

Ako l’ Bog da i podieli zdravlje,

Ter na naše spanemo Cetinje:

Ljepše će te darivat Danilo:

I s kolajnom i s čelenkom sjajnom,

Što neima da ti dade Mirko.

U riječi, koju besjedjaše,

Al eto mu bradata junaka:

Dosta rodna bila njemu vrana

I ugledna bila očešljana,

Al je crna od prah neoprana

I ljuto je obrstilo gvoždje;

 I on nosi tri bradate glave;

Nisu zdrave, jere su krvave;

I spram njemu pokročio Mirko:

Pravo pope, tvoja zdravo bila,

I pošina na domaku tvomu,

I njezina ako imaš sina,

Gdje si stigó čupave nizame

I njihove hodže i imane!

Izvadi mu stotinu cekinah:

Jami pope, za tvoje junačtvo;

Češljaj bradu obršćenu vranu;

Lahko ćeš je nagojit ubranu

I steć na nju divno popovanje;

A ja ću ti spremit sa Cetinja

Zlaćen Trebnik za tvog trebovanja;

Pa ćeš vrle opojati duše

Na krvavu groblju današnjemu

O Spasovu, danu godovnjemu

Za vijeka imoga i tvoga;

Neka znaju  da hajemo za nje,

Što su naše zamienili glave.

Zlato prima a ramena sliga:

Hvala tebi, mio gospodare!

Nije mene ovdje zvalo blago,

Veće ljubav zavičaja moga

I na nebu znaka vidjenoga,

Pa sam svoje hitio popovstvo,

A Trebnik mi već ni trebat neće;

Niti ću te moći poslušati,

Umrlijem za pojat opiela;

Jer nemogu nabavit popovstva

U Mostaru od vladike moga:

Stotinu će uzet mi rušpijah,

Dok sa mene anaćemu snimi,

A stotinu, dok zasieče bradu;

A sjeć mu je nebi trebovalo;

Jer se dlaka mijenila nije

Niti ustrom, niti nevaljalstvom,

Veće crnom za krst časni krvlju.

Imąt neću, gospodare dragi,

Da mu bradu i petrahil platim.

Njemu vadi još stotinu Mirko:

Pravo pope, koljeno junačko!

Bor t’ ubio Grka mostarskoga,

Ako ti je zasjeć nešćednuo;

 Spani k našem bielu manastiru:

Naš će ti je jerej zakružiti,

A neće ti uzet ni dinara;

Još će tebe darovati liepo,

Singeliju i crvena pasa,

Nek je tebi u narodu glasa,

Što nijesi požalio lika,

Gdje za rod je ginuti prilika;

Pa svom Grku reci lukavomu:

Da ste i vi dužni sveštenici,

Za krst častni pred narodom ići,

Jer kad njega poubiju Turci,

Kome ćete jadni popovati,

Od koga li vience uzimati,

Tko l’ atove tovit vladikove,

Tko l’ široke krojiti rukave?

Toga mrtve neće tvorit glave.

Hajde, pope, kupi popovanje

I svoj narod uči skladovanje:

Skladni druzi neće bit u tuzi;

A kada jim pa do puške dodje,

I ti s njima lati za oružje:

Tako sliedi, vriedan svešteniče,

Ko što su vi radili i stari;

Brada ti se za biser udala,

A desnica slavom procvjetala.

U riječi , koja s popom biše,

Al eto mu još grdnijeg druga:

Širokijeh od aršina prsah,

Po njih runja kano mahovina,

Sva crljenom zasirena krvlju;

Svion kalpak izžeglo mu zrnje,

A perje mu vatra odnijela;

I srebreno okaljó oružje;

On nenosi glave nijedine,

Al pozna se s rukuh ubojnijeh,

Da ni kola nebi donijela,

Što je ljudskog navaljao mesa;

Priombiró trijestak sužanjah.

Svezanijeh rukuh naopako.

Zdravo druže! moja desna ruko,

Ti si moje bio pouzdanje!

A da nije tebe Ceroviću,

Šta bi s Mirkom danas ovdje bilo? –

Bogu hvala, kad s’ iznio glavu!

Jer kad tebe izgubimo druže,

Gora crna i naše Cetinje,

Cerovića više steći neće ...

Ti za mala nisi darovanja;

Kad sjednemo s knezom na divanu,

Ķnez će tvoje nadarit junačtvo,

Tebi mjesto pokraj sebe gradeć,

Neka znade naša gora listom,

Tko nam čuva glave Danilove

I slobode na Cetinju zlatne.

U besjedi što rekoše druzi,

Eto k njima neznana junaka.

Nu kakav je, zgodili ga jadi!

Još mu ruka krvnim dimom kadi,

A iz očih jedne vrkću srde;

Na njem ruha nema zalogaja:

Sve mu kleto gvoždje odnijelo,

Tek ostalo tvrdje gvoždja tielo;

I ono mu ogorilo garom

Do obrvah i rusa perčina:

Da l’ su njime češali lubarde,

Ja l’ ga ciela pretali dušmani

U žeravu praha i olova;

Il se junak presvlačio nije

Za godinu ja li polovinu,

Ter mu pljesno i od sebe tielo.

Sjeromah je, ni kalpaka nema,

Već oštrulja kapa uveščana;

Proz nju mu je perčin pobjegnuo,

I tudje ga prestiglo gorivo;

Sjeromah je, jer ni puške nema;

Il valjda je nije ni donio;

Bit nemože, bi se zadužio

I godinu robovao za nju,

Pa bi danas ponio je tudje.

U ruci mu kusturina tupa;

Da se kune, da njom sjekó nije,

Ni dušman mu vjerovati neće.

Sjeromah je, jer čelenke nema;

A gledajuć na njegovu glavu,

Da je bio u koga drugoga,

Bi stekao i kolajnu zlatnu;

On nenosi glave ni oglavka,

Al sužanjah goni izobila:

Ni s Novicom nebi mijenjao.

Tko l’ će biti haramija grdna!?

Sjeromah je, dok se klanja Mirku;

Vidiš da je sjerotinja raja,

Koja se je klanjat uvježbala.

Pošto pošó k vojvodovoj ruci,

Krotko božju pomoć nahvalio;

Odpomoć mu povratio Mirko:

Zdravo bio, Luka kapetane!

Doslje su te tiem od šale zvali,

Evo ti ga sada na Grahovcu;

Jere si ga zaslužio Luka:

Kapetan si na našem Cetinju,

A nek i sva krajina te viče!

Bolan Luko nisam znao za te;

 Nó kad tvoja izdadè te diljka,

Junačka te sreća neizdala!

Čudno si me skobio nenadom,

Pa sam ti se obradovó divno;

Neka si se prigodio Luko:

Što je više bilo žetelacah,

To je češće po Grahovcu snoplje;

I tvoja je družina valjana

Jer za svoje gine sjeromaštvo,

Za koje no i smrt sladka biva.

Tvoje da su u putilu ruke,

Znam kako su milovale Turke ...

Stid je mene od junačtva tvoga;

Jer se nije prigodilo, Luko,

Čiem bi tvoje poznao viteštvo

I uboge obradovó druge,

Kakono bi pristojano bilo.

Prosti meni, kapetane dragi,

Dok nesidjem do dvora mojega

I kneževa skuta čestitoga:

Neće vaše poginut uzdanje.

Po tom bielu pružio mu ruku,

Pa mu dadè, što nitko neznade:

Uzmi Luko, namakni oružje,

Jer će tebi valjat i opeta;

I na sebi pokrpi odielo

I podieli sjerotinji praha.

Njemu Luka tiho besjedio:

Nije junak, tko gleda uzdarja,

Niti tko se bije za stecivo,

Niti tko se rani za kolajnu,

Već koji se za slobodu trudi

 I za ljubav zavičaja draga,

Za staricu od harnosti majku

I dječicu na ognjištu svomu,

Pa i gine za nevolju ljutu.

Hvala tebi, mili gospodare,

I onomu, tko te je poslao,

Da utješiš sjerotinju tužnu,

Kakono si danas utješio;

I tvoja je družina valjana

Jer za svoje gine sjeromaštvo,

Za koje no i smrt sladka biva.

Tvoje da su u putilu ruke,

Znam kako su milovale Turke ...

Stid je mene od junačtva tvoga;

Jer se nije prigodilo,

Luko, Čiem bi tvoje poznao viteštvo

I uboge obradovó druge,

Kakono bi pristojano bilo.

Prosti meni, kapetane dragi,

Dok nesidjem do dvora mojega

I kneževa skuta čestitoga:

Neće vaše poginut uzdanje.

Po tom bielu pružio mu ruku,

Pa mu dadè, što nitko neznade:

Uzmi Luko, namakni oružje,

Jer će tebi valjat i opeta;

I na sebi pokrpi odielo

I podieli sjerotinji praha.

Njemu Luka tiho besjedio:

Nije junak , tko gleda uzdarja,

Niti tko se bije za stecivo,

Niti tko se rani za kolajnu,

Već koji se za slobodu trudi

I za ljubav zavičaja draga,

Za staricu od harnosti majku

I dječicu na ognjištu svomu,

Pa i gine za nevolju ljutu.

Hvala tebi, mili gospodare,

I onomu, tko te je poslao,

Da utješiš sjerotinju tužnu,

Kakono si danas utješio;

Bogu hvala na njegovu daru!

Eto si me darovao, Mirko,

Nit me možeš ljepše darovati,

Da mi dadeš punu kulu zlata

I po višku sve vaše čelenke

I suviše sve vaše Cetinje.

Dočim Mirko boravio s Lukom,

Eto njemu na čete junakah;

Odsvud silno roblje dovodjahu,

Odsvud pusto plieno dogonjahu:

I bajrake i zlaćene rese

I bogate Turačke urjese

I hatove tovne osedlane

I paripe svačim naprtljane;

Pa se kleti prndecaju momci;

Pod nogam jim zemlja grmi stojna,

Kako drži, ni prosjest se neće!

A od kruta biesa, uznebesa,

I leševi stravljuju se mrtvi.

Mirko stoji, pa družinu sbraja

I za lienke prijamlja bajrake,

A junake za krvave ruke;

Svakom svoju pridošlicu daje;

A poznaje, gdje mu koga neina:

Neima mu na broju Kusovca,

Perjaničkog kitna bajraktara;

Pa mu nema polovica Cucah,

A Bajice nigdje djavoljega;

Pa vojvoda žalio Kusovca,

Jer je mnio da je poginuo;

Za Bajice sjeća se i Cuce,

Da se negdje bave u pljačkanju;

Jer nemogu poginuti listom.

U toj brizi čim vojvoda biše,

Nahrupiše Cuce i Bajice,

Bi reć jedan polišio nije;

A plijeno brate nebrojeno

Za hiljadu i više tovarah:

Sve gotova olova i praha

I dvopeka hljeba bijeloga

I pirinča i nemljene kahve

I šećera ledenice glave;

Baš ko da su na Trijestu bili,

Ti trgovci brzi i valjani,

Pa Ingležke opustili ladje.

Sve to išlo za dohranu vojsci

Iz Trebinja i Mostara grada,

A pratilo pet stotin Bošnjakah;

Pa jih dobra sreća ponijela

Od Klobuka k dolu Mirotincu;

Pa jih loša sreća nanijela

Na Bajice u zlokobnu docu,

Što su, kad je od pó piva bilo,

Ostavili skuhana Grahovca.

Pa izpali na krstačke klance,

Da se pomoć neprilibi Turkom,

Pa bi bilo što mi pravo nije,

Za gotovu da prisjednu rolu,

Al kod boja ni snivali nisu,

Na gotovu vatru nabasali,

Pratioci na glasu junaci,

Gdje babama na cicvare dodju,

Kad sočili vatru nenadanu,

Jedva koji i pušku zapeo,

Jedva komu i na umi bila,

Jedan klekne prihvati me druže,

A stotina s Mirotinca struže,

Pa tovari nisu bili njini,

Ni ginut jim nije stalo za nje;

Tako su ti prelile Bajice,

I bez troška plijen zadobili,

Ter evo ga vojvodi srenali.

Njim vojvoda liepo djelo hvali:

Zdravo bili sokolovi sivi;

Vazda ste mi na dobiti bili;

A danas ste opoštenili se;

Svi se vaši izženili momci,

Ajarica rodila vi šena,

Ter djeca vi krušca neželila;

Jer ste moju nahranili vojsku;

A i vas će napojiti Mirko.

Još sustiže jedno momče mlado;

Ono goni dva tovara parah,

Sve bešlukah ***) kó konjskijeh pločah;

I još vodi vrana zauzdana;

Vranac dobar od nagoja djisa,

Uzanj momče od rodjena biesa;

I njem Mirko pridošlicu viče:

Pravo! dobro Pešikanoviću;

I treba nam za potroška parah,

Nek je manje gotova trativa,

Dok umorne napojimo druge;

Zajti sebi koliko valja ti,

Da se možeš nakitit lijepo

I pretila pokovat gavraua,

 Pa ga jaši na Cetinje ravno;

 I kad na njem u Prčanje podješ,

Neka ti ga šmage generali,

Što ga oni nisu zadobili.

Sve vojvoda izčekao druge,

I brojio na junacih glave,

Tko je svoju na broj donijeo;

A koje mu na broj stigle nisu,

Nit jih broji , niti jim se nada,

Niti će jih čekati do mraka;

Jer koju je sudba pričekala

Do tog kobna u životu dana,

Ter joj oči zavezala crne, -

Ta ni kući više doći neće.

Pa da reknem moja braćo draga,

Što je pravo da nebude krivo;

Nije puno ni štetovó Mirko;

Za pet stotin’, ni to nije ravno,

Što je drugah palo njegovijeh;

A te štete nežali Cetinje ..

Pa velimo, da se veselimo:

Kako se je nemilo deralo,

Nije v’oma ostalo krvavo.

A da brojiš smetove Turakah,

Bi li vilo! troje toga bilo?

Bi tako mi bora zelenoga,

I petero pa i desetero;

Pa još turi viška pet stotinah,

Pajoš metni i tisuću ravnu,

Što je ruse polomilo vrate,

A nećeš jim nać nabroju glave;

Jer tu nije svadja bila mala,

Niti se je na izmaku stalo;

Nego se je smrtimice klalo;

Kôli koji čije bio žedan,

Onako se i pojio krvlju;

Kako l’ čija desna jače segla,

Onako se pod njom kuga legla,

Ter morila i nerazbirala,

A ni drugoj ostavljala druzi.

Kad vojvoda zgleda pobojnike,

Vrle sine Crne gore silne,

I ranjene i okrvavljene,

I njihove nesmorene ruke:

Njegovu se smililo srdašcu;

Jedniem okom plače izgubljene,

A drugim se na ostale smije,

Pa vojvoda riječ besjedio:

Bratjo mila! moji četenici,

Vidjeste li šta vidjeli niste,

Da prez Boga nema borioca,

Ni spasenja prez spasova dneva;

Vidjeste li nevidjenu vojsku,

Silne horde i brijedke ćorde,

I junake i alaj-bajrake,

Tope bojne i nizame stojne,

Pa gdje vi je sad ta sila huda?

Eno leže kó bundeve glave,

A trupovi kano bedenovi;

Prije smo jih raztočili žive,

Nego bi jih mrtve razabrali.

Da smo svaki po tri snieli glave,

Nebi tursku osolile vojsku;

Ali sile Božja nezna snaga,

Nó pravednost moja braćo draga;

Daj da njemu slavu odpojimo,

Padšoj braći pokoj ponovimo:

Slava! zgrmi dvie tisuće grlah,

Slava tebje gospode preblagi!

Iže tvoje sokrušuješ vragi.

Iže daješ nejakomu snagu,

I sniženu visost dariš dragu,

Gordeljive paki niziš glave,

Nek je tvoje veličina slave ...

Tebje slava gospode preblagi.

Iže naše sokrušuješ vragi!!“

A kad slavu Bogu odpojali,

Ravniem poljem pokročio Mirko;

Na čelu mu dika procvjetala,

Oba lišca radost obujala,

A sa njih mu odsievaju zraci,

Kano žarci sa zore povlaci,

Pa se drùzi na njih griju drúzi;

To l’ vojvoda grede veličajno,

A sprovod ga slijedi ljubavno;

Gleda mu se i tamo i amo,

Gdje će svoga poznati Kusovca,

 Ja l’ Kusovca ja l’ koga drugoga,

(Koje ga mu na broj nije bilo)

U sledjenoj krvi ogreznuta,

I svaljenim trupim pritisnuta.

Da je koga i poznavó živa,

Sad ga smrt mu neda poznat crna;

Leži truplje jedno na drugomu,

Mil s nemilim, drag na nedragomu,

Kano snoplje, kad jih grad povalja,

Il skrhani bori od vihara;

A junačke na gomile glave,

Kó jabuke kada trešnja struni. –

Prevrćali po deset dušmanah,

Dok pod njima jednog nadju svoga,

Njetko brata, njetko bratučeda, -

Njetko vierna pobratima svoga,

Njetko vrla do umora druga.

Gdje kog nadju, prte u naramke,

Ter ga bave sa stratišta krvna.

Časkom crnu njivu uzorali

Na noževe i na duge diljke,

Ter pokojne sahraniše druge;

Svaki hita šaku zemlje hladne,

Jer dužni smo toga darovanja

Od zemnoga ciela imovanja;

A prelije suzom sa zenicah,

Mješte vina i jeleja sveta,

Vino da jim mrsi vinovanja,

Tusti jelej dobre svjetla čine;

Al njine su pomršene vine,

Hrabra djela slavom osvjetlana.

Nad rakam jim naricao Mirko:

„Davorite! moji druzi dragi,

Jur vječnijem sanom uspavani

I rudinom tvrdom potrpani;

Vi vitezi od poštenja bojna,

Da je vama probudit se dano

I ciglano bit s nama do mraka,

Da vidite i da procienite,

Što je naših od dušmanah bilo,

Pa da slavja okusite slasti,

Kakono je mi sad uživamo:

Vi bi lahko smrti darovali

Svoj nemio udes na Grahovcu,

Pa bi za hip cijel vijek dali,

Što ste koji potratili dane 

Ovakoga žudeć okršaja;

I nebi vi požalili glave,

Glêć da ste jih imali poradšta

Izgubiti na mezevu ravnu

Danas Braćo! nije hvala mala

Poginuti za krst i za pravdu,

Za rodbinu i za otačbinu

I za svoje poštenje junačko;

Blago vašim dušam pokojnijem;

Sve ine se smrti plačom ruže,

A vaše će pjevat se ginenje;

Jer ste mrli za slobodu svetu,

Što no su vi založili stari,

Da je s takim predavate harom

Svom plemenu na otražku vriednu;

Eto ste je danas nam predali,

Naše svojim zamienivši glave,

Dok i na nas taka reda dodje;

Mi ostasmo da je prečuvamo

I da vama pokoj predavamo:

Oj! vitezi pokojne vi duše! “

Poklje ‘vako oslavio mrtve

I oplakó zavjernike slavne,

Hoće Mirko da rove i Turke,

Porad hara i Božijeg dara;

Al ga biele iznemogle ruke

Po bojištu obarajuć žive;

Pa lakše jih oborio žive,

Nego bi jih porovio mirne;

 Pa se toga truda mentovao;

Već pod bajrak zavika junake,

Ter dijeli plijeno na ruke;

Komu kapom komu šakom dava,

Kako čija zaslužila šarka

I junačka nagodila majka;

Svakom pravo, nikom nije krivo,

Samu njemu, jere ništa neće;

Njegove su pune sreće ruke,

A nijesu lakome na blago;

Ma jest mu ga podijelit drago;

Jer njekomu treba za opanke,

A njekoji i popivku žudi;

On se diči što mu slava liči,

Bit gospodar plienu dobivenu;

Odabira Luku kapetana,

Pa mu pola stečevine dieli:

„Neka braćo, i steko je Luka;

Nek se vama neugleda krivo;

Njegovo je sjerotinja družtvo,

I na domu ništavi su svomu;

Da nam kući na podjelak dodju,

Od domaćeg dali bi jim blaga,

Nek imaju s čijem kući doći

I neboge obeselit majke;

A mi ćemo k zavičaju svomu,

Gdje nam ništa pomanjkati neće,

Sjem što ćemo ove žalit druge,

Gdje ostaše opet u sužanjstvu ..

Hajde s nama, kapetane Luko!

I povedi družinu opranu;

Imamo te gdje da dočekamo;

Liepo će ti biti na Cetinju:

Što ti valja poželiti nećeš,

Od Turakah strahovati nećeš;

 Okani se jadnijeh Zubacah,

Gdje ti opet Turska ploča zveči,

A osveta sa Grahovca ječi;

Jurve kući kuda svojoj nemaš;

A mučno je hajdukovat vieku,

I u torbi prenašati glavu ..“

A vojvodi odgovara Luka:

Hvala tebi gospodare Mirko

Na tvojemu zvanju i poštenju;

Što govoriš istina je živa;

Al tvog sliedit nemogu zazvanja;

Kako mogu, ako bora znades:

Moja stara na Zubcih je majka,

Na Zubcih je i rodila Luku,

Tudje stara i oženila ga;

Pa tu mu je i ljubovca vierna;

Njih su dvije u kućari same;

Sve kukaju, pogledaju na me;

A moja je pri njima zakletva,

Pa će mene moja kletva speti,

I njihove vruće suze smesti;

Ja ću otić i opet ću doći.

A kako bi tebi bilo Mirko,

Da te tkogodj zove sa Cetinja?

 Ja ću svoje vrnut četenike; S

ad je nama lašće kući doći,

Bogu slava i spasovu danu,

Kad smo silne razagnali Turke.

A i tebi vojevoda hvala

I onome, tko te je poslao,

 Ter nas mrti nepustiste same;

Pa što bi nas pogubili same,

Ni tu nebi vela grieha bilo;

Ma bi naša staništa požgali,

Stare majke konjma pohrvali,

Vierne ljube osramili sramom,

A djevojke odveli u roblje

I djetiće izturčili lude,

Koji nebi znali vjerovanja;

Sada toga imat kada neće;

Pa mi ćemo mirovati Mirko,

Ja l’ godinu ja li polovinu,

A odtale što nam sreća dade.“

Dosta Mirku odgovara bilo;

Jer po svojoj vrloj ćudi sudi,

Da je svakom svoje lono drago,

Makar bilo jadno i ubavno;

Al žao mu Lukova udesa,

Porad bratstva i porad junačtva

I rad kobih na njem vojenijeh,

Gdje će s njih ga uviek zlobit Turci,

Pa tko zna gdje i dohakat glavi,

Koja valja hiljadu turskijeh.

Još vojvoda zapelio Luci:

„Čuješ li me, kapetane dragi!

Goru crnu drži domovinu,

A za svoju postojbinu bij se,

I bori se za krstovo slavje,

Kano što si danas borio se

I njegove satró protivnike;

Nemoj rijet, za vjeru junačku,

A reć neće naša gora crna,

Da je naša na Grahovcu hvala;

Hoću Luko! da krajina znade,

I nek svojim potomnikom kaže:

Tvoje zvanje i hajdukovanje

Pa neka je tvoje i pjevanje,

A naše je prelovanje bilo,

Tvojih drugah mučeničtvo tužno,

A mojih je pomoćničtvo dužno;

Jer nama je lahko bit se druže:

Sedam brdah do Cetinja tvrda,

Puni složnih i slobodnih bratah,

Kó Durmitor sokolovih jatah,

Koje ni car, da ustane glavom,

Vjera boža! pokrenuti neće ...

Pouzdaj se u planine crne,

Sjeromaštvu kad dotuži tvomu;

Nećemo ve oglušit se Luko. –

S Bogom ostaj! već doba je, druže!

Odsad viči pobratimom Mirka,

Dušmanima još na veće jade;

Deli-Mirka sva Turčija znade,

Neće tebi s goreg biti glasa;

Kad te vide, neka haju za me,

Kad te biju, nek namiene na me;

Lakše će ti biti preboliti;

Pola - rane ti ćeš patit za me,

A ja ću je okajati cielu.“

Kóli Luko omilio Mirku,

Muškijem mu suzam kvasi brke;

A koli ga tiska na srdašce,

Toke mu se lome niz njedarce;

Jedan drugom bielo lišce kvari,

A lišce jim mio zalog dari

Divna čara s jagodična žara,

Što jim bratskoj vjeri odgovara.

Pa cvjetala i u gori trava,

A družba se tiho radovala,

Gdje su bratja tako bratstvovala.

Pobratimi pa se razstanuli;

Mirko odè i odvedè vojsku

I odagnà dobiveno blago

Na hiljade konjah tovarnikah,

Crna zrnja, praha tučenika

I dvopeka hljeba brašljenika;

Da Cetinjke kuhaju ga mlade,

Za godinu nebi ga skuhale,

A za dvije nebi dopjecale;

Sjajne puške i nože kovane,

I odore po izboru brane,

I čadore i konje sedlane;

A sve mi je briga za topovma,

Kako će jih pronijeti bojne,

Kud se jedva duga rosi diljka;

Ma su njima pleća pouzdana,

Pronijet će, ostavit jih neće.

Nehtjè Mirko da vodi sužanjah,

Jer se goreg od njih plaši smrada,

Da za njima kuga nedohulja,

Pa Cetinja nezatruje ravna;

A dosada ta brdesa slavna

Bogu hvala za nju nisu znala;

Već jih pusti poći domu svomu,

Neka kažu rodu turačkomu,

Kako im je na Grahovcu bilo

O ljetošnjem spasovljevu dnevu.

Puške pale i prahom se dave,

Rekó bi ga nisu ni zobale;

A junaci popievaju silni,

Rekó bi su u svatovih bili,

Pa rujeno mnogo pivo pili;

Pili jesu, al vina nijesu;

Rumeno je, al neopojno je;

Krv su pili , slavom se opili;

Od te slave njih nebole glave;

A kê bole, neka se nehole,

Već neg bolje Boga mole svoga,

Da nesliede što jih rane bride

Za ušima njima sa Velima,

A s Grahovca okolo gr’oca .

 

* * *

Osveta je bila na Velimu,

A Trisveta na Grahovcu ravnu.

 

 

 

 

*) Kod Glamoča prediel

 

**) Telegraf

 

***) Turskih petakah