Fra Martin Nedić - Žalovan - Pokret raje Hercegovačke suprot Turcima

 

Fra Martin Nedić - Žalovan

Pokret raje Hercegovačke suprot Turcima

U mjesecu Lipnju god. 1875.

Pjesma I ¹)

 

Žalovan je gorko žalovao

U žalosti suze prol’jevao

Маl' da nije vida izgubio

Gledajući nemilo progonstvo

Koje trpi ko se krstom krsti  

Kroz četiri stotine godina

U svoj Bosni i Hercegovini.

A progonstvo čine poturice

Poturice a od iste krvi

Opet Bošnjak ili Hercegovac;

A da tako čini, vlast mu daje

Turski care svečevo koljeno

I njegovi zledni savjetnici

Po starini i nespretnoj vjeri

Izrod-ljudi i gadni divljaci

A divljaci kleti Azijanci

U divljaštvu njima su jednaci

I Bošnjaci vjere prorokove

Hoću rijet : Zledne poturice;

Jere ko god štuje Muhameda  

Taj krštenom drugče živit neda

Nego nek je vav’jek samo robom

Jadnim robom, i nevoljnim sužnjem.

To je stanje ljudi krštenijeh

U svoj Bosni i Hercegovini

U Bugarskoj i svoj Arbanaškoj.

C’jelu Bosnu i Hercegovinu

Opasuju l'јере pokrajine,

U kojih su ljudi jedne krvi

Jedne krvi i jednog jezika

Od starine zvanog ilirskoga

Ilirskoga drukče slovinskoga.

Grad od Boga najpri utvrgjeni

Crnagora nigda nedobitna

Dalmacija dika od pjesnika,

I Hrvatska majka od junaka,

Slavonija zemlja plodovita

I Srbija vele plemenita.

U svim ovim krasnim pokrajinam

Na hiljade ima sokolova

Kojima je Bosna djedovina,

Ili Bosna il’ Hercegovina;

Ali mnogi ptići sokolići

Od kada je nestalo uskokâ,

Niti znadu nit’ hoće da znadu

Od kuda je njihova starina,

I da bi ih želja spopanula

Da starinu svoju oslobode

Od teškoga jarma turkovanja.

A mnogi se od njih izrodiše  

Nit’ su oni sokolići više

Nego vrane i vranići crni

A ovakim oni postadoše

Zlim udesom kada potpadoše

Pod tugjina vazda nemiloga.

Ah! šta rekoh u mojoj gorkosti

Kad spomenem ime od tugjinca?

Ispravi me posestrimo vilo!

Pa mi kaži ko je tugjin hudi?

Na to Vila ’vako proslovila:

Žalovane žalosna ti pamet

Što ti ne znaš evo tebi kažem:

Ta tugjin je, mili pobratime!

Svaki koji nije naše krvi

I našega slavnoga jezika.

Sad Žalovan r’ječi priuzima

I ovako poče govoriti:

Bože mili na svemu ti hvala

Kad dočekah i ovoga dana

Pa da gledam što gledao nisam

I da pamtim što pamtio nisam.

Kad dodija raji zulum ²) teški,

Podiže se kuka i motika

Jere raja zbiljno odlučuje:

II slobodu zlatnu zadobiti  

II junački listom izginuti.

Аl' je raja puna teškog jada

Jere nema pri rukama grada

Niti ima teškoga olova

Pa ni pušak, kamo li topova,  

Nit za l’jeka samo tučenika. ³)

Gole prsi i junačka srca

Jesu njima sva sprava ubojita,

A ufanje njima posl’je Boga

 

¹) Učeni bošnjak g. M. N. Žalovan) ispjeva u nekoliko pjesama bosansko-ercegovački ustanak i evo prve pjesme u Slovincu na ogled.

 

²) Zulum — nasilje, otimačina, okrutništvo.

 

³) Tučenik — pušćani prah, barut.

 

Knez Nikola od Gorice Crne

I njegovi sivi sokolovi

Crnogorci hrabri vitezovi

Kojima je slagje ratovati,

Nego s medom kruha blagovati,

I kojim je odmah od postanka

Puška šarka i otac i majka,

Britka sablja, i bratac i seka,

Kojima je oštri trn u oku

Svaki koji Muhameda štuje

Njega štuje a krst pogrgjuje.

I slatko je svakom Crnogorcu

Za krst časni slavno poginuti.

Braćo mila, i družino draga!

Sada čujte što Žalovan kaže

A što kaže znajte da ne laže.

Na hiljadu i osme stotine

Sedamdeset i pete godine

Usred ljeta u mjesecu srpnju

Pomrčina mjesec poklopila,

A danica sjajna zasv’jetlila.

To gledali hodže i kadije

I duboki šehi i derviši

Gledali su, pa su besjedili:

Šućur ⁴) Bogu šta će ono biti

Ili će se vlaški krst širiti ⁵),

A klonuti vjera muhameda,

Il će mjesec na novo zasjati,

A krst lipov počet propadati,

Dok mudraci ovako gataju

Gatajući vodu navraćaju,

Da jim bolje vodenica melje

A to da se turkovanje širi

A kršćanstvo da se ugnjetava,

Već svjetlaju Turci dževerdane ⁶)

Na brus meću ljute jatagane ⁷),

Pripremaju hate i paripe ⁸).

Neka budu spremni u boj poći.

Kad to vidje raja priplašena

Jednog časa nije počasila

Sitnu djecu i nemoćne starce

Opremaju megji crnogorskoj

I gdje stoje braća Krivošije

Od starina na glasu delije,

Nek im brane staro i nejako,

A ko može sabljom samo mahnut,  

Nek ju paše i handžar ⁹) prihvaća,

Neka kremen na pušku zakreše

Nek opanke oputom pripleće,

Uprtnjaču nek na legja meće

Spremiv u nju za put brašljenicu;  

Ko ne ima žitnu pogačicu

Neka spremi makar prosenicu.

Uz nju soli i luka glavicu

A ko ima i mesa suhoga

A uz meso i sira masnoga

Još ko ima rakije tikvicu

Da razbije u žalosti tugu,

I pokuči obližnjemu drugu.

A ko nema ubojnog oružja

Nek prodaje lemeš i crtalo,

Srp grbavi, kosu i motiku

Pa nabavlja ubojno oružje

Jere valja na dušmana poći,

Muške ruke treba okrvavit

Pa i handžar krvcom nakvasiti

Za krst časni i slobodu zlatnu. —

Kratko vr’jeme za dugo nebilo:

Eto Turci kao b’jesni vuci

U po noći sasvim iznenada

Udaraju na seoce Rasno;

Ali Turcim loša sreća biše

Jer im Rasno odapre se krasno,

Pet Turakâ glave izgubiše,

A ostali hitro pobjegoše.

Kad to čuli Tasovčani Turci  

Skočili su na noge lagane

Da potuku redom sve kršćane.

Al im vele loša sreća bješe

Kršćani ih složni predobiše,

Petorici glave odrubiše

A ostali bježati nagoše.

To se desi blizu Nevesinja.

U to Selim paša sa nizamim ¹⁰)

A s njim Mustaj paša od Mostara

Privodeći careve redife ¹¹)

Kod Krekova blizu Nevesinja

Navališe na kršćanske čete.

Al ih ove l’jepo dočekaše

Pogubiše Cigić Ali agu

I raniše Salih kak Serdara,

Još tu pade do šeset turakâ,

Dva barjaka raja osvojila

Ter veselim glasom podviknula:

Neka živi Franjo kralj kršćanski—

Videć Selim da se buna širi

Zapov’jedi paši čengijiću

Rajinskomu starom krvopiji

I izrodu Kosti efendiji,

Jošter Edib paši zloglasnomu:

Neka, raji svjet od mira daje,

A milosti neka, se nadaju

Od Sultana dobrog gospodara;

I što Selim paša preporuči

To Ćengija raji sve izruči.

Jadna raja mnogo zabrinuta

Što će sada na koju li stranu?

Žao umr’jet, a nedaju živit.

Nit od kuda moći, nit pomoći.

U toj brizi raja dok boravi

Kliknu vila od Zadra b’jeloga,  

Dobre glase raji doglasuje,

Da u Zadru gradu bijelomu

Dalmatini odbor učiniše

Da sabiru pomoć jadnoj raji.

Za Zadrom se mahom povedoše  

Mnoga druga mjesta dalmatinska.

U tom stiže i Stazić Milenko¹²)

I uz njega još tri junačine

A od Spljeta grada bijeloga.

Na Turčina - željni udarati

Za krst časni krvcu proljevati

Svaki handžar britki pripasao

A uz handžar po dva vedenika ¹³).

Na ramenu šara pirlitana,

I zastavu nose nakićenu

Na njoj ime Isus izvezeno.

Vitezovi ti se pridružiše

Junačini Musić Dum Ivanu

Za tad megju rajom kapetanu,

I u prvom bratinskom sastanku  

Megju se se slatko izljubiše

Pa ugovor tvrdi učiniše

Da će svaki prije poginuti

0 izdajstvu nego pomisliti,

A kamo li to zlo učiniti.—

Braćo moja i družino draga!

Kratko vr’jeme istom počasilo

Kliknu vila s Treberić planine.

To je vila kleta poturkinja

Pa dozivlje bosanskog vezira

 

⁴) Šućur-sukur-hvala; ova riječ upotrebljavaju Turci samo prama bogu, a čovjeku reknu: berakatoia t. j nek bog blagosovi.

 

⁵) Vlah. Turci i tim porogljivo zovu kršćane svoje podanike, druge kršćane zovu Kaurin.

 

⁶) Duga puška srebrnom žicom pripletena.

 

⁷) dug nož.

 

⁸) hat — anadolski konj.

 

⁹) handžar — dugi nož zapašnjak

 

¹⁰) Nizam — uprava, uredba; odatle nizam  asker  uregjeni regularni  vojnik.

 

¹¹) Redife – Domobranci

 

¹²) Milenko Stazić svećenik katolički

 

¹³) Vedenik — naši guslari izvrnuli od Venedig: kratka zaprašnjača puška mletačka (venedička.).

 

Derviš pašu carevo uzdanje.

Pa je vila njemu besjedila:

Zlo ga jio i vino popio

U haremu kaurke ljubio ¹⁴)

A zar ne znaš bosanski vezire

Da je Herceg zemlja pobunjena,

Hajdučija u njoj zavladala

Bjesna raja eno se odbila

Milostivom tvomu gospodaru

Hoću rijet Osmanović caru.

Kada vezir vilu razumio

Kupi vojsku po cijeloj Bosni

Sve spahije, age i begove

Još seljake one golotrbe

Koje danas zovu ljudi naši:

Otrcani carski bozukbaši.

Sprema vezir i bojne topove

I nizama dobro oružana,

A sve muče da niko ne znade,

Sve to ide kamenom Mostaru  

Da bi ljuta buna se zdušila

Koja se je ondje pojavila.

Dok se stvari ’vako kolebaju

Razjareni Turci kao vuci

Hercegovsku raju napadaju

Oko Stoca Bune i Ljubuškog,

Prave zdrave ljude ubijaju,

Mala čeda u vodu bacaju,

Il bacaju, ili ras’jecaju,

Još od raje stoku otimaju

I zgrade im pale na sve strane,

Jadna raja svuda rast’jerana,

Nit imade glave nit uzglavlja

Hoću rijet: niti vogje svoga,

Niti troška za rat potrebnoga;

Al se raja uzda samo u se

U se, braćo! i u svoje kljuse.

Okršaj se u tom zametnuo

Megju rajom i mamenim Turcim

I kod Stoca, i kod Nevesinja,  

Gdje pogibe do trista Turaka

A kod Dabra, Dola i Drenovca

Dojsta pade pedeset Turaka.

Zatim Turci ljuti navališe

Na kršćane mirne u Dračevu  

I Doljanim mjestu nesretnomu,

Gdje dječicu turci isjekoše,

Pa i žene i mlitave starce,

Četovanje dok se tak primeće

Evo raji prevelike sreće,

Pokaza se junak glasoviti

Po imenu Ljubibratić Mićo

Po starini hercegovac pravi

Od Trebinja grada bijeloga.

I Mićo je njegda četovao

Uz vojvodu Vukalović Luku,

Sad će Turcim zadat novu muku,

Zato kupi raju oko sebe

Pa s njom ide pravo k Nevesinju

Gdje potuće turke ko piliće

Jošter ote tri topa ubojna,

A kod Dabra stotinu pušaka

Uz to mnogo hrane, i džebane. ¹⁵).

Hej viteže vav’jek sretan bio

Sretan bio i Turke mlatio!

 

¹⁴) Kada je mjeseca Travnja g.1874 Derviš Paša iz Carigrada u Bosnu došao, tada je sobom dvije žene doveo; od jedne kazivahu

da je vezirevica, a druga dvoranka, ali pokle su kroz Bosnu putujuć bile otkrivena lica, Turci Bošujaci rekoše: da to nisu

turkinje nego gadne kaurkinje.

 

¹⁵) džebana-sprema bojna.

 

 

 Pjesma II ¹)

U mjesecu Kolovozu god 1875.

 

Sa početkom kolovoz mjeseca

Viče vila kleta poturkinja

S Trebevića visoke planine,

Da je čuju brda i doline

I bogati Šeber Sarajevo ²)

Sarajevo i sve oko njega:

„Na noge se bosanski vezire,

„Kupi vojsku što god veću možeš,

„Pa je šalji kamenom Mostaru,

„Nek uguši bunu raspaljenu;  

„Jere tvrdu vjeru tebi dajem,

„Kako se je raja ražestila,

„Kao ose usred osinjaka,

„Biće prhpe svuda od turaka,

„А i tebi neće dobro biti!  

Kad je vezir vilu razumio,

Šalje nizam u Hercegovinu,

Uz nizame i carsku redifu.

U tom ljuti hrcegovski turci

Razjareni kao b’jesni vuci

Udaraju na sela kršćanska.

U Doljanim crkvu opl’jeniše,

Odnesoše križe i kaleže,

I bogatu crkvensku odoru,

Od nje kroje bulam ³) anterije. ⁴)

Upališe i selo Goricu,

I u njemu crkvu plemenitu.

 

¹) Vigji Slovinac br. 21

 

²) Šeber prestolni grad.

 

³) Bula tetka; svakoj dakle starijoj turkinji može se reći bula, tetka. Teta.

 

⁴) Anterija — duga ženska haljina.

 

Popališe i selo Draćevo,

Pa Doljane i jošter Gnjilište,

Ter Svitovo i selo Rojovce.

Kad ostala raja bez ognjišta

Listom bježi u zemlju kršćansku

I to nejač i nevolja starež,

Dvi hiljade duša prebjeglo je:

Metkovići rado ih primili,

D’jele s njima svoje zalogaje.

U tom raji dobra pomoć stiže

Od Kotora i od Crnegore

Tri stotine sivih sokolova

I proteče krvca od junaka

Kod Trebinja, i kod Nevesinja.

Cio alaj ⁵) turak bio poražen,

Drugi alaj oružje položi,

Izgorješe dvori Ljubovića

Od starine ljutog poturice,

Još popali raja sela turska

Sa Ljubinjem još selo Dabricu.

Dokle raja ovak’ napreduje,

Nepovoljan glas je razumjela:

Da su do dva turska parobroda.

S privoljenjem vedroga cesara

Iskrcali vojsku turskog cara

A u Kleku na obali mora

A to mora, braćo, cesarova.

Ta će vojska raji jada dati

Al s’ i vojska hoće pokajati!

I druga še žalost raji zgodi,

Jer izdajstvo čine izdajice.

Proklet bio Marinović Glišo,

Pa i proklet drugi izdajica

Po imenu Jurkovič Andrija,

Turkom javi da su Gabeljani,

Gabeljani nevoljni kršćani

U cesarsku zemlju umaknuli.

A kad turci ovo razumješe,

Žešćim b’jesom oni pob’jesnješe,

Pa sve tuku staro i nejako,

A Ledrića pogubljenog Ante

Mrtvo t’jelo u vatru baciše

Dan za danom, vr’jeme za vremenom

Kamenitoj u Hrcegovini

Dokle nitko nikom nepopušta

Raja od stra, Turci od pomame

Svak se svoga pravca čvrsto drži,

Čeljad ginu, vatra svagdje prži,  

Na sve strane oblaci krvavi,

Svatko gleda, da drugog zadavi

Tražeć život samo svojoj glavi

Na ramenim da bi mu ostala,

A dušmanu u ruke nepala.

I dok raja napr’jed se pomiče

Turčin gine i natrag uzmiče.

Kad to vidi bosanski vezire

Rauf paša carevo uzdanje

I stup jaki osmanskog carstva

Pravo zdravo ide do Mostara

Sve je misli na jednu smislio:

Što nemože sila uainiti

To će on sam varkom zadobiti,

Pa dozivlje hrišćanskog vladiku  

Rodom Grka a dušom turčina,

I dozivlje kršćanskog biskupa

Kraljevića rodom Hercegovca,

Njima baca vezir bacanije

Obećajuć i sjajne nišane ⁶)

Medžidije, ili Osmanije,

Neka oni samo isposluju,

Pobunjeni da b’ se umirili

A bjegunci da b’ se povratili

Milostivog pod skut gospodara,  

Gospodara Osmanović cara,

A car će im svaka oprostiti

Što su dosad ludo počinili,

I tolikoj krvi uzrok bili.

A premudri Sultan dobro znade

Da je jadna raja podbodena

Od đušmana onog Crnogorca

Pa i drugih gjaurâ ⁷) poganih

Turske vjere đušmana zakletih —

Pa vladika radi ugoditi  

Rauf paši bosanskom veziru,

I njegovu volju ispuniti,

Al vladici nitko ne vjeruje,

Svatko znade da on turkom voli

Nego raji a vjere hrišćanske.  

Pa i biskup radi kolik može,

Da s’ kršćani na mir željni slože,

Al kršćani njemu ne vjeruju

Al biskup turkom ne vjeruje,

Ali mora za nevolju slušat

Što mu rekne od Bosne vezire,

I ostali da ih grom ubio!

Koji gadno turkom ljube skute

I sve rade za dukate žute,

A najviše to krvnici rade  

Neka raju na tanko nasade.

Dokle vezir u te nite niti

I prevarke izmišljenje kiti,

Stiže pomoć oslabljenoj raji,

Kažu ljudi blizu dvi hiljade  

Na oružju silenih junaka

Od junačke one Crne Gore

I nadogje mnogo Krivošija

Sve na glasu snažnijih delija,

U tom raji dobri glasi stigli,  

Da su dobru pomoć sakupili

Domoroci u Zagrebu gradu

U vrednosti od dvjesta dukata

A u pomoć potlačenoj raji;

I druga su mjesta to činila  

U Hrvatskoj, i u Slavoniji,

U Primorju i u Istrijanskoj

Nije brata što ne rodi majka,

A Slav’janu majka Slavijanka.

Dok potoci mrke krvce teku  

Na sve strane u Hercegovini,

Viče vila usred Carigrada;

Viku čuo Sultan iznenada

A njemu je Vila besjedila:

„Medet ⁸) care silni gospodare,

„Zlo ga sio, i šerbe popio

„U haremu medju Sultanijam.

„Man’ se toga ne šali se care,

„I zar neznaš što u carstvu biva

„Kolika se svak čas krv proljeva  

„А u zemlji onoj Hercežiji

„Gdje se ј’ digla kuka i motika?

„Bog bi dao da bi dobro bilo!

„А kako se meni vidi care!

„Ni Bosna ti neće ostat mirna  

„I ondj’ tinja vatra pod pepelom

„Ра i za čas može plamen buknut

„Ра tko će ga onda utrnuti?

„Nije care vlahom vjerovati,

„Dok nebudu na vješalim stati.

„Svi su vlasi turcima dušmani,

„I to kako sada tak i lani

„I bili su od svoga postanka

„Ра će biti care! do nestanka.

„Opet velim ni im vjerovati,  

„Jer gledaju turke uništiti

„А mjesto njih sebe uzdignuti,

„S toga oli sada ol’ nikada

„Der otvaraj bogate blagajne,

„Којеnо su stari cari stekli  

„Kad su vlaške žrmlje otimali ⁹)

„I njihove kralje ubijali

„Sad pokaži prebogato blago

„I obrani preprostrano carstvo.

„Nemoj da te vlasi ismijaju  

„Ра iz zemlje tvoje otjeraju

„Koje s’ stari cari osvojili

„I otmanskom carstvu prikopčili;

„Sad pribavljaj što za vojsku treba

„Brzo spremaj hitre parobrode  

„I na njima čelikli topove

„U Ingleskoj zemlji salivene,

„Još ti šalji praha i olova,

„I tobdžije tvoje najvještije,

„ A uza njih još i druge vojske

„Šalji care štogod više možeš!

Kad je Sultan vilu razumio,

Zabrinut je bradu pogladio,

Pa dozivlje paše i mušire ¹⁰)

Tere Sultan njima zapov’jeda

Nek Spremaju do tri parobroda

I u njima silovitu vojsku,

A uz vojsku hranu i džebanu

Neka jedre u jadransko more

A na megju zemlje Hercežije.  

Parobrodi zdravo đojedrili

Pa se odmah čvrsto usidrili,

A na Kleku, da bi izgorio!

Pa se tude vojska izkrcala

S privoljenjem vedroga Cesara  

A po želji kletoga hagjara.

Vojska ide pravo do Trebinja

Sve do Gacka i do Nevesinja,

Prolazeći vatrom je palila

A raju je svakud razgonila  

To videči prenevoljna raja

Listom bježi u zemlju cesarsku,

Do hiljadu pribjeglo je duša.

U tom junak Ljubibratić Mićo

I Sočica Lazar soko sivi

Sa družinom hrabrim’ Hercegovci

Turke biju, nikad ne prestaju,

Osvojiše gradić Koštac zvani

Još trinaest drugih turskih kula.

I Pavlović Peko ne malaksa  

Već u društvu Miličević Grka

Otimaju Dabar od Turaka,

Zapl’jeniše stoku nebrojenu

Odnesoše svilu i kadifu,

Samur-ćurke, vezene dolame.

I ne kasni Zimonjić Bogdane

Već junački mlata poturice

Ter osvoji grad Korito zvani,

I zarobi pet sat turadije,

Ali ih je u miru pustio,

Neka idu k Stocu bijelomu.

U tom dobri glasi raji stigli:

Da Inglezi milostinju kupe

Da pomognu raju sirotinju,

Pred svima je prvi položio

Pet stotina lijepih forinti

Lord Jolm-Russel po imenu zvani

Bog mu dragi svako dobro dao,

I svim drugim koji njega sl’jede

Podjeljujuć milostinju raji. —

 

⁵) Alaj — četa.

 

⁶) Nišan —  red, odlikovanje.

 

⁷) Gjaur, kafir, (ćofir) —  nevjernik, zanijekatelj pogrditelj Boga, a Turci za takog drže svakog koji ne priznaje Muhameda za pravoga božjeg poslanika i sveca.

 

⁸) Medet —  jao! Pomagaj.

 

⁹) Bosanski Muhamedanci svakog krštenog zovu vlah; a za pogrgjenje reknu vlaše, vlašad; a kauri su kršćani izvan turskoga carstva

 

¹⁰) Mušir —  carski vjećnik.

 

1879