Radovan (Fra Grgo Martić) - Jav (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Jav

 

Žižak žmiri u debelu mraku,

U stanici samna pustinjaka,

Eto gori uz dolinu pustu,

Pod zelenu goru romaniju,

Kraj tihana vrela vilenjaka,

Sam pustinjak na noćištu svomu,

Do sebe je spustio zelenka,

Do zelenka vižla stražbenika.

Vihar duje, mrakom razmahuje,

Oko njega dusi titraju se,

Oko njega vile igraju se,

Proz noć crnu stravne strave srnu,

Strave lete i tamo i amo;

Mili Bože strave l’ pustinjaka,

Mili Bože da l’ pustinjak spava?

Ko bi spio, van bi imô čine,

Ko l’ bi snio, van bi se opio,

I njeg čajno unihalo pivo,

Štono činski piju zlovoljnici,

I ostale očajane duše.

Jadno pivo, jadno ogrijanje,

Jer ga buniš u sumraku gluhu,

Ter njegova da se budi mašta,

I s noćnijem da se dusim ganja,

Za nječesve dnevne poriječke,

A zašto se priju, ko bi znao.

U ta doba duh mu u zrak vinu,

Kano soko sa gnijezda sivi,

Pa se mahnu preo svieta biela:

Tamo njegdje gore javorove,

Tamo krute zgode Davorove,

Biesni konji i mezevo ravno,

Bojne trublje i oružje sjajno,

Pa livade cvijećem osute,

Pa djevojke po bijele ruke,

Kolo vode oko vode hladne,

Pjesme poje na mužačke glave,

Kite viju i za glave diju ,

Svaka svomu vitezu obranu,

Rad junačkog zavjerenja hranu.

О! po boru ko bi razbajao

Te duševne zamašaje silne,

Kad tjelesne iz tegobe škrinu,

Ter vidišne u visine sinu,

Proz razkošja i miline divne?

A šta nema u svjetini liepa,

Za čim nebi draganja mu bilo!

Duh se vije vrh ljepota tijeh,

Al mu nema uživanja draga;

Jer bez srca tašte su mu ćuti,

A srdašce tljenu terhu ćúti,

Jadno srce zamašaja nema,

Jadno srce u tlapljenju driema,

Sried bremena neosjetna kala,

Ono kreće, ali breme neće,

Ono čezne uz lahke boliezne,

Pa jaduje duhu tanahnomu:

„Blago tebi u tanahnstvu tvomu,

Gdjeno ti je sudba krila dala,

A tvoja te sreća milovala,

Pa se šećeš, kamo tebi drago,

Eto tebe proz nebesne tajne,

Eto tebe proz miline bajne:

Svuda bludiš , kud te čežnja vlači,

Pa se tijem tvoja pohlep vrači.

Mene moja svedjer muka pači,

Kad mi svane, tad mi odlahane,

A kad smrači , opet pojednači

Moje jade jurve jadovane;

Kud bi htjelo , tuda meni brane,

Što bi hajo, na sukob mi neće,

Što me draga , od mene se mami,

Moji gore većma , većma plami.

Hoću svisnut u nedatku momu,

Kraj ukobit žitku mlohavomu,

Koji svojih čuvstva neuživa,

Van se taštom željom zamamljiva.“

Kada korba duhu dodijala,

Duh se mahnu na vruće srdašce,

Al srdašce u plamenu valu;

Ono gori kano ugar luča,

Gori jadno kano slama suha,

Gori al’ zna da izgorit neće,

Dok se po njem vruća krvca šeće.

Mrak se miče , nahodnik ga viče:

„ Za čim goriš , ti jadno srdašce,

Jeli ljubav štono nježnost pali,

Jeli dragost što hudoba hvali,

Kadno lijer i ružicu spari,

Pa da jedno za drugijem mari:

Gdje žar plahne, da se već nemahne,

Nit’ se gasi, do liš sa uzdasi,

Nit’ se trne van da suze svrne?“,

Hudo srce na jav izgovara:

„Jeste ljubav, ali ona nije –

Tu što mniješ ljubav, njegu dragu.

I moji bi zlopatili ćuti,

Jer nijesu od te blazi pusti;

Ma jim tašti lici njegovanja,

Pusta ruža jako ocvanuta,

I ljubica na miruh prosuta,

Malu daju za klanjanja daću.

Jer mraz pane, ruža vene rujna,

Sjever spuši, ljubica osuši.

Avaj za njom razkajanoj duši,

Kol’ se trudno za zadaćom kruši,

Gdje se radost na žalosti mieni,

A nemilost za draganje vrati,

Pa se nada s bezufanjem plati. —

Na te žare i ubave dare,

Moji drski ubah ćuti mare –

Al’ na strasti i ljubavne slasti.

Koja no se nemieni s uzdasi,

Nego li se sa užasi gasi;

A pak nje su ti užasi drazi,

Oni stiezi i mezevo ravno,

Gdjeno trublja na razboje vide,

Oštro gvoždje na zamahe šiče,

U borcu se muško srce puči,

Ljutu ranu zadat’ čekajući,

Desnu ruku na odporac snaži,

Čim neklone, osvjetlat je traži,

A vrh njeg se zlatno perje vije,

Sa neba se na njeg slada smije,

Ko će rijet, da mu liepo nije ?

Crna noći teško tavnovanje ,

Moja muko moje zavješćanje ,

Moja ruko nedaćna jabuko ,

Kolijem si uzom savezana!

Moje grudi moji miri hudi ,

Man me proz vas silna sila budi :

Pisnuti ću a polećet ‘ neću ,

Kô sokolić u zametu svomu ,

Gdje ga kruta nedoleže majka ,

Do poleta na kriocu bielu ,

Pa mu osta gora romanija ,

Gdje preo nje putovati neće,

Nit’ u sinje ogledat ‘ se more .

Jadan tiću , jedne su nam kobi ,

I moja se smože snaga pusta ,

A dočekat u vijeku neću ,

Da se penjem na vrh gore čarne ,

Pa nagledam smilja i kovilja ,

I razberem niz prodolja ravna ,

Gdje junaci čuda tvore travna ,

Čuda travna na mejdanu druže ,

A ko li jim vjerno vile služe !

A pak san je, a pak tlapnja prazna ,

Sama mora ćutljiva srdašca ,

Sama magla hola požudjaja ,

Što me tare u sanjanju tešku .

A da mi je u tom svanut čaru ,

Letio bi , nebi plahovao ,

U te divne gore javorove ,

U te kršne dvore davorove,

Kano leti zmaj k vrelu Bioči ,

Ili srndać kad ga žedja koči,8

A nebi se zastavio tekom,

Niti bi se osramio jékom ...

Pusta noći duga kolika si,

Jesi l’ igda ikom dulja bila,

Biednu sužnju turskom tavničaru,

Jali gladnu u planini vuku –

Svići zoro dokle imaš kome,

U dobar si omrknula po me. ...“

Tako jadno u mraku srdašce

Jadovalo i zborilo samo,

I u drtnu valnovalo valu.

Duh ga sliši, nad njim lahko diši,

Gdje ga dahne, tada mu odlahne,

Al da prene, neće da ga krene;

Jer da mu se uzpne na kreljuti,

Kobno vele putovanje sluti,

Ili će ga tlapnja prepanuti

Neka sniva, da se nauživa

Tihe mašte, vitežka bludiva.

Istor puška puče u prodolju,

Nješto mrakom biele ovce stravi,

A ovčar se na obranu javi,

Konj zelenko pod prozorom visnu,

A na stražu vjeran vižo djisnu,

Kuća sama a pustinja stravna,

A noć puna mrska plahovanja,

Jer su doba vilenjačka gluha.

Vižó laje, konj kopitom gruha,

Hladan vjetar proz obloke duha,

Pustinjaka prenu oda sanka.

Kad se prenu, oču visku, lavu,

Pa na svoju osjeća se glavu,

Lahnu dugu po srijedi diljku,

Pa dopade do konja zelenka,

Zelenku je govorio svomu:

Moj zelenko, moje dobro prvo,

Šta li tebi u ta doba kriva,

Ili si se zažednio piva,

Ili ti je zobi malo bilo?

Konjic grebe, ništa nekaziva,

Al krvnijem okom prevaljiva,

Bielu hita pjenu na ramena,

A potom se kropi do stremena.

S njega vrci delija neznana,

U bijelu djevojačku ruhu,

Zlaćenijeh vlasi do koljena,

Zlatni za njom sijevnuše prami,

As cela joj zviezda sinu žarka,

Pa se vidje, kud se mrakom varka.

Vinu cura u dubravu gustu,

A pustinjak korbu kori pustu,

Svom zelenku grivu razplićući,

A noćašnje jade jadujuci.

Al’ ko znade da tumači jade,

Utječe se razgovoru svomu,

Jedinomu u pustinji drugu.

Trže pramen s grive zelenkove,

Pa naperi drvo gudalovo,

Ter na gusle naslonio lúka.

Lučac pili, tanka struna cvieli,

Nebi li mu gusle tumačile,

Što je proz noć srce boravilo,

Nije l’ sreća, da je na jav ino.

Lučac pili, tanka struna cvieli,

Kudgodj krene, na ino se neće.

Veće jade namamljuje veće,

Silna želja mezeva ubojna ,

Čudna žudnja krvi i mejdana,

Teške muke savezane ruke,

Al’ bi išle da bi se lomile,

Tamo gdje se zadužbine grade,

Te zadaće silne, veličajne,

Gdjeno vjera i svoj dom se brani,

Kako skladno toli i ljubavno,

Sijed ćaća ko i diete mlado,

Stara majka, zaručna djevojka,

A od ljube ni dvoumja nema.

Blago, blago tome naraštaju,

Koji svete toli tvore stvari.

Gusle vele, moja braćo draga,

Njim vjerujte a meni nemojte,

Jer ja neznah, života mi moga,

Nit’ od noći koja bješe doba,

Nit’ kud me je zanijela crna;

Gusle vele, a zelenko kaže,

Da i hoće, tajat mu se neće,

Nebi pjene zapjenio biele,

Nebi potom potio kopita,

Da s njim nije vila putovala.

Bore mio, kud li bludovala,

Bore mio, dokle dopjerala!

Ta tanahna posestrima draga,

Što me u snu proz noć crnu kreće;

Duh mi kreće a tljenosti neće,

Na tljenost je čine nametnula,

Crne oči ruhom odjenula,

Tavnim ruhom noćna tavnovanja,

Pa me jami na zelenku momu,

Tere svede niz mezevo ravno

Proz junake i čelenke sjajne.

Pa da pričam moje strasti tajne,

Valjda rečeš da su i te strasti

Ipak vrle napasti, brajane,

Ti kojino klanjaš se jedino

Obedrici privjenčanoj ćordi,

Još ako je silom spàso nisi,

No ti ju je ljubav dograbila,

Ter kadano u boj gvoždje zvekne,

Srdašce ti u grudijeh jekne,

Žalost ti je stat’ nevojujući,

A nevolja živit neginući:

Tebi velim i kazujem samu,

Možda ćeš mi dati vjerovanje,

I cijenu mojem plamu naglu.

Eno vidiš gdje jur gvoždje sieva

Vrh tjemena junačkoga rasta,

Ko sikira na dohvatu hrasta,

Kad hrast lupi da trenu i stupi,

Stupi trenu u zemljicu krenu,

A zemlja ga sa truhležom dari,

Pa ko mari da već duba nije,

Van sikira što se nad njim smije.

A tako je vjera vi je tvrda

Pjevnuo bi da istinu kažem,

Al’ je pakost ljude obujala,

Njeko reć’ će pijan si pjevoče,

Pa nakladaš ni u čije zdravlje,

A njeko će uzeti na dušu,

Da vi pjevam tašte vjere stvari,

Pa će jadan ogriješit’ dušu,

Evo neću, nek vam gusle kažu,

Gusle haju, što jim vile daju,

A lažice nisu vile bile ,

Nit su čije srce razadrle,

Ako nisu lijeka mu dale,

Nit su čijeg kudile junačtva,

Niti čijeg sakrivale srama,

Tek što vole borioca slavna,

Onog koji vjeru i čast hrani,

I svoj ugar na ognjištu brani,

Volit’ će ga, zamrzit’ ga neće,

Dokle sunce po nebu se šeće.

De davori sa Javorja vilo,

Nije tlapnja, na javi je bilo!