Radovan (Fra Grgo Martić) - Vijeća (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Vijeća

 

Vieće vije car u Carigradu,

Sve mu Lale na divan se zbrale,

Mnoge Paše i Muširi vojni,

Vućelasi i Ridžali tajni,

Omer-paša glava jim je prva.

Kada care sagledao Lale,

Priče njima Sultan besjediti:

Moje Lale uz koljeno drage,

Evo sam vas na savjet sazvao,

Hoću da se moja volja vrši,

Hoću da se glavobolja vrači,

S koje pati cielo naše carstvo.

Glavobolja ta je gora crna,

U njoj su se zakotile guje,

Što mi kolju zemlju Hercegovu,

Pa devletu dojadiše mome.

Hoću da se porazore stiene,

I te ljute potamame guje, -

Omer-pašo moja Lalo prva,

Ti si momu puzdanje carstvu,

Tebi sreća svud je službovala,

Kud godir sam tebe opravio;

Paši sablju a jaši zelenka,

Štono sam ti skoro darovao,

Brže da si sjaho na Trebinje;

Eto tebi širom Bosna ravna,

Po njoj beri na okup junake,

Sve što može pušku ponijeti;

I eto ti kršna Arbanija,

Po njoj beri redom Arnaute,

I Mirdite nakomice ljute,

Što se krste krstom latinskijem,

A vojuju vazda vjerno za me,

Hercegovci i jesu bojnici,

Tek čekaju da u vatru srnu,

I odmazde svoje mučenike, -

Rumelija reć ti neću neće,

Sva do moga Jadreneta stojna.

Ako bi ti za nevolju bilo, -

Jedna vojska čeka na Trebinju,

A druga je oda Skadra grada,

Zalihe ti pomanjkati neće,

Dat’ će ti se s mora Njemačkoga,

Jer ćesar će bit’ tebi na ruku,

Štogod tebi zatrebalo vojsci, -

Za komore eto Bosna ciela,

Štogodj ima moje raje prave,

I kljusadi do Posavlja ravna,

Nek ti nose mlivo i jedivo;

 A što valja za potroška blaga,

Od Ingleža jesmo uzajali,

Na taj poso punu kulu zlata.

Sve potroši ko za moje zdravlje,

I svu moju satariši vojsku,

I komore da bi poskapale,

I sva raja da bi izdahala,

Reć ti neću: kam’ Omere blago,

Reć ti neću: kam’ Omere ljudi.

Hoću da se Crnagora skuči,

Jer stid me je od sve sedam kralja,

I sram me je od Mileta moga,

Gdje se uja šaka uskočnika,

Za ukora Meki i Medini,

I gospodstvu momu silenomu.

Uzmi mi je za tvoje junačtvo,

A za moje što ću dat’ ti blago,

I čestita tebe ostaviti,

U mom dvoru za vijeka tvoga.

Ako l’ mi je neuzmeš Omere,

I tvoje su sve za dinar hvale,

Po cijelu što si steko carstvu,

A i moje na tahtu poštenje,

 Što carujem i što gospodujem,

Od Bagdata do Bihaćkih vrata, -

Niti vraćaj ka Stambulu glavu,

Nit’ mi možeš kazat’ opravdanje.

Svi su kralji potegnuli ruke,

Od te šake hajduka krvave,

Jer su tvrdu riječ zaturili,

U Paridju na sastanku sjajnu,

Da se niko više stavljat nema,

U naš poso na našem zemljišću,

Pa će besu održati kralji,

Jer u kralja neima laganja, -

Bolje zgode nigda nije bilo,

Da možemo održati pravdu,

I tu zemlju pokoriti kletu,

I svečevu priložiti tahtu,

Nek već nema raja ogledanja,

U hajdučke klance pouzdanja.

Take pašo paši zapoviedi,

A svi jesmo u te pouzdani,

Nijedne mi prikratiti nećeš –

Jallah! putem nepočasi sine,

Da te vidim na junačtvu tvomu,

Gdjeno i dva gledat’ će te carstva.

Kad car silnu svrši lakrdiju,

Svi viećnici paše podivanu:

Amin! care sjajan gospodare,

Da se tvoje razprostrani carstvo,

Da dušmanin tvoju kuša ćordu,

Da svečevo koljeno se širi,

Da se tvoje slavi veličanstvo,

Allah dat’ će uzkratiti neće.

A drugo se vije na Cetinju,

Na Cetinju na sred gore crne,

Spale stiene u dolinu sinje,

Poglavice sjahle na Cetinje,

U bielu se dvoru poredale,

Gdje vladika dava zapoviedi.

Sjelo momče u pročelju mlado,

Niti brka da je od njeg’ trka,

Niti čelo za viećanja zrelo,

Al’ muške ga osvojile ruke,

Sjajne oke zamienile brke,

Pa ćeš rijet’ da je i u kralja,

Može biti poglavicam glava.

To je momče Nikolica kneže,

Sva ga gora crna izabrala,

Za svojega kitna gospodara

I u njegov razum pouzdala.

Do njeg jedna već u dobi glava,

Davno junak pola sabro vieka,

Al’ ga mrci još izdaju brci,

I dva oka sokolova žarka,

I obrve iznad njiha guste,

Kažu da su još mu ruke hruste,

Na junačko klanje i rvanje,

U tih klancih da ko udre pa nje.

I to oko i čelo visoko,

Brižljivijem mrskam nabrazdano,

Što netaje to ti znati daje,

 Da je njemu najprvo staranje,

U rodjenom čuvat’ zavičaju,

I krst časni i slobodu zlatnu.

Bože mio ko bi ono bio?

Ono ti je Petroviću Mirko,

Vazda druga na Cetinju glava,

Valja rijet’ da je danas prva,

Vriedan ćaća vriednijega kneza,

Knez knezuje uz njegovu ruku,

Pa mu nije loše kneževanje.

Drug do njega druga poglavica,

I njega je brada progrušala,

Al ga nije snaga porvala,

Ako dodje do nevolje steće,

Hoćeš vidit’ kako lahko kreće,

Uz Durmitor ko pro polja ravna,

Kano na pir mladoženja glavna.

Kaži mio ko bi ono bior

Ono ti je Vukotić Serdare,

Ta je treća na savjetu glava,

Ko da mnije da pristala nije?

Pa do njega junačina drevna,

I njem rusi obinjili brci,

Nisu sjedeć’ niti pijuć’ pivo,

No junačku četu četujući,

Prô sve sedam do Morače brda.

Još je možden u pleća junačka,

Pa ima mu šta se zamjeriti,

Gdje se ciela gora kupi crna,

Svak će rijet’ ko ga i neznade,

Da je glavom Cerović Novica,

I jest glava, da mu bila zdrava;

Ko kud neće hoće Ceroviću,

Bilo čekat bilo potjerati,

Dočekat’ će a pobjeći neće,

Dostići će a sustati neće.

Pa do njega omladjih delija,

Mladje glave ali pouzdane,

Senator je Radonić Stevane,

Za junačtvo priekora mu nema,

Za slušanje nije pogovora,

Za uzdanje i savjetovanje

Malo bi se s’ kijem mijenjao.

A do njega Petroviću Krco –

Il’ se nosit s dušmaninom bilo,

Dok mu natle krcije izvali,

Il’ krčiti proz okole bojne,

Hoće krco da bi neuprco.

A do njega Plamenac Juriša,

Hitar momak kano plamen živi,

Kano plamen kad se liesom žuri,

Tako Jure u busiji juri.

Još do Jure Miloš Bojoviću,

Serdaruje ali nemiruje,

Jere bojnu miluje zabavku. –

Pa što bi vi brojio junake,

To je sedam poglavica prvih,

Preo sedam kad okrenu brda,

Onda jim je Crna gora tvrda,

Svaki može u brdu svojemu,

Po čitavu dočekati vojsku,

I odolit’ naporu krvavu,

I kneževu učuvati glavu,

U bijelu dvoru na Cetinju.

Kad Nikola društvo sagledao,

Dičnu kitu na savjetu svomu,

Sve junaka boljeg od boljega,

Svi vrijedni za savjetovanja,

Pa valjani i za upravljanja,

A ljubavni otačastvu svomu,

A gotovi za slobodu mrieti:

Na njegovu zora lišcu sinu,

Obraz mu se od dragosti sminu,

A procvate ruža sa ustana,

Nije ruža već riječ junačka,

Šta besjedi Nikolica kneže:

Braćo moja svi do mene druzi,

Senatori i serdari drazi,

Kapetani i vojvode mlade,

Nijesam ve na pijer sazvao,

Niti da se napijemo piva,

Veće da se porazgovaramo.

I za našu zemlju postaramo,

Znate da nam nigda mira nema,

Niti smo se njemu priviknuli,

Od postanja našeg’ zavičaja.

Zanajviše moja braćo draga,

Odkako nam nestade vladika,

I ko Bosnu Omer paša svlada,

Ter ucvieli sjerotinju raju,

Njemu osta nješto na ištahu,

Da se kosne i našijeh brda,

I da caru ujarmi nas svomu,

Što bi njemu veća dika bila,

Kod tog cara silna Turačkoga.

Eto mu se odmetnula raja,

Po Zubcijeh i po Banjanijeh,

Pa mu neće da danjaka dade,

I na nas će biti Turkom krivo,

Hoće rijet’ da mi potičemo,

I oružje raji podmičemo,

Pa da i mi s carem ratujemo,

Hoće naći zakučicu Turci,

Ter i s nama ograditi kavgu.

Već bora vi sokolovi sivi,

Što ste danas zemlji pouzdanje,

Što velimo da se nekorimo,

Hoćemo li dat odporac Turkom,

Ako naše pokrute medjaše,

Ni bismo dotle pričekali,

Ili bismo mahom ustajili,

Pa da jadnoj pomognemo raji,

Ko bi bolje do posljedka bilo!

Poglavice na odpovied daju:

Gotovi smo kneže gospodare,

Ko godj hoćeš da te poslušamo,

Za naše ti nije stalo glave,

Nije loše da mrva čeknemo,

Da vidimo kud će udrit Turci,

Šta l’ će s njima uraditi raja,

Da nereknu prijatelji pravi,

Da smo svadju zametnuli prvi,

A znademo mio gospodare,

Jer kudgodj će okrenuti Turci,

O nas će se očesati biesni,

Jer pizma je ostala s Grahovca,

Valja njima pizmu okajati,

A nama je reda dočekati,

Bolje nam je neudriti prvi,

Neka nam je na mejdanu pravda,

A ko udre neka sirac nadje.

Pa ni raju pušćat pravo nije,

Da izginu na svoja ognjišća,

Gdje mognemo da jim pomognemo.

Ko je uskok postojbinu znade,

Njeko ima prijatelja svoga,

Njeko tamo rodijaka draga,

Njeko svoga kuma krsćenoga,

Svak nek svoju zadužbinu radi,

To mu prosto da je gospodare,

Dok i druzim do prigode dodje,

Jali sreća razturi nedaću,

Ter i tijeh nebozijeh brata,

Žar slobode obasije vrata.

Tako kneže naša kruno draga,

Nek se božja a i tvoja vrši,

Nećemo se izdat neumrvši,

Za krst časni i slobodu svetu.

To rekoše poglavice redom,

Tek neveli Vukotić serdare,

U junaku krvca uzkipila,

Pa naposam besjedi Serdare:

Sve vi hvalim što velite druzi,

Al’ nu i vi moju poslušajte –

Što velite da mi počasino,

Dok vidimo kud’ će nažet’ Turci,

A što bismo vrieme dangubili,

Kad svi znate milom Bogu hvala,

Kakve su nam kobi kod Turaka,

Još pogone no na svoju raju,

Ako mogli što jim tudi žude,

Ni krst na nam neće ostaviti,

A kamo li kneza i oružje,

I slobodnu našu goru crnu.

Nije l’ bolje pre nevolje ljute,

Da spanemo zemlji na krajišća,

I da gdjegod braći pomognemo,

Dok jih nisu saletili Turci,

I srazili do zemljice crne,

Kad njih sraze – kuda će ondale!

Zar se onlika sila sakupila,

Raz Zubaca i jadnih Banjana,

Na ubavu četu odmetnika!

Vidite li da je sprava vela,

Preo naših brda udarati,

I na našem razjahat’ Cetinju!

Nije šala pet godina dana,

Kako k nama odsvud mili vojska,

Nedolazi da nas od zla brani,

No u naše lono da se stani.

 Ja ću rijet’ pa stalo nebilo,

Da izbjeći nemožemo vojnu;

Sad su Turci zgodu udesili,

Jer od kralja rieč su ugrabili,

Da se niko miješati nema,

U zajemna naša patrganja,

Niti knjigom niti jokoriečju,

A kamo li silom i oružjem.

I tako su naši prijatelji,

Sami sebi savezali ruke. –

Ja ću rijet’ udrimo na Turke,

Dokle na nas udarili nisu,

Prigoda je neizgubimo je,

Nebi l’ Bog do i Bogorodica,

Da u slogu kršćenijeh brata,

Sunce obsja i sužanjska vrata,

Koji od nas pomoć čaju tužni,

Jer sužnjevat’ više nisu dužni.

Bog boguje i spasenje daje,

Al’ ko krvnih pizma neokaje,

Ta proštenja nek nečeka duši.

Progonstva su ali mala nisu,

Bijede su ali šalu nisu,

Osvete su al’ na pravdi nisu,

Te nas kliču i do Boga viču:

Bij Turčina goni dušmanina,

Tamo dalje svak od doma svoga,

Da s njim krstu živit’ nije dano,

To je svemu svietu bjelodano.

Kršne serdar čim izasu rieči,

Druže mio da si bliže bio,

Pa gledao po družini lisca,

Vidio bi gdje jih plamen liže,

Kano munja kad proz oblak siže,

Jer ko vidi toga žarka blieska,

A još čuje u bližini trieska,

Vruća mu se uzanj krvca mieni,

Pa čas bliedi a čas porumeni.

Tako ti je poglavicam pobro,

Al’ svi su mu riječ odabrali,

Pa i knez mu kršnu miso hvali,

Ter priuze lakrdiju bojnu,

Der da si mi gotov Vukotiću,

Tebe hoću kuda drugog neću,

Uzmi dio moga pouzdanja,

Polovinu snage otačastva,

Pa ćeš brda pregaziti tvrda,

Do Duge se nećeš ustaviti,

Gdjeno sedam paša udaraše,

I sada jim može redna doći,

Drži momke na okupu bojnu,

Ako podju da tuda neprodju.

S njim ćeš i ti Radonić Stevane,

A i ti ćeš Bojović Serdare.

A ti Mirko roditelju dragi,

U te gleda ciela gora crna,

Uzmi drugi dio pouzdanja,

Pa okreni uz Crnicu rieku,

I sic’ ćeš mi do Zagarča ravna.

Cuvaj dobro Nahiju Lješanjsku,

I Lješanjsku i Bjelopavlićku,

Tud’ je prije Omer udarao,

Opet more Omerica doći,

Ako dodje amo nedaj proći,

E potvrdi svoja slavu bojnu,

Neka ti je vojevodstvo stojno.

Ceroviću saberi delija,

Koji no su za tvog četovanja,

Spani s njima do polja bijela,

I do drevna sela Vasojeva.

Pazi na te vučke primetaljke,

Pa odtle ćeš do Grahova sići,

Nadviri se šta Uskoci rade,

Pa gdje vidiš da je nužda prieka,

Od tvojijeh vrlih četenika,

Tvoja četa nek je hodavica,

Tvoja glava nek je prehodnica,

Uza naše uz glavne dundare,

Ko danica kad čuva mjeseca.

Ti ćeš Krco uza Zetu hladnu,

Do bijele Martinića crkve,

I ti uzmi što ti dio dodje,

Čuvaj puta k Spužu i Žabljaku,

I Mirkova desna drž’ se krila, -

A Plamenac ti ćeš k Arbaniji,

Sprama Bara i Meduna grada,

I tebi će dio dati Mirko,

Pa njegova lieva čuvaj krila,

Da bi počem dotiesnilo Mirku,

Nek’ se tebi za pomoći nada,

I od Krce pa i Cerovića.

Tako ćemo vojskovodje drage,

Neka su nam na okupu snage,

Čuvat svoga i Bogu je drago,

Nećemo se lahat’ za tudjijem.

U Turačke neulazte strane,

Nit’ u koga zagrizajte Mirko,

Ja ću s Turkom riječ preturiti,

Da vidimo šta bi hčeli Turci,

Ako od nas zatraže popjevku,

Dat’ ćemo je na čistu mejdanu,

Al nek na nas nije tugovanja,

Niti crne krvi proljevanja.

Tako drugo vieće na Cetinju,

A treće se vije viš Zubaca.

Ne u dvoru bielu nikakvomu,

Ni na stelju mehku populana,

No u ljutu klancu jadikovcu,

Stelja stiena, kuća kabanica,

Viti dvori ceri i javori,

Gdjeno viju na uranak vuci,

Tu se vije vieće očajano,

Ne o rane već o mrtve glave, -

Ko ga vije ako bora znadeš,

U tom jadnu klancu bezufancu,

O te rane, o te mrtve glave!

Vojevoda vieće vije Luka,

Sa svojijeh nješto četenika,

Što su svoje kuće ostavili,

A ljubovce već zaboravili.

Šta bi tužni viećali jadnici!

I vuk vije jer ga rdja bije,

Kad nevije ni tako ga nije.

E i oni takove su kobi,

Teke što su u nadeždnoj dobi,

Nadajuć’ se Jurjevomu danku,

I u gori hajdučkom sastanku,

Pa to lašnje biti ljetovati,

Samohranke da ostanu žive,

A sreća je minula svakako,

Od imanja i od prometanja,

Od oranja i od mirovanja.

A šta vele jadni odmetnici,

Lasno jim je sobet tumačiti,

Njihove su sjeromaške ruke,

Nit’ će carskom dodijati gradu,

Nit’ Njemačko zavest se na more,

No je stalo za ubožtvo njino,

Kako bi se po gori sklanjali,

I udaru Turskom otimali.

Al’ nu srca u jadnika živa,

Jer ni oni nevele bježati,

No dušmansku snagu dočekati,

I na gvoždje i na rane ljute,

A nedat’ se u okove krute,

Dok jednoga teče na mejdanu,

Držat riječ jedan drugom danu,

Vjeru čuvat’ nekrenuti njome,

Gubit glavu ko i živit’ s njome.

Tako vieće bilo viš Zubaca,

Sa puščanih golih odpunaca.