V. Krsno ime
Liepa ti je bjelica pšenica,
Kad je vesó žnje red žetelicah!
A zar nije liepša krsna
slava,
Kad je sčekat božja milost dava
U svom domu, u golemu dobru,
U svom domu, al’ velim u tomu,
Gdje je jošte zulumčarska sila
Za tog dana hljeba ostavila.
Tu u sboru, ko u zlatnu dvoru,
Gdje rodjenih ko i nerodjenih
Jeste bratah ljubav obilata,
I Angjeli božiji se druže,
Ter jih svakim radovanjem
služe.
Kako nebi, pobratime dragi!
Vidje l’: kuća ometena,
čista,
Svakog božjeg napunjena dara,
Na sried nje se cerov oganj
sgara,
A vesela čeljad kod njeg
sjela
U svečane odjevena svite
I ubrana i puno ljubavna,
A u biela lišca im udara
Rumenilo od ognjeva žara,
Ter jim lice želju izgovara
Koliko li vrliem srcem hite
Tomu danu poslužiti slavnu.
Uzovnici pak od svuda skore,
Da zajmljenu ljubav bratu
tvore;
A domaćin punu tolu stavlja
I okolo reda uzovnike
Po plemenu i krsnom imenu
I po dobi i čestitoj kobi,
A po krvi, kî će biti prvi.
Pa čim trojna voštanica gori,
Domaćin se priesná hljeba
maša,
Ter ga s drugiem u vis diže gori
I s njime ga prelama po poli,
I Bogu se stav na nogu moli,
Još blagoslov rodu žita pita;
A čitaoc divnu slavu čita,
Ter, ko srcem ište, izgovara:
„Da ti Gospod dadne odozgora
Rad današnjeg svijetloga goda
Izobilna svakom žitu roda!
A krsna ga obranila slava
I od grada i svakoga gada!”
Pa kad jurve tu očita slavu:
U ime Boga i svetoga goda
Slaviocu polu hljeba podà,
A u zdjelu nakrižà od poli
Ter bistrijem križke uljem
poli,
(Nemogavši vinom da prelije,
Jer ta vlast je likah sveštenijeh);
Po tom zdjelu uzimlje jedino
Bratski sabor vrlih uzovnikah,
Napunjenu pričestnijeh križkah,
Pa svi s noguh poju slavu mnogu
Za mnogaja slaviocu ljeta
I u domu najmladjeg djeteta;
Ter svak redom te pričesti
kuša,
Da mu bude dionica duša
Rajske hrane i nebeske slasti,
Kó što krsne okušava časti.
Pa se prva medenica služi,
Pa za njome krijepe se jelom,
Pustiem mesom i pogačom
bielom.
A kada se prisluživà vino:
„Sve nam bilo divno i nevino“
Čtalac sliedi i ugodno
skladà,
Kô ga ljubav i vino podbada
Brojit krasne te zdravice
krsne
A na glave sve po redu vrsne,
Pa na sjeme i kućevno sljeme
I na muške blagosove glave.
Blago domu, u komu se slavi
Ta hristjanske zavjet od
ljubavi;
I andjeli tamo s neba hrle,
Ter jim duše radovanjem grle.
E! kakva je jutarnja danica,
Još ljepša su u gostiuh lica
Od ljubavi i rujena vinca!
Tu se grle,tu iznova brate;
I milostne razgovore trate;
Jer čim rieči sa vrućijeh
plamih
Začmu teći, teciva nekrate,
Nego s usnih jedna drugu
mami,
Ter po družbi slijedom se
prate;
Drug se drugu svojom srećom
hvali,
Da mu veće zadovoljstva
gradi,
A slučaje pripovieda hude,
Što je jednom od sudbine
krivo,
Da ga druzi sažaljenjem
kriepe
Da mu tijem laglje trpit
bude.
Pa premda je gostba uzorita,
Liepa drugah ubranijeh kita:
Al čini se da uba neliči
Na prijašnjih veličanje
godah;
Jere mjesto da se zbîju šale
I na huru! male puške pale,
I da kolo po ledini hoda,
Pa da cure i mladići biesni
Knade drage začinke i pjesni,
Il’ hrvači da se hrvat kreću,
Umetači da stijenu meću
Sa ramena desna pouzdana,
Pa ni divnih tu nije gusalah,
Da se čije spomene junačtvo;
No mučim se rujno pije pivo,
Bi rekao družba potajana,
Ukradeno tudje troši blago
Nehvale se dobrom nijednijem,
Što je koji od skora sčekaó,
Već sborenje , od štogodit zadju,
Na zulumu i stražanih svrše;
Koľ nebogu stamaniše raju;
Njeki kaže, kako jedni
straže,
Dočim drugi zasjedaju klance,
Tere kano mrci vuci janjce
Prolaznike prežu i ubiju,
A nedužne priju poseljane,
Da hajduke u potaji hrane;
Još na pašu knjige nite krive,
Da putnike haraju Brdjani.
A njeki se za tiem izpriječi:
Bolan brate! ni tu zalah
neima,
Gdje od tijeh ima i gorjieh;
Htjede, al ga muka na muk nuka,
I uzpreže rug slučaja ružna,
Kô se čulo ni vidilo nije,
Od kako su pocrnili vrani,
U tom puku, koji čednost dragu
Štuje, braka neznajuć za ljagu,
Užistoći žive duha i puti,
Po dobrijeh grêć otacah
putih;
Al rieč dadè, sliedit mu valjade:
“Vidio sam, da vidio nisam,
Volio bi no što gledam
svieta:
Eto tamo, ni daleko nije,
Usta vriva po selu čeljadi:
Kunu žene, plačem selo gluše,
A ljudi se górkiem gnjevom
duše,
Kano risi u planini strvni,
Kad jih na krv ćud ponese
gladna,
Strahom raze i zvieri i
liese.
Što li, veliš, mirne smuti
ljude
Jer jih jeda upališe plami?
Ali grezneš i sam od pomami,
Kad ugledaš grdobu nemani:
Crno čedo jako povrženo
Na buništu bez povoja nago;
Čedo cvieli, trista očih
pili,
Pa se ježe na izmet skrnavi,
I što valja da mu mlieka
daju,
Il’ da ištu ruku sveštenika,
Da ga vodom od opranja kupa,
Da mu duša neugine niema,
Koja grieha za svoj bitak
nema:
Oni njega ljutim miju jedom
I u mrske povijaju kletve;
Trista ustah, a trista
psovakah:
„Nos’te crna vraga, vukodlaka
Izvan sela, stajah i ograjah!
Žgajte vraga, nebilo mu
traga!
Al veli jim starac Radimire,
Što jim bješe prva selu glava,
Stara glava ali nije luda,
Jer je puno pogazila mrazah:
“Manite se toga ljudi biesa!
Vidite li kobi sa nebesah;
Na vas nebo mrači i oblači,
Ne na ženu; nije kriva huda,
Što od skotskog sileničkog bluda
Svog stlačena zaradi poštenja
S gorkom smrtju jurve život mienja;
Ne na čedo; čedo nije tužno
Za bludnika grijeh mrieti dužno.
Nevidjeste l’ u četi stražanah
Hodat crna sa bijeli Turci,
Garavomu jednolika djavla,
Tom izrodu gadna vinovnika?
Na njem oganj srdčbe nek se
sgara,
Kî nam rodu tu sramotu stvara!“
Na to divske uzpriješe ćudi
Od naprašne umi pokajane,
Pa se krvna okaniše čina,
Zar gorjiem da ga djelom
miene;
Jer jek srcah uza zvek oružja
Na zle mjere te osudi ljude.
Jedva družba saslušala priču,
Povrgavši i pivo i jelo
I to krsno kršno prelovanje,
–
A jadno jim i jelo i prelo
Uz te grdne roda dogadjaje.
Čim čemerne probavljaše
misli,
Hrupi momak na vrata nenadan,
Od umora i nevolje svladan,
Koliko ga njeke tišbe tište;
Mahom s praga božju pomoć
javlja,
Niti pita da zdravlje
nekriva,
Nit se klanja da bratju
cjeliva,
Nit se libi da zdravice pije,
Jer ga gone nužde naprečnije.
Namjernik je neobičan toli,
Što odore ni obuće nema;
Prosjak nije, jer ništa nepita,
Niti hljeba nit u šaku žita;-
Uhoda je ali odkuda je?
A da nije obraz ga odaje.
Počino bi možda ima kade,
Prelio bi, al mu jad nedade,
I plakó bi, damu plakat liči,
A zborit mu prieki čemer
priči.
Da jad priča, nezna odkale će,
Da bi tajó, tajat mu se neće;
Jere koga teška muka ganja,
I u gori drvlju tužbe
sklanja;
A da nije razgovora tuzi,
I niz obraz suze drúge suzi:
Bi li tuga uvehnula jadna,
Kô kad sama suza kane hladna.
Poklje momak sabor sgledà
bratah,
On nemože srcu odoljeti,
No u kršne udario rieči:
„O! junaci, častnoga vi
dneva!
Što vi bratske duše ogrijeva;
Vrla ljubav pri krštenoj
toli
Tište li ve, ko što mene
boli?
Jeli vama muka dodijala
Od nemile sudbine i jalah?
Vidite li grdne dogadjaje
U našemu kletu zavičaju
Od krvnikah i bezzakonikah;
Čujete li leleku jauka
Pregažena na sve kraje puka?
Robovasmo, pa i robujemo,
Sluge jesmo i služimo vierno,
Tek za vjeru, da je učuvamo,
I poštenja neskvrnjene stvari
Da svojijem dohranimo sinom,
Kó su nama dohranili stari
Al čemu smo i robi i tužno
Kad nam vjeri vjerovali
dužma,
Kad nam časti poštovanja
nije?
A što će nam bez poštenja
glave?“
Plahnù junak, kano vatra živa
Od srčane i boli i gnjieva;
Jer su krupne, što izrečè,
stvari,
A obraz se od obraza žari;
Plahnù družtvo, kano vatre
tihe
Vruć žar kad se zejtinom
prelije;
Jer kệ
njega, i njih muke iste
Od silnikah prepaćene
tište,
Pa jim srce od čemera
kipi,
Pa jim duša na osvetu hripi.
Svi greznuše grozom obajani,
Kô kad ljut nož drhće u
ljutoj rani;
A namjernik, čim već otić
htjedè,
Sim smione završi besjede:
„Vjera bratjo! tko krenuo
njome,
Neživio u plemenu svome;
I tko izda u nevolji druga,
U domu mu čedo neplakalo,
A za rukom žito nenicalo,
No korovlje radjalo mu trnje,
Kô na grobu Brankovića Vuka.
Na noge se!
Il o glavu, il o glavnu štetu
Našem bilo dušmaninu kletu!”
Kano munja, kad o gvoždje
mahne,
Trista mahom izbije iskarah:
Tako rieči junaka ognjene
U junakah tvrda srca para,
Na osudne da, se mjere rieše.
A pak nisu taki spori ljudi;
Jer u tišič za njim vrć se
htješe;
Al’ nitko se sjetit neumije
Tko bì prišlac? kuda li
otidjè,
Kad izčeznù, kano soko nago.
Njetko šapnu: Obrenov je Drago!
Pa se krsna razkrsnula daća;
A što bjahu krsni
slavioci,
To su sada vrsni pratioci
Namjernika, osvetnika Draga;
Pa se bratjo nečudite draga,
Što svak diljku i užinu prti,
Vjera vi je: njekom valja
mrti!
Нема коментара:
Постави коментар