Radovan (Fra Grgo Martić) - IV. Zagarač (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

IV. Zagarač

 

Knjigu piše Care iz Stambula,

Sultan Azis sa divana svoga,

Ter je šalje k Skadru na Bojanu,

A na ruke Omeru Serdaru,

U knjizi mu care besjedio:

E Ekreme moja slugo prava,

Što te poslah na tu goru crnu,

Da tu zemlju samoriš prokletu,

I da vojsci davaš zapoviedi:

Eto se je ogradila kavga,

Tukoste se tri četiri puta,

A po moju nebi stvari vojsku. –

Der ponudi kneza Cetinjskoga,

I podaj mu moga Ultimata;

(Ultimat je zadnja priegovorka)

Ako tebe hćeo poslušati,

Evo stavi za ugovor prvo:

Da svu digne sa krajina vojsku,

I povuče u svoje medjaše;

Evo drugu stavi ugovorku

Da povrati što je zarobio,

Na Krnjici ili gdje mu drago,

Što su žive odvedene glave;

Evo treće: da potegne ruke,

Pomagati pleme Vasojevo,

I Zubačke štititi hajduke.

Ako milo posluhnut mu bilo,

I ti našu uzapriet’ ćeš vojsku;

Ako li ti neprimi ponuda,

Udarit’ ćeš kako bolje znadeš,

Nećeš žalit’ troška ni vojnika,

Nit’ s obrazom šalit’ se mojijem.

Kada k Skadru taka knjiga dodje,

U Ekrema počekanja nema,

Mahom spremi knjigu na Cetinje,

Po Kočetu liječniku svomu,

A kad Kočet sašo na Cetinje,

Pa knez vidje šta mu knjiga kaže,

Teško mu se služit’ učinilo,

Što bi hćeo car u Carigradu;

Da b’ i hćeo, narod slušat’ neće,

Da i hoće, grjehota bi bilo,

Raz ostalih u nevolji brata.

Pa Omeru odpovijed daje:

Da se Turci prodju Vasojana,

I Zubaca i jadnih Banjana,

Nek miruje raja po selijeh;

A kod ona bude mirovala,

S crne gore dogorit jim neće;

A vjera je pa veli mu kneže,

Njiha biti a nas neboliti,

To nemože da bude nikako:

Vjera nas je svrzla i bratimstvo,

U zajmu nam kumstvo i ženinstvo;

Ni susjedstvo nije mraka mala.

Kad je susjed u napredku svomu,

Kad mu djeca neplaču od glada,

Kad mu vuci negonjaju stada,

I nama je liepo i prijazno;

A kad susjed cvijeli od jada,

I njegova od zla kuća strada,

Može l’ biti da nepožalimo ...

Eto tako Omere Serdare,

Valja bit’ se ako druge nema,

Zaklie mogli zatlie dugujemo.

Možeš jadnu satarisat’ raju,

A i nama odolit Serdare,

Al’ će Božja presuditi pravda.

Takvu Kočet odpovied odnio.

A kad Ekrem zgledo odpoviedi,

Na bojnike šalje zapoviedi:

Jednu šalje k Jezeru i Baru,

Drugu posla k Spužu i Žabljaku,

A k Nikšiću treću opravio. –

Što je k Baru Paši Abdullahu:

Čuješ Lalo pašo Abdullahe,

Bolje kreni uz jezero vojsku,

Deset hiljad’ pješca i konjika,

A toliko Arnauta ljuta,

Pa se primi medje Crnogorske,

Dobro pazi stare saveznice,

A pogledaj na hordije ine,

Dok se svuda sile ujedine.

Što je knjiga k Spužu i Žabljaku:

Da se dižu - pisni i nepisni –

Sve na pušku staro i nejako;

Jedni čuvat bijele gradove,

Drugi poći uz Ostroške strane,

A pogledat na hordije ine,

Dok se svuda sile ujedine.

Što je knjiga ka Nikšiću gradu,

Ta zapovied Derviš paši bila:

О! Dervišu moja desna ruko,

Hoću da se sastaneš Dervišu

Sa hordijom Abdi paše moga;

Ti otuda on će odovuda,

Treća će vam doći od Žabljaka:

Gdje bahnete da se sastanete,

Pa vojničke sjedinite snage.

Valja goru uzimati crnu,

Svi da ćete izginuti listom:

To car hoće iz devleta svoga.

Ja ću slati što će trebovati,

Mrtve glave živiem podpunjati,

A nevriedne paše mijenjati,

Miralaje paše izvoditi,

A binbaše za Mirialaje,

A Čauše na jurbaške čine,

A nefere darivati liepo,

Kakvu koji valjašćinu kaže.

Nerecite da zadruge nema,

Šezdeset vas imade hiljada,

Što gotovim obrokom se hrani,

A još ima i dvajest hiljada,

Što o svojoj vojevat’ će torbi;

Pa da svi mi izginete s reda,

Golemo je padišahu carstvo,

Od Bagdata do Skadarskih vrata,

Lasno ćemo namjerivat vojsku. –

Da mi niste uradili ino,

Kako moje stignu zapoviedi,

Mahom da ste na noge lagahne.

Pošto knjige odlazile biele,

Pa na svoje dospjevale ruke,

U mladjijeh pogovora nema,

Mahom bojne pokrenuli vojske,

Svaki svoju kud Serasker kaže.

Najprvi je Paša Abdullahe,

Spremila se, povrvila vojska,

Sa jezera i sa Bara ravna;

A druga se otisnula vojska

Od Žabljaka i od Spuža grada;

Treća sila od Nikšića biela,

Spremila se, povrvila vojska. –

Pobratime niko vidit’ nema,

A da vidi za bora miloga

Koja se je sprava podignula:

Neće ostat drvlje pri kamenju,

Niti kamen u čimenu svomu,

Od Ostroga do sinjega mora,

Kamo li će uzprav gora crna.

U dobar se ona našla crna,

A u gori s Turcim zaratila,

Pa nikoga da jim kaže nema,

Česve su jim muke naperene;

Da su njima prsa od kamena,

A gvozdene noge do koljena,

Od mazije ruke do ramena,

Još svakomu sokolovo perje:

Nebi perje iznijelo mesa,

Kamo li će silu dočekati,

Kamo li će sarvati Turke.

Istor biela podviknula vila,

Sa vrh Koma brda visokoga,

Viče vila po svu goru crnu,

A Nikolu dovikuje kneza:

U dobar se zaknežio Niko,

I na tvomu zasjeo Cetinju,

Eto na te vojske silovite;

Da imadeš snagu ćesarovu,

I gotovo Inglezovo blago,

Nebi Turskoj nadostao snazi.

Brže svoje turi vojevode,

Ujagmite klance jadikovce,

Uz Crnicu i uz Zetu kletu:

Tud’ de Turski udarit’ dundari,

Nebi li vas sreća podvorila,

Da Turačku razdvojite snaga; -

Jer ako se sajedine Turci,

Nećete joj moći odoliti.

Što je trave po Cetinju tvomu,

To je Turskih na broj pobojnika;

A što stiena do tvoga Lovćena,

Toliko je konja pojašena,

A toliko hranom tovarena.

Ja ti kažem što je i kako je:

Još je vrieme da se pobrinete,

Od dušmana spasit’ otačbinu,

I junačko učuvati gnjiezdo.

Kad knez tanku razumio vilu,

Na sve kraje turi perjanike,

Na Serdare i vojvode vjerne. –

Prvog pravi roditelju Mirku:

Eto viesti roditelju dragi,

Turska se je sila podignula,

Od Nikšića sve do Bara ravna,

Zaklopili njive i poljane,

Brzi pješci a i konjanici.

Vojevo si i dojako Mirko,

Vojevo si, prelovao nisi;

Gdjegodj znadeš za ubojne klance,

Utvrdi se i dočekaj Turka,

Svjetuj moje četovodje vjerne,

Svi će biti tobi u posluhu,

A ja ću jim davat zapoviedi.

Drž se ćaća ko za moju glavu,

I za svoje poštenje viteško;

To oboje ništa nebi bilo,

Ali drž’ se ko za otačbinu:

U te gleda naša gora crna,

Ona te je odhranila Mirko,

I u njoj si steko ime slavno,

Pa od tebe pogleda spasenja.

Više tebi rijet’ neumijem,

Ljepše ti je kući i nedoći,

No da pustiš u nju Turke proći –

Da si zdravo i sretno ti bilo.

Drugog’ šalje Petru Vukotiću:

Eto Petre moje pouzdanje,

Suzbio si uza Dugu Turke,

Pošten bio ko te je rodio;

Hvala tebi na junačtvu tvomu,

Narod će te slaviti Serdare.

Ali sad su istor muke prieke:

Nisu mogli preo krša Turci,

Pa sad hoće s Arbanije ravne,

Da na jednu svi udare stranu.

Jur sam Mirku dao zapoviedi,

I tebi je ovo Vukotiću:

Vi gledajte kako bolje znate,

Ti udaraj kud ti rekne Mirko,

Kud trebalo i brez njega znades. 

Al’ nebi li opoštenili se,

Da imate s čime kući doći,

I donieti oba zdravo glave,

A pobjedu za muštuluk knezu,

A slobodu cielu rodu svomu:

Rod rodio vama ugodio

S liepim darom viječnijem harom.

Trećeg pravi Krci Petroviću:

Spani Krco do sela Novoga,

Martinića, Slana i Gližica;

I tuda će nasrnuti Turci,

Nebi li se odupr’o Krco

I mojega obradovó Mirka,

Da na nj manje stigne pobojnika.

Turci su se zaročili Krco

Sajedinit’ do Ostroga moga,

Pa otale kud jim bude drago. –

Ako tako njima sreća dade,

Eto njiha k meni na Cetinje,

I mojoj će dotijesnit glavi:

Da je samoj, nebi šćete bilo,

No gdje osta otačbina Krco?

Četvrtoga k Ceroviću sprema:

Ceroviću popjevko junačka,

Na Cetinju i osim Cetinja,

Danas te je reda ogledati,

Jeli tvoja dika za vijeka. –

Turska se je otisnula vojska,

Od Žabljaka do Meduna grada,

Hoće našu zemlju zaplaviti,

Odluka je sići na Cetinje.

Svakomu sam kazao zadaću,

Gdje ko koje pričuvat će klance;

A tebe sam spremio Novica,

Da se nadješ gdje nevolja dodje.

Našo si se na Polju bijelu,

I nije ti za crn obraz bilo:

Hvala Tebi kano ima kome.

Sad mi čuvaj medju od Fočaua,

Od Fočana i Prijepoljana;

Ako tamo nebi nužde bilo,

Čut’ ćeš gdje je do nevolje vojsci,

Pa ćeš tuda i oplest’ junače.

Budi nazor i babajku momu,

Vazda ste Vi skupa vojevali,

I niste se do danas izdali: -

Danas sam Vas rastavio Cero,

Ma gledajte da se sastanete;

A gdje ćete to vi bolje znate

I da si mi zdravo Ceroviću.

Kad knez svoje poruke poslao,

I poruke vojvode prijale,

Svaki svoje znade dugovanje.

Prvi mače vojevoda Mirko,

Preo Krusa planine krvave,

Gdjeno njekoč dočekaše Turke,

Velu silu šezdeset hiljada,

Što je vodi paša Bošatlija,

Da bi goru porobio crnu,

Pa tu paša i usijo glavu,

I svu svoju razprhao vojsku.

Spao Mirko do Zagarča ravna,

Na Janjoše polje preorano,

Jako pao vojsku pobrojio,

Pa se tudje obnoćio Mirko. –

Kad u jutru zora zazorila,

I žarko ga obasjalo sunce,

Al veliku zapazio vojsku,

Od sve strane s Arbanije ravne;

A kod vojsku sagledao Mirko,

Družini je svojoj govorio:

Draga braćo slavni zatočnici,

Negubimo u Boga ufanja,

Golema je sila u Turaka,

Al’ valja je nama predobiti;

Dočim prvu vatru preturimo,

I dobro se njome opršimo,

Mi ćemo se pognat prsimice,

Hoćemo mi potisnuti Turke,

Pa ćemo mi i pognati Turke,

U ime Boga i Bogorodice! –

Jedva reče, napadoše Turci;

Čim padoše vatru naložiše,

Tom se crnom igrom poigrali,

I dva i tri primetali sahta;

A kod vatra dodijala Mirku,

Zagnao se jurišom na Turke:

Tu se kolje, tu se jadi rade,

Tu dvojica od jednoga grade,

Al’ nijedan za boj nevaljade.

Tako bješe i još dva tri sahta,

Pa Bog dade uzmakoše Turci,

Uzmakoše i bijeg dadoše,

A goni jih nakomice Mirko;

Nećera jih što je željan biesa,

Nit jih goni što je gladan mesa,

No jih praši za nevolju ljutu:

Da od doma oćera jih svoga.

Do Spuža jih doćerao gradu,

A kad Turci ujagmili grada,

Nemajući sa gradom inada :

Vrnu svoju na Janjoše vojsku.

Dosta pustieh na Janjošu kapa,

Dost’ drugova crne oči skapa,

Dosta pustih skrhanih bajraka; -

Ožališe ko je za plakanja,

Sahraniše ko je za kopanja,

Zaviše ga ko je za vidanja;

Tu stadoše ter se odmoriše.

Ma reci nam Komovljanko vilo,

Gdje ostaše vojevode ine?

Jesu li ti oni lendovali

Ili gdjegod rujno pili pivo –

Česvo pivo, česvo dangubivo?

Nikom danas nije do togare;

Vukotić mi dangubio nije,

No kad suzbi uza Dugu Turke,

Pro Nikšića okrenuli bili,

Pa s Nikšića povrviše Turci,

S Abdi-pašom da sjedine snagu:

To Vukotić bio podpazio,

To savede svoje četeniko

Na Rudine i na Velemiju,

I pod Kitom udrio bajraka,

Do bajraka šamac zatrapio,

Pa dočeka Derviš-pašu svoga,

Da se opet s njim za zdravlje pita

Jer odskora vidjeli se nisu.

Upita ga iz dugih pušaka,

I Derviš se odazva iz njiha;

Al jadno jim to pitanje bilo,

Ništa manje od Dužka sastanka,

Jer još više zaglavi Turaka.

Ferik-Salih jadjena mu majka,

Tu pašinstvo svoje izgubio.

Neka; tu je njega i dobio:

Kad se rani u ratu prvomu:

Za binbaštvo steko je pašinstvo;

Po što stalo, po to se prodalo,

A gdje steko tu i rasteko ga.

Još s njim pade četrnajst binbaša,

Da na svakog metneš po stotinu,

Od hiljade njegovih četnika,

Četrnajst bi brojilo stotina;

Ali metni i po više, druže,

Jer binbaške nepadaju glave

Polovicu neuginuv druga. —

Tako Pero mejdan zadobio,

Ali dosta i on kvarovao,

Za četiri stotine vojnika;

Ma Vukotić kvara nežalio,

Jer je tursku silu rastavio,

Nek je lakše vojevati Mirku;

Pa ko tudje Serdar dangubio,

Onako mu vazda dangubivo.

A gdje ti je Petroviću Krco

Eno Krco, junačka mu majka,

Kad su Turci sišli k Martiniću

I bijelu porušili crkvu:

Na njih Krco iz busije sprco

I vojvoda Piletiću Jole,

I delija Boškoviću Bajo;

Dvie hiljade na dvaest Turskijeh,

Razbiše jih na selu Novomu

Pa razgnaše i na Gližicama:

I Krco je zabavio Turke,

Da je lašnje vojevati Mirku.

Čim ta braća suzbijaše vojske,

Dotle Mirko pridvoji junaštvo

Pa je čete napanuo ine

Kod Lužnice i kod Crkovnice,

S Velja brda i sa uzka Suka

Suknuli su Turci izpred Mirka

Kano stoka izpred mrka vuka;

Tu se njemu pomoć pridesila

Od školara mladjanih delija:

Krstaš-bajrak školski prohodjaše

Proz najžešće Alajli-bajrake,

Jer djetići straha neučili,

No u knjigam školskijem čitali:

Da neima slavnijega čina,

Što za svoju ginut domovinu.

Pa djetići – za diku jim bilo –

Ko čitali tako djelovali

I dušmane po razboju klali:

Pošten bio ko ih je učio,

I ko jih je u te škole slao.

Ko l’ je ono Pregorkinjo vilo,

Odkale li delija neznana,

U inače zaodjeven ruho,

Stono s golom krivoperom srne

A od Turak’ srce mu netrne

Reć bi jošter nepoznaje Turke,

Niti dosad momak vojevao:

Ko l’ ga kivni gnijev okupio –

Sve bi jednim porazio mahom

I svojem nadhitio mamom;

Bojim mu se, poginut će ludo. . .

Neće junak poginuti, pobro,

Ono ti je cigli od Slavjana

S onu stranu Save i Morave,

Plahe Drine i Dunaja hladna.

Kad se razvi bajrak na Vračaru

Više biela Biograda grada,

Kom bi bratu srce poiskalo

Da bi pošo braći do pomoći,

Nenadje se osim njega sama;

I taj junak od Banata ravna,

A na ime Zega njega viču,

Srce mu je bit se poiskalo

I za braću krv proliti crnu;

Pa ostavlja domovinu dragu

I na domu ostarjelu majku,

A na noge priže oputnjake,

Pa eto ga k Luki na Banjane

Pa otale knezu na Cetinje.

Bolje njega milovao kneže

Nego su ga cienili Banjani,

Pa eno ga vidiš danaskare:

Ćorda sieva junak krvcu ljeva

Za slobodu ko za svoju majku,

Blago njojzi koja ga povila

I sad crnoj gori opravila,

Neka izgled ima Srbadija

I ostala braća rasijana

U nemile i nedrage vlasti.

Kako valja svojtu milovati

I nežalit ostaviti lasti

A braći se u nevolji naći.

I tu ruka potegnula Mirku

Pa projuri do Žabljaka Turke;

Njega dobro dva služila druga,

I njih valja pomenut pjevaljki:

Jedno ti je Filipović Pero,

A drugo je Dragoviću Marko,

Obojica harno rojevali,

Obojica učuvali glave

I od Mirka hvale zadobile.

Potom malo stulili se Turci

Pa opet se prikupili kleti,

Od Žabljaka i od Spuža pusta

I od Skadra i Meduna grada.

Oko Spuža šamce zakopali,

Naperili tope i lubarde,

Razturili vojske na udare;

Abdi-paša komanduje vojsci,

Svakom dobru privezao daću,

A golemu zarekao plaću

Na Mirkovu nepokornu glavu

I njegovih druga ubojnijeh:

Koji koju ščepa na mejdanu

I pašinu snese skutu sjajnu,

Dosta žuta da će dobit zlata.

Kada vile dokazale Mirku

Te prijetnje i obdulje steće,

Drtan junak mirovati neće:

Već zasuka uz mišice ruke

Pa se zagna preo polja ravna;

Hoće i te da odluke skvari. –

Bore mio teška napadanja,

Bore mio težeg odpjeranja:

Biju topi, grubaju lubarde,

Smjeli Turci juriše na Mirka;

Al’ koliko napried koračali

Još podalje nazad uzmicali.

Gdje to vidje paša komandare

Na Zejbeke namignuo bojne,

U kojijeh nema smilovanja

Nit je igda bilo plahovanja,

Pa jim paša oštre rieči kriči:

Kojigodir natrag vrne glavu,

Da je zdravu nepuste bježanu,

Već da mu je ko izdajnu lahnu.

Eto muke eto jada ljuta:

Odovuda bije Turke Mirko

A odonud Zejbeci zaljeću,

Ter nagone ko na pokolj marvu;

A kolje jih i nežali Mirko

Nit’ jih šćedi za sutrašnjeg dana,

Jer zna da će opet na zlo doći;

Nebi jih se nigda prošo kivan,

Ali Turci prodjoše se Mirka,

Ni Zejbeci uzpriet mogli nisu,

Kad se silna u bieg dade snaga

Jer se Mirka klone kano vraga,

Pa bolje jim i klonit se bilo

Nego vranam ostati za jielo.

A krivalo ni Zejbecim nije:

Gdje su hteli da junačtvo kažu,

Tudje kosti ostaviše puste.

A ko bi jim pobrojio vrate,

Što s njih tikve odjakari Mirko

I s njih prosu po ledini poše?

U zo čas se osmjelili po se. –

I ti divlji kad izdaše momci,

Vidje paša da ufanja nema,

Jer sva mu se pokrutila vojska;

I on vrnu glavu uza stranu,

A Mirkova osta popijevka.

Nehće junak da boravi tudje,

Već prikupi vrle dobitnike

Pa se vrnu ka Zagarču ravnu.

Rupe rovi na Zagarču Mirko

I obkope zakružuje jažve;

Vidja da je usto Turčin listom,

Štogodj ga je podgojila majka

Od Bojane do Marice valne,

Pa da rekneš do Stambola grada

Sve se diglo pušku ponijelo,

Hoće crnoj gori haka doći. –

Zaključo je Vojevoda Mirko

Da se drži i oprjeva Turkom,

Dok iz nosa živu paru puha;

Zato kopa na Zagarču jažve

I junakom zaklonišća gradi,

Pa razmješća po obkopu druge;

Svakom vojna svjetovanja daje,

Da mu valja tudje poginuti

Tom rodjenom zemljom pokopati,

A nedati dušmaninu u nju.

O! pjevni mi pjevalico drugo,

Ništa dosad ni pjevali nismo,

Česvi jako sliede dogadjaji,

Dogadjaji trudni i krvavi,

Vele jadni i vele užasni.

Ko će znati šta će dočekati

Ta vojvoda i ta četa huda,

U svom jadnu šamcu na Zagarču.

Eto na njih sve ubojne vojske,

Što je silno opremilo carstvo,

Da vojuju za devet godina,

Dok se gora nepokloni crna. –

Derviš paša prodro i na Slanu

I cijelu proveo je vojsku

I provuko topove na vôma,

Do Ostroga paša snihodio.

Abdi paša sročio se s njime,

Prikupio alaje razgnane,

I on tope provukao bojne.

Sastala se oba komandara

Pa vijeće učinili vojno,

Kako jim je Ekrem zarekao,

Da otale vojuju jedino;

Ako panu, da panu jedino;

Ako li jim sreća podijeli

Da dobiju, oba su dobila

Milovanje carsko izobila.

Oba spaše do Zagarča ravna,

Po brdijeh pobiše bajrake,

Uz bajrake smjestili lubarde,

Pa do njiha čadarove b’jele,

Do čadora taborove vele.

Uzgor puška kano gora steća

Vita koplja ko trstika trava,

Koliko je u mravinjcu mrava,

Toliko je tu za boja glava:

Pješci stali puške zapinjali,

Kad će paše rijet odpinjati

Konjanici konje uzjahali,

Kad će paše rijet jurišati.

Pa rekoše vele nečekaše,

Hazuralla vatra iz topova,

Zatutnjaše zloglasne lubarde,

A iz njiha šuplja zrna lieću;

Pa gdje panu tu se i razpanu

Ter tu jade od junaka grade,

A pačavre iza zrnja vruće

Pa plamenom ožižu goruće

Crnu zemlju kano slamu samo:

Sve to pada šamcu na pozdravlje.

Jadna šamca jadna pozdravljanja!

Svak se sklanja da zanj neprijanja,

Al’ tu nije nikud uklanjanja,

Već podnose junačine divne

Silni borci mrijet naviknuti

Na svakoju ljutoj smrti ruku,

A iz samca nemiču se svoga.

Tako oganj sipa iz topova

I kumbare hitaše lubarde

Tri debela neprestance sahta;

A kad Turkom gledat dodijalo

Gdje nemogu zaroviti šamca

Nit’ iz njega izmamit boraca,

Jegdurallah viknuše četnici,

A nebrojna zalila se horda,

Pusta zemlja prolomit se neće

A pod bahtom od noga se kreće.

Grmi oganj iz malih pušaka

Grmi drugi iz dugih šišana,

Grmi treći s brda iz topova,

Jurišaju na obkope Turci

Al’ padaju ko na guvno snopje.

Da je šamac jama bezdanica,

Ni ona jih nebi pozobala;

Da su Fili u obkopu sami,

Ni oni jih nebi dokrajčili;

Šeset hiljad’ ima napadnika

Ni četiri pune obkopnika.

Odonuda topi i lubarde

Amo toga nema ni jednoga,

Samo ruke oko gvoždja ljuta

I one se samorile trudne;

Vas cieli su danak udarale

Pa su drtne posustale ruke.

A kad bješe u najvišem jadu

Gdje jur svakom živit omrznulo,

A kamo l’ se nosit s dušmaninom,

Pade Mirko na studenu stienu,

Vas u crnoj krvi ogreznuo

Pa zavapi Boga pomoćnika:

Mili Bože, sve naše uzdanje,

Mi za tvoje ime vojujemo,

Jur je nama suaga poizdala

I desnice bojne malaksale,

A turska je sila izobilna

Odolit joj nemožemo živi.

Ako tvojoj zgriešili smo pravdi,

Prosti nama Višnji milosniče;

Za hudobe naše se kajemo,

A čajemo smilovanja tvoga,

A znademo u tebe je pravda.

Sudi nama danas bjelodano,

Ko je krivac neka krvcu plati,

A pravedni s pobjedom se vrati.

Pomozi nas rad’ poštenja tvoga,

Okriepi nas rad slavljenja tvoga,

Osveti nas rad’ imena tvoga.

Dok se tako Bogu moli Mirko,

I čim vatra teke priduhnula,

I turske se hodže osjetile,

Pa dreknuše salavata svoga,

Pa otale jurum na djaure

A za vjeru sveca Muhameda.

Opet drobe paklene lubarde,

Pustoj pušci ni oduška nema,

Ćorde zveče a doline ječe,

Odzivlje se drvlje i kamenje.

Dočekaše jadni obsadnici

S golijem se odupjeruć’ gvoždjem;

Noži zveče, ranjenici ječe,

Puste mnoge upadaju glave,

Ko jabuke kod jih vihar truni.

Ali glave nepadaju same,

No jih ljuto s trupa trga gvoždje.

Mili Bože čuda iznenada!

U po toga krvavoga jada

Izturi se delija neznana,

Sva u suha zlato zakovana;

Po ruke mu dvije puške male

I one se srmom zakovale;

Brijedkim se nožem zažvalio,

Viče Mirko na mejdan junački:

O njihove da se sruši glave

To junačko klanje i rvanje.

Nije gluhać da nečuje Mirko,

Nije hulja da se krije Mirko;

Sa golijem uztriemi se gvoždjem,

Pa se turi preo samca svoga.

Mirko viče ko da jelen riče:

U zo čas si pouzdo se u se,

Nije tudje za odpor junaka,

Da se sa mnom nosi na Zagarču,

Već što ti je život omrznuo, –

Der pokroči, delijo neznana:

Tvoje zvanje tvoje udaranje.

Ako ti neš eto mene na te,

Rusu ću ti odcaparit glavu,

Ja l’ nosi je dok ti spala nije,

Biesno Ture kad uoči Mirka,

Bjegnulo bi, al’ bjegati nema,

Gdjeno dvije gledaju ga vojske;

Hoće stati da će poginuti.

Sta delija a suhnu se Mirko,

Na njeg Ture svatri puške male

Al’ sreća je po Mirkovu glavu,

Nijedna mu neshvatila tiela.

Pa delija prehvatio gvoždje,

 Zamahuje al’ dočika Mirko:

Obojicu obtrkuju noži

Kano ljute oko drača guje;

Vatra živa iz noževa sieva,

Mogao bi lulu priužditi,

Da je komu do pušenja bilo.

Al’ u Mirka ljuće gvoždje bilo

Jer je ruka bolja u junaka;

Prebi tursko gvoždje uprijeko,

Pade na tle kusturina sama

A za njome i s delije glava.

Mirko s njega snimi odijelo,

Dva Fermena zlatom izvezena,

I košulju suhim zlatom tkanu,

Što no mu je biela bula tkala

I za vjeru na vjenčanju dala:

Svu odoru pobra na mejdanu

Pa hćede se da u šamac vrne;

Al’ vidješe djeca Crnogorci

Šta uradi na mejdanu Mirko,

Na dobro su namienili kobi;

Umorenu ohrabriše snagu,

Stiskoše se uz vojvodu harna

Ter na turske hrupiše dundare,

Pognaše so uz poljanu ravnu

Poklaše se kano mrki vuci.

Tuče tuča od olova teška,

Daždji kiša od krvi junačke,

Njeko viče: jao moja ljubo

Gdje ćeš ostat sinja udovica,

Udovati devet godinica,

Mene k bielu dvoru čekajući,

A nigda ti veće neću doći;

Udaji se, nečekaj me ljubo,

Al’ podgoj mi sina sjerotana

Neka svoga okaje babajka.

Njeko cvieli: jao moja majko

Gdje mi osta sjerotinja puka,

Ko će tebe staru prihraniti,

I na domu razgovorit tvomu;

Necvijeli i negubi vida

Jer sam junak pao na mejdanu,

Pa ti biti prijekora neće;

A hrani mi brata mljezinčeta

I zakuni mliekom rodjenijem

Neka svoga osveti brajena.

Njeko veli: udrit’ ću te svinjo,

A drugi mu na pohvalu dava:

Nije tako već ovako druže,

‘Vako mene naučila majka,

Koljuć doma škulje prigodnjake. –

Proz te vaje proz te rane ljute

Proturi se Arapina crna;

Nu Arapa ujele ga zmije

Pod njime je cura bedevija

A u ruci koplje kostajnica:

Cura trče na nozdrve frče

Od ljutina pramenove sive,

Mrtve tare, a obara žive.

Arap kopljem na zemlju pribada,

Al’ hira ga hirila junačka

Na deliju Boškovića Baju;

Zakruži ga jataganom Bajo,

Presječe mu harbu na četvero

A Arapa sa kobile svali;

 Pa ga dernu bavanom u grude

Arapin se triputa prevrnu,

A baje mu Boškoviću Bajo:

E tako ti rodile turundže

U tvojemu šamu pitomomu!

Pa mu skide glavurinu crnu,

Pa njom drmnu o ledinu tvrdu.

Bajo baje a glavura zjaje;

Da je znala nebi tu dojahla,

Lakše bi joj kugu bortat bilo

U rodjenom zavičaju svomu

Borci mniše, jedan Arap biše

Al’ za njime na buljuk Arapa.

Dotlje bieli suparnici bili,

A jako jim nahrupili crni,

Crni vrazi, a crnji jim trazi,

Da još gore zagore Zagarča;

Hudi ljudi vele neoprani,

Tiem junacim prije nevidjani.

A kad oštriem okušali gvoždjem

I to mrko da je riedko meso

I da proz njeg’ rujna krvca lieva,

Nehajaše što su crni hudi,

No svak lebdi da jim kreše grudi,

Bog da i ta strava se razpudi.

Ko je vitez, osta na mejdanu;

Ko bje rdja, naže uza stranu;

Drviš-paša s topovima mahnu,

Ni Abdija njega izdo nije,

A za njima čete i bajraci

Sprama Spužu uljegoše gradu;

Kako jim je, neka oni znadu,

A mi znamo, milom Bogu hvala,

Da je zdravo Mirko na Zagarču

S malo druga i to ranjenijeh,

Al’ niko jih požalio nije,

Jere silnu dočekaše vojsku

Pa tu silnu razpudiše vojsku,

Ostaviše uspomenu stavnu,

Svomu rodu zauvijek slavnu.

Ko će brojit pogubljene glave

Četiri su hiljade turskijeh,

Za hiljadu nema rišćanskijeh;

Ranjenijeh niko pito nije,

Što bi pito kad jih vidjet neće:

Koji mogo ranu ponijet će,

Ko nemogo osto na mezevu

S mrtvim crnu kašu kusajući.

Tu je Mirko danak boravio

Po mezevu plieno pribjerući,

Drugi danak odmarao druge,

Treći danak poranio Mirko

Pa družinu viče na uranku:

Braćo moja vjerni zatočnici,

Bogu hvala i Bogorodici

I ovdje smo maglu Turkom dali,

Svemu rodu obraz osvjetljali;

Nema Turkom više zavraćanja,

Sad na inu okrenut će stranu,

Valja selit nama sa Zagarča

Pa će valjat’ opet sresti Turke

Jal dobiti jali izginuti . . .

Otle Mirko pokrenuo vojsku,

Ko će znati kuda li će Mirko

A znat ćemo gdje ga ugledamo,

Gdje mu ljut nož u poboju sine,

S krvlju gari stiene i urvine,

Kakono je gario mezevo

Na Zagarču, vesela mu ljuba.