Radovan (Fra Grgo Martić) - II. Duga (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

II. Duga

 

Trebinj grade zatočnički jade,

Koliko je u tvom zidu stiena,

U tvom polju siena nekošena:

Toliko se podiže delija,

Izpod tvoga bedena bijela.

Konj do konja vojnik do vojnika,

Top do topa bajrak do bajraka,

Bubnji biju a borije cviele,

Nizami se na tabore diele,

Konjanici na alaje kreću.

Derviš-paša podje sa Trebinja,

On je glava silenu dundaru,

A ko bi ti pobrojio ine

Paše, što su upravnici vojsci,

Kajmakami i Mirialaji,

Tusućnici a i stotinici.

I njih same pobrojit je teško,

Kamo li bi izbrojio vojsku. –

Osu vojska širom polja ravna,

Pa otale uza sela česta,

Kudgodj prodju sve ostaje pusto,

Plieni vojska, ubili je jadi,

Ko bujica iz mrka oblaka,

Kada s gradom bljuzne niz vrleti,

Ter oplovi njive i usjeve,

Pa ostane gola zemlja crna.

Brzo vojska i na Zubce sadje,

A kad bila na selo Bogoje,

Tu je vojska dvostručila jade,

Vatrom prže staje i kućare,

Ruše zide, lome pleterove.

Tamo dolje kuća na Svrćugu,

Od sve strane saletiše Turci,

Od sve strane živu vatru daju;

Što plameni sažgat nemogahu,

To Turačke raznesoše ruke.

Stoji zorka niz oborje škriljka,

Stoji cika zlobnih rušioca,

Zubma škriplju noktim stiene šćiplju,

Na njih pljujuć i jed rigajući,

Da vrh stiene ljuta srda mine.

Bože mio što pomami Turke,

Česva li se tudje guja legla,

Ter pecila po srcijeh Turke,

Pa jih rane žgu neokajane,

Ter joj ore iz osnova leglo,

Da se nebi podgojila ina,

Ter pecila opet srca njina.

Dok pokliče iz krstaca vila:

Ao! jadna kućo Vukalova,

Huda zibko pobratima moga,

 Gdje te nesta bez pra i olova,

I prez rane i prez mrtva trupa, -

Ao! Turci napokonj vi bilo.

Ako odkle ve opazi Luka,

Neće vaša zaman zloća proći,

Jal’ će Luka okajat’ ognjišće,

I svojega časna doma zide,

Ili će vi posahnuti ruke,

Od ognjice i od mukavice,

Jer činite take pozlobice.

Dočim tako vila jadovala,

Gledao je Luka iz bližega,

A svojijem očim umrlijem,

Gdje dušmani te grjehote rade,

Gorka mu se suza otisnula,

Izpod vedja lišce opržila,

A guja ga uj’de za srdašce,

Hćede Luka da okrene diljku,

Al’ nemože kleta doturiti,

Da dušmanu ciglo oko krene,

Hće da udre, al mu neda vila,

Jer maloća u njega je druga,

Jedva jedan na tisuću cielu.

Nije druga nego davoriti,

Davoriti na srdašcu tužnu,

I dušmanu pregoriti kletu,

Al čekati u klancu uzdanu,

Pa odmazdit’ šćetu na dušmanu.

Otle vojska povrvila pusta,

Prevalila doline i strane,

Ni vuka joj na susret nebilo,

A kamo li česvih četenika, -

Sve do Duge planine krvave.

A kad Turci poda Dugu bili,

Čadorove razapeše biele,

Pa se staše zakopavat Turci,

Od dne do dne za nedjelju dana,

Šarampove zatrapiše tvrde,

Na košove naviše topove,

Nadajuć’ se pohodjanom Turci,

Al’ nikoga ni od želje živa —

A kad prodje nedjelja danaka,

Više Turci da jim nije liepo,

Dangubiti a ne putovati,

A nevršit’ carske zapoviedi, -

Paša viknu a borija ciknu,

Ko je pješe na noge opanke,

Ko je konjik na konja sedlana,

Bajraktari naprijed bajrake,

Jegdurillah! naporedo momci,

Komordžije na konje prtivo ...

Bože mnio kad pokilja vojska,

Dva bijela osipaše dana,

Prvi redi u po Duge bili,

A zadnji se jako pomicali. –

Kleta Duga duga kolika je,

Pet je punih do pola nje sahta,

Sve to česta natuljila vojska,

Rep do repa, pješak do pješaka:

Koliko je uz Dugu klačnika,

Onliko je uza nju putnika.

A u pustoj nigdje nikog nema,

Da upita kud putnici kane,

Ili nema il’ nehaje za nje!

Draga vilo kako nebi bilo,

Znaš da Duga nigda nije sama,

Jal’ prez vuka jali prez hajduka,

I sad ima tri, četiri druga,

Eto gori uz orlove stiene,

Krišni čame a mamom se mame,

Gledajući tope i Nizame,

Kim se nigda tud’ nadali nisu. –

Mila vilo koji su to druzi

Junaci su iz sried gore crne,

Jedno ti je Vukotić Serdare,

A drugo je Radović Stjepane,

A treće je Bojoviću Mile,

Četvrto je Djukanov Ilija,

A peto je Matanić Serdare:

Svi junaci u nevolji jaci. –

Imaju li druga i koliko

Ima brate kako nebi bilo,

Malo jih je ali su valjani,

Dosta jih je za uztuka Turkom.

Ja šta veli Vukotić Serdare:

Braćo moja četiri Serdara,

I ostali druzi vjerovani,

Nerodjeni kano i rodjeni,

Tako valja da se milujemo,

Il’ umremo ili ostanemo.

Vidite li šta vidili niste,

Sve je tursko povrvilo carstvo,

Hoće našu zemlju poplaviti,

Naše majke konjma pregaziti,

Odvest roblje momke i djevojke,

Pa naselit rodom nečasnijem,

Našu goru našu zemlju dragu.

Al’ nama je zadužbina prva,

Da preo nas neidju živijeh,

Preo mrtvih da jim prosto bilo;

A kad preo mrtvih prodju glava,

Neće biti našem domu srama,

Nit ukora poštenju junačku,

Nit na nami ostati će kletva,

Da nas kuka sjerotinja tužna,

U sužanjstvu za vijeka svoga.

Danas nam je svanula Cvjetnica,

Velik danak a stradanje velo,

I Hrista su goniti počeli,

Na današnji danak protivnici,

Pa je slavu zadobio s muka,

I mi ćemo muke podnijeti;

Al’ s Cvjetnice procvasti će cvieće,

Koje nikad uvenuti neće,

Našem rodu i našem junačtvu,

Ako danas zastavimo Turke.

Al’ da su nam od ocielja ruke,

Nebismo jih mi samogli sami,

Al’ Božija smoći će jih snaga,

Nama treba udrit braćo draga.

Ene Nozdre prodjoše komore,

To je prvi dundar u Turaka,

Čim kušaju u ždrijelu kobi:

Nedirajte nek’ komore prodju,

Komordžije sjerotinja raja,

Nek pronese što je naprtljala,

To će naše ostat’ svakojako.

No junače Jaćimov Ilija,

Drž’ se klanca po više Nozdara,

Kada prvi tud’ nabrupe Turci;

Kako te je odhranila majka,

Tako ćeš mi pazit prvinaca. –

Ti sokole Mataniću Djoko,

Kad Ilija obori na prve,

Nek’ mu tvoja u dim odgovara;

S drugog Kraja Radoviću Šćepo,

A do tebe Bojoviću Mile,

Djukanović nek nosi bajraka.

Kad Jaćimov udari na prve,

A na druge Matanić Serdare,

A na treće Radovića krilo:

Ja ću udrit posriedi dundara.

Neka jedan drugom odgovara,

Braćo mila vruće i jedino,

Nebismo li zauzbili Turke; J

er kada bi ovdje prošli Turci,

Sve će sedam projuriti brda,

Onda leže i naše Cetinje.

Sada braćo nežalite snagu,

Jali sada jali ikadare,

S Bogom braćo na noge junačke.

Pa tu više nema zdogovora,

Svi sunuše vodje naporedo,

A za njima bolji od boljega,

Nepogleda jedan na drugoga,

Nesakri se jedan za drugoga,

No svak svoju smion nosi ruku,

Ko da vodi na prsten djevojku.

Gdje spadoše tu se poredaše.

Pa malahno povriemilo bilo, -

Prva puče u ždrielu Nozdara,

To je diljka Jaćimović Ilka;

Druga čehnu poniže Nozdara,

Ta je s oka Matanića Djoka;

Treća dreknu njima za plećima,

I ta liepa Radovića Šćepa;

A četvrta poniže Šćepana,

Ni ta loša Bojović Miloša,

Složi vatru sa četiri ruke;

Hajde ko će poduhnuti vruću:

Prašće klete izduška jim nema.

Da grom derne niz Dužačke hride,

Nebi mu se udar razabrao,

Kamo li će jauk od junaka,

Kamo l’ hripa upalih paripa,

Kamo l’ škripa zuba i balčaka, –

Pala tama do crnijeh tala,

Lije krvca od junačkih zala. –

Nesta pucnja tananih pušaka,

Nesta tutnja na konjma Turaka,

Ta se prva sila sarvala,

Bježi ko je učuvao glavu,

I kune se da već s njome neće,

Za nikada preo Duge klete. –

Zasjednici održaše klance,

Pa hćedoše da odahnu dahom,

U vršaju trudnu i krvavi,

Al’ se druga na njih turi horda:

Udariše čili na umorne,

Napadoše zdravi ranjenike,

Mili Bože da nedaćna danka,

I sastanka vele nejednaka. –

Ko će turskoj odoliti vojski,

Silnoj vojsci kojoj broja nema,

Silnom gvoždju kom odporca nema!

Sgrmi opet vatra plahovita,

I potrese drvlje i kamenje,

Reć bi zemlja prolomi se crna,

Od kopita konjskih podkovnica,

Od ljudskijeh peta poskočnica;

Sitna trava u zemlju tonula,

Pa i ona Bogu se molila,

Da Bog dade ljudma razkajanje,

I nemiloj borbi rastajanje.

Pa Bog dade i sreća junakom,

Tere i tu razprhaše hordu,

Razagnaše kuda koga znaše,

I junačku pravdu održaše. –

Presta prasak tananih pušaka,

Presta vriska mamenih Turaka,

Borci staše da dušicom dahnu,

I da gladni križku hljeba lahnu.

Al’ dok vihor od prah’ maglu mahnu,

Eto jada eto i gorega,

I treća jih napanula horda,

Sve Nizami nišandžije sami,

Miralaj jim Izzet-efendija,

Pa se četa za nevolje hrani,

Kad je cieloj pogibija vojsci,

A junaci po desnici brani,

I na cieljne mjere uvježbani;

Napadoše čilni izmuštrani,

Puškaraše dokle se mogaše,

Al cieljanja nije vele bilo,

Jer je amo pribralo se praha,

I već punit’ dodijalo diljke,

A i one prikresale klete:

Sunu junak Mataniću Gjoko,

 Sa golijem u desnici gvoždjem,

I su trijest ostalijeh druga,

Na ciel tabor čila protivnika.

Sieče, para i glave obara,

Silna junak počinio kvara,

Al’ i njega dopa rana grdna,

Koju nigda preboljeti neće:

 K zemlji pade Bogu dušu dade,

A Bogu je ona mila bila,

Jer je krjepka djela satvorila.

Gjorgje pade ...

A procvieli samodruga vila:

Ljuta rano Matanić Serdare,

Ko će tvoje predvoditi druge,

Ko će jadne slobodit Banjane?

Oni su se u te pouzdali,

I čajali slobodjenja tvoga,

S vrle ruke i viteštva tvoga,

Al’ i tvoja sad upade glava;

 Nežali je jer je na mejdanu,

Ti si pao al’ sloboda neće,

Ti si -umr’o al’ junačtvo neće.

Udri junak preo njega mrtva,

I on gvoždjem sa golotrbijem,

I sa svojih dvie stotine druga,

A na ime Radović Šćepane,

Vruć borioc a još vruće gvoždje,

Gdje kog stiže tu ga gvoždjem liže,

Gdje kog šine tu ga život mine.

Da je komu stati pa gledati,

Radovića rodila ga majka,

Suču mu se oko nogu crieva,

A trune se s golih šija glave;

Četrdeset otruni jih ravno,

A podciknu u polomu tvrdu:

Nedajte se Srbi braćo draga;

Valja nama danas upast svijem,

A hraniti put u goru crnu,

Bog će pomoć ... a pomoć će doći ..

Nedajte se...

U tom ljuta i njeg’ smrtca šćinu,

Do toga ga prišćedila sahta,

Da osveti četvericu brata,

I svog oca Rada rodjenoga,

I dva strica ...

Što svi ruse pogubiše glave,

Za slobodu vojujući zlatnu.

Zadnji bratac danas pade s njime,

E! Šćepane pokojna ti duša !

Da nijesi upo na bojišću,

Volila bi iz gorice vila,

Posestrima što te plače mila;

Al’ lakše će prebolit te vila,

Jer je tvoja mrtva glava smela,

Da tu danas neprodreše Turci.

Jer kad vidje Jaćimović Ile,

Da su tebe rane osvojile,

I na zemlju oborile crnu,

I delija Djukanov Ilija,

Obadva se porediše druga,

Usrnuše oba naporedo,

S drugu stranu Vukotić Serdare,

Tu je trieska, tu je muka teška,

Tu se srca napela viteška,

Tu je sama zvizga jatagana,

Nema puške da jim ciku gluši,

Nit’ drveta da jim mahe smeta,

No se meko svuda meso valja,

Vruća krvca do koljena kalja,

I tu páše dva viteza glavna,

Dva junaka oba imenjaka,

Pa gdje paše tudje i uspaše.

E! Djukanov rodila te majka,

Ko će nosit krstaša bajraka,

Ko li tvoje Cuce sloboditi,

Ko l’ pašinske glave donositi,

Svom vojvodi na pohvalu slavnu ?

Tvoj te krstaš danas neubrani,

Al’ ti smrtca slavu pridohrani.

A Jaćimov na krajini diko,

Kad je tebe podgojila nana,

Pa gledala tvoju desnu ruku,

Čudila se i Bogu molila,

Da ti Bog da u vijeku tvomu,

Da na piku staneš protivniku,

Pa gdje staneš da tu i ostaneš,

Pre no bi se njemu poklonio.

Eto se je danas domolila,

Gdje si stao nijesi izdao,

Dok nijesi dušicu izdaho.

Al’ nehajte što ste poginuli,

Na vama je mejdan ostanuo,

Dušmanu ste odolili svomu,

Eno vaša braća osvetnici,

Gone Turke niz ždrijela Dužka,

Pod njima se crna zemlja trese,

A ori se drvlje i kamenje,

Progone jih kano vuci jarce,

S kuljenovim mrcineći klance,

Sagnaše jih u obkope tvrde,

Do topova i do šarampova;

Ko u obkop glavu unijeo,

Ta se hvali da je zadobio,

A ko nije, ni na nogu nije. –

Kad s topova munja zaigrala,

Ljutu igru nespore udare,

Duga diljka s njima igre nema,

A ni ljutu nožu domašaja,

Vrnuše se nazad dobitnici:

U tom jim se i noć smilovala,

Pa je mrakom zemlju obujala,

Svu junaci jesu boravili,

Odmarajuć u ramenim ruke,

Na diljkama sanak boravili.

Kad jim zora zabliešćila rana,

Nije zora biela ni oprana,

No je zora crna i krvava,

Al’ još crnje uza Dugu dublje,

Krvavije niz točila stiene –

Uranio Vukotiću Pero,

Ter po klancim salećuje druge,

Gdje mu koji bdije na uranku,

Njeki dugu preo krila hrani,

Njeki gladi jataganu zube,

Njeki zagno u pećinu roblje,

Pa je straži sa golijem gvoždjem,

Njeki sdjutlo za volju dušmana,

Al’ i prozanj zora prozorila,

Pa obadva okosila zube,

Na zube jim ijed udario,

Hladan vjetar proz kosti jim duha,

Al’ se jošter pomirili nisu,

Niti jedan drugom smilovali; -

Njoki još se niz vrleti hulja,

Gdje je koju paču usijao

Pa se uz nju što zadobit nada;

Njeki kune na izdahu majku,

Što se nije jalovila njime,

Pa se nebi nosio ni s kime,

Niti tijeh dopanuo muka; -

Njeki brati krvoliju svoga,

Da mu crievo odapne od gnanja,

Hladan kuljen u lubinu svali,

Čini mu se da bi prebolio;

Ali njemu preboljaja nema,

Jer mu smrtca na srdašcu driema.

Serdar motri čuda svakojaka,

Jadne smrti konja i junaka,

Silnu silu padšijeh Turaka,

Pa se čudi sjeromaškoj snazi,

Koju mala Crna gora hrani,

Pa se divi skladu bratinskomu,

Kako može da čudesa stvara,

Kad je višnji kriepi odozgara;

Ta na deset cigli tudje bješe,

A pak deset ostalo je pustih,

Na svakoga suparničkih glava;

Ko po deset kamenova drazih,

Kad u krunu zadjenu se zlatnu,

A tu krunu uztaknu Serdaru:

Toliko mu ta pobjeda sjaji.

Boga hvali umoran Serdare,

Boga hvali padšim pokoj dava,

Žali Serdar sve svoje viteze,

Najmanjega ko i najjačega,

Jere svi su muški vojevali,

A najvećma vojevode glavne,

Niti će jih lahko preboljeti,

Jere mu se društvo priobralo;

Ma sreća ga krijepi junačka,

Koja njega nije ostavila,

Na prvomu najgorem sudaru.

Kad mu živi svrviše se druzi,

Njeko nosi na uprte glave,

Njeko po dva zelena bajraka,

 Njeko goni tovareno blago,

A bilo je blaga u Turaka,

Jer jim ga je pusta Bosna dala,

Sedam tovar’ srebra gotovoga,

Pet stotina konja tovarnika,

Punih masla, hleba brašljenika,

Soli, kafe, praha tučenika,

Dvie hiljade posječenih glava.

Ko će razbrat da je koja prava,

Jal’ pašinska jali binbašinska:

Svaka skupa koja pade s trupa,

Da bje prava i zdrava bi bila.

Gdjeno Serdar plieno razabrao,

Podijeli što za društva bješe,

Što za spreme spremi na Cetinje,

Zaliha mu i trebova hrana,

Pa se kriepe braća odabrana,

Bielim hljebom i suhijem mesom,

A spremaju tu i ljetovati,

A Turačkoj nedat sili proći.

Taj su danak jeli, mirovali,

I taj danak i nedjelju cielu,

Al’ jim Turak’ nebi na posielo.

Nu za vele nebi odmaranja,

Opet juriš učiniše Turci,

Nebi l’ Dugu prebrodili kletu;

Čini jim se kad nje nebi bilo,

Da jim sve je do Cetinja ravno,

Juriš čine za više nedjelja,

Opet oštro gvoždje sijevaše,

Opet mnoge glave zijevaše.

Al kakva jim prva sreća bila,

Na toj jim se i mjeseče mieni,

Pa se mudro domisliše Turci,

Okanit se Duge i udara.

Kaniše se da i nehćedoše,

Pa su silnu povrnuli vojsku,

Uza Pivu okrenuli ravnu,

Ka Nikšiću na krajini gradu,

Da na drugu čine juriš bandu,

Jer pr’o Duge nebi njima puta,

Nit je bilo, nit će biti Turkom.

Vukotiću junačino prva!

Prvi jesi reko na Cetinju,

Na savjetu da bit’ valja Turke,

Eto si jih i pobio prvi,

Što si reko polagao nisi,

Zadužbinu stvorio si steću,

Za slobodu zavičaja svoga,

Svietao ti obraz na Cetinju,

Po tom će te spominjat potomstvo,

Kano Sparta spominja se stara;

Tih Sprćana šaka bila mala,

Ki sprtiše sve svoje imanje,

U tulicu striela i tetivo,

Pa razgnaše hiljade dušmana,

A spasiše otačbinu dragu,

Pa i danas njiha slave Muze,

Na Olimpu i na Pelionu,

Ko što i vas slaviti će vile,

Na slobodnu vašem Durmitoru.

Ruže cvale, a one jih brale,

Vukotiću za kalpak dievale.