Radovan (Fra Grgo Martić) - Odgonetka (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Odgonetka

 

Odgonenu vila iz planina:

E Turčine silan Bošnjanine,

Netri tikve, nekostolomi se,

U dobar je kupio si po se;

Džin je tikvu svuda pronosio,

Pa je tebi za podprahu dava,

Neka ti se u nevolji kiše,

Što se kiše zlijem duhom diše.

Krivo ti je i ja znadem mlada,

Davno bilo, ali spominja se:

Kad su cari u napunu bili,

Carevali a ne strahovali,

I na kralje čine nametali,

Prisvajali njine djedovine:

Taka tikva i Bosnu je dala,

Kad je sreća kolo naginjala;

Al’ se kolo na okolo kreće,

Redovnice prekoračit’ neće,

I u vašem to ćitabu piše.

Má što vam se na kraljeve kiše,

Nisu kralji likom opasani,

Da jih nužda činit cara ganja;

Gospodar je svak u dvoru svomu,

Može radit kako mu je drago.

Ali valja živit’ u susjedstvu,

Kakono se može skladovati,

Skladovati i za ljubav znati,

I medju se netvoriti kvara.

Rekli jesu ni tajali nisu,

Svjetovali, himbu nedržali,

Da mu treba u državi reda;

Jer bez reda dobra posla nema,

Ni u znanju ni u drugovanju,

Ni u zajmu ni u trgovanju,

A kamo li bratsku skladovanju.

Rekli jesu da se pravo radi,

Jere pravda sreću domu gradi;

A kako bi u tvojemu bilo,

Gdje su tvoja sva čeljadca ravno;

Pa da jedno gori u odielu,

A da drugo ni opanak nema;

Jednog da ti časti milovanje,

A drugoga pljuska iza vrata:

Bi l’ ti mirno na ognjišču bilo

Tim ga jesu kralji prekorili,

Jer i u njih ima našinaca,

Konje jaše prepasuju ćorde,

A nedaju na glave dinara,

Nego svoga dvore gospodara;

Pa jim vjeri neimade kvara,

Ni zamjerke s bijelih munara*).

I car dade da se crkve grade,

Jer jednako Bogu robujemo,

Treba da ga jedno poštujemo.

A šta bi ga sakrivala raja,

Ni od koga ukrala ga nije;

Doslje se je krila na moljenje,

U pustinje i zamake tajne,

Od vašega grdna strahovanja.

Eto dade, da se crkve grade,

Negradi jih kraljica nikakva,

(A te crne ni na svietu nema),

No jih gradi sjerotinja sama:

Biedan težak svojim hraniocem,

Udovica na svoje preslišće,

Sjerotica na svoje tecišće,

Hljebca štedeć od gr’oca svoga.

Pa sa tijem darim ubozijem

Eto su se sagradili hrami;

Pa ti su vam u očima kami,

Na koje se vaša zloća mami,

A od njih vam dozloviedit’ neće,

Jer se Bogu u njih slava dava;

Njeg za proštaj viču skrušenici,

Za utjehu boni nevoljnici,

 A za pomoć trudni mučenici,

A za svako dobro svećenici:

Da se ljudska zloba sakrušava,

Da priroda godinica dava,

Da Bog čuva od rata i glada,

Munje, groma i svakoga jada.

Pa i zvona da sa njiha krenu,

Što bi štete turkovanju bilo?

Eto kuca u pó Carigrada,

A Imami svoju viku viču,

Jedan drugom štetu nepotiču,

Oba tijem Božje vrše stvari;

A vas luda himba zlokovari

Mrsko čuti jer viknuli niste.

Da čujete, vi bi rekli sami:

Neka svašto u glas Boga hvali;

Kad ga hvali janješce blejanjem,

Crnagora svojim romonjenjem,

Nek i zvono svojijem zvonjenjem.

Šta će spuži nahuditi duši,

Sta li zvonce što dolinu gluši?

A što vam se na to čini krivo,

Gdje spahijam odoše timari,

Štono su jim cari dali stari:

Desetine Božije su bile,

Pa se carskoj udesile ruci,

A cari su dali spaholjanim;

Nisu dali da bi je zobali,

Veće da jim budu u posluhu.

Vrieme došlo i sudjeno bilo,

Izkvarili vjeru spaholjani,

Pa jim cari uzkratili daću,

 Oni dali, oni i uzeli; -

A što li se Agam vidi krivo,

Agama su Agaluci bili,

Na deveti i na dio peti;

Al’ ko marhu vladali su raju,

Preturali od zla do gorega,

Sad doseli, sutra seli rajo;

Pa se jadna raja oglojala,

Kano kamen što se često valja.

To mnijahu da je bolje po nje,

Al’ jih i ta skupo stade pravda,

Treće dajuć mješte devetoga,

Mješte petog polovinu diele,

Pa su Age s’ tijem zadobile.

Što rekoste, da nema harača,

Ime jim je promjenuto samo,

A dvogube jadna raja plaća;

Pa to jim je odkupnica daća,

Da neidju glavom vojevati,

Ne što bi jih požalio mujo,

Već što mu se nevidi uzdano,

Dati pušku gjauru u ruku.

A što si se bio prepanuo,

Da se raji prizna svjedočenje,

Pa će raja uzeti na dušu,

Oni konja, oni vola svoga,

Jedan kuću, drugi podkućnicu,

Pa će ostat’ ni o čemu Turci:

Od toga te glava bolit’ neće,

Jer od toga ni glasa nemade,

Ako car da, kadija nedade.

Još vam tikva i Fermana kaže,

Da car daje Ivanbegovinu

Crnogorcim do Mosta Konjica,

I da toga Crnogorci traže,

Pa se vojna nahvalice gradi,

Da vas u te zamamljuju klance,

Da ginete i da smanjkajete:

Huda vas je miso zavarala,

Nit car daje nit ima Fermana,

Niti toga išću Crnogorci;

Da svak išće, što ste kom oteli,

I da na to car povelje dava:

Malo bi vam štogod ostanulo,

Osim Meke i Medine ravne.

Što imaše Crnogorci vriedni

Od starine svoje djedovine,

Od svojega Čarnojević Iva:

Ljute Klise i Cetinje ravno

Do Grahova i do Pive hladne,

I uz crnu do jezera rieku,

Imali su od postanja svoga

I to s teškom mukom održali,

U sve vrieme s vama vojujući

I litice krvlju zalijući.

U tu zemlju uć’ vam nisu dali,

A vi viek se na nju zagonite,

Da je pod vaš barjak podjarmite;

Pa vam sudba nije dopuščala,

Ko ni njima dalje od Grahova.

No šta ište vlada Crnogorska!

Ište da joj medjaši se kažu,

Dokuda je vladičanstvo njino;

Nek se znade, da se zla nerade

Rad tržišća i rad izpašišća,

Kud te čija pašom ići marha;

Pa da nije više zadjevica

I svagdanjih krvnih pozlobica.

Na to i car svoje posla ljude,

A i kralji svoje poslanike;

Kud prodjoše, staviše medjaše,

Kakono je kom’ za pravo bilo.

Al po tomu sokolovi Turci,

Hercegovci a i vi Bošnjaci,

Svi grknuste iz jednoga glasa,

Kano vrane na bijelu crne:

Mi nedamo ščipati krajišta,

Niti Spuža nit Žabljaka damo,

Nit Grahova niti pedlja amo,

A i gora naša bit ce crna.

Ako car je uzet možan nije,

Nek nam rekne, pa što uradimo,

O kneževu il o naše glave.

U ta doba, čim se prije pravda

Na carevu mekanu divanu,

I u dvorih sila velicijeh,

Ko će riešit’ vaše zamršaje:

Hercegovci Age pomedjašci

Jadne kmete kraju pritjeraše,

Uzimljući što nikada nisu,

Da još bolje tvrde imovanje,

Imovanje i gospodovanje.

Pa otuda šta je sljedovalo?

Što se više čini silovanje,

To se veće nadje opjeranje:

Ko kad plaha jugovina puhne,

Pa zamorske zavalja oblake,

Ter jih mamom na planine juri,

A sretne je sjever mrzloviću,

Ter se kvače o mrke oblake,

A oblaci dažde tuču krupnu –

I bujica mlavi uz poplavi.

Raja čula gdje kazuju ljudi,

Carski ljudi iz Fermana biela,

Da car njima polaštice dava,

Da bi mu se snašla sjerotinja;

I petinu da jim odobrava,

Jer u kršu s mukom krušac radja;

I da s vami carske daće diele,

Šuša s vukom pored šetajući;

Al’ sve vuče za kožu prijanja,

I viek svoje stare ćudi ganja:

Vi ste vuci, a šuša je raja,

A čobanin careva je glava.

Gdje li čoban, a gdje li mu blago?

Vi radite što je vami drago:

Sjerotinju do plota dognali,

Preko plota ona kuda nema,

Izvrće se u tjesnacu svomu.

Vi srnete strvni i objesni,

Da se vlaškog najedete mesa;

Zadirnete u čobane biedne,

Odagnete stoku sa pašišća,

Svu njihovu imošćinu stojnu.

A oni se desili valjani,

A za glavnu za nevolju ljutu:

Tudje čehne po gdjekoja diljka,

Tudje pane koja mesa škriljka,

Dok se nazad priugrabi marva.

A vi namah jegdurrallah Turci:

Udariše na nas Crnogorci,

A s njima se i kralji su svrzli,

Pa jim daju vojsku i oružje;

Poletite niza Pivu ravnu,

I koljete, gdje kog stigujete;

Pa i boja dodje do gorega,

A i carske za vam hrle horde,

Pa se krute nerazmeću smeće.

Evo ima toliko godina,

Što kvačite, borbe zamećete,

Sjerotinju dok nepozobljete,

A tu kralja nijednoga nema.

Šta bi tudje benavili kralji,

Gdje imaju i druzijeh zgoda,

Kad bi vama skopost šurovali.

Pa ni gore tudje nije crne,

Ona ima svoga gospodara,

Koga su joj priznali vladari,

Vašeg neće a svoga nedade.

No vi s njome praću zaplićete,

Kako no bi prigoda vi bila,

Da i ona vaših pane šaka;

Ko zna pasti, ko zna da nepade,

Kobne vojne od dvoje se grade:

Sve vrvite, da je pregazite,

A zlo vam je uviek s njome bilo.

 Istor caru potratiste blago,

Sjeromaku proždrijeste hranu,

Iz cijele Bosne sabjeranu,

A s komoram samoriste raju:

Eto raji dvogubi su vaji,

Jedno dati za vojnice novce,

A drugo je s vama ić’ na vojsku.

Nije l’ tako ako pravo znate?

Eto to jim odgonenu vila

Na tikvene čudnovite čine,

Da jim miso na istinu mine;

Al’ zaludu što istinu kaže,

Nit ko haje, nit za pravo daje.

Istina je sjerotinja naga,

Pa je malo igda iko mari;

Al’ da li se obuje u bajke,

I odjene u šareno ruho,

Svako bi je rado milovao,

I u njedra uz srce metao.

Ni Bošnjaci nevjeruju vili,

A vila jim na žaobu cvieli:

E daj bore, što se bolje more,

Kad su zlobni pritužili ljudi,

Kad su jiedom uzavriele ćudi,

Ijed vrije a zloba se bije,

Da jim zine poljana krvava,

Da jim udre o ledinu glava,

Kakono je tikva udarila;

Pa da vide što jih ćudi briede,

Rad šta li je njima udarati,

Rad šta li se branit nevoljnikom.

Svakom svoja nek prudi zadaća,

Svakom prava nek slijedi plaća,

Podaj bore, što se bolje more.

Crkla tikva, pa se samorila,

Sila bila, pa se salomila

Pravda bila, pa se uhorila;

Ko će znati što je komu krivo?

A nuder nam, pripomozi pivo,

I ti mila iza gore djevo,

Da pjevnemo kakono je bilo.

 

*) Minaret: vikaonica