IV
. Vojska
Jedno jutro prije dana biela
Pokliknula sa Krstaca vila ,
Ter dozivlje Luku kapetana:
„ U dobar se odmetnuo Luko ,
A u gore četu sakupio,
Da odvrgneš Zubce od Turakah!
Eno knjige zemlju prehodile,
Hercegovu i Bosnu ponosnu;
Išle knjige na pašinske ruke,
Na mudire i na kajmekame,
Sve bijelih sa rukuh na ruke;
Pa kudgodir knjige dopirale,
Tko je Turčin pa zna turkovanje,
Svakomu se sažalilo kruto,
I svaki je bratju oplakao
U trebinjskom zasužnjenu gradu.
Pa da vidiš, harni ti su Turci,
Kako li su skladni na dušmana,
Koliko li na kršćana ljuti:
Svi bi pošli, da jim kade dadu
I da s čijem spremit se imadu
I da pute ka Zubcijem znadu;
Al
je lahko opremit se Turkom;
Dat će raja što nemaju Turci,
A raja će i put kaževati.
Jadan Luko, zlo ti nedoprlo,
Koje ti se sa sve sprema strane;
Da si soko pa da imaš krila,
Nebi perje iznijelo tiela!
Silne će te okupiti vojske:
Jedna vojska od Mostara grada,
Druga vojska od Gacka široka,
Treća vojska od sehr-Sarajeva.
Što je vojska od Mostara grada,
Ordija je careva nizama,
Četiri je vode učtuglije,
Serasker je Ferik Huseine,
Kiani- paša od Bosne vezire,
Kadri-paša i Jahijah s njime,
A peti je paša Hadž-Alija.
Silna vojska pod opravom pravom,
Topovi su i kumbare bojne,
Na hiljade olova tovarah,
A i blaga za potroška vojsci;
Da su pošli brda porušiti,
Sve bi sedam makli iz stijenah,
I svalili na Grahovo ravno!
A što vojska od Gackoga ravna,
Pred njome je Čengiću Ded-aga.
Gačani su vaši suparnici,
Od starine vašu kirvcu pili,
I robili vaše savardake,
I smliečnu vi plijenili marvu,
S njima mnoga Toska neoprana.
Arbanasi kano vatra živa,
Pa su strvni za boja krvava,
Da okaju Šahinagu svoga,
Puškari su one jih pobile,
A brzi su noge polomili.
A što ti je vojska sarajevska,
Njoj je glava Čengić Rustan-aga,
Brat rodjeni Ded -agina brka;
Još jih cvieli Smailova glava,
Oba idu da okaju baba,
S Rustanbegom Sultanović Mujo.
Jučer bio harambaša Mujo,
Po Lijevnu i Gramoču ravnu,
A danas je binbaša sarajski,
Sarajlije hole i smione
I pijane odjevene glave
Svakud idu kó svatovi k majci,
Udarit će ni hajati neće;
Što je pjanu u boj nosit glavu?
Još
za njima sliede Krajišnici,
Nakomice
zamršeni ljudi:
Težko
zemlji, kuda oni prodju!
Ni
pilićnjak od njih ostat neće!
Porobit
će jer, su naviknuli,
A udrit će, jer nežale mrti.
Vidiš da je ubojita vojska,
Koja može udrit na ćesara
I njegovu porobiti Liku.
Bježi
s glavom u stienu Luko,
I to družtva priokupi svoga,
Nebi l’ gdjegod sjeme ostanulo
Tvomu
rodu u kamenu tvrdu;
Da se hrveš, odhrvati nećeš,
Da puškaraš, nadpucati nećeš,
Da je tvoja diljka pirlitanka
Zlatna šiba sa Petrova grada,
Pa da kolješ, poklat moći nećeš;
Da si lane po redu počeo,
Do godine doklao bi težko;
Ja li da ste zmaji iza mora,
Pa žderete konje i konjike,
Požderati svijuh nemožete.
Nije šala taborena vojska,
Kojoj broja ni ja neznam sama,
A ni oni, ki jim hranu dava.
Bježi jadan, kudagodir znadeš!
Na vidjelo nepomiljaj glavu,
Ni
u mraku u odielu crnu,
A kamo li po bijelu danu!
Odgovara iz pećine Luka:
Jami vilo, zla nedojamila!
Nezadaj
mi prije boja ranah,
Negradi mi prije smrti mukah,
Nestravi mi druge bez udara;
I dosad su kuge prehodile,
Ali nisu morile Zubacah;
A i vuci u zgon udarili,
Ali nigda sve neklaše ovce;
A pak da je na vučiju vilo,
Nebi
vaške ni za lijek bilo,
A kamo li čuvale torovah.
I doslje su kupile se vojske,
Na stotine bajraci se vili,
I sileni pohodili Turci,
Al Grahova nisu prehodili;
Ako li su i prehodili ga,
Brzo su se natrag uzvraćali,
A na njemu nevarili graha!
Pa što hvališ paše i ferike,
Te nizame carske uzdanike,
I njihove sjajne davorije,
I topove bojne na kolijeh;
Neka idju ti djetići carski,
Kada jih je sila ponijela,
A proz naše krše jadovane,
Na mehko će nasloniti glavu.
Lasno jim je paševati vilo
U čadorih i na dušecijeh,
Kahvu srčuć i tutunišući
I carskim se daveći pilavom;
Pa
lasno je vuć topove bilo
Proz lužine preo Bosne ravne,
I strašljive plašiti slivare,
I
krajiške bene usukane;
Al
kad dodju, gdjeno oči skaču,
Za sam svoje pronijeti tielo,
Ni cigloga nevideći druga,
Da se nada da unj zrno zgadja;
Kakono
jim u okolu biva,
Jedan
drugog zamjenjujuć glavu;
To
velimo, njih se nebojimo,
A znat ćemo kad se sastanemo,
Kako čija davorija pali.
A što ti je ta gadačka vojska?
Gačani su zametaljke stare,
Uvijek su igru zametali,
Zametali pa se i kajali;
Jer nigda je razavrgli nisu
Svojih glavah bez okrvačenih,
A medjaša pedalj makli nisu.
Pa pusti nam Dedu u pohode,
Neka bâba greb obadje svoga,
Svakako
ga još obišo nije,
Nit
je smio bez manje drugoval;
Pripusti ga na Mlietičak mali,
Nek bâbinu posestrimu kumi,
Nebi li njem tude ćaba * ) bila;
Pa pusti mu i brata Rustana;
Griehota bi nedoći mu bila
Ćaći svomu neklanjat opielo,
Nek nam svede šupe i slivare;
Znamo dobro, kako jim je drago,
Prtenjače pronijet proz drače;
Pa svesti jih ni tretinu neće,
Van da koji škrinut nemogao
Do Neretve i do Nevesinja;
A čuli smo i Sultanovića
I njegovo u Livnu junačtvo,
Cijeniti po Glamoču raju
I prijetit da šovrane daju
Sa dućana gotove trgovci
I rakiju šalju levantinku,
I popove nagoniti lude,
Da vjenčaju na žene djevojke;
Nebi li ga namjerila vilo
Na razpopa našeg sveštenika,
Da mu vjenča vjenčanicu pravu,
Bez vijenca i brestove gužve,
Busioku zubačku djevojku,
S kom se nigda razvjenčati neće.
Pa i Toska na zlo poletila;
Gdjegodir se o krvničtvu radi,
Sultanu su prvo pouzdanje;
Jer u vjeri nemaju mu diela;
Da poginu ni žalit jih neće,
Jere živi nedaju mu daću;
Da ostanu, nebroji jim plaću;
E da Boga i Bogorodice,
Nebi li jim presjelo pljačkanje,
I za zajam prijali vraćanje,
Ko što jim je skoro vilo bilo!
Mi nemamo vojske ni topovah,
Ni ferikah ni alajbajrakah,
No vojvodu Boga velikoga,
I svetoga na pomoć Jovana;
Njima se je biti od bijesa,
A nama je za nevolju prieku;
Udrit
ćemo jedan na stotinu,
Pa hoćemo i na više vilo;
Jer nevolja ni očiuh nema;
Il ostali, ili poginuli,
Jednaka je jurve raji plaća.“
Dočim vila s Lukom boravljaše
I on vili odpovijedaše,
Dotle silne slegoše se vojske
U Trebinje i okolo grada,
Po brdijeh i po dolovijeh.
Turska kano i vučija vojska:
Tu je vika, tu je praska, larma,
Konji biesni, junaci nesviestni,
Konji dotle ječam pozobali,
Konjanici pa popili pivo,
Štogodir jim na udarcu bilo,
I još, tko zna, koliko su zalah
Pogradili od junačkog duga.
Tko bi stao, pa se nagledao
Krajišnikah i bašibozukah,
Kako jim se svijetle šišane,
I po dvije odvaljuju male,
Jataganom ocjeruju sape,
Kako l’ jim se poturnjače vlače,
A niz njiha krivošije mlate,
Koliko
l’ se šire u plećijeh:
Bi
vjera je prikleo se krivo,
Da
će jedan dvie smrti proždrieti
I
uklati zubî protivnika
I od pedlja pašu ponijeti,
Kó da ga je buha zadesila;
Pusti momci u planini rastli,
A slobodu odhranili jaku
Za vucijeh kušajuć junačtvo
I goneći lije i zecove,
Na gjaura ako reda dodje,
Da i njega istim sliede tekom;
A zle jesu, da nekažu, ćudi;
Ma će moći natražke dvojako
Koliko se sad naprijed pače,
Kad se bojna brda naoblače,
U
kâ jošter snihodili nisu,
Kamo
li su vidjeli nehajni
Strunjne
struke i mužačke brke,
Brze
noge i gvozdene ruke.
Tako pala na nočišće vojska;
Tko je preči, mjesto mu se znade
Po kulama i po čardacijeh;
Mehko
jim je i lijepo jim je;
I njima se dohranila hrana;
Krajišnikom tražit treba nije,
Jer je svaki sebi naći znade.
Pršći kolje i pleteri hvojni,
A hiljadu žari se vatarah,
A
grijačah tko zna koliko je ...
Blago
tebi ugori hajduče,
Kad
nebrojiš žarah od vatarah
U Trebinju i oko Trebinja,
Pa da rekneš u jedinstvu tvome:
Beže mio! koliko ogarjah!
Da po jedno svaki loži ljude,
Koliko
je u tom sboru glavah!
No
bolje je što jíh brojit nećeš,
Dok ti sudnje nesvane jutarce;
I ti brojiš na hitcevih zrnca,
Pa na svako udaraš po glavu,
Ja l’ po mrtvu, ja li po ranjenu ..
Broji, broji, nepobrojio se,
Na dohitcu neposramio se,
Na sukobu nepohvalio se:
Da je ljepša Bježanova majka,
Od
Smiljane Stojanove hranke.
* ) Hodočastje .
Нема коментара:
Постави коментар