Radovan (Fra Grgo Martić) - Ponude (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Ponude

 

Malo vrieme za vele nebilo,

Omer-paša sjede u Mostaru,

U Stočevu dvoru bijelomu,

Gleda paša niz Neretvu mutnu,

Pa sta paša misli boraviti,

Iz koju bi započeo ruku,

Da bi caru manje troška bilo,

I njegovu umora junačtvu,

I po rusu uzdarije glavu,

A da skuči pod pokoru raju.

Pa se Paša lahko domislio,

Piše knjigu na koljenu svomu,

Ter je šalje na selo Bogoje,

A na ruke Vukalovu Luki:

Eto knjiga haran odpadniče,

I od mene i od Cara moga,

A i tvoga dobra gospodara,

Sviči svoju hajdučiju ludu,

Štono ste se odvrgli Sultanu,

Pa jim svima mojom riečju kaži,

A i tebi najprvomu Luka,

Prodjite se more odmetanja,

Već je vaša silnost dodijala,

Hajdukujuć’ za toliko ljeta,

I carevu zemlju zabuneći,

Vi ste bolan silna cara raja.

Koji ste vi da se odbijete,

I od carske sablje pobjegnete?

Ludo ste se Vlaše zanijeli,

I u zo čas pouzdali u se,

Ako li ste u koga drugoga,

I njega će carska srčba speti,

Pa će iskat i gujinu ložu,

Gdje bi svoju uklonio glavu.

Već evo vam na liepu pozdravlje,

Da o kamen glavom n’udarate,

Veće caru pokorite vrate,

A car prašća što je doslje bilo,

Da vam zato prijekora nema,

Nit od mene nit od koga moga,

I Devlet vam milostivan dava,

Da pravite gdje trebaju crkve,

I da svetce svoje svetkujete,

Kakono vam po zakonu biva,

Još da crkvam vladike birate,

Od svog roda kogagodir znate,

Nek vam vaški opojava crkve,

I po vaški liturgije dava,

A Grcima car nedava vlasti,

Da na vaše vladikuju crkve.

Evo vallah! i vjere je Luko,

Ako moju riječ posluhnete,

I mojem se skutu poklonite,

Neće k vama snihoditi Turci,

Ni na porez, ni na pandurije,

No ću tebi dati vojevodstvo,

I pašinsku privezati plaću,

Pa š’ ti kupit porezu i daću,

I predavat paši na Trebinje,

A Agama što je stara prava,

Neka kmeti po usjevu daju,

Ter tako će vama biti liepo,

Kako nigdje inoj nije raji.

Ako li me nesaslušaš Luko,

Carska sila nije more šala,

Evo vojska sa četiri strane,

I ja hocu svojom glavom sići,

Ni ognjišće ostati vam neće,

A kamo li vaše lude glave,

A kamo li vaše četovanje,

Četovanje i hajdukovanje –

Dobro mozgaj što ti velju Luko,

Pa promisli do posljedka svoga.

Kada Luki taka knjiga dodje,

Knjigu vidje pa družini kaže,

A i iniem kaza po selijem,

Al’ nigdje joj nebi vjerovanja,

Jer je knjiga s poturačke ruke,

S poturačke kao i s turačke.

Šta će Luka odpovidjet na nju:

Hvala Tebi Omere Serdare,

Na hitrijem ponudam tvoijem,

Ponude su od cijene male,

Jere smo jim vjeru izkušali.

Znadeš pašo nije davno bilo,

Kad car reče sa divana svoga,

A svi mu se zajamčiše kralji,

Da će dati što nam i Ti davaš,

Po svem carstvu sloboštinu raji,

Kakono je i od Boga dana,

Ujme vjere i bogoštovanja,

Jošter da to moć svjedočit raja,

Na Turčina ko i kaurina,

I još da će ić’ u vojsku raja,

Carsku pasat ko i Turčin ćordu,

A nedavat’ sužanjske harače,

Pa njegova čtoste Humajuna.

Al’ za čije ta Humajun zdravlje!

U nas toga ništa nigdje nema,

Sve je gore no prije bijaše,

Jere na nas razžestiste Turke,

I turiste u slamu ugljevje,

Nek se brže prhla slama zgara,

A vam da te od tog kvara para,

Što car reče da nema harača,

Krstiste ga, ime daste ino,

Pa i po dva dolaze na glavu.

A što b’ išla u Nizame raja,

Ko bi onda komor’o Nizamu,

Kol’ mu davo mjesečnicu plaću?

Što rekoste, svjedočba valjade

I kršćanska kao i Islamska:

Eto u nas kako Ćitob kaže,

Kad kadija po njem daje pravdu,

Tri sta može svjedočiti vlaha,

Na cigloga ciganina samo,

Na Turčina štogodj jih imade,

Od Trebinja do Jerusolima,

Da su dobri pa da pravo kažu,

Svjedočbe jim Čitab priznat neće.

E tako je sve do danas pravda,

Bit’ i sjutra, pa i zauvieke.

A što reče pašo Gospodare,

Da bi meni vojevodstvo dao,

I pašinsku izturio plaću,

Tebi hvala na tvojemu daru,

Vojvodstvo sam sam izvojevao,

Dat’ ga nemáš, a možeš uzeti,

Ako ti je što na njega krivo,

A plaći se nisam privikao,

Niti meni dolikuje plaća, -

A što veliš Omere Serdare,

Da medju nas nesnihode Turci,

No careve mi kupimo daće,

I iz naše predajemo ruke,

Na tom bi ti vele harni bili,

I tvojoj se poklonili ruci,

Tek na tu nam da daš riječ jamce,

One kralje dobre poglavare,

Štono naše zajamčiše pravde,

U Paridju na sobetu svomu,

Nek još jednoč ti zareknu kralji,

Nek se znade pri komu je krivda,

Il’ pri jamcim il’ pri davaocu.

Što se nama obećaju lasti,

To ja vama u svijetu liepo,

A kako je, naše kuće znadu.

Ako mnite vi duše gubite,

Da se raja bije od obiesti,

E ko mnije od Boga mu bila

Biest ovaka u domu njegovu.

Nije sila no je muka teška,

I ti pašo sve znaš naše jade,

Da jih pravo kažeš caru svomu,

Nebi na nas silu zamučio,

I devleta sramotio svoga,

Gdje li carstvo gdje li selo malo,

Gdje li kapca da pane u more,

Pa da reknu zamutit’ će more,

Gdje l’ komarac da medveda svlada,

Kad bi njega plahnuo iz hlada,

 Pa da medo sve podigne mede,

Na nestašna u gori komarca,

Koliko bi selu čudo bilo.

To li vama pašo gospodare,

Nebi rugla u svijetu bilo,

Kad svu carsku silu podignete,

Na zubačke nage mučenike ...

Daj nam pravu i sudiju pravu,

Daj sigurnost haru i imanju,

To ce dika bit’ junačtvu tvomu,

Veća, nego da pokolješ redom,

Štogodj nas je do Morače raje. –

Možeš dati i neštetovati,

Ako te je car na to poslao;

Ako li je da u like vežeš,

I da cvieliš po kolibam majke,

Možeš pašo ako ti Bog dade,

A vjera je! mrijet nežalimo,

Mrijet ćemo kano krštenici,

Ginut’ ćemo kano mučenici,

Dobit ćemo kano pravednici.

Tako tebe odpozdravlja raja,

Sa Zubaca, Šuma i Banjana,

Kada paša zgleda odpoviedi,

U drugu je udario varku,

Kakono bi zaujeo raju,

Da medju se u smeći se nadju:

Skide Luku s vojevodstva svoga,

A nabavi kaludjera mlada,

Nićifora s Dužih manastira,

Il’ na blago il’ na mito drago,

Il’ za volju ili za nevolju;

Pa mu daje knjigu povladnicu,

Da s njom ide na Banjane ravne,

Pa pašine zapoviedi kaže,

Da je mako vojevodstvo Luki,

A da ga je njemu darovao,

Pa da mu se raja pokorava,

I što bude carske daće dava.

Kad kaludjer s takom vlašću dodje,

Pa jim priče pričat jakovlastno,

Česvo jim se dieli milovanje,

I na čem jim osta sudbovanje

Njeko haje što kaludjer priča,

Jer mu vjeru svetu liku daje,

A njeko mu nebi ni kraj uha,

Pa se šćahu namah mrazit’ s njime,

Ali neda vojevoda Luka,

Da se mrska smutnja neogradi,

I nesloga neurodi kleta,

Na sramotu i grjehotu velu,

Na izoglav naraštaju cielu,

Rad jednoga lica lukavoga.

Sam osija iz družine Luka,

Pa besjedi na družinu smutnu:

Braćo moja skladno i ljubavno,

Do vojvodstva nije stalo moga,

Ni do moje glave samohranke,

No je stalo do slobode zlatne,

I do duša krštenijeh spasa, —

Kogodj mogo udariti prvi,

I na sebi ranu ponijeti,

Vojvoda je da i nije vojsci.

Neka brata, neka kaludjera,

Ako bude kadar s vami poći,

Pazite ga nepozlobite ga,

Slušajte se neizdajite se;

A ja odoh u sela nezvana,

Što se moglo društva prikupiti,

Neka koja ima više ruka,

Ako turska na nas sila krene.

E! Boga mi i svetoga Luka,

Trojica me nepomogla sveta,

Ako vama učinio varku,

Kad trebalo nadajte se Luki,

Kano mrku iza brda vuku.

Kadno plahne hrt košutu žutu,

Koli brzo proz omorje sine,

Toli plahnut od ijeda Luka,

Uza lomnu izčeznuo stranu,

Ostavio braću bezufanu,

Jadnu braću ljutu, zabrinutu.

Spade k selu Dračevici Luka,

Pa Smokvici pa i Kruševici,

Kudgod prodje harnu braću nadje,

Svakom Luka svoje posle kaže,

A svak gotov da za njime krene.

Otle spade na Moraču Luka,

Tu ga srete vojevoda Vulov,

Što je vodja uz Moraču tvrdu;

Gdje se srēše tu se rukovaše,

Za junačko popitaše zdravlje,

Svoje nužde saobćiše prieke. –

Njemu kaza vojevoda haran,

Pomoćnici da se nada ruci,

I sa one pr’o Morače strane,

Ko se ljudi na oružje bude,

I kneževe zapoviedi žude.

To je Luki vele milo bilo,

Otle veso pokročio Luka,

Dan i podrug na Cetinje svali,

Pravo gredo na kneževa vrata,

Šarku skida do zemlje se sliga.

Dobar danak nahvalio knezu,

Pa on dvori ostojačke kneza:

Knez mu liepo prehvatio zdravlje,

I do njega na posielu Mirko.

Pita Luku Nikolica kneže,

Što si dopo Zubački junače,

Jel’ te koja muka doćerala. –

Bez nevolje nisam došo kneže,

Dopao sam da te pitam kneže,

Jesi l’ ti me mako s vojevodstva;

Jel’ iz tvoje i Mirkove glave,

Da se pravi u narodu smeća,

Nek izginu sa nesklada svoga …

Od koga je od Boga mu bilo,

Meni nije vojevodstva žao,

Niti sam se o njeg’ otimao,

Jere moje nije vojevodstvo,

Nit’ od lasti ni gospodske časti,

Nit’ da sjaje u bijelih gradih,

Nego da se crnim dimom kadi,

I s ranami boči krvavijem,

Za slobodu zavičaja tužna.

Ako si se tu zanio kneže,

Guja te je zadesila ljuta,

Jer ćeš vidit ni daleko nije,

Kud će dospjet’ sjerotinja ljuta.

Pa vjera je haran gospodare,

Kad se smogne u okolo raja,

Do kamene tvoje kneževine,

I tebi će dotijesnit’ kneže,

U bijelu dvoru na Cetinju,

A nuder se spomeni Kosova,

I nesreće na Kosovu stare,

Ko li bi se carstvo održalo.

Da su braća šćela skladovati ...

Božja vjera! panu li Banjani,

I Zubčani i Šumadinjani:

Pala ti je i sva gora crna.

Još je Luka rieči besjedio,

A sluša ga i kneže i Mirko,

Liepo knezu preko rebra bilo,

Al’ mu nehée rane vrijedjati,

Već vojvodi tiho besjedio:

Spani Luka u hodaje donje,

Odmori se i napij se piva,

Sve mi znamo tvoje jade ljute,

I tvojijeh hrabrih zatočnika,

 Odmene ti prijekora nema,

Ni od mene ni od dvora moga,

Neće biti ni od društva tvoga;

Ako Bog da i sreća podieli,

Ti ćeš opet k svomu zavičaju,

Nećemo se vladat’ na kosovsku,

Nit ponavljat’ Brankovića daća. –

Nije naše radit o izdajstvu,

Niti nam je to starina bila.

Da si miran vojevodo draga,

Ako dobre tvoriš rodu stvari,

Rod će znati neće nijekati,

A takom je kod nas vojevodstvo.

To rekoše, pa se rastadoše. –

U tom crna noćca omrknula,

A kad jutru nu uranak bilo,

Istor pade knjigonošče mlado,

I donese knjigu našaranu,

Od Mostara od kamena grada,

Biela knjiga Omera Serdara,

A na ruke Nikolici knezu,

Evo šta mu u bijeloj piše:

Poćuti me Crnogorče kneže,

Čuo jesi a vidio nisi,

Da sam došo do Mostara grada,

Imam s tobom nuždu besjediti,

Da pišemo pisat nemožemo,

A nijesu za poruku stvari,

No nam valjar na jakorieč doći,

Kako mi je od Sultana dano,

Od vladara i moga i tvoga.

Reci mjesto koje tebi drago,

A gdje ti je najzgodnije doći;

Ureci mi vrieme od ročišća,

Ja ću glavom na ročišće saći:

Vjera ti je prijevara nije,

A nemoj nam ni uradit’ ino,

Tako ti je od mene pozdravlje.

Kad knez bielu knjigu sagledao,

I junačku vjeru vjerovati,

Bi li mu ja pošo na ročišće!

Vele njemu Senatori redom:

Valja vjeri dati vjerovanje,

Piši drugu Omeru Serdaru,

Kaži mjesto koje voliš kneže,

Pa mu nećeš ni faliti kneže,

No izići gdjegodj uročite;

Da vidimo šta će Turčin rieti.

Ni u kneza nije miso, ina,

No opremi Omeru pozdravlje

Da se sprema ka Žabljaku gradu,

U nedjelju koja druga dodje,

I na besu i na vjeru tvrdu,

A nevodi društva izobila,

Jer jih ni on sobom vodit neće,

Okrom dvie tri glave odabrane,

Koje znadu za red i za pravdu,

I mogu se dosjetit gonetci,

Od koje mu drago misli bila.

Knjiga ode ka Mostaru gradu.

Po tom malo vrieme postajalo,

Knez dopade ka Žabljaku gradu,

Čador penje Omera pogleda,

Tri bijela popočeko dana,

Ni Omera ni od njega glasa.

Kad vidio Nikolica kneže,

Više njemu čekat neprijalo,

Valjda tursku zaslutio varku,

Uzja konja ode na Cetinje. –

Knez k Cetinju a Omer k Žabljaku,

Kneza nebi ali bješe glasa. –

Sobom sudi kakva vjera bila,

Onako se i besjeda svila.

I Serdar se povrnu k Mostaru,

Čim sjašio svika poglavare,

I razturi paše na dundare,

A dundari i gotovi stali,

Na Trebinju i na Gacku ravnu,

Na Bileću i na Korjeniću,

A druzi su oda Skadra grada,

Do Žabljaka i do Spuža ravna,

Silna vojska da udari spravna,

Tek kada će, i na koju stranu.