II. Potjera
Kano magla bez
vihara nagla,
Kad se dugo
vije utihana:
Što se dulje
ona vijugala,
To se većem ti
nadaš upadu
I mećavnu buku
salahuku.
Pa tako je,
pobratime dragi!
Kada zlobne
utitore duše,
Od kajanja
znaj da se nekruše,
Već da tajne
mute zlokovari,
Pa što dulje s
mirom tajnovale,
To su gore
himbe sakovale,
Pa se većem
plaši zloporazu.
Vieće vili Turci Trebinjani,
U Trebinju u bedenu tvrdu,
Gdjeno straha nema nikadare;
A
vjera je strah i zidô ga je
I
zagnao u njega stražane,
Ter
jih nije jurve po selijeh. –
Viećav vili pa sborili Turci:
Allah vjero! goleme nedaće!
Šta sčekasmo u vijeku kratku,
Da nesmiemo iz bedena grada,
Evo ima tri mjeseca ravna,
Ni tovnijeh projahat paripah,
Nit našijeh svest u bostan bulah,
A kamo li u čiflike saći,
Po guvnijeh penjat čadorove
I skorupom nahravit kerove,
Napsovat
se krstah u vršaju,
Gdje
vlah krije u pljevi počinke,
Vijuć žito kad mu vjetra nema,
Što je naša žita polovina
Da bi njemu viša pola bila,
Pa da ima za bozuka*) svoga,
Djeci peći prisnijeh krstnicah;
A da našoj za bajrama nema;
I dosad je dotjecalo s karom,
Odasipljuć polovinu jaku,
Da nam staro sastavlja s novijen,
A raja ga i prodavala je,
Pa sve u nje više žita strvna;
A sada ga neš ni za babinah,
A kamo li za godinu cielu,
Da se kuha hljeba izobila,
A kamo vi da se bule hvale,
Kako kojoj kmetovica prala
I po zrnce šenu izabrala
Za jerišćna smoka rezanika,
Pa gdje vi je sir i maslo gojno,
Pa gdje su vi ovni za pastrmah? –
Medet Age! selski gospodari,
Na trideset ja l’ pedeset kmetah,
Što je nama prilučila pravda,
A za naše čisto turkovanje,
Turkovanje i gospodovanje
I što biele čuvamo palanke
I brijedke spasujemo ćorde
I branimo vjeru od kaurah.
Nama raja od Allaha dana,
Da nas dvori i dohodci hrani
I za harne znade gospodare,
Pa još na tom da Allahu hvale,
Što nas take imade vladare;
Jer
krst krstu kad vladika biše,
Zubim su se za gospodstvo klali;
A za njiha nigda nije bilo,
Pa su Boga domolili svoga,
Da jim Turke dade upravnike;
Pa nas njima i dà upravnike
I evo smo snagu održali
I silovnu raju svrstovali,
Kano guje u prociepu ljute
Za četiri puna mužka vieka;
Jer smo pravo dinu službovali,
A medju se gledali se liepo,
Jedan drugom neradio kvara,
Već ginuo jedan za drugoga,
Pa nikom se oštetit nedali.
A što skoro naš car hotijaše,
Po kanunu, gjaurskomu právu,
Da i na nas porezu navali,
To nas hotjè da vlahom jednači,
Pa da vatru medju se ložimo
Prijući se i porez režući
Po imanju i po trgovanju,
Po zadruzi i po odijelu,
Što nam vjera podnieti nedaje,
Pa gotov se bjesmo zaratili,
Ti neš na se, a ja nedam na me;
Mà Bog dadè i naši prvienci,
Dušmanskoj se dosjetismo varci,
Ter na kmete odturismo danke,
Neka
dvaput u godini daju, -
Pa kakvi su i malo je za nje. —
A što carski iskaše fermani,
Da mu damo u nizame momke,
Biva našu djecu gjaurimo,
U moskovsko odjejući ruho,
A to kleto odielo opeto
Za Turčina ni
pristalo nije,
Nit
je kada na Turčinu bilo;
Jer se miti i klanjati smeta,
A
nije ga ni pogledat liepo;
Da ga nadreš na hrastovo kolje,
Sve
bi vrane u sela bježale.
I tu smo se caru oduprli,
Što rekosmo pravo kakono je:
Da mi za njeg s rácom vojujemo
I čuvamo carstva od brdjanah,
A davno bi Bosnu podkopali
I njegovu dodijali gradu.
I tu našeg nadprsmo dušmana,
Koji cara na zlo nagovara,
U krstove da nas puti punjke,
A to bi nam istovjetno bilo,
Da koljemo za kurbana svinje.
Nu! junaci i gorega jada,
Što nemogu učinit dušmani
I carevi bijeli fermani,
Hoće Vlasi da urade sami;
Kako Zeko sjede na Cetinje,
Da brdjanom vlašku pravdu daje,
I naša je zanjušila raja,
Pa vilaši u jelovo granje.
Eno znate šta Banjani rade,
Kakvo djelo učiniše krvno
U carevu i našemu zdravlju,
Hoće da jim ni stražanah nema,
Pa da rade što je njima drago;
A s njima se i Zubci sroktali!
Eno hule Vučilovo krenù,
Pa mu kući ni povratka nema,
Ter evo nas zarobilo samo!
Zaludu nam konji i oružje,
Zaludu smo na okupu vojnu;
Hajde
tko će u kmetove sići,
Da prividi što ljetina daje,
A kamo li da gotovu jamlja;
Vjera moja, nepomagala me,
Ono samo po
planini vrlja,
A svi u njeg očim su uprli,
Pa da komu proromoniš gorku,
Bi ti devet za ciglenu dalo;
A da štapom omarišeš glavu,
Bi je svojom platio krvavom;
A da ciglog u putila stegneš,
Bi podigli bajrak na Grahovu.
Već šta ćemo Age Trebinjani!? –
To govori Ćatić Ibrišaga,
A sluša ga tri stotine Agah;
Sve su Age níkom poniknuli,
Dok su težke misli probavili,
Pa po tome sborili su Turci,
Kako komu redna dopadala,
A svima jim težko pojednako;
Pa na jednoj svi su zaključali;
Jer su skladni uviek oni bili
Štogodir se oko raje radi.
Svi
rekoše, na noge skočiše,
Ter kôli jih na vijeću bilo,
Toliko se nabroji puškarah,
Čiem bi dlanom o dlan udario;
I još svaki po kog vodi druga,
I zelena ponieli barjaka,
I konji su i oružje bojno
I topuzi i nadžaci ljuti;
Konji trču, Trebinjani viču:
U potjeru na hajduka Luku!
Pa još više pristalo delijah,
Gdje vidiše da nije na vojsku,
No u sela i na savardake,
Gdjeno njima ružno biti neće
Sa babama dijelit mejdane
O janjeće i ovnujske glave.
Maleno je povriemilo bilo,
Kolik što je od podne do mraka,
U sela su zajazili Turci
I na zgodna popali noćišta,
Gdje se koji boljoj časti nada.
Kad ovaki strvni gosti dodju
U kršteno selo naposamo,
Kako listom gori selo pusto,
Kako biesom biesne pohodjani;
Koli jadni strahuju kućani.
Dok su gosti večerali kleti,
Večerali pa i podrienjali,
Ki su od strah mogli hajdučkoga
U vlaškome sana selu naći,
Ki nespáli, jesu straževali,
Da hajdučka puška neopali.
Taka jedna noćca omrknula,
Puna straha i čemera ljuta
U Zubačkom okolišu cielu,
A još crnji danak osvanuo
Osamljenu domu Vukalovu:
Majku su mu savezali Turci,
Jer
neznade kazati za Luku,
Za
kolac je osudili Turci,
Dok
joj sinak nezamieni glavu; -
A
ljubu mu za rep sombirali
Ibraginu
debelu kulašu,
Da
jim nadje u planini vojna. –
Ibro jaši pretila kulaša,
Preko sela savikuje druge,
A druzi mu srenali seljane,
Gdje se koji dočepao koga,
I težaka od ratila svoga,
I čobana od torova stana;
Sve pod barjak saletili Turci,
Što jim može zahajkat hajduka,
Kad
zasjednu oni u ždrijelu. –
Osman nosi zelena bajraka,
A za njime četa mješovita
I mamenim na konjma Turakah,
Pješe raje i bez opanakah;
Ibro viče i kulaša mami,
Vukalova jadna
ljuba cvieli,
Omlaćujuć drvlje i kamenje;
A to gleda sjerotinja raja,
I kumovi i surodjenici,
Ali tko će da se moli za nju!
U takomu kivnu sužnjevanju
Svakomu je svoja glava draga...
Mà se smio Vuko iztaknuo:
Aman Aga! za besu junačku,
Pusti žensku k svomu domu glavu,
A nek moja za njezinu podje!
Ja
ću tebi uhoditi klance,
Ja
ću tebi izvabit hajduka,
Na moju će prije vjeru doći,
No na ženske nevjerovne glase. –
Turčin bješe, za Boga znadjaše,
Pa
žensku je odriešio glavu,
Pa htijaše da Vukovu veže;
Al i Vuka vjera izdriešila;
Jer seljani za njegovu stali,
Pa
je Turskoj četi vodja Vuko,
A
taoc je glavom četeniku
Za
hajdučku u planini glavu.
Kad
su bili u planinu gluhu,
Raju
šalju zahajkati Turci,
A
oni su prisjednuli klance,
Da gotova ulove hajduka;
Konj do konja preko krša bojna,
Ciev do cievi u kamenu ljutu,
Reć bi gora da
udari crna
I topovi sa Cetinja bojni,
Da ti nebi plahnuli se ljudi,
No bi smjeli dočekati vojsku;
Ali strah je junačina grdna,
Što se penje na turačke glave,
Kano Luka na jelove grane,
On čeznući, odkale će Turci,
Da nahrani drugaricu mesa; -
Oni behnuć, odakle će Luka,
Da vezana vode na Trebinje,
Ja l’ mu nose na prokolu glavu.
Liestor svatri samohrana diljka,
Kako sgrmi, neostala pusta;
Jednoč ciknù, a triput odriknù
U pučini tihe pustorije,
O skrižali hridovijeh jazah,
Rekó bi je namienjena bila
Za glasnika samrtnog vapaja,
Kad
mučenik u muci se nadje.
Mah se sjeti na jelici Luka,
Da je muka natjerala Vuka,
Da on išće po zalomu kuma;
A rekli su i vjeru zadali,
Kad su puške punili slivanke
Troljetnikom suhim tučenikom
U potrebi da je pouzdano:
Kad
Vukova u podgorju drekne,
Da Lukova iz gore odjekne;
I ta puče, ognjem nevarala;
Pa kôli je niz Moraču brdah,
Sedam u vis a sedam u nizo,
Toliko jih u dolinu svali,
Kan da svi su upali na Turke,
Toliko jih spopadè briganje,
Huda strava i žensko bojanje,
Koje
nije ni kod kuće drago,
A kamo li u razboju ljutu.
Zlu se Turci dosjetili znaku,
Pa rekoše da jim dobra nema;
Jer se vlaške
dovikuju cievi.
Na noge se!
buljukbaša viknù,
Himbu nam je
podvrgao Vuče!
Nije nama
ovdje dočekanja;
Da spanemo na
goliju ravnu,
Gdje se vidi koliko je Vlahah;
Ako mogli s njima vojevati,
Hoćemo jih živo dočekati. –
A potrčni i na
bijeg Turci
Pobjegoše što
jim noge daju,
Ki su bili uz
planinu zada
Sad su prvi
niz planinu druzi. –
Potjera se od
starine zvala,
Kada Turci
tjeraju hajduka;
A sad hajduk
protjeruje Turke
Niz šikarje i
niz vratolomje.
Ondje kapa,
ondje puška mala,
Njegdje borme
spala i dugaljka;
Ondje škripac
zavalilo kljuse;
Al se Turci
pouzdali u se,
Pa zaprieše na
goliji ravnoj,
A sustiže i
četa goranska.
Dva su cigla
zavjetovna druga,
I još s njima
prislonio Vuče,
A za njime
desetina glavah
Domaćijeh i
neopravnijeh;
Gdje stigoše
tu se i tučiše.
Nješto malo
odloži pušakah,
Uba malo
pustih osta kapah,
A poviše za
zavoja ranah,
Ali nisu za
duga pjevanja.
Nenad svoje
omrsio ruke,
A Vuk oštre ostrvio zube,
A
Luka je zgledó bajraktara,
Pa ga viče na dobru putalju:
Da si lani pobjegao bajro,
Danas
te je stignula dozivka!
Nije
svakad u bježanju zdravlja. –
Puče
šarka od obraza sjajna,
Obraz
svanu od njezina žara,
A bajraktar padè od udara.
Mniše bajro da upade s trka,
Ali više neodiže brka.
Družina mu udje bez barjaka,
A zar njetko mari bajraktara? –
U
strahu su plahovita krila,
Pa mu kletu ni sustanja nema;
Gdje bi drugda i dan hoda bilo
Od tog pada do Trebinja grada,
Tad padoše do užine Turci;
Pošto pali koma kazat znali
I tjeranje i bježanje kruto,
Pa take se nekazuju stvari,
Da jim nije na manjak junačtvo;
Svak’ će svojoj ljubi poviditi,
Što će reći u potjeru poći,
Sjem znat neće bajrinica mlada,
Kad će bajro iz potjere doći.
Povili se nad Zubce oblaci,
A rekoše Turci Trebinjani,
Da se hajduk u gori neganja,
A u raji da nije uzdanja,
Gdje jih sila s njima udružila;
Sila raju i kumuje s Turkom,
Sila s njim jih i na vojsku sprema,
A pak sila Bogu mila nije;
Al sa silom svašta Turci rade,
Pa kô rade, tako jim valjade.
Нема коментара:
Постави коментар