Radovan (Fra Grgo Martić) - II. Potjera (Osvetnici II. Luka Vukalović - Boj na Grahovcu na Spasovdan 1858.)

 

II. Potjera

 

Kano magla bez vihara nagla,

Kad se dugo vije utihana:

Što se dulje ona vijugala,

To se većem ti nadaš upadu

I mećavnu buku salahuku.

Pa tako je, pobratime dragi!

Kada zlobne utitore duše,

Od kajanja znaj da se nekruše,

Već da tajne mute zlokovari,

Pa što dulje s mirom tajnovale,

To su gore himbe sakovale,

Pa se većem plaši zloporazu.

Vieće vili Turci Trebinjani,

U Trebinju u bedenu tvrdu,

Gdjeno straha nema nikadare;

A vjera je strah i zidô ga je

I zagnao u njega stražane,

Ter jih nije jurve po selijeh. –

Viećav vili pa sborili Turci:

Allah vjero! goleme nedaće!

Šta sčekasmo u vijeku kratku,

Da nesmiemo iz bedena grada,

Evo ima tri mjeseca ravna,

Ni tovnijeh projahat paripah,

Nit našijeh svest u bostan bulah,

A kamo li u čiflike saći,

Po guvnijeh penjat čadorove

I skorupom nahravit kerove,

Napsovat se krstah u vršaju,

Gdje vlah krije u pljevi počinke,

Vijuć žito kad mu vjetra nema,

Što je naša žita polovina

Da bi njemu viša pola bila,

Pa da ima za bozuka*) svoga,

Djeci peći prisnijeh krstnicah;

A da našoj za bajrama nema;

I dosad je dotjecalo s karom,

Odasipljuć polovinu jaku,

Da nam staro sastavlja s novijen,

A raja ga i prodavala je,

Pa sve u nje više žita strvna;

A sada ga neš ni za babinah,

A kamo li za godinu cielu,

Da se kuha hljeba izobila,

A kamo vi da se bule hvale,

Kako kojoj kmetovica prala

I po zrnce šenu izabrala

Za jerišćna smoka rezanika,

Pa gdje vi je sir i maslo gojno,

Pa gdje su vi ovni za pastrmah? –

Medet Age! selski gospodari,

Na trideset ja l’ pedeset kmetah,

Što je nama prilučila pravda,

A za naše čisto turkovanje,

Turkovanje i gospodovanje

I što biele čuvamo palanke

I brijedke spasujemo ćorde

I branimo vjeru od kaurah.

Nama raja od Allaha dana,

Da nas dvori i dohodci hrani

I za harne znade gospodare,

Pa još na tom da Allahu hvale,

Što nas take imade vladare;

Jer krst krstu kad vladika biše,

Zubim su se za gospodstvo klali;

A za njiha nigda nije bilo,

Pa su Boga domolili svoga,

Da jim Turke dade upravnike;

Pa nas njima i dà upravnike

I evo smo snagu održali

I silovnu raju svrstovali,

Kano guje u prociepu ljute

Za četiri puna mužka vieka;

Jer smo pravo dinu službovali,

A medju se gledali se liepo,

Jedan drugom neradio kvara,

Već ginuo jedan za drugoga,

Pa nikom se oštetit nedali.

A što skoro naš car hotijaše,

Po kanunu, gjaurskomu právu,

Da i na nas porezu navali,

To nas hotjè da vlahom jednači,

Pa da vatru medju se ložimo

Prijući se i porez režući

Po imanju i po trgovanju,

Po zadruzi i po odijelu,

Što nam vjera podnieti nedaje,

Pa gotov se bjesmo zaratili,

Ti neš na se, a ja nedam na me;

Mà Bog dadè i naši prvienci,

Dušmanskoj se dosjetismo varci,

Ter na kmete odturismo danke,

Neka dvaput u godini daju, -

Pa kakvi su i malo je za nje. —

A što carski iskaše fermani,

Da mu damo u nizame momke,

Biva našu djecu gjaurimo,

U moskovsko odjejući ruho,

A to kleto odielo opeto

 Za Turčina ni pristalo nije,

Nit je kada na Turčinu bilo;

Jer se miti i klanjati smeta,

A nije ga ni pogledat liepo;

Da ga nadreš na hrastovo kolje,

Sve bi vrane u sela bježale.

I tu smo se caru oduprli,

Što rekosmo pravo kakono je:

Da mi za njeg s rácom vojujemo

I čuvamo carstva od brdjanah,

A davno bi Bosnu podkopali

I njegovu dodijali gradu.

I tu našeg nadprsmo dušmana,

Koji cara na zlo nagovara,

U krstove da nas puti punjke,

A to bi nam istovjetno bilo,

Da koljemo za kurbana svinje.

Nu! junaci i gorega jada,

Što nemogu učinit dušmani

I carevi bijeli fermani,

Hoće Vlasi da urade sami;

Kako Zeko sjede na Cetinje,

Da brdjanom vlašku pravdu daje,

I naša je zanjušila raja,

Pa vilaši u jelovo granje.

Eno znate šta Banjani rade,

Kakvo djelo učiniše krvno

U carevu i našemu zdravlju,

Hoće da jim ni stražanah nema,

Pa da rade što je njima drago;

A s njima se i Zubci sroktali!

Eno hule Vučilovo krenù,

Pa mu kući ni povratka nema,

Ter evo nas zarobilo samo!

Zaludu nam konji i oružje,

Zaludu smo na okupu vojnu;

Hajde tko će u kmetove sići,

Da prividi što ljetina daje,

A kamo li da gotovu jamlja;

Vjera moja, nepomagala me,

 Ono samo po planini vrlja,

A svi u njeg očim su uprli,

Pa da komu proromoniš gorku,

Bi ti devet za ciglenu dalo;

A da štapom omarišeš glavu,

Bi je svojom platio krvavom;

A da ciglog u putila stegneš,

Bi podigli bajrak na Grahovu.

Već šta ćemo Age Trebinjani!? –

To govori Ćatić Ibrišaga,

A sluša ga tri stotine Agah;

Sve su Age níkom poniknuli,

Dok su težke misli probavili,

Pa po tome sborili su Turci,

Kako komu redna dopadala,

A svima jim težko pojednako;

Pa na jednoj svi su zaključali;

Jer su skladni uviek oni bili

Štogodir se oko raje radi.

Svi rekoše, na noge skočiše,

Ter kôli jih na vijeću bilo,

Toliko se nabroji puškarah,

Čiem bi dlanom o dlan udario;

I još svaki po kog vodi druga,

I zelena ponieli barjaka,

I konji su i oružje bojno

I topuzi i nadžaci ljuti;

Konji trču, Trebinjani viču:

U potjeru na hajduka Luku!

Pa još više pristalo delijah,

Gdje vidiše da nije na vojsku,

No u sela i na savardake,

Gdjeno njima ružno biti neće

Sa babama dijelit mejdane

O janjeće i ovnujske glave.

Maleno je povriemilo bilo,

Kolik što je od podne do mraka,

U sela su zajazili Turci

I na zgodna popali noćišta,

Gdje se koji boljoj časti nada.

Kad ovaki strvni gosti dodju

U kršteno selo naposamo,

Kako listom gori selo pusto,

Kako biesom biesne pohodjani;

Koli jadni strahuju kućani.

Dok su gosti večerali kleti,

Večerali pa i podrienjali,

Ki su od strah mogli hajdučkoga

U vlaškome sana selu naći,

Ki nespáli, jesu straževali,

Da hajdučka puška neopali.

Taka jedna noćca omrknula,

Puna straha i čemera ljuta

U Zubačkom okolišu cielu,

A još crnji danak osvanuo

Osamljenu domu Vukalovu:

Majku su mu savezali Turci,

Jer neznade kazati za Luku,

Za kolac je osudili Turci,

Dok joj sinak nezamieni glavu; -

A ljubu mu za rep sombirali

Ibraginu debelu kulašu,

Da jim nadje u planini vojna. –

Ibro jaši pretila kulaša,

Preko sela savikuje druge,

A druzi mu srenali seljane,

Gdje se koji dočepao koga,

I težaka od ratila svoga,

I čobana od torova stana;

Sve pod barjak saletili Turci,

Što jim može zahajkat hajduka,

Kad zasjednu oni u ždrijelu. –

Osman nosi zelena bajraka,

A za njime četa mješovita

I mamenim na konjma Turakah,

Pješe raje i bez opanakah;

Ibro viče i kulaša mami,

 Vukalova jadna ljuba cvieli,

Omlaćujuć drvlje i kamenje;

A to gleda sjerotinja raja,

I kumovi i surodjenici,

Ali tko će da se moli za nju!

U takomu kivnu sužnjevanju

Svakomu je svoja glava draga...

Mà se smio Vuko iztaknuo:

Aman Aga! za besu junačku,

Pusti žensku k svomu domu glavu,

A nek moja za njezinu podje!

Ja ću tebi uhoditi klance,

Ja ću tebi izvabit hajduka,

Na moju će prije vjeru doći,

No na ženske nevjerovne glase. –

Turčin bješe, za Boga znadjaše,

Pa žensku je odriešio glavu,

Pa htijaše da Vukovu veže;

Al i Vuka vjera izdriešila;

Jer seljani za njegovu stali,

Pa je Turskoj četi vodja Vuko,

A taoc je glavom četeniku

Za hajdučku u planini glavu.

Kad su bili u planinu gluhu,

Raju šalju zahajkati Turci,

A oni su prisjednuli klance,

Da gotova ulove hajduka;

Konj do konja preko krša bojna,

Ciev do cievi u kamenu ljutu,

 Reć bi gora da udari crna

I topovi sa Cetinja bojni,

Da ti nebi plahnuli se ljudi,

No bi smjeli dočekati vojsku;

Ali strah je junačina grdna,

Što se penje na turačke glave,

Kano Luka na jelove grane,

On čeznući, odkale će Turci,

Da nahrani drugaricu mesa; -

Oni behnuć, odakle će Luka,

Da vezana vode na Trebinje,

Ja l’ mu nose na prokolu glavu.

Liestor svatri samohrana diljka,

Kako sgrmi, neostala pusta;

Jednoč ciknù, a triput odriknù

U pučini tihe pustorije,

O skrižali hridovijeh jazah,

Rekó bi je namienjena bila

 Za glasnika samrtnog vapaja,

Kad mučenik u muci se nadje.

Mah se sjeti na jelici Luka,

Da je muka natjerala Vuka,

Da on išće po zalomu kuma;

A rekli su i vjeru zadali,

Kad su puške punili slivanke

Troljetnikom suhim tučenikom

U potrebi da je pouzdano:

Kad Vukova u podgorju drekne,

Da Lukova iz gore odjekne;

I ta puče, ognjem nevarala;

Pa kôli je niz Moraču brdah,

Sedam u vis a sedam u nizo,

Toliko jih u dolinu svali,

Kan da svi su upali na Turke,

Toliko jih spopadè briganje,

Huda strava i žensko bojanje,

Koje nije ni kod kuće drago,

A kamo li u razboju ljutu.

Zlu se Turci dosjetili znaku,

Pa rekoše da jim dobra nema;

Jer se vlaške dovikuju cievi.

Na noge se! buljukbaša viknù,

Himbu nam je podvrgao Vuče!

Nije nama ovdje dočekanja;

Da spanemo na goliju ravnu,

Gdje se vidi koliko je Vlahah;

Ako mogli s njima vojevati,

Hoćemo jih živo dočekati. –

A potrčni i na bijeg Turci

Pobjegoše što jim noge daju,

Ki su bili uz planinu zada

Sad su prvi niz planinu druzi. –

Potjera se od starine zvala,

Kada Turci tjeraju hajduka;

A sad hajduk protjeruje Turke

Niz šikarje i niz vratolomje.

Ondje kapa, ondje puška mala,

Njegdje borme spala i dugaljka;

Ondje škripac zavalilo kljuse;

Al se Turci pouzdali u se,

Pa zaprieše na goliji ravnoj,

A sustiže i četa goranska.

Dva su cigla zavjetovna druga,

I još s njima prislonio Vuče,

A za njime desetina glavah

Domaćijeh i neopravnijeh;

Gdje stigoše tu se i tučiše.

Nješto malo odloži pušakah,

Uba malo pustih osta kapah,

A poviše za zavoja ranah,

Ali nisu za duga pjevanja.

Nenad svoje omrsio ruke,

A Vuk oštre ostrvio zube,

A Luka je zgledó bajraktara,

Pa ga viče na dobru putalju:

Da si lani pobjegao bajro,

Danas te je stignula dozivka!

Nije svakad u bježanju zdravlja. –

Puče šarka od obraza sjajna,

Obraz svanu od njezina žara,

A bajraktar padè od udara.

Mniše bajro da upade s trka,

Ali više neodiže brka.

Družina mu udje bez barjaka,

A zar njetko mari bajraktara? –

U strahu su plahovita krila,

Pa mu kletu ni sustanja nema;

Gdje bi drugda i dan hoda bilo

Od tog pada do Trebinja grada,

Tad padoše do užine Turci;

Pošto pali koma kazat znali

I tjeranje i bježanje kruto,

Pa take se nekazuju stvari,

Da jim nije na manjak junačtvo;

Svak’ će svojoj ljubi poviditi,

Što će reći u potjeru poći,

Sjem znat neće bajrinica mlada,

Kad će bajro iz potjere doći.

Povili se nad Zubce oblaci,

A rekoše Turci Trebinjani,

Da se hajduk u gori neganja,

A u raji da nije uzdanja,

Gdje jih sila s njima udružila;

Sila raju i kumuje s Turkom,

Sila s njim jih i na vojsku sprema,

A pak sila Bogu mila nije;

Al sa silom svašta Turci rade,

Pa kô rade, tako jim valjade.