I. Hajdukovanje
Bože mili, na svemu Ti hvala!
Sinoć Luka s ljubom večerao,
Jutros rano obuva opanke,
Što mu vrzla preko noći ljuba;
Obuvače čvrsto spinja Luka,
Bi reć kani préo gore crne
Ono sedam sve zgaziti brdah;
Petlje bere, u tle oči vere,
Bi reć nješto skrivio je težko,
Pa da mu tko i žut dukat daje,
Nebi od njegi iznamio rieči; -
Na noge se popeo lagahne
Ter preprti na uprte torbu,
A po torbi struku preturio,
Dugu šaru jamlja po srijedi
Ni stalo mu nije za malijem,
Jer dugoj je lahko steći male;
Ljut jatagan pojasu dodava,
A gleda ga ljuba iz prikrajka,
U bielu se lišcu promienila,
Ma mu ništa nije besjedila;
Jer može se u zloj desit ćudi,
Pa će právu okarati ljubu,
Mješte drva il kamena ljuta,
Ja ľ nesrećne nečesove glave,
S kôm se vojno razmedjiti sprema.
Pošto sjajnu šaru dobavio,
Preo kućnjeg praga prevalio,
(A taj mu je planina vrletna)
Niti veli s Bogom ostaj ljubo,
Nit’ joj kaže kô će doba doći,
Da ga čeka vjerenica draga,
Ni do kog će prijatelja poći;
Pa tako je težko razstajanje
I za ljubu velo razkajanje;
A u tom su tvrdokorni ljudi,
Pa nećemo njima zamjeriti;
Jer imaju brigah osobnijeh
Što netreba da kazuju vojni
Pokraj svojih stajah mahnu Luka
Gdje mu bleji na uranku marva
Pa ni njoj se javom neprijavlja
Kraj volovskih prolaz priuzah
Neveli jim s bogom hranitelji
Pa i milu promašio majku
Gdje mu gnâše u popasak janjce,
Što jih čuva za šesdeset lietah,
Osim što je tkala i ljuljala,
Pa jih jošter svrstovati znade.
Na nju Luka hitì oči vráne,
Reć bi da je prijekorom kara,
Što mu nije brata odnihala,
Koji bi ga sliedom slijedio,
Pustom glavom preo svieta pusta.
Bi joj rekó s Bogom ostaj neno,
I prosti mi hranu rodjenice,
Al je svaka žalostiva majka,
Kad se česvu pridomišlja jadu,
Ma je majka sjetna svakojako,
Pa nesluti dobra putovanja,
Jere nema blizu sborovanja,
Zborovanja a ni pjerovanja,
Da bi njemu taka preša bila ...
Ništa njega nepitala stara,
Jer može se u zloj desit ćudi,
Pa bi pravu okarao majku,
Mješte drva i kamena sinja,
Jal’ nečesve ukobljene glave,
A pak njemu oprostila hranu
Jer je Luka blagodaran majci,
A mnogo se i nekaje stara,
Što mu ništa govorila nije
Jer bi svoga uvriedila sina,
Miešte drva i kamena sinja,
Pa mu žao ostalo bi na nju.
Odè Luka mahom mimo majku,
Mimo svoje dobro svevekoliko;
Nigdje njega suza neožarì,
A svugdje ga tuga opečali, -
Al’ ništa ga nemože da vrati.
Pratila ga nazorice ljuba,
Jer ljube su srca nježnijega,
Pa od sina dalje prate druga,
I koma se razstaju od vierna.
Kad na razboj izmašio Luka,
Vrnù oči i nehtijuć vrane,
A na svoje jadno stanovanje,
I na svoje nebogo imanje,
Gdje će njemu ostanuti pusto,
Bez vidoka i prez nastojnika.
Kad ugledà svoju ljubu viernu,
Gdje za njime bosa teče tekom:
I u njem se srce razkajalo,
Pa sastavlja oko ljube ruke;
Da tko vidjè, ljubi je, rekó bi
Al’ bi svoja ogriešio usta,
Jer tu nema puno cjelovanja,
A ljubavi uviek izobila,
Bez miljenja i prez zagrljanja,
Pa njihove čari šapću duše,
A srca jim sbore utajana,
A medne jim nijeme su usne;
Istom one riječju procvanule,
Ko ružični cvijetom pupoljci,
Pa vjerenik vojni besjedio:
S Bogom ostaj moja ljubo vierna!
Pripazi mi siedu roditeljku,
Da joj žao neostane na te
I na mene gojenika svoga;
Jer će meni mrijet biti težko
Ako na me suzu pusti gorku;
Za Bogom je roditeljka prva,
Pa i tebi ko i meni ljubo; -
Pazite se i pomažite se
I pašite sjerotinju nadom,
Dan za danak i Gjurgjev će doći;
Ako nama Bog i sreća dade,
Vaše tašte neće biti nade.
Čuvaj doma i kod doma blaga,
I dočekaj prijatelje harno;
A kad Turci na konak ti dodju,
I njih liepo podvori svačijem,
Medenijem a i pečenijem,
Sve jim podaj, a svog nedaj hara,
A to sama i bez svjeta znadeš;
Ako li te upitaju za me,
Pravo kaži ni slagati nećeš,
Otišó je k bielu Manastiru
Pričestit se i Bogu moliti
I podvorit’ biela Manastira
Rad zavietah svojih golemijeh.
Tako Turkom kazivat ćeš ljubo,
A ti posti danu Vidovomu,
Da te čuva nevidovna jada,
I da vidiš vjerenika žudna
Kadgodj ljubo u vijeku svomu;
Još ako ti dobra sreća dade
Od utrobe izza mene sina,
Izniet ćeš ga k bielu Manastiru,
Pa imenom krstit Vidovijem,
Nebi l’ bolje vidjevao dane,
Neg’ što mu je vidjao babajko,
Pa babajka pomenuo svoga,
Boljom srećom i božijom daćom; -
A nemoj se priudavat ljubo;
I pet putah da prelete ždrali
Sa sinjega mora na Dunavo,
Pa toliko da se putah vrate,
Pa da ti tko i istinu kaže:
Dokle kobne neobidješ klance,
Gdje su moje kosti trli vuci,
Ako bi te tko upitó ljubo
Na junačku vjeru vjerenitu,
I svetijem zakleo Jovanom,
A mužka je pod oružjem glava,
Na koju sam okrenuo stranu,
Valja vjeri vjerovat junačkoj,
Ne laži mu no mu pravo kaži,
Neka makne na Korita ravna,
O Gjurgjevu kad zaviju vuci,
Po zelenu omarovu lugu,
Kud god krene proz vito omarje,
Nek zapjeva što je za junaka,
A pripjeva što mu duša traži,
A za kapu djene obilježje,
Krstašicu omarovu granu,
Da negubi prez nevolje glavu.
A poznat će gorsku haramiju,
Po crljenoj kapi oštruljici,
I po tokah na prsijeh sjajnih,
I po ljutu golotrbu nožu,
I po struci kitah kostretnijeh,
Srebrenijem ovijenih nizom,
I po sjajnu dugu džehverdaru,
Gdje ga gladi preko krila vierna,
A na stieni junak se odmara,
Il padalo ili vedro bilo,
Ili pije na razkršću pivo,
Prohodnika i nezazirući,
Van da bi mu štogod trebovalo,
Pa zaište za ljubav junačku,
Pa volja mu dati, netajati,
Jer za više prepiranja nema;
Tako ćeš ga ubaviestit ljubo
Sbori Luka i više besjedah,
A ljuba ga sa jadom pogleda,
Biedna ljuba stoji zabludjena,
Kano hladna na razkršću stiena;
Jadila bi, plakala bi hudo,
Al će svomu zadat rane vojnu,
A vrnut ga zna da kući neće;
Kloni lišce, crne vedje svija,
A na srcu cvijel zauzbija…
Tek mu veli na razstanku težku:
Zar ti ode u hajduke Luka?
Pa po tomu već govora nema,
Bielo žarom žarilo je lišce,
A puče joj srce u njedrijeh,
Pa ako je koja od ovijeh
Junakinjah kadgodj suze lila
Pri nemilu toli razstajanju,
Ni ova jih kratit mogla nije,
Pa neće joj rugati se vile,
Jer i hladni rosu rose kami,
Kad jim žarki pritužuju plami,
Tere svoje znojom muke kale.
Granu žarko po selu sunašce,
Stara vrati iz popaska janjce;
Jur su svakom’ od ručanja doba,
Al na ručak majci snahe nema;
Pa su doba i od užinanja,
A nje nebi ni na užinanje;
Žarko sjede pa izadje sunce,
A nevjeste jošter k majci nema;
Staroj majci dugo danovanje,
A njoj kratko bilo zagledanje;
Jer je glêla, a nepregledala,
Nit’ vranijem očim’ dostizala,
Sinje gore i urvine biele,
Od Javora pa do Durmitora,
Što su vedro za nebo prirastle,
I s bielim’ se grle oblaciem’,
Kud će vojno njezin putovati,
A gdje li će vojno stanovati,
A gdje li će noćevati vojno;
Gledala jih pa jih je i klela
I svojijem opasala jadom:
Sinje gore, vi nebile puste,
Ni mojemu neobične vojnu,
Ni njegovoj od zle kobi glavi;
Nežal’ te mu hlada bukovoga,
Ni kladenca vrela studenoga,
Nek umoran nije željan hlada,
Neka mojih neosjeća jadah;
A vi biele po gorama vile,
Hranite ga a i branite ga,
I drugujte, al nemamite ga,
Jer ako mi zamamite vojna,
Ja ću ići za goru na vodu,
Pa ću mutit bistricu vodicu,
Gdje sjedate pa se ogledate,
Ter zabludne mamite junake,
Na jabuke i na crne oke
I na zlatne vlase očešljane,
To ću vama vrelo pobuniti,
Neće vam se lišce sjenovati,
Ni zlaćene kose prelievati,
Pa nećete mamiti momakah.
Tako neva nabrajala mlada,
Dok bjè danka bez nemila mraka,
I obila i gore i vile,
Jer od tijeh gorah prostranijeh
Još je njejna prostranija mešta,
A još su joj obilniji čari,
Nego što su ti vilinski dari.
Sunce leglo i jurve zaspalo,
I minulo doba večeranja,
Sve je palo pod koprenu crnu,
Na nijemu šutnju odazvano,
I ratari i čobani mladi,
I koji su pogubili ovce,
A i marva u torovih spava,
Al’ starica još nevečerava.
U to doba i nevjesta draga;
Pa da rekneš, dragi pobratime,
Od druge bi pamet odskočila,
Ja l’ se nebi u dom ni vratila,
Ona muči, ništa ne povieda,
Niti plače, niti koga kara,
Niť svekrvi svoje kaže jade;
A svekrva kó i ona znade
Kobne mjere sina utajati,
I na svoje rane privijati.
Tako dvije druge boravile,
I sjerotne dneve prometale,
Snaha stoku muze i sabraja,
A svekrva na pašišće ganja,
Snaha snuje i tkalo podtkaje,
A svekrva predivo joj daje,
Hljeba ima, i smoka imadu,
Što je božja udielila daća,
A Lukova ruka dohranila,
Pa se hrane i oda zla brane.
Kod svekrve nevjesti je liepo,
Gdje svekrva za kćer snahu znade,
A još ljepše: kod nevjeste majci,
Gdje se štuje vojinova majka,
Od svojijeh draža roditeljah,
Pa velimo da jim nije ružno.
Tko će ići, da dostigne Luku!
A nebi ga dostignule vile,
Pošto se je s ljubom razstanuo;
Daleko su odnieli ga biesi,
Gdje bi konju do užine bilo,
Tu je njemu do ručaonicah;
Nit’ ga sreta tko, ni kud će pita,
Niti mu je stalo kazivati,
Jer ni svojoj nije kazó majci,
Al na duga dnevu putovanja
Susrete ga kume Vukašine,
Dobru sreću nahvalio Luci,
Vuku bolju odužuje Luka,
Pa kum kuma radi želje pita:
Daleka li putovanja kume?
Znaš li da je vjera u kumovah,
Koja doslje izdavala nije,
Jesti vjera u krstnih kumovah,
Tvrdja nego bratah i sinovah,
Pa ću ti je potvrditi kume:
Evo sam se puškom zametnuo,
Ostarjelu majku ostavio,
I vijernu na ognjištu ljubu,
I sve moje sjeromaštvo pusto;
Nije majka za oglušivanja,
Niti ljuba za odbjegivanja;
Nit’ je kuća za razkućevanje,
Al je meni pri na glavi kume,
Valjda znadeš da ti nepoviedam,
Koje su mi na plemenu kletve,
Da neimó od zakletve sina,
KadoTurke neokaljó ruke;
Mog’ su djeda pogubili Turci,
Pa moj ćaća promašio kletvu,
Nestigla ga, a neokajó je;
Pa i njega cvijelili Turci,
A kletva je preložila na me;
Znaš Vukase, davno nije bilo,
Pa i mene Muja srazit šćaše,
Pa zavali njegdje klanac Muja,
Jer mu u tudj ebješe duge ruke,
A pizma je težka u Turakah,
Kó i mrtva u rukama glava,
Hoće rieti Vukašine krivo,
Hoću dopast biede na ognjištu,
A za prava Boga pravednoga;
Mislio sam na svakoju ruku,
Pa sam jedno domislio kume:
Volim mahnuť preko gore crne,
Žir zobati, s lista vodu piti,
A u torbi glavu prenositi,
No u domu strahovati svomu,
I straviti majku i ljubovcu,
Rano raneć, kasno dohodeći,
A od svog se uklanjajuć blaga.
Evo odoh u hajduke kume,
Neodaj me bez golema jada;
Već ako vi dozlovjede Turci
Il za zulum, il za moju glavu,
Neka tvoja pukne viš Koritah,
Odpuknut’ će moja sa Javorja,
Potom ćete poznavati Luku,
Ako vama trebovao Luka,
Il rad vaših, il svojijeh mukah;
Vjera vi je, izdati ve neće.
A tako ti kumovanja kume,
Ako mojoj bude nužda majci,
Radi soli, jali hljeba biela,
Nemoj je se oglušiti kume,
Porad Boga i poštenja moga,
Na junačko tvrdo dugovanje,
Ako sreća pokloni nam zdravlje.
Pa pri tom se razstali kumovi;
Štono ostà, veli odlazniku:
Blago tebi junačino drevna,
Gdje si mogo srcu odoljeti,
I staricu majku preboljeti,
I ljubovcu ostaviti viernu,
Da na jednoč zavrgneš sužanjstvo;
Svi ćemo mi tebe spominjati,
Kad nam porez il komore dodju,
Ili panu na konak stražani,
Il potjera zatraži uhodah,
Mi ćemo se zlopatiti Luka,
A ti ćeš se pokojiti divno,
Pijuć hladno pod Omarom pivo,
Gdjeno kosov zulumčaru sudi,
Jer sudjavi u selu mu nema,
Ni u selu ni u polju ravnu,
A kamo li u bijelu gradu,
Hajde Luka u sto dobrih časah,
Sreća tebe u goru odniela,
Pa ti ona godila u ždrielu,
Ognjilo ti ne kratilo žara,
A desnica neosegla maha,
Vedro oko ciljnoga pogleda,
Pa i krivo da bi poglednuo,
Pravo palo komu se poslalo,
Ko u kolu rumena jabuka
Namienjenoj u krilo djevojci.
Gledale su iz sela seljanke,
I bijele iz Zagorja vile,
Gdje se Luka s ljubom razstanuo,
I gdje Luka oprosti se s Vukom,
Pa plakale u selu seljanke,
A pjevale na Zagorju vile;
A da nisu vile zapjevale,
Tko bi znao kud umače Luka,
Kad očinjem ukradè se vidu,
A šta li je naumio Luka?
Pa kaži nam, pjevalice divna,
Ti koja si pratila i Marka,
Sa bijelim lišcem i gr’ocem,
U zelenú goru omarovu,
I njegova vodila šarina,
I razboje kazivala Marku,
I desnu mu umivala ruku,
I brijedku masatila cordu,
Pa i rane vidala krvave,
I kitila za kalpakom perje,
Pa izgore poklicala divna,
Ter u sela sanosila glase,
Neka momci znadu i junaci,
Kuda prodje, gdje prenoćì Marko,
Gdje li Marko mejdan okaljao
Crnom krvlju suparnika svoga,
Pa si Marku i smrt povidila,
Kad će usnut pod jelikom Marko,
Pa si vilo i sahranila ga,
Na Urvini kraj studenca hladna,
I njegova do njega šarina,
Šarca siva jesi zaronila,
Al Marka si poživila vilo,
Jer ti ga je srcu žao bilo,
Ter ga njegdje u potaji hraniš,
I opajaš pivom životnijem, –
Daj! nisi li pregorkinjo draga,
I ovoga pratila junaka,
Rad ljubavi Kraljevića Marka
I njegova po Krajini glasa, —
A nije li i Lukova majka
Trudna sjela na plandišću mlada,
Na planini a na vilenici,
Ter tu svoje breme olakšala,
Umila ga a nepovijala,
A vi došle ter mu kumovale,
I bilje mu od urokah dale,
Da ga nebi urekle seoke,
Crnooke Zubačke djevojke,
Pa se vašeg oglušio dara,
Kumovanja i omilovanja,
Kada bude za bojna mejdana;
Nješto tako vele nam bajanja,
Jer on odè, a nekazà majci,
A za njime pa nejadi majka,
Valjda znala pa se i nadala,
Tom zaročnu danku i razstanku.
Kliknù biela s vilenice vila:
Evo Luka proz planinu prodjè,
Proz planinu proz jadikovinu,
Jadikujuć svoje sudbovanje;
A mi s njime gorom putujemo,
Jer smo njega čedom kumovale,
I ljuljati majci pomagale;
Al ga stara plaho milovala,
Kó zenicu vida očinjega,
Pa mu težko ostavit je bilo;
Al su naši odolili čari,
On jur natrag k miloj ljubi neće.
Vjetar diše, gora romoniše,
Puna gora tajna razgovora,
Tko njom idje, i s njom zborit
znade;
Grede junak, s njom se razgovara,
Kó da ima vijerna drugara;
Al sám banù pred bijelu crkvu,
A gdje bi tu biela crkva bila,
Od svud gore nemile i puste,
Sa sve strane uvalile stiene,
U mašinu crnu uvijene,
A šikare sdumale se guste,
Nikut sela, ni bijela stana,
Pa da bleneš tri debela dana,
Nebi ništa zadesio živa,
Van da orla jal sokola siva,
Gdje se penje uz stiene niz stiene,
Da ga grozna samotinja mine; -
Al tu ima osvećena crkva,
I bijela zida samostana,
Ozidana kano i tesana,
I uz vele zavjete nizana,
Pa je nije poharalo vrieme,
Niti su je plienili hajduci,
Nit’ srušilo zrnje od topovah
Nesretnoga rata Omerova,
Kad Ibrahim-paša puškaraše,
Na nju za tri danka bez
prestanka;
Dosta crkva milostinje
prima
Od sve sedam uz Moraču brdah,
Dosta biela ima polaznikah,
I zavjetnih i nezadušnikah,
Sa četiri, osim brdah, strane;
Jer u njoj su moći Vasiline,
Što narodi štuju i cjeluju,
Poraz raznih biedah i nezgodah,
Pa jim uba dobra molba biva,
Pa tu čudna trate svetkovanja
I strižena čine kumovanja,
Kumovanja i bratimovanja,
I junaku junak vjeru daje,
Pred moćijem svetitelja divna,
Rukuju se i preklinjaju se
I grle se i krv crnu ližu
Jedan drugom iz obraza biela;
Ruke ruče, da se neizdaju,
Kletve meću, da se neodaju,
A kry ližu, da zalogu tvrde
Kako svoje požaliti neće
Za vijerna izkapiti druga;
Svakom crkva utočište daje,
I ništijem ko i bogatijem,
I putniku a i nevoljniku,
I zabludnu gorskom odmetniku,
Koji bludi, ne da puku hudi,
No da svoju priukloni glavu
Od zuluma i od noža kruta,
I da koga okaje brajana.
E to ti je pod Ostrogom crkva,
Biela crkva u pustoši mila,
Kano ruža u pó polja biela;
S nje krst zlaćen sjajnim gori
žarom,
Po caklenih hridih odasieva,
A skalni se hridi smiju na nju
Tihim mirom i slobodom
zlatnom.
U crkvi su Božji ugodnici,
Što svijetske odakleše časti,
Tašte pùti odrekoše slasti,
Ter se gluhe u svodove druže,
Da bez strasti samotinji služe,
A tajstvena žrtvenika dvore
Uz krieposti i postove spore,
Rano raneć i metanišući
I molenja u sbor čitajući,
Svaki za se, a svi za svakoga;
A kad kakva prieka muka dodje,
Ja li rodu ja li zavičaju,
Ja l’ njihovu skrišnu samostanu,
Gotovi su vriedni samotnicil
Sklopit knjige, a jamit oružje,
Pa i ono njima pristojano,
Jer su mu se svikli u djetinstvu;
A kû žicu uzme čedo na se,
Ta ga grebe i pod siede vlase.
K crkvi tamo i naš teče Luka;
Rad šta tako k crkvi teži naglo,
Da se sjećaš sjetiti se nećeš,
A da gataš pogoditi nećeš;
Jer nevodi za ruku djevojku,
Da prstenom š njome vjeru veže,
Niti vodi sebi lična druga,
Pobratimstvo da utvrdi š njime;
Il ćeš rijet, k crkvi teče Luka,
Da se striže na zavjete težke; -
Prilika je, ni to biti neće,
Jer je momak omašite dobi.
Da pitamo Milu Igumana,
Stono sjeo pred crkvene dveri
U vječitu hladu šimširovu,
A do njega murve ocvjetale,
I kostile opružile grane
Sa vinikom vitom ovjenčane,
A proz njiha i voće i cvieće
Mirisavo razprelo pupoljke.
Starac sjedi u mrku odielu,
Kó da mu je kuća izgorela,
A crljením spaso se pojasom,
Kud mu brada strunila se biela,
Pa to crno začinila ruho,
Na lievu se podnimio ruku,
A desnicom brojanice sbraja,
Ter on gleda na stazne sastanke,
Gdje se stiču iz lomnih točilah,
Kano na ston rieke iz vrijelah,
Tko će njemu na uranak doći.
I dobro mu nahvalit jutarce,
Ja li česvu knjigu donijeti,
Ja ľ bogalja privest bolestnika
Na molitvu i na ozdravljenje,
Il dovesti gojena jaganjca,
Rad podatka u stočnu imanju,
Ja l’ bijela kabó doniet mlieka,
Za debela blagoslov skorupa.
Istor momak hrupi na sastanke,
Pa pokroči k samotniku starcu,
Kapu skida do zemlje se sliega,
Dugu u tle poronuo šarku,
Pa on častnu metaniju daje,
Po tom starcu i desnicu ljubi; —
Blagosovom njeg miluje Mile
I pita ga za putničko zdravlje;
Namjernik mu tiho odpovieda
Desnom dvoreć rukom na prsijeh:
Sveti Otče! potreba me ganja;
Nije glad ni golotinja naga,
Da me hraniš i odjeneš ruhom;
Već sam žudan pitje od nebesah
I duhovna vrla razgovora,
Za grieh korbe i pomilovanja;
A ti griehe duhovniče karaš,
Griehe karaš, grešnike nevaraš;
Ti jih karaj, izpovjedit ja ću,
A na tvrdu vjeru svešteničku:
Evo sam se Bogu zarekao,
Da ću ići u goru zelenu
I odmetnut u hajduke glavu,
Jer je meni muka dojala
Od Turakah, od progèniteljah;
Kad u selo, al u selu Turci,
Kad u polje, al i tu su Turci;
A mene su zazlobili kleti,
Ne s hrdjava djela ničesvoga;
Nisam Otče poharao Turke,
No su mene oni plijenili,
I triputa u vijeku momu;
Nisam otče ubio Turčina,
No oni su smakli djeda moga,
Pa je na me složila se kletva,
Da nemogu da podgojim čeda; -
Nisam otče ni opsovo Turke,
No oni se krstom zalagaju,
I častnijem tvojim
petrahilom,
Pa i svetog potresaju Vasa
Gdjegodier me sakobiše Turci;
A vjera mi podnijet nedade,
Da me takim časte pozdravljenjem,
A na prava Boga neviernici,
Pa sad na me ulomili zube,
Gdje jim nedah odagnat ovacah,
Ter prijete do u mrtvu glavu; —
Pa ja mišljah na svakoju ruku;
E da bi jim vjeri vjerovao,
U nevjeri vjerovanja nema,
Hoće moje kosti izlomiti,
Pa na kraču hraniti me majka,
Ja l’ me hitit u tavnicu tavnu,
Pa mi ondje kosti otrunuti,
A što živa nesagnjije mesa,
To će hrti po bunišću vući;
Volju da me stravom strave vuci
Po lozniku i po omariku,
No kod kućnog mog imanja Turci;
Meni moje za manguru blago,
I ljubino ljubavno gledanje,
I majčino milo milovanje,
Koja me je ponela s bojazom,
A s većijem odnihala strahom;
Pa strahujem odkad se poznajem,
I kad spavam o zlobniku sanjam;
Pa što bi mi tako domovanje
I sužanjsko jadno živovanje?
Bolja su mi tri ciglena dana,
Gdje neima o Turčinu glasa,
Nó stotinu da navršim lietah,
Kud kopito okrutničko šeta;
Koja me je odhranila skupo,
Ta sudbina drugoj dat me neće; -
Pa što bi ti dulje besjedio,
Kad sve znadeš, divni Igumane,
Sám u hladu sjedeć šimširovu,
Kő i oni, koga bieda ganja;
Već molim te, brižan korioče,
Što svačija pomanjkanja karaš,
A nevaraš Boga istinoga,
A miluješ sakrušene duše,
A nikoga na zlo nagnat nećeš,
Nebi l’ moje okarao griehe
A pokornu omilovó dušu
Dobrim darom nebeskijem žarom;
Nisam otče vjeri pomanjkao,
Nit vagnúo kome sam je dao,
Niti brata odô nevjerniku,
Niti zado biede susjedniku,
Nit na žao učinio majci,
Nit’ tudjega tora prekročio,
Nit’ inoga preljubio druga,
Niti momku skudio djevojku,
A nit čijih stravio
janjacah,
Niti čije pčele učinio,
Nit’ sjerote štetom
ucvielio,
Nit’ prosjaka otjerao s
vratah,
Nit’ na himbu zaujeo bratah,
Nit’ častnoga posta potrapio,
Ni praznika poslom potratio;
Grešnik jesam, jer bez vine
nisam,
Al se Bogu nizim i podajem,
I za moje sve hudobe kajem.
Poklam starac saslušà grešnika
I ocienì otuženja prieka,
Riješi mu, što je za riešenja,
A hvali mu, što za hvalu bješe,
A malo što ima za karanja;
Pa ga u hram privodio smirna
Do častnoga na trapezi kvasa,
Ter mu prisnu okriepio dušu
Mrvom biela hljeba pšeničnoga
I kapljicom piva lozovoga,
Da mu hljebac gladovat nedao
Tajna žara nebeskoga dara,
A da vince duh mu ogrijava
U mrzloći griešna djelovanja. –
Tu mu Mile brašljenicu sprema,
Ko vječnijem što putnikom daje;
A tì putnik neišće mu ine,
No se bije u široke grudi,
I pred tajnu trapezu cjeliva;
Pa dočim se Bogu pomolio,
Da mu neda poginuti duši,
Da mu kobi zle na putu kruši,
Pa da mu je srećno putovanje,
Dotle odprô škrinju Milutine,
Skupu škrinju u srebrenu kvieru,
Pred kom žari uljenica žarom
I dva steća stupa voštenika
I u danu, kad klisara čuva,
I u noći, kad Iguman spava;
Ter Milutin Luki moći daje,
I zapise od pomoći vele;
Moći jesu Vasa velikoga,
A zapisi Petra Njeguškoga;
Pa duhovnik besjedio Luki:
Podji s Bogom moje djete drago,
Eto sam te podvorio harno;
Nisam sine pivom ni jedivom,
Što no traje od jutra do mraka,
No do sudnjeg da te kriepi danka;
Još eto ti moći od pomoći,
Boga vjeruj, a uzdaj se u nje,
Čuvat će te od smrtna udara,
A ranu ćeš lahko preboljeti
Ako koju stečeš na junaštva;
A steć češ je, promašit te neće,
Rad usviesti i boljeg opreza;
Vino piti, a neopiti se,
I krv liti, a neproliti je,
Nije bilo nit će biti Luka;
Al nemoj je ni žaliti sine,
Jer rane su junačke čelenke,
Mrtve glave neumrle slave.
Ma kad budeš u planini Luka,
Ne udaraj na putnika trudna,
Bio vjera il nevjera huda,
Jer on tuda za nevolju hoda,
Da dobije što mu kuća nema,
Il progoni tudje trgovanje,
Il pronosi skupo dugovanje;
Na tako se nelakomi blago,
Jer i tebi ostati će pusto;
Necvijeli kod stoke čobanah,
Jer će tvoje ujest vuci blago;
Po glavama nemeći ucjenah,
Jer će tvoja sčekat namet glava;
U hajdučke jeftina je ciena,
Kolik mrka u proljetje vuka,
Koji često zarijeva marvu,
Pa mu koža ode za jarčevu;
A ničije necvijeli majke,
Jer će tvoja crna dopast ruha;
Nedebeli gdje prenoćit dodješ,
Nit’ poručuj da se konak gradi,
Nit’ težkijeh išti brašljenicah;
No gdje baneš, nenadom se nadji,
Pa prisjedaj za obćinsku tolu,
Što je Bog dó i danak donio;
Od tebe se ukloniti neće,
A svak će te podvoriti voljno, –
Rano rani, a Bogu se moli
Po osvitku bijela jutarca
I zahodu svijetla sunašca,
Pa mu hvali sunčevo grijanje,
I cvijetno zorom mirisanje,
I ptičicah u grmlju pjevanje,
Ko što one Tvorca blagodare,
I ti skladaj molitvene dare. –
Ajde sine, na dobro ti bilo,
Čuvaj rusu na ramenu glava,
Nemoj da ti ode u bezcierje,
Van kad dodje u prigodu bojnu
Za krst častni i za vjeru slavnu,
Il za vierna osvetit brajena,
Il za vjeru posvjedočit stojnu,
Komu si je založio drugu;
Tada ruse ni žaliti nećeš,
Jer za take zadušbine prave
Oštedjaju harni borci glave
Ko za svoje kralji krune drage.
Težak težku zemlju plugom para,
A zemlja mu sito žito radja,
Pa se kruhom obitola hrani,
I još uz nju mnozi namjernici,
Ter težaka skupa blagodare;
Eto njemu zadušbina vela! –
Duhovnici blagosove daju
I blagdane slavne osveštaju,
A puci jim zasluge priznaju
Sa klanjanjem i sa poštivanjem;
Eto njima vrla zadušbina! —
Svietli kralji sa priestolja sude
I svrstuju na put pravi ljude,
A narod jim pokornostju plaća —
Ih kud bi jim častnija zadaća?
Al njini se nepjevaju čini
Po tudjini ni po domovini,
Veće bojna borca u planini,
Što se druži drvu i kamenu,
Sjajnu diljku nosi o ramenu,
Sa žedjom se hrve i sa gladom,
Al kada mu kobni dodju glasi
Da njegovu dušman kuću cvieli,
Ja l’ njegovu ja li susjedovu,
On nežali do sukoba poći,
Pa dušmana svietu snimi s vrata,
Ter narod ga živa blagosiva,
A kad pane na sukobu krvnu,
Njegovo se nekara ginenje,
Nit’ mu kuka pri opielu majka,
Nit’ mu ljuba mrko nosi ruho,
No s njegovim rod se činom diči
I rodjena ponosi država,
U kolu ga povode djevojke,
I proz goru pričaju putnici,
I u knjige pišu sveštenici,
Ter mu u hram poju spominjanje, -
Pa može li bolja bit mu daća?
Dok sveštenik divno besjedjaše,
Luka staše i metanisaše,
A s rieči mu srce kopnijaše,
Kó kad sunce santu leda kravi
O vrućemu dnevu Ilinovu;
A nužde mu ni sboriti nema,
Za odati namjere potajne,
Budući jih sam sveštenik kaže,
Kó da mu je naćó na srdašcu,
Pa u bielu knjigu povadio,
Tere mu jih čita bjelodano. –
No jur vrieme razstati se bilo,
Pa s Igumnom oprašta se Luka
I s bijelom crkvom i oltarom;
Častne vješa moći o njedarcu,
A svijetlu o ramenu diljku,
A rukom se maša do pojasa,
Ter priloga zavjetna mu pruža;
Nedaje mu, jer ga nema, blaga,
Već srebrene puce od njedara,
Što je momak kovó za vjenčanja
I nosio na pijeru svomu,
Pa po tome ni nosio nije,
Jer bi mu jih uzkinuli Turci,
Ja li na njih porez udarili,
Pa ni sada netrebaju Luci,
Da mu zveče gdje tihoću traži,
Da mu sjaju, gdje sjajanja neće,
A junak će bolje namicati,
Ako kad mu nohat milo bilo:
„Jami otče! podarenje malo,
Pa za moje pouzdanje velo
Priždi dvije svieće voštanice
Pred likove svetiteljah jacih,
Vasilije i svetoga Luke,
Da me Turkom nedaju u ruke;
Ja ću tvoja sliedit svjetovanja,
Ti ćeš moja kobit djelovanja,
A motriti na dva žižka žarka;
Kad uzplamte, u klancu je Luka,
Pa se, otče dobru nadaj glasu;
Kad uzprašti jedna od obijeh,
Kad Lukova s mjesta prašti
diljka;
Moli da ga nevarala žarom,
I kud htjela dare donijela;
Kad suzprašte skupa obadvije,
Vatra pali s obedvije bande,
Tiesno glavi i tamo i amo;
A kad stanu talit se obije,
Znaj da valom bojna krv se lije;
Tad dvostruči molitvu za Luku,
Da odoli suparniku svomu;
A kada bi Bogu drago bilo,
Da zavjetne ugase se svieće:
Namijeni opielo za Luku,
U klancu je posrnuo Luka,
I rusu je usijao glavu,
Pa da Luka neizgubi dušu...“
I nebu se svodi oškrinuli,
I proza njih svetci osmjehnuli,
Što jim mio Lukov prilog bio.
„Ostaj s Bogom otče Milutine!“
„S Bogom pošó sine Lukašine!
Ako bi te nužda dotjerala,
Da poišćeš svetiteljah dveri,
Ako bude u životu Mile,
Vjeruj njemu, kano otcu svomu,
Harno će te poslužiti Mile.“
Odè Luka kano gorsko zviere,
Korak njemu odovud valjade,
Više neg su i dva k crkvi bila;
Jer je junak dušu namjestio,
A srce mu grebe u planinu.
Ostà Mile čisla nabrajući,
Žali Mile što nemože š njime,
Pa junaku zamiera korake,
Al tko bi mu mjerio lagahne?
Neka mu jih biele mjere vile,
Pa ćemo jih upitati divne,
Nek nam kažu na vjeru junačku,
Kuda prodjè i gdje dodjè Luka.
A sad nam je prieko dugovanje,
Da spanemo k domu Lukšinovu,
Da vidimo što mu ljuba radi,
I za zdravlje upitamo majku. —
Bratjo moja, tamo sa daleči,
Kî na blizu s nami niste bili,
Rad ste znati nujno boravljenje
Hajdukova doma i čeljadi;
Da sidjete u selo i sami,
Nebi vama milo vidit bilo:
Sve seoske njive podorane,
I sgusla se bjelica šenica,
Zlatno klasje nadhitilo lišće,
A Lukova podvornica crna,
Po njoj klije trnje i korovlje,
Pa mu po njoj gladni vóci riču,
Što jim na njoj zimovnice nema,
Jer nisu je ralom izorali;
Sve seljanke stoku odagnale
Na planinske ljetne savardake,
Pa stanove smokom napunile,
I planinke vunu očešljale,
I naprele jarine djevojke,
I naplele bijelih bječavah;
A Lukove nestrižene ovce,
Nit’ se strigle niti se solile,
Nit’ mu tkogodj zapise donio,
Da im roge nevrte pamravi,
Copori bi da nestrave janjce,
I da vrane nepogane runa,
A da mlieko napreduje bielo
I za ljetna obilna namlaza
I za zimna smoka potrošnoga;
Tega njima vidočenja nema,
Pa mnoge su poletile s reda
I od vuka i od pustovnika,
Jer jih loše stara čuva majka;
Nečuva jih za napredka gojna,
Već ko da će ostati joj puste;
Što u večer od namlaza nadje,
To nevjesti i njoj ručak biva,
A jutrenju večeraju diežvu,
A za dugu i nehaju zimu;
Jer kada se doćuka do grada,
Kako se je odmetnuo Luka,
Potjera će potjerati Luku,
I stražiti na njegova vrata,
I bijele oplieniti ovce;
Pa s toga se nebrigale druge,
I što mogu svrstovati hude,
Bez vidoka i mužačke ruke? —
E tako su biedne boravile
Polovinu danah ljetošnijeh,
Hranile se ubožnijem gladom,
I pasale nevoljom i jadom.
Čiem susjedi opazili vierni,
Da se k domu nepovraća Luka,
Ljudi bili za Boga hájali,
Kumovi se kumstva spominjali,
A rodjaci krvi i ljubavi,
A dužnici zadužničtva dužna
Dobrotvori zadušbinska čara,
A svi skupa junačkoga hara,
Te se staše navraćati ljudi
U sjerotnu kuću Vukalovu,
Pa staricu pitaju za zdravlje,
A nevjestu za samoću nujnu,
Obedvije za sjerotovanje;
Što kom moglo od desnice poći,
Te jim nitko nekrati pomoći; –
Pa se kuća razgovori pusta,
I sjetna su ogranula lišca
U nebozih tijeh sjeroticah;
Od bližnička ljubavna gledanja
I njihova ugleda se marva ,
I češće jim dimili komini,
I sve jim se udobile kobi;
Tek nevinoj jedan jad je dobi,
Kad k drugama na sijelo dodje:
Sve njezine druge očešljane
I ubrane i vele ljubavne,
Uza zibke čarom obujane,
Zabavljačke drage zibajući,
Mile svoje druge spominjući,
I trista jim dajuć nadjevakah
Od draganja i od radovanja;
A kad ona u svoj stanak dodje,
Niti zibke nit od zibke glasa,
A kamo li da poljulja sina,
Čim bi svoga spominjala Luku;
Nikom niče uza stienu hladnu,
Al stijena jadovna i hladna,
Nit’ njezina dragovanja gladna,
Niti žedna od očijuh suzah;
Nit joj daje tužnoj čežnji glasa,
Nit joj divna zna ureći pasa,
Nit joj može odumienit jada, —
Pa se uz nju kameni Jovanka,
Kukavica kano udovica,
Od sumraka do bijela danka;
Al šta će joj i danak donieti,
Sjem nevoljna prediva i tkanja,
A još više plahovna predanja,
Kad će vrani preletiti crni
I iz gore ružne proniet glase,
Ja l’ u selo dopanuti Turci,
Ter podignut u planinu hajku,
I ucvielit hajdukovu majku, ..
Kuku ljubi, i gore od majke! —
Prem su ženski malosežni umi,
Ma što su jim umi kratkosežni,
To su nježne naglije jim ćuti,
Pa kada se zaveze u jade,
Da ćudljive okreti nemade,
Bi je kobni umorili sluti;
A sluti su što proročka vieća,
Tom, koji jih na žalost osjeća.
Ma nek stanu i sluti i jadi, –
Daj nam kaži iz planine vilo!
Kuda prodjè, i gdje zadjè Luka?
„Zdravo Luka u planinu udje,
Gorom pjeva glasno i obiesno:
Davori mi Romanio divna,
Jere nigda nisi sama bila
Ja l’ prez vuka, ja li prez
hajduka,
Ja prez bielih na zborišću vilah;
Zaroči me zavičaju svomu,
Makar nikog u tebi nebilo, -
Sam ću s tobom ljeto
ljetovati...”
Jeknù gora od junačkog glasa,
A iz nje se odazvaše druzi,
Mrkonjići po primetih vuci;
Vuci viju, ne da ga pozdrave,
Veće da ga na uhodu strave;
Al se Luka neplaši od vûkah,
No su njemu i ti mili glasi,
Neka nije jelovina sama,
A zna da nanj ta družina neće;
Pa kročio u jelovu stranu,
Išće hladna u gori kladenca,
Što je njemu za potrebu prvu,
Po tom gustu omaru za hlada,
I za ljetnjeg od pokoja stana,
Pa pećinu prina jelju steću,
Za postavu i zimninu stojnu; —
Bog mu dao u rodnu omarju
Vitu jelu za debela hlada,
Poviša je od Čengića kule,
rostranija od Lukina dvora,
A zelena ljepša od čadora;
Jelica je prozaplela grane,
I da izhar i da kiša mahne,
Nebi momku okvasila brka,
A kako će tko iždit hajduka. —
Bog mu dao u timoru ljutu
I pećinu za zimninu stienu,
Nije širja od Trebinja grada,
Al je tvrdja i od Biograda.
Da mu dodje stega od dušmanah
Mogla bi mu biti pouzdana;
I da šiba poklonit je neće,
A kamo li da tko na nju srne,
S ljutiem nožem preko smrti crne.
—
Pa mu dao i vreoce hladno;
Nije bistro kó oko hajdučko,
Mà bistrije od sinjega mora;
Nit je pjano ko primorsko pivo,
Mà od njega pitkije je Luki.
Tu je sjeo i odpočinuo
I s kladenca umio je ruke,
Pa sa plećah dobavio torbu;
Iz nje hljebca povadio biela, -
Hljebac slama, ter se njim
zalaga.
Istor nješto šušnù iza granja;
Misli hajduk vuk srndaća ganja,
Il za njime potjera prianja;
Brže djisì no šušnulo listje,
I kosović sa listja na granu;
Pa kosovu haramija prietà:
Hej kosove kó sova nebio!
Mrka tvoja nesiedila krila,
Dok nevidiš Kosova krvava,
Kó kadno ti bielo biše perje,
Sitničkoga pjevaoče luga!
Sitnica je pronosila glave
I krvave progonila plave
A junačke plakale su majke; -
A ti nehtjè povrgnut pjevanja,
Pa te majke okleše junačke,
Ter i danas ta te sudba ganja,
Da te svatko plahne izpod granja,
A pak i ti preneš svakogare;
Mà ti dàše povlasticu majke,
Da u gori junacima sudiš,
Uviek glava da ode za glavu;
Al ti njekad i po dvije daješ,
Prave glave za ćelavu krivu! –
Nek ti prosto što je doslje bilo,
Mà odsele bolje pravi pravdu;
Nedaj prave za deset krivijeh.
E tako ćeš mojoj sudit koso, -
Još ako ćeš okajati kletvu
I crnoga oprostit se ruha,
Ti ponovi grobove krvave
Na Kosovu ili na Grahovu,
Gdje ćeš skupo potratiti glave,
Gorskog dajuć zatočnika pravu
Za stotinu dušmanskijeh ravnu.
Pa tako ti gnjiezdo neplakalo
Od lasicah i od guštericah,
Niti unj ti kukavica nila,
Kakono je navadljiva bila,
Pa sramotu legao si njejnu:
Tajimo se neodajimo se!
Jur znamo se, pa nestravimo se.
Ja ću plašit od tebe jastreba,
A ti da tko mene neprivreba
Na spavanju i na hladovanju. —
Kosoviću moj jedini druže!
Nemoj da te moja kune majka!
Zubačke su majke žalostive,
Sve će s njome zabugarit
druge,
Pa će tvoje ovječiti kobi,
A steć nećeš u planini druga
Ter ćeš dopast kukavčeva ruga!
Jeo hajduk sita kruha suha,
Pio vode sa kladenca hladna
I postio i Boga molio.
To mu hrana i od glada brana,
Kuća jela, rudina prostierka,
Suložnica okovana diljka,
Drug kosović ptica nekajana,
Što ga budi prije jutra rana,
I uspana njekad preko dana.
Sove buka i urljava vuka,
Kad od gladi grize trulež s
panja
Ter za mesa zube tociljava,
Ako stigne gdje jalova brava,
Lov šetakah pietlovih tetakah,
Dreka ježa kad lih na njeg preža,
Piska zmijah, kad jih babor vija,
Cika ševe, kad je poskok kuča,
Jednim okom sa neba, da ruča.
Vreva kunah, skomlic jazavacah,
I gorskijeh inih skitavacah,
Hajdučkomu razgovori stanu;
Pa se tomu privikao Luka
I tu čudne zadušbine gradi:
Lovi vuka da nejê jaradi,
Bije liha da ježa nedavi,
Tuče guju da ševe negnjavi
I pod nebom strijelja jastreba,
Da njegova druga neuvreba;
Jere se je zaklinjao Luka,
Neglêt posla kriva ničijega
A pomoći svagdje nejačega;
A i njemu pomagale vile,
Ter mu ruke snažile se biele
I svačemu odolile krute
I na vuke i na zmaje ljute,
Pa mu kobi sve na dobro slute.
A kad bi mu nestalo jestiva,
Umie junak precvrljiti zeca
I raškova nakopat korenja,
Pa umije i satine naći,
Iz bukova duplja, hrgavoga;
Kad na cvaru zujne pčele svabi,
Ter jih pjane zaokupi tragom, -
Pa umije i čobane naći,
Kad bijele zaželi jamuže, –
Pa umije u sva sela sići,
A u svakom ima poznanijeh,
I junaka svak dočeka liepo,
I što mu je za potrebu prieku,
Svatko njemu kó od duga služi,
A nitko se na njega netuži;
Jer nikomu negradi nasilja,
A neshodi po bijelu danu,
Da tko s njega može dopast mukah;
A nestravi stadah ni čobanah,
A nemeće nameta na glave;
Gdjegod dodje ko kućanin dodje,
Što je Bog do večera s kućanom
I pogaču na uprte vruću;
Sve Lukovo tu je dočekanje,
A to nikog oštetiti neće. –
Pa odkad se odmetnuo Luka,
Bogu slava i Bogorodici,
Po selijeh i po stanovijeh
Jur, Turčina ni za lijek nema.
Jà kakva je silna bila straža,
S urlikanjem i sa puškaranjem
Prez izbavka svakog biela danka,
Da je živit omrznulo bilo
I u polju i u brdu pustu;
A u selo ni doć mogó nisi;
A sad od njih ni za želju glasa.
Dragi druže! šta bi od
Turakah?
Ili poste duga Ramazana
Mješte jednog po četiri dana,
Il su njekud krenuli na vojsku,
Il hladuju u Trebinju gradu; -
Mà neposte posta Ramazana;
Jer četiri mjeseca bi bila,
A ni jednog nespostiše ciela,
A niti su krenuli na vojsku,
Jer ta vojska u dalj nebi bila,
No na Zubce il na Grahovljane,
Da șe istor nabjesuju biesa
I nahrane sjeromaškog mesa, -
Već hladuju u Trebinju gradu,
A hoda jim nije po selijeh;
Jer sám Luka jača od njih straža;
Pa kuhaju u tihoći Turci
Nješto krupno za golema vaja,
Al su tajni, pa neznade raja.
Hajduk slazi na primete često,
Pa se i on čudom čudi velim,
Što Turčina nikud nema kleta,
Da bi na njem oko ogledao
I sa diljke dva ciljnika brza,
Kako bi ga poslužili tekom
I junačkim na dohvatu jekom;
Al mu toga vježbovanja nema,
Pa svakakve misli boravio,
Preko dugih iskonijeh danah;
Al briga mu bila zaufana,
Vijernica osamljena ljuba
I starica milovana majka;
Kako jim je na domu samijem,
Imaju li drvah za grijanja,
Imadu li mliva za peciva
I je li jim samotinja kriva.
Jedno jutro rano poranio,
Prije nego jarko rani sunce
Na visoke vrhe omarove,
Umio se i prekrstio se,
Pa junačkog razgovora pali
I sunčeva čaje ogrijanja.
Junak hiti, al nehiti sunce;
Jer na tvrdu nespalo sunašce,
Već u zlatnu runu mekanomu
Razpalo se i oblienilo se,
Pa reko bi ni ustati neće;
A upalo po hajduku inje,
Pa junaka gledat je milinje;
Rusi su mu posrebreni brci
I na prsih runo zakovano
Uz srebrene toke poredano;
Bielo inje kó i srma živa,
Još da žarko po njem grane sunce,
Milije bi viditi ga bilo;
Ali žarko neodskače sunce,
Pa mraz hvata uz kosti junaka,
Gledao je na pomolu ranu,
Da bi česve upazio kobi,
Jai l’ na mraku ja li na oblaku,
Ja l’ na vitu boru i javoru;
Jer se kobi svaku zoru nada.
Istor prhnù kukavica sinja
U jelovo poviš njega granje,
Pa jadovno nastavi pjevanje;
Pjesma joj je svagdje obiknuta,
A najbolje oko gore crne,
Pa svagdje joj raduju se glasu,
A najskole u gori junaci.
Teke prije nek nepjeva sunca
I junaku nepada nad glavu,
Mà ova je dobro uranila
I junaku glavu površila,
A tome se hajduk nije nadó;
Jer još nije omastio ruku,
Niti čiju ucvielio majku. –
U tom sunce odskočilo žarko,
Očešljano i omilovano,
I za gorom umile ga vile,
Sunce pilji proz jelovo granje,
Ter zamiera srebrena junaka,
Reko bi se ženiti će s njime;
Al njegovo nemilo milenje,
(A tako je svako braćo draga),
Jer što njemu dim nestali s brka,
Od duhanja trebinjskog duhana,
Biele srme i noćnjeg uresa,
To sunčani oplaviše traci
I poprsno okopniše runo.
Nije mio ko je prije bio,
Al nežali hinje za grijanje. —
Sunce grije pjeva kukavica,
Ptica kuka, a kara je Luka:
Oj! ubava ptico pjevalico,
Što si njekoč sestra bratu bila,
Divno brata milovala svoga,
Pa kad si ga izgubila draga,
Pobjegla si za goru na vodu,
Da umiješ suze od obrazah!
Pa tude si i ostala sama;
Jer ti milo nije kući bilo,
Gdje ti brata jurve doma nema;
I kako si tada okukala,
Ti naričeš jadna brata svoga
Svakog ljeta od Gjurgjeva dana,
Od Gjurgjeva pa do Petrovoga
I još njega izkukala nisi;
Pa nigda ga ni izplakat nećeš,
Ako moju ti ustraviš majku!
Jadna ptica nerazumije ga,
A da kobna sjerotica znade,
Nebi njemu pristala na jade,
Već bi pala ka gradu Trebinju,
Pa Turačke oskrbila majke. –
Al nju hajduk bolje razumije
I na teške namjenjuje slute:
Ili mu je na umoru majka,
Ili mu je u nevolji ljuba,
Il će Turci u potjeru poći
Ter poharat sela i stanove
I otjerat ovne i volove,
A njekomu i savezat ruke,
A njekomu i odrubit glavu
Sa njegova u planini zdravlja;
Pa njegovo njemu mrzko zdravlje;
I sa svojom glavom zavadja se,
Neće mu se tiho hladovati,
Nit na istom mjestu jadovati.
Hajduk hoda od jele do jele,
Izviruje na drumove ravne
I na bojne oćućkuje klance,
A sve mu se nješto prividjava;
Jer ga rusa dobro boli glava,
Da mu Bog da da na dobro prodje.
–
U nevolji koju boravljaše
Usamljenik gorom šetajući,
Od zle kobi i jutrašnje dobi, -
Istom čehnù grana omarova,
Grana čehnù, hajduk diljku krenu,
-
I njegove oči ugledale:
Momak tapa proz omare guste,
Lahko tapa, jer travica spava,
Pod bisernim injem jutrenijem,
Pa da travi neotruni riesa;
Bliže idje medju prste zviždje;
Hajduk gleda al neprepada se,
Ter mu vidjè kapu oštruljicu
I za njome krstašicu granu;
Bliže idje medju prste zviždje,
Panj do panja korak do koraka,
Pa mu tiho odzviznuo Luka.
Mahom momak korak ukopao,
Vjeru daje, za nju drugu pita,
A vjera mu na dohitac diljci,
Valja kazat tko je, odkale je
I koga li u planini traži?
Momče kaže tko je i odkle je,
I za kijem po planini bludi. –
Koga htio toga ukobio;
Panj do panja junak do junaka,
Ruke šire i časte se zdravljem.
Po tom sješè na rudinu hladnu,
Svaki svoju pregrlio diljku,
Jedan drugom istinu zalaže,
Pa i svoje tajne mjere kaže,
Ter namjernik besjedio Luki:
Čuješ li me haramio harna,
Bijeda me od Turakah ganja,
Pa ona me i dognala amo!
Hoćeš biti harambaša drugu,
Dok reknemo da hajdukujemo,
Kud nagnemo da i udarimo,
Gdje ročimo da i osvanemo?
Vjeruj Boga ostavit te neće,
Vjeruj Krsta izdati te neće,
Za živijeh o ramenu glavah..!
Zdravo druže! nek te noge služe,
U dobro si došao mi doba!
A tko takog nebi htio druga,
Nije dobra ni za jelom samu.
Jedna glava dva duga nedava,
Jedna ruka samrtnoj je druga,
A dvije će začiniti čorbu
I dvije će zamienit se glave. –
Evo ću ti biti harambaša,
A na vjeru u planini tvrdu,
Neznamo se, al se poznajemo
Po krštenju i po vjerovanju
I po kobna dana namjerenju.
Ista nas je sreća dotjerala,
Pa hoćemo da je podvorimo.
Nismo došli da tečemo blago,
Nit smo pošli da čohu deremo,
Ni da, komu štetu učinimo,
Već oružja da se nanosimo
I da žive ukrijemo glave
Od zuluma i od silovanja
I nemila Turskog milovanja!
Postit ćemo i Boga moliti
A branit se iz kamena ljuta,
Pa ćemo mi nadkolit zlobnike. –
Evo ćemor hajdukovat druže,
Kud reknemo da i okrenemo,
Da junačkom vjerom nedarnemo.
Sreću ćemo dielit naporedo
I nesreću kano bratja bojnu,
Gdje stanemo da oba panemo!
Moja rusa za tvoju će poći,
A ti svoju za me žalit nećeš.
Pazi mene radi sebe druže,
Čuvaj puške a nehaji glave,
Ona će ti uzčuvati glavu.
Neka tvoja neodapne prva,
Moja valja da probere druga,
Pa za njome da se tvoja hrani
I nas oba od uzvrata brani.
Mà nek stanu klanci i udarci! —
Nijesi li moj nenade dragi
Na zubačke staje prolazio
Moju staru gdje vidio majku
I sjerotnu sukobio ljubu?
Jesam Zubce prehodio krišom,
Tvoju staru vidio sam majku
I skobio vjerenicu mladu! –
Pa kako jim Bog pomaže druže?
Jesu li mi zdravo i mijerno? –
Zdravo jesu pa i mijerno su,
A nebogo sam znaš boravljenje,
U hajdučkoj kući kakovo je!
Skutom hajduk oči krije vrane
Da mu suze neugleda druže,
Ali mu jih žarko vidjè sunce,
Zraci žare, vrle suze jare,
Pa mu mrkla oba lišca ližu,
A niz lišca na njedrih se nižu;
Mrzle bi se da se hladna tiču,
Pa bi sjale kó kamenje drago;
Al su vrele u junaka grudi,
Pa mu srce sjajne toke budi, -
Srebro zveči, mà srce neječi.
Al hman muku od svog krije druga,
Jer se sama očituje tuga.
Po tom nizko besjedio drugu:
Blago tebi kad nepamtiš majku...
A još veće kada ljube nemaš!
Ja ima li po selih Turakah,
Prelazi li uhodnica straža,
Plijeni li sjerotinji marvu
I za moju pitaju li glavu? –
Nigdje nema u selu Turakah,
Nit hodaju uhodni stražani,
Nit za tvoju propituju glavu! —
Dvoje prodje, nije davno bilo,
Pró biočkog vrela na humljane;
Moju šćahu oštetiti marvu,
A ja za svog zalegoh zvonara,
Jednog smahnuh s očinjega vida,
A drugi se mahnù za humljane,
Ter s toga sam odbjegao marvu
I tvojega poiskao traga...
Pravo druže, na dobro ti bilo! –
Bit nemože, ima n’akih jadah,
Ja u tvome, ja u selu mome;
Jer me jutros čudne spriše kobi,
Još mi glava neodumjenjava. –
Mà davno sam krenó sa Zubacalı,
I tri puna potratio dana
Išćuć tebe u planini Luko! –
E bora mi to je davno bilo!
Tri su dana tri puna mejdana;
Za jedan će saletiti vojsku,
A za drugi síć u selo Turci,
A za treći počiniti jade. –
Sjeli druzi pa miluju brke,
A bijele usukuju ruke,
Mrske brazde na čelo navlače,
Crne oči jedan po drugome,
Pa kako se zgledaju miljano,
Kako li se uzdaju medju se,
Bi reć jedna gojila jih majka,
A nikad se ni vidili nisu.
Pa se čude jedan drugom druzi,
Kako su jih nahranile dojke. –
Luku znamo i njegove brke
I njegova pleća od aršina
I mišice zamašite ruke,
Al njegova neznamo nenada:
Momče mlado, jako mrče brci,
Mužka ti je zametica prava,
A pristo je izpod oka vrana.
Po nagoju i odrastu bojnu,
Kó tanani jelić na zagorju!
Da ga vide sa bojišća vile
I one bi onj se omrazile,
Ka će prije sjesti mu na ruku.
Koja nije ujagmila Luku.
Oči vedre za cieljna gledanja,
Ruke jedre za bočna
hrvanja,
A noge mu pouzdane stojne,
Da potjera stigó bi konjika,
A da bjegne uteći će vuku.
A srce mu da je prepadljivo
Nebi njega u goru donielo,
Nit bi njega hajduk kmetovao,
Za gorskoga sebi vjerenika! –
Pa šta bi mu veće poiskali —
Van dušmana, da ga pokušamo,
Hoće l’ bježat il će dočekati,
Hoće l’ pasti il će ostanuti ? —
Pokle gorski sjatili se druzi,
I jedan se drugog nagledali,
Vjeru dali, o njoj nedvojali.
Harambaša mirovati neće,
Već od jele do jele se šeće,
Osluhuje odkle vjetar duje:
Ja li česva od zivkanja veska,
Ja l’ od bojna dževerdara trieska?
Jer sve mu se nješto prividjava,
Što mu mrkne svega jutra glava,
A s uma mu nesilaze kobi;
Pa kobi su što i proročišća,
Kad jih junak a gori osieća.
Vita jelo vini k nebu grane!
Mili Bože pokloni nam zdravlje!
Jelo grane neka i mi znamo,
Gdje stanuje u planini Luka.
Bože! zdravlje, da mi dočekamo,
Na čemu će ovršiti kobi!
Нема коментара:
Постави коментар