Radovan (Fra Grgo Martić) - Okrhe (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Okrhe

 

Ljeto prodje, crna zima dodje,

Svakom donie tiho prelovanje:

Njekom piti u zapečku pivo,

A njekomu prstena igranje.

Jadnoj raji nije prelovanje,

Niz Banjane i niz Pivu hladnu,

Jere njima valja vojevati.

Eno jaši Čengiću Dedaga,

Na Alatu konju vilenitu;

Dedaga je krvolija stara,

Da mu nema na zločinstvo para.

Sobom vodi brata Hajdarbega,

I uz njega za stotine druga.

Dedo krenu niza Pivu vojsku.

Gdjegod nadje staju neharanu,

Jali kuću i u njoj kućane,

Sve Dedaga živim ognjem pali;

Gdje kog sreta, da mu Boga hvali,

Na crnu ga zemljicu povali,

Jal sikirom jali buzdohanom.

Niti žali staro ni nejako,

Nije mu ga odnihala majka;

Nit ga štedi da mu konje voda.

Tako krvnik niza Pivu hoda,

Plieno goni volove i ovne,

Što mu valja na Trebinje vojsci.

Bi reć su ga zato i poslali. –

Mnogo Dedo popalio sela,

Mnoga krvna ogradio prela;

Pa uzmaka neima mu mahu,

Jer se niko ni nado mu nije.

A kad ču se jauk po selijeh,

I staše se vijati dimovi,

Ćuk do ćuka, sva se Piva sćuka; I

Banjani za jade saznali,

Sjerotinja skoči na oružje,

Pa pojuri Pivske plienjenike;

Stigoše jih na Ravnomu ravnu

Ter junačke pomiešaše brke.

Tučiše se kano zadužnici,

A poklaše kano zlobljenici,

Vrca zrnje, a glave u trnje,

Rana zieva, krvca teče živa.

U sred boja i sastanka ljuta

Izvija se Dedo na alatu,

Vas u srebru i žeženu zlatu;

Plavoruni promahaju brci,

A u ruci gola ćorda sieva.

K njemu junak zaskočice djisa,

A i do njeg neprobavlja biesa;

No glavuru u prijeko ciepa,

Gdje mu smeta da do Dede čepa.

Gdje dopade do alata silna,

 Ljutiem gvoždjem konja dokvačiva,

A ni gosi nije prazno bilo.

Al’ čime ga hće da s njega skuči,

Jao! njemu od sudjena sahta,

Puče puška iz Dedina društva:

Ona puče, ostala mu pusta.

Pade junak u zelenu travu,

Jednoč reče: spasi Bože dušu,

Drugoč: za krst i slobodu svetu,

Trečoć: padoh, osveti me druže;

Pa ga silna iznevjeri snaga,

A vječni mu mrak oči zaliepi.

A po tome moja braćo draga

Sažali se i gori i travi,

I u gori posestrimi vili.

Priče Piva romoniti hladna,

S gore vila jadikovat jadna:

Ao! Drago moje dobro drago,

Gdje mi danas pade na mejdanu,

I zadade rodu ljutu ranu –

Ko će tvoje hrabriti Banjane,

I Obrena obeselit sieda,

Kad od tebe jadne čuje glase,

Izvirujuć na oboru svomu,

Gdje ćeš njemu ponudu donieti,

 Jal odoru jali mrtvu glavu,

Od nemila protivnika tvoga.

Dosad si je donosio Drago,

I nisi se stidio babajka;

A danas je donijet mu nećeš.

Kuku Drago! još mi rukom krećeš

Na osvetu .... osvet’te ga druzi.

Moj se Drago prodje četovanja,

A i ja ću kobna štetovanja;

Nikog veće bratimiti neća,

Liš onoga, ko osveti Draga.

Istor momak preo leša suhnu,

Golo gvoždje preo zraka sinu,

A samotne sagiblju se glave,

Jer bi pale sa trupla na tale;

K’ Dedaginu dopo bajrektaru,

Nehće bajro da ukloni glavu,

Al’ ljuto je ukloni mu gvoždje,

Ko da na njem nigda bila nije.

Nema kada ni allaknut bajro,

A vitez je za perčin mu mahnu,

Pa izdahloj besjedio zievci:

Hajde tikvo za Dragovu glavu,

Ti njegove nisi vriedna bila,

Al’ tako je sudba donijela,

Ja uzimam za zdravu ćoravu,

Ćivericu s trupa neoprana,

A za glavu pobratima harna;

Tek nek mu je lakši pokoj duši,

Kad ugleda u rajsku veselju,

Neosvećen da ostao nije,

Naše bratstvo da manjkalo nije.

Vidje Dedo sa alata svoga,

Al’ daleče šiju izmašio;

Pa kad zgleda jade od drugova,

Same rane, same mrtve glave,

Jer Pivljani šalili se nisu,

Ko što ni on šalio se nije,

Pržeć samne staje po selijeh:

Vrnu konjske uznatrage krake,

Nebi l’snio ka Lipniku glavu.

A taki mu i babo je bio,

Junačit’ se gdje junaka neima;

A gdje jih je bilo, našo jih je

Pa tu mu je i ostala pusta.

S toga su ga i junakom zvali,

Kakono mu i Dedagu viču.

Ali da je, ko što bješe babo,

Nebi danas uznitio krake,

Pa u biegu hvalu potrapio;

Već bi kopo na Ravnu bumbare,

A osto bi na razboju svomu,

Čuvo mrtve ko i žive druge:

Ko je pao, sahranit’ mu tielo;

Ko je ranjen, okriepit mu zdravlje;

A sa zdravim napiti se piva,

Nek nikomu zadužba nekriva;

Onda domu vratiti se svomu,

I pričati kako no je bilo.

Da i neće, doznati će ljudi,

Pa će njemu rijet poimence:

Junak jesi i koljeno pravo, -

Al’ u Dede nije tako bilo,

Dok je stalo za ubave druge,

I Dedo je hvalio junačtvo,

A kad sreći više ujma bilo,

Moj Dedaga na alatu svomu

Okreno je pjesmu bježaniju;

Pa ni ta mu nedopala sama,

No još mu je u toj druga bilo.

Da se ima kod obazriet Dedo,

Nebi dvajest naravnio šija,

A povo je toga dvajestero. –

S kim obrazom u Lipnik će sići,

Kod mu stanu izpod kule biele,

Udovice kade jadovati,

I sinove nabrajati majke?

To je bilo na Ravnomu ravnu,

Promašilo Dedaginu glavu.

Al’ Dragine promašilo nije;

Pa njemu je priča opjevanje,

Bog mu dao rajsko radovanje.

Al’ počujte moja braćo draga,

Gorih jada od gorih Turaka.

Smajil-paša krilo naturio,

Od vojnika od Bašibozuka;

A i ti su carska vojna ruka,

 Samo što jim nema zamjernika,

Što urade bezakonja prieka,

Koja nisu pristala nizamu,

A i oni ova ista rade –

Ovu vojsku carski paša sprenu,

Na Korjenić i na Orahovac,

I Petrovac selo neharano.

Ta je vojska dobra pouzdanja,

Jere nema za upravu znanja:

Robe, žegu, kako njima drago,

Sieku, kolju, kako mu nedrago.

Kad ta sela ostavili pusta,

Makoše se Kosjerevu crkvi:

Kosjerane zgodne vele Turci,

A ko jim je za glavama kapa,

Toliko put harani su bili.

 Puče puška više manastira,

Dreknu Ture blizu manastira,

Sinu barjak ukraj manastira.

Kaludjeri večernju čitali,

U bieloj se crkvi zapojali,

U ikone očim upjerali,

Za nikakvu napast nehajali.

Ma kad čuše trijes oko crkve,

Povrgoše psalme i tropare,

Pa glenuše proz prozore tajne:

Koliko je u bradam jim dlaka,

Onliko je pred crkvom Turaka.

Mislili se kaludjeri sinji,

Kakve li su oko crkve čini:

Nisu vuci nit su vukodlaci,

Nit su pali na zemlju oblaci;

No su pali oko crkve Turci. –

Mislili se kaludjeri tužni,

Da se biju, ko bi odolio,

Da bjegaju, kud bi pobjegnuli,

Da se kriju, Turci će jih naći,

Nehćedoše ni maći iz crkve.

Ako panu, poginut će za nju,

Ako ostanu, i znati će za nju.

Sam iguman Todosija škrinu,

I unese u pećinu glavu. —

Malo vrieme minulo za time,

Bieloj crkvi skrhaše se vrata,

A bajraktar utjera dorata,

Pa na vrata viknu sa dorata:

Predajte se kaludjeri crni,

Nećemo vi upaliti crkvu,

Al’ dat ćete glavnice na glave;

Iznosite pivo i jedivo,

I koljite ovne devetake,

Za krsnijeh što hranite dana. —

Kaludjeri Bogu blagodare,

Što jim Turci za glave nemare,

Sve iznose što trebuje Turkom:

Hoće silni da putuju Turci,

Pa jim treba za troška i blaga;

Kaludjerim staše vezat ruke:

Dajte more odkupe na glave,

Po kapa je na svaku talira.

Ako li ga na liepu nedate,

Kad vas stanu pipat buzdohani,

I više će nama biti blaga. —

Pa valjade pusto dati blago,

Štogodj koji steko milostinja,

Za vodice i za panahije,

Pa za svoje nemile starosti,

I nemoći prištedio hude,

Valjade jim s tim se rastanuti,

Pa dadoše, nepožalovaše.

Kada Turci opustili crkvu,

I poždrli što za grla bilo,

Pustolovne ostaviše zide,

Da po njima gladni miši trču:

Izmilio starac Igumane,

Nakon punu nedjelju danaka,

Tavnujući u skvažini tavnoj,

Nit’ šta pio niti blagovao,

Niti sunca vidjevao žarka.

Kad on pusta glehnu manastira,

Nit’ su svetci ko su prije bili,

Niti časne pri trapezi dveri,

A kamo li ćelije opravne,

A kamo li janjci i telići;

Procvilio starče Igumane,

I proklinje godine i dane,

Za pomoći braću svikujući,

Da mu kogodj koru hljeba nadje,

Čim bi teška utolio glada. –

Teško da je u svem selu bilo,

Cigla praška, za kolača mliva;

Pa vam nebi znao povjediti,

Jeli kogodj starca nahranio,

I jel’ starac braću sazborio,

I jel’ bielu oribao crkvu,

Što su kleti zakaljali Turci,

I jel’ svetcim ponovio like,

Što su strvni nokti ogrebali,

I topuzi teški oglodjali.

Tako ta tu vojska prelovala, –

A druga je na Poljice spala,

Pa ni ona nije mirovala,

Što je našla, to je poharala,

Što je stigla, to je porazila.

A treća se okajasi paka

Kod Bileća i okolo njega;

I tuda su stani poharani,

I tuda su grktali gavrani. –

Sve to tako i ovako bilo,

I tursko se popjevalo pivo.

A kad vidje sjerotinja raja,

Kud god kreneš jezivo je po nju,

Nikud k majci nikud u djevere,

Tvrdji drva i kamena tvrda,

Ostaviše kuće i torove,

Pa stadoše bježat u zbjegove,

I spremat’ se za pokonje dane.

Jedno jato poletelo jako,

Nisu tice sokolovi sivi,

No uskoci kano lavi živi.

Oni lete do Nikšića grada,

Po čem pali tu nelendovali,

Već dvie turske upališe mahle,

I robiše što je za njih bilo;

Zaludu jih topi tuku s grada,

Zaman vatra praži na njih živa,

Zaman vojska njih odgoni silna:

Uskoci se nemiču od grada.

Od dne do dne za pun mjesec ravno,

Što sužnjuju u Nikšiću Turci,

I još ko se nigda nado nije,

A to su ti do tri poklisara,

Poklisara od tri vela kralja,

Franačkoga a i Rusinskoga,

A treći je kraljice Ingležke.

U gradu je svakom muka bila,

Bez bijela hljeba izobila,

Za najviše tijeni poslanikom,

Jer nevikli nigda zlopaćenju;

Pa gospoda biele knjige pišu,

A na ruke od uskoka glavi,

Lijepe jim napisali rieči:

Da se vrću na svoja selišća,

I osiju od carskoga grada,

Da će jim se zulum ukinuti.

Da će jim se medje popraviti,

I svakoja šćeta doknaditi,

Da jim više neima haranja,

Nit’ ičesva kućam kvarovanja;

A da će se oni brigovati,

Kod Devleta i careva skuta,

Kako će jim pravdu dati Turci,

A da car jih prekoriti neće.

Kad uskoci knjigu prehvatili,

Još ljepše jim oni odkitili:

Vama hvala kraljevski gospari,

Na vašemu dobru nukovanju;

Vi bi dali što ste obećali,

Al’ nedaju Turci Nikšićani. –

Dočim s vama crnu kafu srču,

 Tri sta nama kroje polašćica,

I vjeru vam, da će dati, daju;

Ma čim vi se s očiju skinete,

Nema toga nama nijednoga.

Pa aratos da bi i nedali,

Da osvete na pravdi nerade.

Nemojte nam na zlo zamjeriti,

Jere ćete ogriješit duše,

Znat’ možete ako hoćednete,

 Da nas nužda jeste naćerala,

Naše kuće ostavljati puste,

Našu stoku povinovat vuku,

I svu muku prijamljat u ruku,

Pa se sklanjat drvlju i kamenju.

Tako kaž’te ako Boga znate,

I Devletu i svakomu živu,

Koji haju i pravicu daju:

Nek svrstuju nakomice Turke,

Da se više krv neljeva crna.

Nismo znali, da ste tu ujahali,

Davno bi vam besjedu zadali,

Da iz toga izidjete grada,

Bez nevolje nekusate smrada,

Pa idjete kud je vama drago.

Pošli zdravo ako ćete mahom,

S vas ni dlaka polišiti neće;

Jer mi znamo, ko ste i odkle ste,

I da na zlo naše došli niste. –

Al’ žalibog vaših opanaka,

Što derete za ljubav Turaka ;

Jer vrline vaše nepoznaju,

Niti vaše svjete prehvaćaju.

Pušćajte jih u zloglavju svomu,

Neka ginu; ja da izginemo,

Više s njima živit’ nemožemo.

Kad konzuli knjigu sagledali,

Pa vidili što jim biela piše,

Na sedlane konje uzjašiše,

Pa krenuše k bielu Dubrovniku,

Proz okole i uskočke diljke;

Niko njima ni potamo neće,

A kamo li da jim proći prieče.

Osta raja oko tvrda grada,

A u grad se silna vojska svali;

Da ga bielu za godinu brani,

Dosta bi joj potrošiva bilo,

Šta se puste zalihe nanilo.

Turci kete u bedenu tvrdu,

A raja se na humove reda,

Pa iz grada pohode pogleda,

Al jim nikog ni za vjeru nema.

Pa tako su mučke prelovali,

Jedni druzim o zlu kmetovali.

U ta doba moja braćo draga,

Smahil-paša poruke poslao,

Po njekomu kaludjeru mladu,

Zubačkomu vojevodi Luki:

Da se prodje Luka odmetanja,

Da povrgne sa ramena diljku,

I da cara pozna gospodara;

Što se rekne, da je riječ jaka,

Ko od raje toli od Turaka,

Svakom svoje da se dade pravda,

Da car sudi a Luka se trudi,

Kakono će mirovati raja,

I careve predavati danjke,

Pa da više nezabuni carstva.

 Kad kaludjer k Luki dopanuo,

I pašine poruke predao,

Zdrma Luka kaludjeru bradu,

Kaludjeru krhko besjedio:

Zar drugoga imo posla nisi,

Već take mi nositi pozdravi;

A znaš dobro, ko što i ja Turke,

Vidiš i sam, njima nevidio,

Da nas priju od toliko ljeta,

A sve vele, smijeri se rajo,

Mi nećemo vaše dirat blago,

Danas rajo, sutra odmetnici,

Danas besa a sutra na kolje,

Danas znajte cara gosu sama,

Sutra srêst ćeš od póke kopile,

Pa ti ono mješte cara sudi! –

Der odkaži jadna crna brado,

Tome paši što te je najao:

Nema vjere, nema mirovanja,

Dok i jedan imade Turaka,

U tu zemlju Hercegovu kletu;

Bolje da se mrtvi rastajemo,

Nego da se viek koljemo živi,

Pravo kaži nelaži mu brado,

Pa već takih nenosi poruka,

Da te nije guja zadesila;

Jer tako mi Trojičina dana,

Ostat’ će ti brada obrijana,

A danas je nosi na poštenje.