Radovan (Fra Grgo Martić) - Sutorina (Osvetnici III. Boj Turski i Crnogorski)

 

Sutorina

 

Sinje more i obale tvoje!

Sva su tvoja prosta pristaništa,

Tvoje luke za slobodne ruke,

Trgovanja kršna prometanja,

I uz glavu vedru principovu,

I uz sjajnu krunu Ćesarovu.

Liš ubavo nuglo Sutorina,

Ukraj tebe sinja Stojilica,

Trista ravnih jada godinica.

Na njem dva se oslonjaju carstva,

O njeg dva se suzbijaju zmaja,

Od njeg vajde nikom neimade,

Nit ko znade koliko valjade.

Kam ti pusta snaga Ćesarova,

Za toliko dašnijeh godina,

Što na tebi nesazida grada,

Pa primorjem da cijelim vlada!

Na njem čuči kuletina tavna;

A u kuli čami efendija,

U gospodstvu u bijednu stanju,

Ko sovura u hrastovu panju,

Neufajuć, da ko haje za nju.

Ali eto njekoliko ljeta,

Što u tebi glavan Aga šeta,

I uz njega ponosita straža,

Pa se čete uočile stravne,

Jedno Turci a drugo su Zubci.

Prsnu ognjem jedan na drugoga,

Glehnu okom jedan u drugoga,

Pa medju se brižni odzivlju se,

Jadniem darom samrtnim udarom.

Pade nješto Arnauta ljuta,

Ali štete nije vele bilo;

Jere nisu pošli, da biju se,

Nemogući pouzdat’ se u se,

Da carevu učuvaju kulu,

Brze noge izniješe glave,

A niko jih ni gonio nije:

Jer što hčela četa Zubačana,

Nehajući mesa ni leševa,

Što je hćela, to je i uzela:

Bielu kulu na primorju sinju,

Punu hljeba, praha i olova,

I ostale dobranjene hrane,

Što jim valja, da se u njoj brane.

Malahno je za tiem postanulo,

Valjani se proradili ljudi,

Ruka k ruci, stiena na stijenu,

Tri debela ustadoše zida,

I tri topa zijevnuše bojna, —

Kaki zidi, koji li topovi!

I ćesarsku zemlju poplašili. –

A ko bojne te ozida zide?

Ozida jih vojevoda Luka.

Ko namjesti tri stjevka ubojna?

Namjestio vojevoda Luka.

Dan po danak, ni nedjelja ciela,

Pade knjiga Rodić generalu,

Na Kotoru gradu ćesarovu!

Eto knjiga, Rodić generale,

Brže da si k Sutorini vojsku,

Hoću da mi izobaraš zide,

Hoću da s njih ukineš lubarde:

To se raji nedava oružje,

Jere to je za dva prietnja carstva;

Sad Turčinu a sutra drugomu.

Nije liepo rad našeg susjedstva,

Gdje možemo da i pomognemo;

A rad našeg njekad korišćaja,

Nek se tudje neusilja raja.

Ni Turskomu nedasmo Sultanu,

Da se tudje na eškere tvrdi,

I otvora na more pazare;

Jer kad bi to po nesreći bilo,

Gdje ostaše naša trgovišća,

Uza sinje, do Bojane more;

Kamo l’ ćemo puštat’ odbjeniku,

Da se s crnom gorom zaročava,

Pa da pod vlast more pokorava.

Taka pjesma na Rodića dodje,

Kakva pjesma takva i popjevka.

Vriedan sluga zapoviedi služi,

Da i hoće, ino mu se neće.

K Sutorini preturio vojsku,

Pa dovika vojevodu Luku:

Ruši Loka topove i zide,

Da te veća pokora obide;

Mi nedamo take pravit gradje,

Jere smo se i s Devletom prili,

Dok smo zgodu i oblast dobili.

Ruši zide, uklanjaj stražare,

I nosi nam s očiju oružje.

Ovaka je opomena prva,

A druga će biti drugojačna …

Dosta Luki tih besjeda bilo,

Jer je znao, od kojeg su káda,

I od česva do posljedka jada.

Zatočnik se u ramenim sliga,

Nehajući što ga rana žiga.

Da je rana od krvna dušmana,

Lašće bi je prebolio Luka;

Al’ je rana prieka, nenadana,

Od rodjena brajana zadana,

Pa joj prieka neimade lieka,

Van pomenut’ Boga osvetnika.

Ko je junak, dužan je mrijeti.

Ali brata ne od vražbe svoga,

Nit’ o njega krvaveći ruku;

No muškoga oštedit’ udara,

Za krvnika inorodjenika.

To mislio vojevoda Luka,

Pa Rodiću zbori generalu:

Na čast tebi silan generale,

Što si meni došo u pohode.

Susjedi smo i braćom nas viču,

Po plemenu i krsnom imenu;

A i jesmo nijekat’ se neće.

Hvala tebi i tvom gospodaru,

Koji te je opremio amo,

U tom kršu da se pohodimo:

Ima trista i više godina,

Od kako ste kršu susjednici,

A na njega izšetali niste;

Na njem dušman sjedio je s mirom.

A ja sinoć na noćište dodjoh,

A vi ste mi jutros pohodjani,

Ne na ljubav prijatelji znani,

Nit’ na moju naseobu zvani;

Veće sa mnom da se posvadjate.

 A vjera je, ja se svadjat’ neću,

Pa vjera je, ja se ni bit’ neću;

A niti sam za vaše karanje,

Jere nisam pošo na haranje,

Ni na napast dobra ičijega,

Osim moga dušmanina kivna.

S njim se gonim, a ni njem kriv nisam,

Što za moje prijemo se lono.

Prit’ ćemo se i goniti s njime,

Dok nas teče i jednoga živa;

A vi braćo u nas sjedte s mirom.

Da je sreća, kako no je nema,

Nebi došli, pošto su vi glave,

Da dignete na sjerote ruke,

I za ovu šaku kuka pusta,

Da se toli brižno polahate,

Pri svojemu odabranu carstvu,

U kojemu ništa željni niste.

Neka vi je prosta Sutorina,

I ubavih ona hrpa stiena,

Od kojih se planuste junaci,

Da vi vašeg nestre Dubrovnika,

I bijelu nedodije Beču.

Što velite, da ja rušim zide,

Ja gradio, ja obarat neću;

Vi rušite, kako vi je drago,

Ako stid ve vaše sile nije,

Oko toga sastaviti ruke.

Ja u moju ic’ ću postojbina,

Do susreta momu dušmaninu,

Golih ruka preo mučnih muka,

I sa svojom sjeročadi nagom;

Pa što nama Bog u sreći dade,

A već k vašem susjedništvu neću,

A Bog znade ako vi valjade:

Odkle treba da nas grije sunce,

A otale na nas se oblači.

Tol’ nas huda nemilošća pači,

Da i vjeru s nevjerom jednači.

Bog će dati, znati će potomci,

Kako ste nas harno pričekali,

Bijednicim zaklonišće dali,

Za mrtve nam kad bijaše glave.

Nas odgnaste od svojijeh vrata,

A dušmanom dadoste Konavlje,

Da se na njem sprava izkrcava,

Što će naša prevrćať ognjišća,

I sjerotnu korjeniti raju.

Ko ko pravo, tako bio zdravo, –

Tako zdravo i Ti generale.

Ode Luka i odvede druge,

A ćesarske napadoše sluge,

Rasprhaše stiene niza strane,

Što ubožne sagromiše ruke.

A vjera je, i to strah uradi,

Jere mniše kako jim se piše,

Da ce skoro Garibalda sjahti,

Pod zubačkih stijeg slobodnjaka,

Pa pod ruku prehvatiti Luku,

Ter čitavu zagonenut’ svietu,

Kamo l’ neće stojnu Venediku – .

A pust junak o tom i nesanja,

Jer se svomu otačastvu klanja,

Jer imade i bližijeh briga,

S onu stranu Alpinskijeh briega.

Sutorinu ni kraj uma nema,

A nekmo li zubačke kolievke.

Tako Luka plieno ostavio,

Na junačku samo poriječku,

A bez rane i prez mrtve glave.

Kad vojvoda bio na Konavlje,

Turačka ga sukobila vojska,

Što je pošla nanj u Sutorinu:

Brze noge u Turaka bile,

Pa s Konavlja u bieg zagrabile.

 Luki gonit njih nepristajalo,

Na tudjemu pragu i zemljišču,

A naći jih i bliže se nada,

Oko svojih staja i postaja.