Nenad Poznanović (Fra Grgo Martić) - VI. Osveta (Osvetnici I. Obrenov. Dogadjaj iz godine 1857.)

 

VI. Osveta

 

Rano rani Piva voda hlada

Ter romoni niz prodolja ravna;

Još ranije čobanica mlada

Na popasak ovce izagnala;

Ovce pase, u vir ogleda se

Uz šum svoje mile sklada pjesni

A volovi matni i obiesni

Medju se se hrvu natječući

Zadnji prve nigda nestižući

Pa sve potok više romoniše

Crne oči zanoseć djevojci,

Da se cura nevina nestravi,

Čim plav voda pronese krvavi.

Al se cura čudi bez bojazi,

Što se rieke bujni mame jazi

Bez holujna grada i poplavi;

Tere misli bavi svakojake,

Dok ugledà gdje se s valih svali

Sablaz čeda u prilici crna,

Pa djevojka rumena i blieda

Kliče: „Bože! ao! čudne kobi

Jurve rane sa jutarnje dobi!“

Ter uznatrag korak hitar kreće,

Na potok se već neobzirući,

Nagleć pobjeć od sablazne stravi,

Niz prodolje biele ovce javi,

Od ljubavi pjesmu pjevajući,

A zvonaru pripievajuć svomu;

Al drhće joj glas groca biela,

Pa joj napjev vele mio kvari.

Istor onkraj momak se projavi:

Nit s’ očešljo, niti se umio,

Bez dolame i oružja sjajna

I bez struke i bez opanakah,

Bi reć bio sužanj u Turakah;

Kako niče zza glasa viče:

“Plavna Pivo, što l’ si toli plavna,

A djevojko od česa si stravna?

Nemuti se Pivo moja hladna,

A djevojko nestravi se draga;

Nisu vile ná potok se svile,

Nit se vúče u dolinu vùče,

Prevodnika da zakolje tvoga.“

U djevojke odgovora nema,

Jer nehaje za ljubavne čari,

Nit već u vir ogledat se mari,

Još od gore kloneći se stravi;

Al se momak s ovu stranu javi,

Pa je tekar iz bližega pita:

„Nepredje li kita drugah harnih,

Drugah harnih, bolje oružanih,

Preo potoka valovita sejo?”

Pravo cura nikog nevidjela,

A pravo mu i kazala mlada. '

Odè momak uz poljanu ravnu,

Preša mu je, jer ga nješto ganja;

Il je uskok plahnut od Brdjanah,

Il je bio sužanj u Turakah,

Pa ga silna turska tjera straža

Ter té pità vidjeh l’ gdjegod ljude.

Dočim cura take kobi gata,

Otište se jato vranih vranah

Preo Pive iz lomnijeh stranah;

I njih očim pratila djevojka

Na čije će šljeme pasti pusto.

Vrh Velima sela malenoga

Bijeli se kula ozidana,

Biela kula od davnijeh danah,

Zlokobnica rad zlobnijeh stvarih

Pridjevak joj ostó je od starih.

Nju zri cura, a greše gavrani

Uz njezine uz vrle poglede;

Kud zri cura, reć bi i oni glêše,

Pa se vrhcem na kulu uzpeše.

Zamrači se pusta zlokobnica,

Začudi se stravna čobanica:

Bože dragi, čudnovate kobi

Sa jutarnje jurve rane dobi!

Sjetno ptice zagraktaše vrane

Svrh krovine crne neoprane,

A djevojka na zlo glase sluti:

„Jao njemu, koj u kuli naca,

Jal je rusu o njegovu glavu,

Jal će kulu porobit hajduci,

Jal će moje klat jaganjce vuci.”

Al u polju neboji se vuka,

No u druge ona ufa jade;

Niti joj se hoće užinanje,

Nit janjacah drazih milovanje;

Već joj podne i vas danak minù

U bajanju i u zlogledanju.

I jur žarko nagelo sunašce

Ka zlatjenu počivalu svomu,

A i curi veće dodijalo

Niz pivljanske pogledati vale,

S kîh je vasdan huda strahovala,

Jadovala pa i gladovala.

Ma stani der jošter malo, momo!!

A za moju sada ljubav samo;

Kad ti se je ciel dan gledat dalo

I te čudne razbirati kobi:

Pa mi kaži, života ti tvoga,

Česovi se brdom miču momci

Proz ……nje i grabovo granje,

Krijući se od danjega vida;

Al jim dijke sijevaju bojne

Na sunčane izzá gore trake;

A traci se ogledaju na nje,

Pa neznaju da i njih odaju

Ter jih vidi. sa neba sunašce,

A po tomu i ja i ti, momo,

Nek vidimo, pa da zavidimo.

O! kako su opremljeni divno!

U svakoga o plećijeh torba,

A u torbi priesna brašljenica,

O ramenu struka šarenica

I dolame pasom podpasane

I ječerme srebrom populane,

Nanogvice kopčam pokovane,

I podveze kano guje tkane,

I pleteni na ubor opanci,

I u svakog dvije druge male

Do noža su u pojasu ljuta;

Reć ćeš da su dvie vrstnice drage,

Što svog brata miluju i hrane;

A u rukuh duge diljke sjajne:

Što su sjajne, to su pouzdane,

Što su duge, to su dobre druge;

Pa se druzi nazorice sliede,

Kako s prsta lahak zvizak seže,

Kô drug more prizovnuti druga

Na potajne udilj razgovore,

Ili da mu ljutu ranu steže;

Il se zgodi sa udesi crne

Da u klancu zlokobnu posrne,

Kô bi bratac bratu ruku dao

I hladne mu preklopio vedje,

Da mu oči nepiju gavrani,

A oružje i odoru bojnu

(Da se krvnik neponese njome)

Povrnuo domu njegovomu

Staroj majci, siroti ljubovci,

Da ga stara pomiluje majka,

Viernoj ljubi žalost odumine,

Kad odpoji pokoj vojnu svomu,

Na razboju stečen junačkomu

Čim nariču drugarice njene

Svoje muže doma pogrebene.

S više plača i nedrage tuge:

Jer domaća smrt je bez zasluge.

Pa pošto se moma smilovala,

Ter uz lomnu pogledala gredu,

Da poslednje omiluje trake

Pri počinku nebeskoga žara,

I da s njime uroči grijanje

Za sutrašnje s rana milovanje, -

Zbilja cura gleda na sunašce,

Ma joj vedre niže oči staše,

Gdjeno bojne duge cievi sjaše;

Al eto ti istoga kobnika,

Kano noćnog na grieh vilovnika,

Što ga mlada s jutra skobì rana,

Preko vode bosa, neubrana;

Božju pomoć momak curi viče,

A cura mu na mimohod vrati:

„Mlad junače, ona pomogla ti. “

„Ja vidjè li sada drugah, draga?”

Neveli mu, kano jutros, nisam,

No: “vidiš li tekar i sam, i sam!“

Što vidjela, nevidjela, kaži

I za rana prenoćnika traži

 Sebi momo i tvom krdu bielu;

A daj meni sreću milovati,

Družbu sjajnu i noćašnju tajnu.“

Grabi momak, što mu ne gedaju,

A zapjeva što mú grlo služì:

„Žarko sunce je l’ koliko rano?

Mogul’ preći i kršno i ravno,

I za vidna na rudine saći,

Hoću l’ igdje dobra društva naći?

A mjeseče, noćno ogrijanje

I noćnijeh gledaoče tajnih,

Šetni bolje na nebesko polje,

Nagledaj se jadah krvavijeh

Jal mojijeh, ja li dušmanskijeh!“

Pjeva putnik, i već ravan predje;

Sunca pita, al’ jur sunca nije,

Drugah traži, a očim jih zrije,

Mjesec mami, a on jurve grije.

Pjeva vesó, jer prkosi jadu,

Golotinji i muci i gladu;

Pjeva mu se, jer mu srce plahnù

I krvca ga vrućinom promahnù,

Jer ga bojaz i nevolja miti

I sužanjstva udes jadoviti.

Vidi družbu i slobodne klance,

Slobodan je!

Slobodan sam, jeda l’ rieti smije?

Čim mu uzdah jošter dušu prije

I žalostnim spominjanjem cvieli,

S kim se zadnjoč od svog doma dieli.

Ta mu jadom trudno srce tiče

I sužanjstva uzpiruje biče.

Zatočnik je, dokle neizkali

Na krvničkoj rani svojet boli,

Časom junak uz brijeg prevali,

Druzi njega, i on vidjè druge,

Pa upitnu na dohitc.. viče:

„Vjera?“  “Vjera! tvrda je ovamo,

Neznaniče! a kako je tamo?”

Vjera, vjera, odjekuju brda,

Junaku je kod junakah tvrda.

Drago, Drago, povrviše glasi

Po družini kó i po planini;

Jer se srce srcu odaziva,

Kô pećina jedna drugoj jekom;

Zar brat brata, kum poznade kuma,

Ruke šire, u lišca se ljube,

Za zdravlje ga nitko i nepita,

Jer mu puno nješta treba zdravlju;

Trudan sužanj mahom hljeba pita,

Hoće gladan da se pita njime.

Koliko je plećah u drugovah,

Toliko jim na broju torabah;

Njeki komad kvasne ječmenice,

Njeki tikvu punu žeženice;

A draga je volja služit Draga,

Jer jim sreća harna druga dava,

Što no četi može biti glava.

Poklam sužanj podkožio tielo

Krušnom častju i ljubavnom slastju:

Stade mrzle milovati ruke,

Stadè s jekom spominjati Turke;

Zubim škriplje, jed mu iz njih kiplje,

Vedje svija, proz njih oganj sija,

Na oči mu krv nasjela crna,

A ljute mu preo čela srde,

Hladniem potom mrske kvase brazde,

Ne da griešnih brigah žar ugase,

No da vrele odluke i jale

Na groznija ovršenja kale.

O s v e t n i k, je! . . njemu sviest prijeti

Za stlačena braka čast mrijeti.

Strvna Draga strvni druzi glede,

A svi s iste krvne čežnje vede;

I isti jim čar diže duhove,

Kô kad Grčke hrabre vitezove

Na plav vrže za čast Menelaja

Duh osvetni i skladom opajà,

Dok nežgaše trojanske zidove,

Nelaznuše krvi Parisove;

Toli i ove čvrsto duše veže

Vez zavjere, a ljubav jih steže

Na osvetu ujedino poći.

O s v e t n i c i! ... jesu osvetnici,

Al kuda jih skrbni nesu biesi?

Kud će četa, čemu li se sprema,

Čemu smrtno na njima oružje,

Kad zajemna jurve rata nema?

Odkad nesta na Grahovu kneza,

Knez cetinjski mir s Turčinom svezà.

Tako pravi poplašena moma

I gubi se u dosjetu svomu,

Kâ jih jošter iz prieka gledaše,

Prem joj vidu suton otimaše

Brojit četu, poznavati ljude.

A po nebu pošetale zviezde,

Pa njih broji čobanica mlada,

Ter na nebu pozná prevodnika,

I na broju oko njega ovce

Nebeskoga u toru pastira;

Pa svojemu neboji se blagu,

Jer čobani sve na nebu znadu,

Kó i oni, što knjige imadu.

Javnù cura prevodnika svoga,

Pa s njim stado sprati u zagrade;

Biel dan usnù, crn mrak na tle padè.

Ali mjesec na goru izvali;

I jelove nadhitio grane,

Koliki je o ušćapu svomu!

Da upane na rudine ravne,

Rudine bi poklopio ciele;

Pa se vozi guvnom kumovijem,

Kud je danom prematalo sunce,

Da njegovo zamieni grijanje,

I zvijezdam pozajmi sijanje

I prisvietli pri toru bdiocu

I putniku gorom putovati

I hajduku tiho večerati

Pod omarom u planini gustom,

Jadnoj majci nabrajati jade

I djevojci momke poznavati;

Al mjesecu za tiem stalo nije;

Sve te svoje pobacio daće;

On nehrli da svietli pastiru,

Jer u njega uz tor oganj jari,

Pa se njemu vidi izobila;

Niti zviezdam pozajmljuje žara,

Jer bez njega one sjajnije su;

No se muči, da rudine skuči,

I da viri, jesu li gotovi

Tamo ljudi, što čaju u mraku

I njegovu nadaju se traku.

A pak druzi, pritajani, spravni,

Spram te vrle nebesne vidiljke

Priprašuju pouzdane diljke

I vijerne zagladjuju nože.

Koliko li kaljen ociel sjaji,

Mogla bi se moma pri udaji

Do sviona ogledati pasa

I viek bojni iz njeg znati vojna;

Pa kad nebi Crnogorka bila,

Crnogorka, jal rodica njena:

Zlaćen bi mu prsten povrnula

I jabuku za bijelu ruku.

Drago stoji i nevolje broji;

Al je stojan, kano klis u moru,

O kog burni udaraju vali,

Ma ništa ga nemore da svali;

Prieko očim po družini valja,

Što u sebe što oštriti nema;

Al oštro mu srce je od mukah,

Pa ga nuka na boj goloruka.

Neplaši se što oružja nema,

Kan da rusu žali junak glavu;

Već što razit čim dušmana nema

I zavriedit na mejdanu slavu.

Al i tu jih milost grije toli,

Da drug drugu i krvi iz lišca

Ulit hoće, kad bi trebovala;

Otimlju se, koji će mu prvi

Nož pružiti jal obije male;

Oblažu ga cievim gvozdenijem,

Obasiplju zrnjem olovnijem,

Uz njeg hrpa od oružja padè,

Kó mogilu kad junaku grade.

Ma još Drago nedovoljan bíva,

Što mu nitko diljke nedariva;

Jer svak pušku sebi dugu hrani,

Kô vjenčanu pri ramenu drugu,

Da na njemu živu glavu brani.

Neštede jih, što nevole druga,

No jih štede, što i sebe vole.

Ali Drago sam jatagan čepa,

Što dušmana o dva kabla ciepa,

Gdje mu pomast rani nepomaga.

Čim ga žudnik spopadè u ruķu

Ljuću ljuta od noževa náda:

Nož se vinu, kô svjetlica sinu;

A kó vitka zmija proz čestinu,

Kada jare brsti glogovinu:

Tako junak, crne žedan krvi,

Na zó posó nogu meće prvi;

I zar sile služiše mu vile,

Pa ko vuče, kad u grabež krene,

Nerazbira ni krše ni stiene,

Gredom grede, a sliedci ga sliede.

Jesi l’ vidio pobratime dragi,

Kako morem bojna plove šajka

A na jadra puna vihra nagla:

Tako naglo na grieh gredu ljudi,

Od osvetne zanešeni ćudi.

S neba oči na njih mjesec koči,

Reko bi jim zle namjere znade;

I haljini okrenuo lice,

Na naličje platna skerletnoga,

Što mu njekad za prisvlaku služi,

Kad će komu u svatove poći;

Pa on sjede na pučini ravnoj

U crljenu plaštu ponositu,

Kô kralj silan u prestolju svomu;

Reko bi će dulje imat vlasti,

Nego što mu ima noći maha;

A možda bi zahvatio dana,  

Koliko ga želja zanijela

Zagledati kud će četa proći,

Da mu rujna neće zora smesti.

Stade četa, pa gleda mjeseca!

I njegovo krvavo odielo;

Pa su plahi plahnuli se ljudi,

Jer gataju iz crljena ruha

Da će biti krvava jim jada,

A i sami toga truda traže.

Po tom kano iskre iz požara

Pôše zviezde preo nebeska šara

Od zapada na istočna vrata;

Ni tu po njih loše kobi nije.

Al kud kliznu te iskrice žarke?

Tam gdje cura vidjè sjesti vrane.

Aj! vi ptice vrane neoprane,

Zlokobnice vazda zaufane:

Jer vas vidjè čobanica mlada,

Pa da sanja čudna prikazanja,

A nevidjè tko noćas da strada.

Vidiš kulu, daleko ti nije;

Vidiš svjetle luči u njoj žàre,

I proz okna izpružaju žáre;

Tu je noćas na sijelu straža,

I oružje visi do njih sjajno,

I u hirbi hržu konji tovni

I kerovi povezati lovlovni;

Jer večeru selo jelo donijelo

Pa se jurve i pilo i jelo

Ter se uznak siti po mehcijeh

Povaljali dušecijeh Turci

Poć gotovi s gluhim snom da hrču.

Ali Aga, da razgovor krene

I da prene od kunjanja sluge

Il da znade, što sutra valjade

Opet pleće za pomoći pita:

„Be! Afize, pogadjaču stari,

Što si mnoge pogodio stvari

Iz bajnoga znanja plećevoga:

Kaži more, što se tamo piše

Od Brdjanah i od Moračanah;

Još nam reci, što ti znanje kaže,

Što nam konji podviskuju tovni;

Neće l’ skoro Lovćen pregaziti

Cetinjani, da jim zobcu daju;

Što l’ se moja s klina ćorda kreće,

Neće l’ bolan da kaura sieče?“

Huda vrača, divna pogadjača!

Pošto virnù u košćuru gladnu,

Mah se vraču objesiše brci;

Jer plosan mu u plećetu crna,

Što bi htio da je vedra, biela,

Pa da iz nje dobre baje stvari;

Još uz plosan šuplje rupe male

Desnijem se krajem poredale,

I te njemu zlo jutro proriču.

Gatar muči, tajne kazat neće,

Da se nebi plahnuli junaci;

Al’ jih oni uče iz pogleda,

Dočim Aga oštre sprieči psosti:

„Jer ne lažeš, što je sudba dužna

Jali meni jali konju momu,

Jali komu od drugah drugomu!“

Loša kob je, poglavico harna!

Sa zle kobi nigda dobra nema;

Grahovo je zamračilo kleto,

Uz njeg zjaje njekoliko rakah.

Pa dosta je zlijeh Aga znakah!

Što l’ poljana pomrknula tavna,

To je raja s nama bit se spravna;

Što zja do nje njekoliko rakah,

To zla sreća za glavnih junakah;

A što konji podviskuju tovni

I što bridka podzvekuje ćorda:

To su njeci naprečniji jadi.

Konj ti veli: jaši gospodaru;

Ćorda hoće, da je pašeš Ago;

Ja ti velim, da bježimo Ago,

Ako nam je odniet glavu drago!“

Smutna Turad muče mramorkome,

U vis kapa raste na svakome,

A kožu jim bljedilo probija;

Jere krivce zabunjene vija

Šum vlastite kadkad sjene prazne:

Kako neće toli od porazne

I samrtne straviti se viesti?

Ali Aga ciknu od obiesti,

Ako prem se i on snebì s kobi;

Ma da mu se nebi smele slage

Jur posmjeh mu lukavi sa lica

Vračareve istine poricà;

Al zaludu, jerbo ovi ljudi

Rieči vrača poštuju i ciene,

Kó od svetih liste bilježene

Zahman mrke usukuje brke.

I obrve razvedriva vrane

I na obraz smionost izmahne,

Kad mu bojaz oči kažu puste,

Ter se kaje na njem narav niema,

Što je liepa, gdje joj mjesta nema;

Zahman ljuto vrača zlokovari,

Da i dotle tašte gatà stvari,

Veleć: „Allah istina je sama,

I njegova sudba s nama vlada;

A što Afiz iz kosti priklada,

Kó kad vižle na prtini sanja

Da lisicu u mjesecu ganja;

To junake prepanuti neće;

Jeda l’ šušanj straviti će vuka,

Il se oro plašit ima vranah?

Jur Grahovo turski parip gaza,

A što guja u kamenju laza

I po kršu jadnu krije glavu,

U ravni joj stanovanja nema.

Pa čuste li, što nam svetac kaže:

Tko je turčin i zna turkovanje,

Da za njega nije prelovanje,

Već boj biti i dielit mejdane,

Čuvat dina, gonit kaurina,

I braniti pokrajine carske

Od zlogláve po brdijeh raje;

Pa koga je turkinja povila

I muškiem dovikala glasom,

Nek mu nije poginuti žao;

A kome bi ginut žao bilo,

Il na sebi ranu ponijeti,

Nek uzimlje prelu i predivo,

Pa nek idje, gdje prelje divane,

I s tim svoje boravi junačtvo.“

S tijem Aga pohabà gatara

I stravljene stravniji okarà,

Neznav što se izza brda valja.

Još nastavì od junačtva priče:

“Znáteľ djeco, nije davno bilo,

Kad se odbì po Grahovu raja,

Pa Jakova zaknezila raja,

Pa se Jakov učinio silan

I bijelu ozidao kulu

I ogradu oko kule tvrdu;

Kula jeste, al je mješte grada,

Ograda je, al je mješte šanca;

Tu doziva kršikapu kneza

I ostale suknezice redom,

Pa su vlasi vieće učinili,

Da nedaju ni caru haračah

Ni porezah paši Stočeviću;

Još kaurin Jakov besjedio:

Hajde svaki na svoja selišća;

Selišća su vaša djedovina,

A Grahovo naša kraljevina;

Što haračah, praha pribavite,

Što porezah, puške popravite;

A evo vi moja vjera tvrda,

U Grahovo Turčin saći neće

A i moje na ramenu glave.”

Šalje paša kavazbašu Ibru,

Al mu raja harača nedava;

Šalje paša Miralaja sina,

Paša šalje Smahil - agu silna:

Al vlasi se brane iz pušakah;

Knez knezuje, ko da i caruje;

Al’ mačjega do pojate trka;

Jer zatijem vele nije bilo,

Derviš - paša obkolio kulu,

Ter joj sasù vatru iz topovah;

Al je pustu načinio tvrdu;

Nju topovo neprobija zrnje,

Ter se paši ni pucati neće,

Već naturì bašibozuk vojsku;

Na kuli su vatru napravili,

I ja gledah, moji sokolovi!

Kada pusta ognjem planù kula,

Kako pršti drvlje u kamenju,

Kakoľ vlasi cvrlje na ugljenju.

Allah! vlaha i vlaškoga grada,

Gdje Turcima svieti večerati;

Allah! vlaha i vlaškoga kralja,

Gdje on dvori bašibozucima

Na Grahovu, u kraljestvu svomu,

Po večeri, kada piše pivo.

Živ se dao, zar se pouzdao,

Da će njega paša darovati;

Pa ga paša i darovà liepo:

Trista drvah, - i to bì mu mrva,

Već ga tjera bosa, kano kera,

Da se hvali po Mostaru raja,

Kakva ima na Grahovu kralja.

Zdravo podjè, al zdravo nedodjè;

Na putu ga zabolila glava

Od pašina preslana pilava.

Sad vi kažte, moji sokolovi,

Komu silna tek ta raja služi,

Tko l’ haračom kraljevinu duži?

Na to zbiljni rekoše mu druzi:

„Ležè Jakov; padè kraljevanje,

Osta raja turska popijevka;

Carski aga po Grahovu hoda,

Carske bere bez omaka danjke;

A što njeci zarožiše ráci,

Htijuć carske nijekati danke:

I njih aga sprpì u litare,

Ter jih sagnà ka Trebinju gradu;

Oškopica što jim bješe prva,

Drago, - eno tavnica ga suši,

A ljuba mu plačom selo gluši,

Svoga živa kukajući druga.

“Lasno ti je pjevat opojenu,

Još je lakše ponijet se holu.

Gledaj! koli aga diže glavu,

A na riječ taštu i mlohavu

Što ga družba nazvà gospodarom

Od grahovskih nebozih kotarah;

Ma ga svijest huda neobznani,

Kad tko drugom crni rov izkapa,

Da njeg sudba istijem zaklapa;

I nehaje da se dokončaje

Na nesreći slava potolasti,

Kâ se s tudje dobiva propasti;

No s većega djavoluka svoga

Još se griešnim spominjanjem sladi,

Još se hvali s nečovječtva svoga

I družini gadan smijeh gradi

A s ovijem riečma okrutnijem,

(Mnijuć da ga drugi čuti neće):

Neka kuka, neka selo gluši

Do gjurgjeva dana zelenoga;

A tad ćemo otvorit joj zide,

Nek lešinu vojna svog obide

I grli mu kosti u truhlosti.”-

Bog da prosti!

Čù se glas na dvoru

Kó na groblju kad u muklu sboru

Mrtvi šapću medjusobne tajne,

Da jih crna zemlja neodade.

Bog da prosti i pomognu sveti

Te drugove krišom donijeti

Bez tutnjave kuli pod svodove

I bez krša preći pleterove,

Što se mrakom vuku kano vuci

S napetijem diljkami u ruci.

I noć smrče, i mjesec izdava,

I on crnu svitu zaogrnù,

Za nevolju što oblači ljutu,

Kada smrtne gledat štete neće,

Da se čijim neogrieši jadom.

Tek vlašići zablenuli sami,

Kano svati u nevjestu mladu,

Pa medju se tajno pitaju se,

Kakvi plasi dusi skitaju se

Ukraj kule u po noći tavne;

Il su strave, il bijele vile?

Da su vile, nebi se vidile,

Da su strave, stravile bi stražu;

Pa vlašići jedan drugom kažu:

Nisu vile, a ni strave nisu,

Nó noćni su putnici Banjani;

Putnici su, ma su ljudi kruti,

Krišom gredu, pa dobru nesluti;

Dà jest nješto, što ti ljudi kane,

Jer su puni srdah ognjenieh,

Kó diljke jím zrnah olovnijeh;

Diljke gladne mesa junačkoga,

Oni žedni krvi od junakah.

Na puškomet kuli spali puta;

Pršče kolje, plotina se svali.

Strava stravna, kano i noć tavna;

Od strah’ konji zahrzaše tovni

I hrtovi zalajaše lovni;

Četenici kulu opasaše,

Da je ružno, što ti ljudi traže:

Gledni tamo, samo ti se kaže,

Gdje jur hoće oganj brizgnut cievi,

A junaci smrtne rigat gnjevi.

Šahinaga jošter lulu pali

I pokonje kuse dima kusa,

Na prozor je pomolio glavu,

Da razbere i stravu i lávu;

Ma krš plota, tihan bahat nogah

I oružja zveket ubojnoga,

I njem mrske zadadè bojazi,

Kî se nigda nadó nije strahu;

Još ga kano sudnji dan porazì

Kobna riječ, kû dočù iz mraka:

“Pobratime! da bi nebratio

Za nevolju nikogare ljutu,

Daj mi diljku na vjeru junačku,

Za sam hitac, što u glavi hrani,

Nebi li je nahranio mesa

Pusta čela dušmanina moga;

Nemogu ti srcu odoliti,

Što mi nožu domet nedosiže,

Da na njemu krvnik krvcu liže!“

Takoj vjeri nijekanja nema;

Mahom mu je sa ramena krenù,

A žudjenik, kano majka prava,

Kada milo miluje prvenče,

Ka desnomu obrazu je vinù:

“Drž’ se ago! nemoj varnut ago,

Nemoj rieti, prevara je bila,

Tebi prosto turkovanje bilo.“

Iskra šiknù, bojna cijev riknù;

Iskra mala, ma vidje li kvara!

Brže groma brzo snesè táne

Šahinagi medju oči vrane:

„Šahinaga! žalostna ti ljuba,

Bì l’ ti mila ta jabuka uba?

Je l' ti zajma odvraćanje drago?”

“Osvetnik je...Obrenović Drago!“

Jadni Aga jadno se odziva;

Jer zlotvora prigè svijest kriva

Na izdahu kazat djela prieka,

S kih je čekó doć tog osvetnika.

Gdje trup mu se u krv svali crnu,

Crna duša s dimom u zrak prhnù.

Na kuli se zapriješe dveri,

S oba kraja prosù vatra ljuta;

S oba kraja treska, huka, larma

Od leleka, kuku i jauka,

Strava stravna, kano i noć tavna;

Kula ječi, a oružje zveči,

Hrti viju, hati nogam biju.

Jadne noći, jadníjega sjela,

Koje nije ljubav donijela;

No kako jim bilo milovanje,

Onako jim sada cjelovanje

Crnim prahom, zrnjem olovnijem,

Zao zajam vraćajuć gorjiem.

Tama krije na dvoru bojnike,

Ter jih smrtni promahuju dari;

A zid brani krute obsadnike

Od nemile diljačke udari,

Liš nebojšu, ki na okno škrine

Vrelo zrno s hitre ruke štine.

Zimna noći duga, kolika si!

Još si dulja za nemilih drugah;

A od tijeh kud ćeš nemilijeh,

Što se svu noć gorkim jedom dave;

Al nemogu da probave gnjeva,

Ko što bi jim hotjele pomami,

Dok s bujnijeh puščanijeh plamih

U vrh kule vatra neuzpe se:

Kobna kula planù, zažeže se.

Strava stravna, al noć nije tavna,

Nije vatra, nije ni smrt sama,

No jih sada griju obedvije.

Al se Turci nepredaju pusti;

Jer je njima znano zaufano,

Kad jim nema bese s dvora tvrde,

Da jih tamo veće čeka mukah

Od osvetnih gvozdenijeh rukah;

Vole spirit u pepelu svomu,

Neg bit žrtva biesu osvetnomu.

Cvrče Turci u kuli gorućoj,

Kano buljci na žeravi vrućoj

U krvavu cvielu i snebil

Grleć svaki svoju smrt nemilu. –

Nit noć tavna, nit je strava stravna

Nit jur konji pohrzuju tovni

Nit hrtovi polajuju lovni,

Nit tko viče: jao moja majko!

Nit pomaže: prehvati me druže

Nit gromovne trijeskaju cievi,

Nit junački odjekuju zievi. –

I mraku se mrklu jur dosadi

Bit koprena tijeh velih jadah,

Pa on skuči svoja mrka krila,

Zora prostrie danu platna biela.

Zori zora, kano ruža rujna,

Od prozorja i plamena bujna;

Zora zori, a kula se ori;

Plamen piri jugovina naglo,

A iz sela budne žene viču:

„Lahko, lahko jugov puši vihre,

Nek zadulje plamenovi pire,

Da pusta se dulje kula puši

A slobodna krajina negluši,

Gdje se sila bašbozukah skruši!

 

(*)

 

Što je Piva – što se pjeva – kriva,

Da u zajmu nikomu nekriva;

Što l’ Morača, što krajina vrača,

Da preko nje turski konj nekrača?