III. Zubci
Njekoč bilo sokolovi sivi,
Bilo davno, ali spominja se,
Kad je Kadam na vrelu Bioči *)
Pogubio vrelskoga čuvara,
Davorovo čedo neoprano,
I Davora razgnijevio gnjievom,
Pa mu Davor djecu podavio,
Sve do jednog, ako bora znate!
Težih ranah kud ćeš ikadare
I jadnijih staru Kadmu jadah
I njegovoj ljubi nerodnici,
Što mu jurve nebi za plodiva,
A njegova snaga primotala,
Ma još mu se viek neprikončao;
Pa se u svom pržio pečalju,
Kakono se boče rodioci,
Kad ostanu siedi, neveseli,
Bez zamjene i bez oporišća
I bez vrla srčana rodiva.
Avaj! kužna njima boravljenja!
Tko će znati izvan zaručnikah,
Ki su take bavili nedaće.
Svake brige Kadam boravio,
Čiem bi kivnu vaju doskočio
I Davora nadkolio krvna?
Udjè najan sa vrela Bioče,
U ljute se zamarijà hride,
Tu viš dola njegdje Mirotinca,
Gdje pitoma priroda nebilo,
No se grozne jatimile zvieri,
Ljuti risi i diviji biesi;
Tu mislio da Davora nema,
Ni njegove u pećine vlasti.
Pokle tamo Kadam naselio,
Čemernu je priklonio glavu
Uz liticu stienu nesmiljenu,
Pa nijemu govorio hridu:
Stieno moja jedino uzdanje!
Da si moja meni borom majka,
Daj mi svoju tvrdoću nehajnu,
Da me rane necvijele ljute,
Ljute rane od devet sinovah
I desete jedinice šćerce,
Što jih nigda preboljeti neću!
Pa daj meni svoje nesjećanje,
Za odseljno moje
kobnjevanje
Ako česvi dese me udesi;
Pa daruj mi utočišće tvrdo,
Od Davora od zlobnika moga,
Da bi mu se ušinule ruke,
I pružljivo slomilo tetivo;
Jer da uzzna za moje gredivo,
I ove bi ukrao mi dneve,
Tužne dneve i vele pečalne
Mog stradanja i sjerotovanja. –
To je Kadam stieni besjedio,
A šta će mu stiena reć nijema?
Sborit neće, jere ustah nema,
Da ga gleda, bez očijuh neće,
Rukuh nema, da ga grli hladna. –
Al ga gledà Davor s Durmitora,
Pa desnijem smiehnuo se brkom
I bruka se taštu govorenju
I Kadmovu zamašnu krijenju;
A po tomu zamahnuo srde
Sa mrskoga viš obrvah ruha
Na žalostnu Kadamovu glavu;
Pa nu! kara i većega kvara,
Strašne sile od Davora
strašna:
Sto bjè glava čo’eka ubavnoga,
To sad žvalje zmaja kudravoga;
Što ľ do tolič odora ubrana,
To ljuštura ko štit pokovana;
A što biele ruke za grljenja,
To mu kuke za grozna
grabljenja,
Cika ljuta mješte govorenja
...
Gledala ga ljuba sa kamenja,
Što ga dotle slijedila vierna;
Gledala ga, pa se bezumila,
Plahnula se strahom i užasom
Od grdila svoga mila druga;
Al ga druga nebi ni gledala,
Već bi živa u tle se verala,
Mà je bračno zavjerenje sliepo,
Hita ljubu k bajnu zagrljaju;
Al joj nisu zaručničke ruke,
Niti joj je medno cjelovanje,
Da l’ nemilo zmajsko milovanje;
Ter što bila Kadmovica ljuba,
To šarulja zmajevica guja. –
Tako pali uz hrid se verali,
Jedno drugom lišce uklanjali
I u jadu jadni drugovali,
Kó kad jim je i lijepo bilo
U zlaćenu Antenora dvoru.
Kadam mnio da je prevario
Gnjievna svoga gonitelja Dava;
Al mu Davo i tu sudbovao,
Jer njegova ostala država,
Kad su stari na dielu mu dali
Oranicu kršnu, vrlovitu,
Davorovu poljanu nazvali;
Al u njoj mu ništa rastlo nije,
Osim vita cera gorostasa,
Gdje je zakló ovna
vitoroga,
Na komu je zlatno bilo runo,
To zlaćeno sagulio mije,
O cerovu objesio gravu,
Pa vještice namienile runo
Na obdulju i zakladu velu:
Tko ga ima, da mu smrti nema,
I sloboda da mu vijek služi,
I da mu se ponese junačtvo
Širom svieta od mora do mora.
Davor pazi tu baštinu zlatnu
Bolje nego oba oka žarka,
A da mu je uzdanija straža
Na Kadma je navalio kletvu
U odori zmaja plamenoga,
Da mu brani zaročeno blago.
Davor bdije, a krije ga listje,
Listje krije, a aždaja brani;
Ama zlatno odasieva runo
I u noći kô u dnevu bielu,
Pa se runo po svijetu sjaše,
A podjoše po narodih glasi,
A junaci zato razabrali,
Svaki htio da mu smrti nema,
Pa se otet lijek smrti puti,
Ili tamo još prije umrti,
Pa da mu se popieva viteštvo. –
Pusta slava, kako očih nema,
Ter nagoni ljude obajane
I na živu vatru nagaziti
I na ljutu udariti alu,
Gdje ga nije, dočim okom mahneš;
Toli mnozi bijahu junaci,
I topuzom i desnicom jaci,
Bojnim kopljem i vitim tetivom,
Pa se na to nagoniše runo;
Ali ruse usijaše glave,
Jer ga Davor kano svoje čuva,
A brani ga ala od zadaće. –
Zato čuo Kraljeviću Jaso,
Tesaljskoga sin Esona kralja,
Pa i njega podarnuli biesi,
Da nanj svoje ogleda junačtvo;
Nosi li ga preko mora sinja;
Al iz gore žalila ga vila,
Gdje će ludo izgubiti glavu,
Pa ga vila, na sbor dovikala,
Na Velebić nada more sinje,
Da se svrati i pobrati s njome,
Nebi li mu od pomoći bilo,
Nebi l’ momče oštedilo glavu,
Neljubljeno i nemilovano;
A to momak i od bora traži,
Pa se k vili u planinu vrnù;
Njega vila bratstvom odabrala
I čudne mu čarolije dala:
Nasula mu zubih zmajevijeh
S vrškom sivu na uprte torbu,
I svjetom ga bajnim svjetovala,
Kô će zmajske posijati zube
Po kršnome polju Davorovu.
Odtle momče sjetno i veselo,
More priedje, na Moraču sidjè
I nabasà polje Davorovo;
A tu n’akvi i volovi bili
Tučenijeh roguh i papakah,
A silovni kano i pomamni,
Pa nedaju ni gledati na se
A nekmo li dati jarmu vrate;
Već ledinu pore rogovima,
Pa do neba gustu maglu viju.
Al Jasona vila priučila,
Ko će bàke jarmit nejarmljene,
Pa se momku volovi predali
I pod jarme pokorili glave;
Sami oru ko Davoru svomu,
Nit jih tkogod viče ni haječe,
Nit jih vraća na uvrate skladne;
No su sami lieje uzorali,
Ko za bielu jaricu šenicu,
A Jason je mahnuo sjemenje.
Ma nu čuda! iz sjemena stravna,
Iz sjemena poniknuše ljudi,
Naperena pod oružjem vojska
I štitovi i kape kacige
I gadare i lagahne striele
I topuzi i bodila bojna.
Borci stali pa se zablehnuli
I gotovi udrit na svakoga;
Ali Jason vilinje kopile,
Lukavstvu se hitar dosjetio,
Oblić stienu hitì medju njiha,
A lakomi nasrnuli bojci,
Kó junaci na jabuku zlatnu;
Jedan drugom za oči prijanja,
Jedan drugom mišice prelama,
Jedan drugom gvoždjem dušu guli,
Pa se krve do žalostne majke.
I dočim se oni skupa dave,
Neznajući zašto kako no li,
Dotle Jason, - ujeli ga vuci, —
Utrkao pod cerove grane
I ljuta je učarao zmaja,
Caroliam, što mu vila dala,
Pa i zmaja ucepao kruta,
A sa cera ukinuo runo
I na rame prevrgao zlatno.
Odè Jaso vesela mu majka,
Sebi steče stečevinu žudnu;
Neznam je li smrtcu prevario
I s tijem se njoj oteo blagom,
Ili ga je njegdje ujla guja,
Ter i njega sjetne kaju vile,
Kó i silne sve junake ine...
Ele odtad u predjelu semu
Kršna njiva, što bjè Davorova,
Što je zubi zasijao Jaso,
Jest maleno selo kod Trebinja,
(Ne u Sparti, kô no Grci kažu)
Zubci njega Trebinjani viču,
U njem ljudi ko zmajevi zubi
Na krv ljuti i na zlo udarni!
Dragi brate! kada banù Luka
U seoce smutno, ustravljeno,
U rodjenu tužnu domovinu,
Nakon duga majke černovanja
I ljubovce drage željkovanja
I dušmanske krvi žedjevanja,
Pa podviknu, sve se selo stresè:
“Bratjo moja na besjedu harnu,
Za krst častni i za vjeru slavnu!
Za svojbinu i za otačbinu
I za težkih okajanje mukah;
Vidite li gdje nam živit nema
Ni u mrklu lugu jelovomu,
Ni pod stienom ukriti se živu,
A kamo li na selišću stavnu,
U svom domu na užitku spravnu,
Da naprečna prometnemo doba!
Turske njive Turkom ostavljajte,
Jadnu stoku vukom poklanjajte,
Što imate prtite u torbe,
Za hum sitnu djecu uklanjajte,
Pa za oštro gvoždje prehvaćajte;
Svi vi znate, dvorio je Luka,
Ko što niste vi dvorili Turke;
Al zaludu služiti je sliepa,
Da sve dadeš, slijep očih nema,
Uviek veli, malo mi je rajo,
Da mu i krv iz obraza lievaš;
Veli: hule, sirutku mi daješ!
A da za njeg izgubiš i glavu,
Rekó bi ti i duguješ njome;
Pa i ona što će tebi pusta,
Kada na nju tri harača davaš,
Kó da ti je od suhoga zlata;
A uza nju nigdje ništa svoga,
Osim krsta gola na tijelu,
A i za njeg krv si dužan cielu. –
Evo trijest prošlo mi je lietah,
Dvorio sam krute gospodare,
Al se hljeba nahranio nisam,
Nit se Boga namolio s mirom,
Nit se krsta nanosio s mirom,
Uviek noseć ko u torbi glavu,
Kan’da sam je ukró od Turakah,
Ja l’ našao na glogovu panju,
Ter sam mahn’o u Javorje njome,
Uzdajuć se odahnut od straha
I svoga se najaditi jada
I pod ranom nespavati ljutom,
Mneć da Turčin tu me naći neće;
Al i tu ga doniješe vrazi,
Pa na veće bijede me kreće. –
Draga bratjo! jur nije ufanja,
Ni u kakvu, sjem božije, ruku,
Nit u sreću da će doći sama,
Nó se valja popaštit za njome;
Tudja ruka neizčeše svraba,
Nit ve vaše drugom hrane majke,
Nego svaka svomu radovanju,
A svaki je svojoj dužan majci,
Od nje rodjen umrijeti za nju;
A što majci to i vjeri slavnoj,
A što vjeri to i postojbini! –
Evo mi je još na broju glava
I Turčinu još dugujem njome;
Bogu hvala na Njegovu daru,
Kada mi je ugrabili nisu
Bez krvave na mejdanu daće, -
E sada je ni žaliti neću!
Jere sam se Bogu zaklinjao
I svetomu pod Ostrogom Vasu,
Ja l’ je prodat o cijenu skupu,
Ja l’ se krsta nanositi slavna,
Bez ukora i bez strahovanja
I turačkoj zlobi robovanja...
Tko će bratskoj vjeri vjerovati
I u mužku pouzdat se ruku,
A za svoje što tko ima blago,
Ili majku, ili čedo drago,
Nek za gvoždje laća se smiono,
Nek mu nije umrijeti žao;
Ja sam prvi da cigleni podje,
Il u živi oganj ugaziti,
Il Trebinja dopanuti grada,
S hladnom šijom sa izdahla tiela,
Al ga živom naseliti neću ..
Nije vrieme da čudo sborimo,
Mila bratjo!...
Eno sam ja projurio Turke!
Jako pali Turci na Trebinje,
Štogodir je u Trebinju živa,
Pa se klanja Ćabi i Medini,
A krstove krive psuje
grede,
Sve će listom na zlo pohrliti
I za ljuto prionuti gvoždje,
Pa od naše sjerotinje ciele
Ni za omak Turkom mesa nema,
Ako li nas u domovih svrnu. —
Sad birajte ko je vami drago:
Ili mastno okužiti kolje
Rusim glavam po bedenu tvrdu,
Ili za mnom vinuti u klance;
Tko pogine žó mu biti neće,
Jer je laglje smrtcu preboliti,
Gdjeno majke i ljubovce nema,
No gdjeno te cviel dječiji
stravi. —
Tko ostane neka sreću traži
Od nedraga pa do nemiloga,
Po planini po jadikovini,
Sladka će mu kora biti biela
Sužanjskijem suzam nekuhana
I krvavim znojem nekopana,
Na vlastitu domu nesrećnomu!..
Ja sam svoju kuću pregorio,
Mene moja neće kukat majka
Na svojemu ostarilu krilu,
Niti ljuba na grobnu pločniku;
Ako li njih Turski parip zgnjavi,
Sam jih mogu obje okajati,
Živom glavom iza hloma gusta,
Pa jim griešno duši biti neće,
Jer u goru spremiše bojnika...
Kume Vuče! je li vjera jaka,
Kó što nam je od mladosti bila?
Mogu li se u te pouzdati?..
A svakomu najpokonje bilo,
Tko nešćeo u družinu poći,
Turska će ga omilovat ćorda,
Kukat će ga na ognjištu majka,
A rod će ga kleti do vijeka.“
Počem riječ dokončio Luka,
Nebi dugu napunio diljku.
Po selu se razturiše ljudi; -
Nit tko reče podji s Bogom Luko!
Nit kom hajduk od Boga vi zdravlje!
Ma čim Luka selo pregazio,
Izpod strejah ponikoše ljudi,
Kô Jasonu zmajevići zubi;
Svaki svoju pregrlio diljku,
Kan’da se je i rodio s njome
I rek bez nje ni mrijeti neće.
Pošto Luka na utrinu ravnu,
Dotle četa iz sela izvali;
Dočim hajduk priteže opanke,
U tom njega vojska sustignula;
Nije vojska, ako broja pitaš,
Nebi pune ni dvie po sto bile;
Al će puno bit jih dušmaninu! –
Reci vilo! nek udari na nje
Na bijelu bez prevare danu,
Pa će jedan trima odoliti,
A trojicu u bieg natjerati,
Šestorici savezati ruke,
A sedmoga zubi klati živa;
Jer s takijem nije igre vilo,
Koji svoje sve prti u torbu,
Otčevinu a i stečevina!
Struka mu je kuća ponosnica,
Duga šarka i otac i majka,
A hitcevi kano i stricevi,
A desnica draga vjerenica;
Uzdano mu s njome milovanje,
Il će njome valjati kamenje,
Il kršiti iz okola prošće,
Il lomiti kosti na hrvaču,
Il na spanju naslonit se na nju,
—
U svem će ga podvorit vijerno;
Jer je u njoj od željeza zdravlje,
A srce mu nehaje za zdravlje,
Pa što može pogoditi diljka,
Pogodit će, promašiti neće,
A što vriedi zarubiti nado,
Zarubit će, iztupit se neće.
E taki su pristanuli druzi,
Za hajdukom odmetnici harni,
U namjeri taci i jednaci,
U to kolo sjeli na okolo,
Poviš sela na razboju čarna;
Svaki vadi oganj iz njedarah,
Pa na lule lože okovane,
Ter s duhanom razgovore grade,
A ta bajna dimom piri trava,
Dimom kadi jer plamena nema;
Al jim čarom njedra ogrijava,
I još komu ako zebu ruke
I od driema preko noći čuva
I kazuje u sumraku druga,
Da ga sanak nije prevario;
Pa se s tijem zabavljaju druzi,
Svoje brige razpravljaju nieme;
A da jim tu razgovorku kratiš,
Bi jih skrbav zatravila tavna.
Eto znadeš pregorkinjo draga,
Šta u mraku ti skrivaju ljudi
I za rana šta spremaju dara!
Ma nebi l’ jim nekazala krivo,
U Trebinju šta borave Turci:
Eno Turci u Trebinju gradu,
Sve kapije zabravili tvrde,
Kano da će Piva i Morača
Pod njihovim osvanuti gradom;
Pa bijele na sve pišu strane,
Biele knjige jadne i krvave,
Bi reć na njih sedam vrvi kraljah
I deveta kraljica ingležka.
Knjige lete od grada do grada,
Od Trebinja do Mostara ravna,
Od Mostara do Novog-pazara,
I do sehra Sarajeva biela,
Pa odtale na krajine bojne!
A šta vele te knjige bijele?
Evo knjiga iz našega grada,
Našom krvlju crnom našarana
I suzama vrelim posipana;
Neka znade tko vjeru imade
U našega svetca velikoga,
Naša se je posilila raja,
Neće da nam dohodakah dava,
Što su nami ostavili stari,
Kad su zemlju preoteli racku;
Još oružje prehvatila raja,
Ni u gradu slobosti nam nema,
A kamo li na Grahovo sići,
Pa zloglavu savrćati raju,
Da careve neuzima grade.
Što branismo više nemožemo,
A dosta smo i branili sami
Sve na živoj vatri zlopateći;
Ni deseti doma umro nije,
Krezubio nije ni petnesti
Na dušeku i odžaku svome,
Nó na pušci i fišeku crnu,
Na krvavu bdijući krajinu.
Allah znade, ginut nežalimo,
Al jurve je čuvat nemožemo,
Jer silna se nakotila raja,
A kuge joj ni kratelja nema,
A naše jih sve nezoblje zrnje,
Pa Mozgov jim podamiće blago,
Što bi raja još silnija bila;
I još vlaške da zidaju crkve,
Nek se bolje na starinu tvrde; -
Zeka prah jim i olovo sprema,
Da su njemu u toplijem ledja,
Pa tko bi toj sili odolio!-
Aman paše carske lale prave,
Piš’te vojsku od svakoga grada,
Da Trebinje zdravo učuvamo!
Ako danas pustite Trebinje,
I Stolac će biti gotovina,
A sutra ste i Mostara dali;
Pa kad Mostar Vlahu pripustite,
Sve ste dali do mosta Konjica,
Pa će biti vlaška kraljevina,
Što je bila lvanbegovina!
I Stambolu neće biti liepo,
A kamo li Sarajevu bielu!
Nešal’te se, vojsku opremajte;
Ja lako je spremit nešćednete,
Kažite nam da se povlašimo,
I s Brdjanim besu sastavimo!
Ostali bi u nevolji živi,
A vlašenja bez nevolje nema;
Ma kad bude prina mrtve glave,
Tada nama grieha biti neće,
A vi ćete odgovarat dinu
I Mečetu na Mečiji svetu,
Na dušu vi naše grijeh bilo,
A eto smo kazali vi Turci,
Kako nam se do nevolje kaže,
A u gorjoj već bit nemožemo.
Zar možemo još se pouzdati,
Da branimo iz topovah grada,
Za tri biela ja l’ četiri dana?
Šalj’te vojsku, dangubit nemojte,
Ni počaska u danu nebrojte,
Da je manji od godine ciele. –
Jeste čuli, al vidili niste,
Kako se je posilila raja
Po Grahovu i Drobnjaku kletu,
Uz Banjane i uz Pivu hladnu
Sve do polja Nevesinja ravna!
Eno skoro, davno nije bilo,
Zapališe kulu na Velimu
I pandure sažgaše u kuli,
Arnaute našu braću harnu,
Gdje hodaše po vlaških selijeh R
ad danjakah cara čestitoga!
Hoće raja da porez nedava,
Hoće nami da tretinu krati. P
a nu! Turci jada i gorega:
Eno hule Vukalović Luka,
Sa Zubacah sela prokletoga,
Odbijo se skoro u hajduke,
Pa sad raju pod barjake svija
I evo nas u grad zapratio;
Šta to biva, no se diže raja,
A gdje se je zaracila doslje,
Tu Turčinu nema stanovanja...
Sve to znate, al za Boga hajte,
I za braću u sužanjstvu biednu;
Ako svoga klanjate Imana
I postite posta ramazana:
Bolje vojsku ka našem Trebinju,
Da careva izbavimo grada,
Odtle ćemo na Grahovo sići,
Po Grahovu srazit izdajnike,
Po Morači požeć pomoćnike,
Na Drobnjaku posjeć osvetnike,
Pa niz Pivu okrenuti ravnu,
Do Taslidže i do Spuža grada,
Pa odtale na Crnicu hladnu,
Pa odtale, ako Allah dade,
Na Cetinje na večeru knezu! –
Take knjige nakitili Turci,
Knjige lete od grada do grada,
Svud se Turci zvijere od jada,
U Trebinju od jada i glada;
Jer što žita i donila raja,
U mlin nema tko ga odnijeti,
Niti drvah u grad dotjerati, ...
Muka lale! sa četiri strane,
A s Vučila da od bora nadje! –
Tako vele age Trebinjani,
Tako vele, i sa gladom prele,
Kó kad vuci neimaju mesa,
A prebiru vieća svakojaka,
A miju se i klanjaju često
I molitbe pritužuju bojne
I proroka viču pomoćnika,
Nebi li jim uskorio vojsku.
*) Boeotia.
Нема коментара:
Постави коментар