Bojevi - Crnogorski prvi

 

Bojevi crnogorski prvi

 

----------------------------------

----------------------------------

Što je kraguj, to Nikola kneže,

Što su tići, to su slobodići;

Gdjegodj kojeg’ podgojila majka

I do muškog dohranila pasa,

Sletio je sinoć na Cetinje,

I kneževu ujagmio ruku,

Da ga ne bi ostavio majci,

Jer ga nije za se njegovala;

Pa bi druge ukorile majku,

E joj nije pošò na bojište.

Jučer kneže na Cetinju svome

Na vojvode razredio vojske.

Jednu dao Bošku Petroviću

A drugu je vojvodi Milanu,

Obedvije s’ arbansku stranu;

Treću sobom vodi niz Banjane.

Eto sijeva kneže niz Banjane

Kano mjesec niz jelove grane,

A za njime sjaju perjanici,

Kapetani vjerni vjerenici,

Kano zvijezde kad uz mjesec jezde.

Kamo li je napremio kneže?

Il’ će lovit divokoze brze?

Il’ srbskomu u pohode knezu?

Il’ njekojoj u svate djevojci?

Nije pošò loviti divljači,

Niti srbskom u pohode knezu,

No je voljan divna svatovanja. –

Udaje se cura Nevesinjska

Konunuka Hercega Šćepana,

Za nječesva prosca nehajana;

Knez joj bješe mušterija stara,

Ter pošto mu sudjena ne bila,

Hoće da joj djeveruje vojnu.

Prodji, kneže, u sto dobrih kobih!

 

Prodje vesò kraj Bileća bijela,

Kraj Bileća i kraj Korjenića,

Pjevajući, konja igrajući;

Nikoga mu na susretu živa.

Dalje jaše poljem Gatačkijem

Do u dvore Čengićeve bijele:

Ni tu nikog’ uočiti nema,

Jer i dvori ostali su pusti,

A kako je vidjet’ nemiono!

Zjaju vrata na četiri strane,

I prozori vjetre razklapani,

S’ kije’ njekoć Smahilaga silni,

Pasé oči niz poljanu čarnu,

Brojeć dime kmeta ponizanih,

I ornice šenicom posute,

I livade bijne nekosnute,

Po njih blazeć’ ate popinjate,

I omice nigda nefatate,

Vabeć’ hrte i kerove lovne,

Što mu brza stizavahu zeca,

Na kapiju gdje ga love živa,

Dok mu bula na uranku bijela,

Il’ robinja sanom razdragana,

Zamedjenu iznosila kahvu,

Da su agi sladjahni pogledi,

Il’ niz polje, il’ na ruke njene,

Što mu divlje zasladjaje mjene.

Pa je agi crnih noćih bilo,

Gdje bi spio u haremu blaznu,

Da su smjeli srčani Brdjani,

Il’ Banjani ili Grahovljani,

Da mu bune sane usladjane,

Prežajući ata iz ajata,

Ili bijelu sa čardaka vilu

Il’ njegovu sa ramena glavu.

Al’ ne dao aga štetovanja,

Nit’ ždrebeta ulovit’ nejaka,

A kamo li vilu sa čardaka,

Gdje li rusu zarobiti glavu,

Dok mu kobna ne upala sama,

I nju vila na Cetinje snijela.

Pa i Dedo, Smahilagin sine,

Očeve je hire sljedovao,

I njegove kobovao kobi,

I mladjahne dovoljio dobi,

U Lipniku u zamaku lijepu,

Dok se nije zapašio Dedo.

Postà paša, padè agovanje,

S’ tijem upadè i Čengićevanje

I baštinska na uskoke kavga;

A pak kavge te nevolje male

Obedvije su strane željkovale,

E bi jim se pričinilo rada,

Neka ima guslam razgovora,

Jer mnijahu, ni života nije,

Kad ne bilo pjesme sa gusala,

Pa nema se pravo zlovidjenje,

Gdje do skoro ljudi vlasteljáni,

I gospoda pitomljena ina,

Istovjetne igre njegovali.

A što ne bi gorostasi bojni,

V’jekom uz pás gvoždje milujući

A za druge skrbi ne znajući.

Nu pošto se krajči divljačenje,

I svijetu hoće pitomljenje,

Nije takom junačenju hara. —

I ti kulo, što si s’ bjesa slavna

I sa sjaja gromcih dževerdara,

I sa cv’jela uznih tavničara,

Da si blage vile milovala,

Koliko bi draže fale brala.

Dok te kneže bavljà pomišljaje,

Mjereć’ krove zrnjem rešetane,

I vratnice gvoždjem oglodjane,

Po bijelu dvoru na sve strane:

Pred njeg pade vučivuna drevna,

Njega stari devedeset ljeta,

Al’ ga mladi oko uvedrano,

Kano da mu ni pedeset nema,

I odijelo tomu odgovara,

Al’ što toke ne b’jele njedara,

To mu s’jedi zab’jelili brci,

Pokloni se do zemljice crne,

Pa govori gospodaru knezu:

“Gledaj, kneže, do kamena sinja,

Ono ti je grob Smahila silna.

Teško bješe udarit, junače,

Na aginu četu neopranu,

A još teže agu prostrijeti,

Jere bješe rodjko od junaka,

Kakva danas nije u Turaka.

Al’ meni je sreća donijela

Ter ga s’ nogu ja ukidoh kneže,

I donesoh tvomu stricu glavu.

Blago mene, u tvojemu zdravlju,

Gdje ga stigoh i u grobu hladnu.” –

 

Popleskà ga po ramenu kneže,

Pa mu reče, gdje ga čuju druzi:

Živ mi bio Aleksiću Mirko!

Još te desno oko ne izdalo,

Stric je tvoje ličio junaštvo,

A pjeva se u svu Goru Crnu

Kako tvoja trostr’je ga diljka,

A t’jem ti je istor dovoljenje,

Što živ dopr’je’ mrtvu u pohode,

I u dvoru prenoći mu pustu.

 

Osù vojska preo Gacka ravna,

Nigdje nije od želje Turaka,

Samo na put sašli Metohljani,

S’ Metohije turskog zaseoka,

Pa na susret pozdravili kneza,

A kneže jim primio pozdravi,

I rekao, neka sjede s’ mirom,

I svojije’ gledaju poslova.

 

S mirom vojska Zalom dogrebala,

U Zalomu Turke nabasala;

Pozdravili Turci iz busija,

I vojska se prahom odazvala,

Pa je prošla bez ikakva kvara,

Kud je roka na noćište doći.

A ročili na srjed Nevesinja,

I pala je zdravo na noćište

Spram Palanke grada nebogoga;

Kad u jutru posegli k’ Palanci,

Ali tvrdi okolo nje šanci,

I sa njiha zjevaju lubarde.

Muktar paša zapovjeda vojsci,

Kakono će goste dočekati.

Zagruhaše topi sa šanaca,

Zagroktiše puške iz Palanke,

Puškarà se i dva i tri dana

Dok ne plahnu u ognju Palanka,

Pa je pola leže u požaru,

Pola ostà za s’jelo muktaru,

A i ta bi ostala mu pusta,

Da ne stiže kneza nenadana,

Od koga je ne bilo mu kleto,

Da povrne vojsku s’ obsjedanja;

Pa se vojska povrnula bojna

Uz veselo polje Nevesinje,

Do gizdava dvora Ljubovića,

I u njemu obredio kneže,

Al’ ne našò nesudjenu ljubu,

Hercegušu curu zamjeranu,

Rad koje je svate podigao,

Ako ne bi sudjena mu bila

Ne bi li joj djeverovò vojnu. –

 

Odtle navi kneže uznatrage,

Milo mu je ko da je dobio,

Jere ništa nije štetovao.

Pratili ga sarebrice Turci,

Kò da su ga u bježan navili

Pro Vrbice do Dola vučjega,

A kad pao u Vučidol kneže,

I njegovi bojci vježbovani,

Pojagmili oko dola klance,

Kako komu za dočeka zjali,

A knezu je lovit’ najgorega.

I stigli jih krvni pratioci,

I dolinu najazili ravnu,

Al’ u dolac nahrnuše vuci.

Koliko je po gorama vuka,

Reć bi svi su spali na poklanje,

Poklali se kako nigda nisu

Osim njekoč na Grahovcu malu;

Pun Vučidol navaljali mesa

I vrtače natočili krvlju,

I u krvi plivale su glave,

Pa i mrtve zjevale na žive.

I pokolju ne bi kraja bilo,

Da tabori ne dadoše ledja;

A po boru kako ne bi dali?

Gdje pogibè ko bjè snaga njima,

Selim-paša delija krvava,

A Osman se živ dade u ruke,

Njekom Cuci Filipu valjanu.

Jer mu ne bje milo umrijeti,

Ko što nije ni u Karsu bilo,

Kad u ruskoj vojsci vojevaše

Sa Sahinom bratom rodjen’jem;

Pa kad Ruse zakružili Turci,

Udje Osman i Sahin za njime

I u tursku pristadoše vojsku;

Oba staše paše u Turaka. –

Nu Osmana gdje će stići pravda.

Da se opet na starinu vrne,

Valjda se je sjetio nevoljan,

Što mu rekoh kad povede vojsku,

Iz Sarajva na kobno Trebinje:

“Drž’ se, Osmo, bježanova krajka,

Jer njegova pjevaljka je majka.”

 

Nije brojit, moja braćo draga,

Koliko je upalo leševa.

Uz Selima brojili se samo,

Što su bili vojsci narednici,

Ni oni se pravo ne zbrojali,

Neferi se i ne broje tužni,

Jere ginu kao glavodužni,

Na broj nije, ko hljeba ne jije.

Muktaru je glava dobitačna,

Što je snese u Trebinje živu.

 

Gdje Vučidol očistili Turci,

Eto kneza slavna dobitnika

Na dozivak svojih pobornika;

Dovikuje proz dolinu druge,

Kolici su u životu bojni.

Ko živ osto, odazivlje zdravlje,

A koji se ne odazvà, druže,

Njega više ni dozivat’ nema,

A valjda se koji ne odzvaše

Od petero svojih Petrovića,

Što su tudje skupa vojevali,

Kano što jih desetero bješe,

Na Grahovcu na pokolju divnu,

Pa ni jedan nije pomanjkao.

Nisu l’ take i danaske kobi,

Ne budu li: Bože kući zdravlje!

 

Pobralo se pljeno pó mezevu,

Puno svašta, najviše oružja,

Šest topova grla velikoga,

I zlaćeno ruho Selimovo,

I uz njega barjak od alaja.

Što mu alaj polišio cio,

Tijem knez se dovoljio l’jepo,

Pa povrnu svate nagizdate.

Ako svati ne vode djevojku,

Oni divno odavode roblje.

Kad na Krstac nastupio kneže,

Jedan dio druga ostavio,

A kad bio Duzi na Nozdrije,

Tu je drugi ostavio dio,

A treći je na Presjeku tvrdu,

E bi hćeli putovati Turci,

Nek jim nije proza Dugu pusto.

 

Potom sobom ode na Cetinje,

Veselo mu lišce ‘sa junačtva,

A punahne od dobitja ruke.

Za njim gmiže roblje, nevezano;

Kako ‘no bi njeg vezalo roblje

Da ga se je dolovilo živa.

Čim primakò ka Cetinju svomu,

Zazvonilo zvono s namastira,

Malah’n zvečak Ivanbegovina,

Što je njekoč Vranji glasovalo;

Sad narodu javlja na Cetinju,

Gdje godj su mu djetići dobili,

A za zvonom zgrmiše lubarde,

U došašće kneza dobitnika.

Sve veselo vrvi po Cetinju,

Njeko knezu prijanja za ruke,

Njeko rakčin hita pod oblake,

A troši se oblimice vince.

Ma i drugog vesela doglasa:

Ulak bahnu sa Morače hladne,

Ulak trče iza glasa viče:

Hurra! braća u Medunu gradu,

Dvojna vr’jeva i na drugo slavje,

Knez nadrobi i druge lubarde!

Grme one lomne iza st’jene

Pucanj sjavje, a st’jene jav’je,

I javlja se knezu napisano,

Od vojvode Bože Petrovića:

Zdravo, kneže, i amo je živo,

Mahmud-paša udrio na Kuče,

Pa nam gore bješe, gospodare,

No je tebe na sr’jed Nevesinja.

Al’ prestigoh na Fundini Turke,

Kano i ti na Dolu Vučjemu,

Ter sam jih se navaljao divno,

Ležé leša petica tisuća,

Da ko broji, i više bi bilo,

Pa evo me sada u Medunu,

I njeg uzeh s’ trudom velikijem,

Taruć’ kosti, a lamajuć’ st’jene,

Gubeć’ kape, skidajuć’ opanke

Salomismo uz visove ruke,

Dok se nisu visi ponižali,

Hrabroj vojsci i vojvodi njenu,

I Meduna predali krvava.

Evo ti ga, kneže, na uzdarje,

Njim nakiti vukodolje slavje;

Nek te dvično proslavi Cetinje,

Jer smo i mi amo osvjetlali

I tvoj obraz i naše Cetinje.

Slavi kneže i Božovo slavje,

Drag mu Medun, kò medene sati.

Jagode mu pirom procvjetale,

Ko u momka istom rukovana

Za mladicu na prstenu l’jepu.

Blagodari i sreću i vojsku,

I odlične podarivà druge,

Pa u dvoru poravnio b’jelu,

Odmorit’ se i napiti vina,

Troši, kneže, u zdravlje ti pivo!

Bojevi - Srbski prvi

 

Bojevi

Srbski prvi

 

“Il vant mieux souffrir en se sauvant, que jouir en se perdant”.

Lacordaire

 

 

 

-----------------------------------------

-----------------------------------------

Vidiš, druže, dva gruba oblaka,

Jedan s’ mora drugi sa Dunaja,

Evo znaka iz oba oblaka:

Što sa sinjeg zamračio mora,

To će die’ se bojna Gora Crna

I u zemlju naljeć’ Hercegovu;

A što ti se sa Dunaja vija,

To će ustat’ silna Šumadija,

Pa u Bosnu navaliti spravna,

A Turčina svuda izobilna,

I nizama i oružja silna;

Ter kada se sudru zlobljenici

Niz krajine krvlju zakuhane,

Ko će moći razbjerat’ užase,

Ko li komu dojavljati glase,

Gdje li dična ubrati kovilja,

Sa Avale i sa vrh lisinja. –

Ne mogu ti mirkat’ na Dunavlje, –

Daleče je s’ mora na Dunavlje,

Ja bih lahka salomila krila,

Dokle bih ti glase donijela.

Dosta  mi je Zeta i Neretve,

A ročit’ ću Pivu i Banjane,

Neću krivat’ sve do Skadra grada;

A niz Dunaj pokumi mi drugu,

Što djevuje u čarobnu lugu,

Iznad b’jela grada srbljanskoga

Kraj izvora Dositeja svoga,

Nad kim jošter kuka za Kosovo,

Pa je jurve Smilja dokukala.

Smiljana će ponabjerat’ smilja,

A ti djevaj komu likovalo,

Kako mu se na mezevu bralo!

Bože mio! čuda nemiona!

Gdjeno jutros iza gore rane,

Kad se s’ noćcom danak rastajaše,

Kô se stušti sa Dunaja hladna,

I pomrče cijelo podunavlje!

Nikom nije milo osvićanje,

I radje bi, da mu nema dana,

Kad milijeg ne da osvićaja, –

Jer vitlaju srde iz oblaka,

I na sedam granaju se traka.

Što su traci, što li su oblaci!

Oblaci su vojske srbijanske,

Što su traci na sedmero znaci,

To će udrit’ na sedam krajina,

Jer se sgnjevi Srbadija gnjevna,

Kad se sultan javi novobrani

Da ga Milan znade gospodara

I pošalje harače na glave.

Plamom plahnu srbska zemlja cijela,

Pa se narod diže na oružje,

Knezu veljé, da sultanu kaže,

Da ga više ne zna gospodara,

Nit’ će dati u harač dinara.

Kad se srbske savrvile vojske,

I sredale u šerege bojne,

Tu se istom braća upoznala,

Tu je brata Čeha i Hrvata,

Nije malo Rusa ni Bošnjaka,

A nigda će nestati Poljaka,

Gdjegod bilo krvna razgovora.

Svi se zdrave na uzgorne glave,

Nit’ plahuju što će vojevati,

Za slobodu svakomu prijaznu,

Ponajdražu turskim zlopatnikom,

Što no bratskog’ čaju požaljenja;

 Pa kad njima izvojuju pravdu,

Čini jim se, sebi su dobili.

Podje vojska kuda i oblaci;

Na pramove povili barjaci;

Ne pitam te koliki barjaci,

No ko ti je srbskoj glava vojsci?

Vodj je glavom Milošev Milane

Od koljena Obrenova lane,

Što Miloše sobom slavan bješe,

To Milanu zgode doniješe.

E srećno mu pošlo vojevanje!

Milan bere po junacim glave,

Koje bi mu vojske vodjevale.

Pa kad jih se nabrao junačkih,

K’ Timoku će Horvatović Djura,

Na Moravu Lješjanin Milojka,

Alimpića uza Drinu Ranka,

Nikolića k’ Ibru Tihomila,

 A u Rašku Milojević Mila.

Te su glave na vojske redovne,

Dobrovoljcem beru se i same,

Njekud Joca Belimarkoviću,

Njekud topal Vlajkoviću Djoka.

Pa se steće pokrenule vojske,

Izpod kobna Biograda grada.

Al’ je kršno pogledati bilo,

Gdje knez prati momke razigrane,

A četnici gredu pjevajući,

Hurra! kape u vise se viju,

Srbi idju, da Turke izbiju.

 

Al’ nu java kao nebojavna,

Gdje zagrmjè u po bijela dana,

Iznad stojna grada Sarajeva,

Pa se Turci ustraviše s’ javi,

Kano da su časi prikončali,

Ter grom strese na sudjene dane;

Al’ jih stišà žica brzojavna,

Da ne pučè trijes iz oblaka,

No pukoše na Drini lubarde,

Odkle Srblji na Bjeljinu pale,

Pa su pola jur sažgali grada;

Polovicu brane Bjeljinjani,

Ne biju se, da jih natrag vrate,

Jer eno jih sve do Rače ravne,

Rove rovu i zalihu vlače

Reć bi, tu će zimovat junače.

 

Nu eto jim muktara s’ Mostara

Pa nevoljne tvrdi brzojavke,

I još njeke redi zapovjedi,

A kašnjenju vremena ne bilo;

Pa se hitro opremaju Turci,

Sjedobrci konje zauzdaju,

Mladoženje puška hranu daju,

Momci glade nože za pojase,

A jagluke daruju djevojke,

Koja koga ima zaručnika;

Uza jagluk pjeva neboravku.

Kad joj dragi jataganom mahne,

Da Srbinu posiječe glavu,

Nek’ namjeni na njezinu zdravu.

Pa sve hiti, da budu šehiti,

Il’ da jagmi ata osedlata,

Il’ vezeno sa Srbina ruho,

Ili tanku Anku Srbijanku,

Da bi mladu domu darovao,

Ko su mu dovadjali stari,

Kod su s Crnim Djordjem vojevali.

Hitro kreću smjeli zatočnici

Za svečevu slavu vjerenici,

Ne iz sama Sarajeva bijela,

Nò iz svije’ kotara inije’,

Što jih Bosna do Zvornika zbraja, –

 Sve slećelo na Bjeljinu bojnu.

A kad tamo, ali Srba nema,

Divno čudo, što je Srbljem bilo,

Pa jih nestà sa Bjeljina pusta,

Il’ bjegnuše od strah turačkoga,

Il’ usnili javu od prečega;

 Čini mi se, nije vojska snila

No zapovjed na uztuk dobila.

 

Turci žedni prehoditi Drinu,

Njeki pješke, njeki na dorinu,

S’ onu stranu večerat’ jaganjca,

Ručat ovna na Dort-jolu’tovna

A Kurbane poklat’ u Vidinu;

I bi išli, vjera je objesni,

Da jim muktar bijesa ne stijesni.

Reče Turkom, da ne gaze Drinu,

Već da uz nju podrijemaju straže. –

Isto Srbljem i Milan nalaže,

Da se straži i s’ njegovu stranu.

Pa su blizko ljeto ljetovali

Kako nigda Turci i Srbljani,

Jedan drugom davali duhana,

I duhali jedan na drugoga,

Dobro jutro izpod brka zvali,

A zlo jutro mišlju premetali,

Dokle komu i gore ne dodje.

Taku mraku davorje Podrinje,

Dokle goru ne pobilo hinje,

Jadi moji na Javorju samo.

Gdje se rani Zache generale

Kako kukav prihronuti neće,

A griehota za ‘nakog junaka,

Gdje ostavi tvrdje za Turaka,

Kakve nigdje ne bijahu gradje

Uz cijelu za obranu Drinu.

Sad nam valja na Moravu saći,

Nije l’ na njoj boljega uhara. –

Kamo sreća, da ni pošli nismo,

Lakše bi nam pregorjeti bilo, –

Jer što bješe sile u Srbalja

I uprave i oprave prave,

Sve je tamo navio Milane;

Jer se odtud pobojà Turaka,

Aleksinca utvrdio grada,

Deligradu zatrapio cijela,

A stočio na Djunisu snagu,

Naložio lubarde na grade,

A u grade natuljio momke.

Činja mu se, da je sila jaka,

Što se neće pobojat' Turaka,

I da može odagnati Turke.

A l i Turci vješti ubojnici,

Koliko su čuvali Vidina,

I uz Timok klance straževali,

I po koju preturili kavgu,

Ipak znali, gdje je glava kavzi,

K’ Aleksincu silu gomilali,

Ništa manje k’ tvrdu Deligradu,

A k’ Djunisu najbolje uzdanje;

Pa su borbu zametnuli ljutu.

Drobili se utvrdjeni zidi,

Tiskale se usuporac vojske,

Jedni u grad a druzi iz grada,

Jedni riju, a druzi podrovaju,

Jedni mriju, druzi niču živi,

Jedni gone, a druzi se raze,

Horvatović i Černajev kruti

Gaze crnu krvcu do koljena,

Hrabre zdrave momke na srtanje,

Srću momci, al jih smrtca davi,

Puca puška, oku ne da miga,

A topovi crnu zemlju raze,

Dok Djunisa porazili tvrda. —

Leže Djunis, propalo ufanje,

Slomise se krila Aleksincu,

Deligradu otvoriše vrata,

Dim se dimi do žarka sunašca,

I njegove zrake pomrčale. —

Ali sto se proz pomrčaj vlači?

Provlači se vojska uhrvana,

Nosi kući glave neshrvane,

Jer će valjat' za vedrije dane

Kada gore Turkom zamračalo,

A zamrknut’ do Vidova dana.

 

Kad poniče Srbadija mlada,

Na uzmaku izpod Deligrada,

I procvielje jadna i krvava,

Jer potavnje lišce na mejdanu,

Ogranu je sa sjevera sunce,

Odkud nikog ne grije drugoga.

Riječ reče, komu rijet’ rači,

Da ne miču dalje potjerači.

Pa turačke zapriješe vojske,

A Ignjatjev pade Carigradu,

Pa se njeci speriše primiri,

Al’ šilobod proz ponjavu viri,

Da Srbija ne ostane sramna,

No na veće poprište; pripravna.