Nenad Poznanović (Fra Grgo Martić) - II . Drobnjak (Osvetnici I. Obrenov. Dogadjaj iz godine 1857.)

 

II . Drobnjak 

Koliko je na Lomači stienah, 

Onliko je na Drobnjaku činah. 

Stiene jesu, jer jabuke nisu,

A čini su, jer učinjeni su. 

Njetko i zna, a njetko neznade: 

Tko zna, tomu kaževa se samo, 

A tko nezna, da mu zapjevamo. 

Kad Usren - beg Bosni glava bješe, 

Vezir silan od države silne, 

A sreća mu carska šurovala,

Jer mu kćercu ima za ljubovcu; 

Dosta blaga sirotinja dala, 

A njegova glava nezobala; 

Već osnovà varoš ponositu, 

Sarajevo uz Miljacku rieku, 

I u njemu ozidà munare, 

Turkom liepe i gizdave hrame 

Od ostankah krstovih oltarah,

Što je jošter sudba njegovala; 

Ter poklam se vele možan glasi 

Sa bogatstva i sa potolasi, 

Pa ga sila zapovedè ohola 

Da sakupi i povede vojsku 

Preko Pive i Grahova bojna, 

Pa odatle niz moračke grede,

Pa odtale na Cetinje, ravno,

Gdje svijetli vladika vladaše,

Haran gospar od gorštakah harnih.

Bože mili! na daru ti hvala,

Koli bješe tí vladika divan!

I cari bi pred njim poklicali

Pa bijelu ljubili mu ruku;

Biela brada do svilena pasa,

Sa srebernî sbrojila se vlasî;

A dva oka do čela visoka

Kakono ti u kraguja siva,

Kada bdije na gnjijezdu dragu;

Pod njim rujno veselo mu lice,

Puno čara, ljubavi i straha,

Kô kad grane zora izza mora

Po ružičnu razcvatenu platnu;

A ružica rumenilo vija,

Po nedragu kono i po dragu:

Tko je ljubi, da se s njome smije,

Tko je zlobi, da se od nje krije.

Na glavi mu kruna osvećena,

Vrh koje su dva kamena draga,

Što mu griju, kad sunašce spava,

Da mu ni tad nemrači se slava.

U ruci mu knjiga pozlaćena,

A uz bedru brijetkinja ćorda,

Britka corda Čarnojević Iva.

Niz vrat visi krst od zlata žuta;

Knjigom bratji ljubav kaževaše,

Častnim krstom u slogu zbiraše;

Ćordom brani sreću zavičaja

Od zlobnieh puka suparnikah.

Bog mu dao pa mu dobro bilo:

Za knjigom mu ljubav urodila,

A za krstom sloga ponijela,

Brijetkinja stravila zlobnike.

To Usrenu muka čuti bilo,

Ter tu silnu povodio vojsku,

Da bi zlatnu knjigu sažegao,

A krst častni nogom pregazio,

A brijetku prelomio ćordu.

Al odlukah neprobavì hudih;

Jer s lošom se ukobio kobi,

Pa htijuć se slavom ponijeti,

Velu štetu junak zadobio,

Plativ skupo što je kvara bilo,

S plećah rusu usjavši glavu,

Jer ga skuplje platit mogó nije.

Tad druzi mu vrli jeničari

Trup odnesu k gradu Sarajevu,

Ter u bielu sahraniše hramu,

Gdje i danas Turci vele cielo

U zejtinu svog junaka tielo;

A drobne mu zarovili gnuse,

Bez bajraka i mečeta sjajna,

Njegdje tamo u predjelu bojnu,

Kod njegova razboja krvava;

Pa odtada ostade država

Po njegovu Drobnjak drobu zvana.

Ter sad po tom nemilu Drobnjaku

Vuci viju, a grkću gavrani;

Al neviju, da ti štogod daju,

Niti grkću, da nesreću kaju:

Vuci viju, ištu vuci mesa,

Grakću vrani, oni droba traže;

Pa se samo pobratime kaže,

Da je zemlja nepodobna v’oma,

A po bojne vaviek kobna Turke;

Jer smioni paše, bajraktari,

Što pjevači poviedaju stari,

Kî se godir u te gnaše klance,

Jur se svomu nevraćaše domu

Jaľ  bez rane, jali bez mrtve glave,

(Ako mogu bez nje kući doći).

A znaš dobro i Čengića silna

Po jaraku i po rusu brku,

Rizvan -paše aračliju vierna,

Kad dojalà vilena kulaša,

A galešu svede u povodu,

Pa u mlade posestrime padè,

Da uhvati Kršikapu kneza,

I poveže sirotinju s njime;

Pa Malović obmahnù ga Gjoko,

Na besjedu, (ali ne junačku,

Što za vjeru junaci zadaju),

Da neima straha od uskokah;

A Cerović muče četu svuče,

Deli - Mirko osvjetlá krajinu,

(Svietó mu je obraz u družini);

Ni Smahilu neučinì krivo,

Odnesav mu na Cetinje glavu.

Vidio si i Gjulleka mlada,

Arbanasa, nakomicu harna,

Na krvave štete zloudarna,

Štono se je i s carom nosio,

I branio za godinu danah,

U Peratu, arbanasku gradu;

Ma ga carska sila ulovila,

Ter ga šalje na Trebinje ravno,

Da mu stravi sela po Drobnjaku,

Ili svoje da skonča junačtvo,

Jere mu ga ni žalio nije.

Eto skoro smjelu stražu vadja,

I brdjanske uhodì medjaše,

Mneć da ni grom neće da ga zgruha.

Al ga kobna sila neučuvà;

Jer tko inom smrtne kvari pravi,

Valja smrtnim da se darom davi;

Pa njeg sada oplakuje majka,

A s njegove nevrijedne glave,

Zapodjè se tmasto ratovanje,

Kadno s carskim hordiam nahrnù

Omer - paša sa četiri strane

Na Brdjane i na goru crnu.

Ma se i on prevario kruto,

Kako junak ni nadó se nije;

Jer udari zao na gorega,

Zli za volju, gori za nevolju;

Pa nevolja volji odhrvala,

I Omeru za jabuku dala

Iz pušakah crnijeh krušakah,

Od bedrice vruće napojnice,

Ter se i on okanio brdah,

Pa kazuje caru na divanu:

„Čuješ li me care gospodare!

Da nediraš u plemena ljuta,

Kim je živit kano i ginuti

Za slobodnu otčevinu drago,

Kô za svoju, dok je uzgor, glavu.

Jesil’ vidjo care gospodare,

Kad tko krene sršljenovo gnjiezdo

Ter pobuni ljut roj i parojke,

Kako kolju i za oči srnu:

Taki su ti ovi zatočnici.

Znadeš care, svetčevo koljeno:

Svu sam tvoju zemlju pokorio,

Dosta pustih ostavio kapah;

Ali ovdje mal neostà moja.

Prodj’ se tijeh brdah zlokobnijeh,

Turi na njih kletve vjekovite,

Neka tužno borave sužanjstvo

Bez carskoga milovanja tvoga.

Dosta zemlje veličanju tvomu

Od Bagdata do bihaćkih vratah,

I gradovah i morskih brodovah;

Tvoja raja može da te hrani,

Pa stalo je za hajdučke klance

I njihove jadne zaštitnike,

Koje nage golotinja riesi,

A glad gladne baštinike snaži.“

Omer odè, otriebi se vojska;

Svak mnijaše vojevanja nema,

I da nije straha od Turakah,

No da svaki svoju gleda marvu,

I da sadi u miru krtolu,

Tko ostadè, da se dobru nada,

Tko pogibè, da se nespominje

Za odmazdu i za okajanje.

Al’ sudbina ino sudbovala:

Ter tko ostà, da se gorem nada,

Tko pogibè, da osvetu viče;

A nuder nam izporavi vilo!