Nenad Poznanović (Fra Grgo Martić) - IV. Herceguša (Osvetnici I. Obrenov. Dogadjaj iz godine 1857.)

 

IV.   Herceguša

 

Što se bieli kraj Trebinja grada

Po ledini do bedena crna!

Il su pali labudovi lani,

Pa gdje pali tudje i uspali;

Il su sante saledjena sniega,

Il su vlàke srušenih plotovah,

Il lešine krepanih skotovah?

Što l’ je do njih ta pećina sinja,

Gdjeno vrane padaju neharne,

A orlovi s nje i nedižu se:

Nebi li mi obznaniti znao,

Jal putniče, trudan prohodniče,

Što progoniš tud komore često,

Jal bijela sa Zagorja vilo,

Koja znadeš i grade i jade.

A što zivkaš sa Zagorja vilu,

Kad ti i ja kazivat umijem,

Što se bieli kraj Trebinja grada;

Nit su pali labudovi lani,

Nit su sante saledjena sniega,

Nit su vlàke srušenih plotovah,

Nit lešine krepanih skotovah;

Već su tljene kosti od sužanjah

Od gladnijeh razvučene vranah,

Dok je na njih omršaja bilo.

A što veliš ta pećina sinja:

Nije spila ni hridina steća,

Već je kuća za sužanjah tavna,

Hrcegovom rukom ozidana;

Pa su zidi u dubiny sniti

Za četiri i više tavanah;

A tu okna ni prozirka nema,

Da zaviri mjesečina blieda,

Pa da noćim sužnje razgovara,

Jer od dana ni spomena nema.

U dnu pilo sužnju do pojasa,

Crnih gujah mrijest i akrapah,

Vriežba špugah po gadu i smradu,

A ozgore gràd od vaših kàpa

Od stjenicah i od guštericah;

Još kuda se hoće tavničaru;

Pa mu neda sirotinja mita:

Na njih vodu i plijesan hita;

Liši nisu naseoci djavli

Toga smrada i nemila ada;

A u paklu te sumuke vine;

Pa teško mu koji tamo škrine!

Toga jurve kuća vidit neće,

Nit će svoju obeselit majku.

A vidiš li gdje mu kosti zveče,

Kan da ljudsku na nemilost ječe,

Što se hladnoj tlače po rudini

Bez pogreba i bez oplakanja,

Bez nosila i bez opijela,

Ter jih gladni sami orli plaču,

Jer nemaju na njih šta da žvaču.

Jesam skoro u toj kući bio

I sužnjima hljeba dijelio,

Pa mi gledat teško žao bilo,

Gdje su druzi jedan do drugoga

Uzko speti u negve i like;

A vjerovat nećeš neprilike!

Da s onijem, kî se s mukom bore,

I onih su povaljani trupi,

Koji jurve s vječnim sanom zbore!

A kad pitah žíve zlopatnike,

S kê pričine tu sužnjuju prieke?

Njeki veli: „u dobar pošao,

A pod Ostrog k bielu manastiru,

Vasiline moći cjelovati;

Pa me biedom opasala straža,

Da sam dao Igumanu blago

I vojvodi nosio pozdrave

Od Banjanah i od Tušinjanah”.

A drugi se s inom tužbom javi

„A ja brate godovinu slavih;

Drobnjačka se tuda vesnu straža,

Pa udesnu saperiše biedu,

Rekav: nisu godišbeni zbori,

No hajdučki sbiru se čopori.“

Treći opet jadnik izporieči:

„A u mene habatiše diljku,

Što sam skrio pustu olomlani;

Kad nam Turci makoše oružje,

Meni moje vrlo žao bilo,

Jer ostaje na zakletvi sinu

Od jednoga otca do drugoga;

A nit nam je liepo ikoliko

Poć u društvo, gdje dohode ljudi,

Bez poklona sega otčevoga;

Jer biše me prekorili ljudi,

Da li sam je za blago prodao,

Il’ povrgo u razboju tiesnu,

Neokaljav do ramena ruku

Pa neda se ni čuvati marva

Golih rukah od gladnijeh vukah:

Eto s česa dopadoh udesa“.

A pak listom družina ostala,

Sirotinja i gladna i naga,

Iz gluhijeh tminah zapomagà:

„Daj i nama brate koru hljeba,

Bog ti sreću podielio s neba,

Jer davni smo ovdje kućenici,

 Jesenskijeh dužnici porezah,

Što gotove nemadasmo dati,

Pa nas evo turska pravda prije,

I životom duge namiruje.”

Sjed još u kraju mraka,

Reć bi na njem negve najuže su,

Prem se odli bolju prenemaže,

Niti komu sudbe vinu kaže;

Il’ je rodjko od hrabra junaka,

Il’ u Boga imade ufanje,

Pa ga kriepi dobro vjerovanje,

Da će njemu pokloniti glavu,

Dokle svoje neokaje jade.

E! tavnico, kućo oplakana

Da su meni sve ujedno kletve,

Što jih doslje ukomiše na te

Stare majke i vijerne ljube

I sirote neomilovane,

Jer si mnoge sahranila glave

Sa zlobnosti i sa nemilosti

I za prava Boga potvaranja:

Nebi tvomu lahko krovu bilo!

Jeda l’ Boga i Bogorodice!

I častnoga krsta na Cetinju,

Da se sužnji oproste sužanjstva,

A vas kivne ojadjene zide

S vedra neba tries neonidje!!

Rekav ove rieči prorokove

Odè putnik lahko putujući,

Ostà roblje tamu tavnujući,

I dajuć mu tihe blagosove

A za dobru riječ i hljebove,

Malo vrieme neprošlo za time

Teški plači nebu dodijali

Teški griesi oblak razkajali

Zemlja trehnù, ko da svijet krenu

Srdit Perun preko neba ….

Na zmajevu krilu plamenome

O plećih mu ognjeno streljivo,

A u ruci napeto tetivo,

Iz nosa mu modar plamen sieva,

A iz zubih kreše vatra živa.

Da nemila na nebu pogleda!

Ali ljudi nebojazne ćudi

U vis zjaju, da se nagledaju

Gromovnika, kuda spravu sprema,

Koga li će pogodit u glavu.

Ti bi reko, ni krenuo nije;

Al zažeto omačè tetivo,

A s tetiva oklizè se šiba,

Kano munja iz mrijesta ljuta,

Noseć strielu na lagahnu krilu,

Pa je tavne u krov kule sjarì:

Svod se svali, a kula zažari,

A ni miri neostaše mirni,

A i negve popucaše klete,

A sužnjima sudbina podari

Koristit se sa gromovne kvari;

Tere koji snagom voljan bješe,

Tí tabanim brzu vatru daje,

Pa u biegu glavi zdravlje traži;

A nemoćan zaludu se snaži,

Nevele mu nikad odtudare.

Da si dotro poranio druže,

Pa glenuo sa Trebinja grada,

Vidio bi što vidio nisi,

Van ako si kad plahnuo zeca

Jali srnu iz jelova granja:

Tako momče ravniem poljem struže

I za sobom od prah’ maglu praši;

Pa reć bi se junak ravni plaši,

Tekuć kršu i kamenu bliže,

Gdje ga turski konjanik nestiže.

 pak njega i negleli Turci,

No se čudu čudili nenadnu,

Tere svetcu molitve čitali,

Da karanja nebude većega;

Al gledale sa divana bule,

Pa pomagat u glas prionule:

Kuku! ljudi u zó čas vi bilo,

I o glave vaše nek je same;

Vidite li, njima negledali,

Gdje vi udje vlaše obijestno

Kô i doslje cvielilo je majke;

A sad odè na gore strahobe,

Vaše srame i naše žaobe!

Bili rekle sa Javorja vile,

Da su bule dobro ukobile?