среда, 20. октобар 2021.

Radovan (Fra Grgo Martić) - VII . Robovi (Osvetnici II. Luka Vukalović - Boj na Grahovcu na Spasovdan 1858.)



VII . Robovi 

 

Povezla se paroplovka šajka

Pod turskijem znakom i bajrakom

Sa Kotora preko sinjeg mora;

Juri šajka sriedom mora ravna

Mimo luke i bijele grade;

A što vozi to nitko neznade;

Njetko veli, puna žuta blaga

Šajka prati sa Cetinja ravna

Ka bijelu gradu Carigradu;

Šalje blago Crnagora težko,

Da podmiti u Stambolu lale,

Da već vojske nebi na nju slale.

Biela vilo! da pratimo šajku,

Da vidimo česvo odè blago

I da znamo je l’ koliko drago.

Sjuri šajka k Čiraganu biela,

A vila je gleda s Dardanelah;

Vrve ljudi iz tanane šajke;

Biela vila poznaje junake,

Što su skoro na Grahovcu bili;

Na njima su zdrave ruse glave,

Tek jih njeke rane bride ljute

Oko uših i oko nosovah,

Što junaci nose sa Grahova,

Što su njima udielile Cuce,

Ljute Cuce i Bajice krvne.

Gdje su koga skvačili u roblje,

A bez bese i bez vjere tvrde,

Svakomu su poklonili glavu;

Al je bridkim bilježili gvoždjem,

(Od vlasti jim prem to nebi dano,

Nit pohvalno od inijeh drugah)

Da uzmognu poznat roba svoga,

Ako kadgodj po vremenu dodje

Da robovi opet udru na nje,

Prem su kletve zalagali težke,

Da jur na njih nikad neće poći;

Al turski se razumili nisu,

Pa što kozó vjeruje kurjaku,

To vjeruje Cuca Turčenjaku.

Kad Stambolom pogamzilo roblje,

Jadno roblje krastavo i bôno,

Neugledno i vele bijedno:

Pita li jih Stambolije silne

I gospoda što Stambolom sudi:

Što je vama, sokolovi carski;

Ili su vas njegdje klale zmije,

Il derali po Balkanu vuci,

Il se na vam kuge izasule?

Jadno roblje jadno odgovara:

Nisu klale šarulje nas guje,

Nit derali po Balkanu vuci;

Al gori nam nisu trebovali,

Nó što su nas na Grahovcu klali;

Pa da su nas, kó se kolje, klali,

Lakše bi nam naše rane bile ....

A kad Turci sagledali Turke,

Te grahovske svoje mučenike,

Jadne robe i vele bijedne:

Uz obraz jim jied udario,

A na oči suze nasjednule;

Zalila se pó Stambola grada

Od žalosti i uvrede ljute,

Od prijetnje i osvete krute,

Pa zaurla golemo i malo:

Ummet! braćo, tko je Turčin pravi,

Može li mu vjera podnijeti,

Što Kauri od braće nam rade ....

Kamo Sultan glava od Imana

I od pole zapovjednik svieta?

Može li mu podnijet sultanstvo,

Da ovake od nas jade rade

Hajdučija od te gore crne;

Od svih sedam jesmo jači kraljah,

A ta gora sama se ujala,

 Gdje nam paše pogubiše glave,

I tolike sahraniše vojske,

Za stotinu i dvije godinah,

Vojujući s tom hrdjom prokletom;

Pa nu sada i gorega srama;

Neka vidi svetčevo koljeno,

Gdje mu osta šest taborah ravno,

Sve nizama po desnici brana,

S topovima i opravom sjajnom;

Dva su paše od dva tuga bile,

A trojica sa trostručenijem; -

Da udriše na Moskova kralja,

I njegovu posjekli bi vojsku ....

Eto što su od te sile bojne

Tebi care vratili hajduci,

Dvie stotine glavah bijednijeh

Nakaženih i sramoćenijeh, -

Pa je cielom tvome ruglo carstvu ...

Aman! care, možan gospodare,

Mi nećemo toga nosit ruga;

Svetčev bajrak tegli na srijedu

I svijetlu sablju Osmanovu,

Na kojoj je ostalo ti carstvo,

Tebi ono na manjak nebilo!

Listom ćemo za bajrakom poći,

Pa tu goru podkopati crnu

I proklete ulagumat klance,

Ubojnoga naložit olova,

Ter hajdučko zatrapiti leglo,

Nek je tvoje od njih mirno carstvo,

Jer će ti ga podkopati kleti;

Kad se s Racom uza Drinu združe,

Pa srbaljsko uzpostave carstvo,

Tebi više nema carevanja

S ovu stranu tvoga Carigrada ...

Tako vele Stambolije silne,

I gospoda što Stambolom sudi;

Pa svi gnjievni od čemera svoga,

I pripravni na odmazdu poći;

Pa bi oštro sinulo oružje

I bez cara i svečeva tuga,

Da bje bliže Crna gora kivna.-

Sultan gleda sa divana zlatna,

I njemu su suze utjecale,

Pa htje sveto pokrutit oružje;

Al mudre se prigodile glave

Od sve sedam kraljah na divanu,

Pa ga glave svjetovale mudre:

Nemoj care, silan gospodare;

Nešlji svoju jur utištac vojsku;

Nije prudi krvi proljevati,

Nit je pravo srazit goru Crnu;

Već ti svoje svrstuj Hercegovce,

Da neidu u ta brda tvrda,

Da njihovu nediraju marvu,

I nečine krvnih zadjevicah;

Pa turi jim, aratos jih bilo,

I ta brda od smućavi pusta

Do Grahova i do Kolašina

I do Spuža i do Podgorice,

Nek njihova ima paše marva,

A njihova starina je prava;

Još nek jim je prosto potrganje

I ljubavno s Turcim prometanje

U Trebinju i u Skadru tvomu;

A medjaše zabilježi stojne;

Podaj stegu i besjedu tyrdu:

Koja sila umedjaše krene,

Da mu proćke kod tvog skuta nema;

I mi ćemo s tobom slogovati,

Pa okarat, koji slušat neće;

Taka care kada bude pravda,

Tebe glava više boljet neće ...

Car posluša, jer je dobra glava,

Pa opravi sićana fermana,

I s njim lalu opremi valjana,

I od kraljah pridružio ljude,

Nek se medje pobilježe steće,

A ničije u blago nekreće;

A neka se i ta brda dadu

Crnoj gori, aratos je bilo ...

I odoše i prodjoše ljudi,

I vidješe što bi pravo bilo,

Da odslije nikom nije krivo;

I medjnike udariše steće.

Car jest dao, ali Turci neće,

Ni Žabljani ni Podgoričani,

Trebinjani ni Kolašinjani.

Glas dopade na Cetinje ravno,

Da su opet zaročili Turci,

Da car daje, a oni nedadu,

Što je njima za potrebu prieku,

A njihova i starina bila;

Pa se Turci digli na oružje,

I cetinjskoj u krv priete glavi.

Kad glas taki puče na Cetinju,

Knez pogleda na vojvodu Mirka,

A vojvoda na Novicu svoga,

A Novica na trista drugovah,

Što ga vaviek dvore na Cetinju.

Još ti vuci neumili ruke,

Nit mrsnijeh presvukli košuljah,

A jako jim grebu srca strvna,

Da jim Bog da putovanja krvna ..

Čim bi dlanom o dlan udario,

Uza Lovćen zagrabiše vuci,

Trista vukah gori od gorega, -

Trista drugah bolji od boljega.

Malo vrieme minulo za tijem,

Ni godina ni petnajest danah,

Nit bijela pridvojila dva se:

Na Cetinju zgrmiše lubarde,

Kó gromovi sa vedra prozorja,

Kad se nitko ničemu nenada.

Kaži vilo! šta bi ono bilo:

Il se knezu čedo našlo mlado,

Il kneževa mienila se glava,

Il će udrit na Cetinje Turci?

Nit se čedo porodilo knezu,

Niti mu se mijenila glava,

Nit će igda na Cetinje Turci;

Već Novica na Kolašin juri,

Pa Novica pobì Kolašince,

Pa Novica i poharà grada,

Pa Novica prizajmi i roblje,

Četiri put po stotinu ravnu,

Što je glavah odnio iz grada,

A zajmio dvie stotine živih;

Pa da mužke u roblju su glave,

Nebi vesma ni žalili Turci;

Ma su sužnji lijepe djevojke

I kadune skoro zadragane.

Malo po tom povriemilo bilo,

Na Cetinju opet vatra pali

Iz topovah i pušakah malih;

Novica je pao na Cetinje

I donio osječene glave

I doveo Kolašinke mlade ...

Oj! što ljudi tu o miru rade

Gdjeno nigda nije mira bilo,

Pa vjerujte! ni biti ga neće;

Zaludu se dobri more kralji,

Zaludu se trude poklisari,

Zaludu se muče poglavari,

Crnogorac neda kraja svoga,

Djedovina vapi Crnogorca,

A uvriedjen nemre neosvećen;

Pa i Sultan zahman svojim prječa,

Kó kada bi navrćao gvoždje

Na jehovo il vrbovo prošće,

A prošće je samoglavo kolje...

Eto Turkom opet nove bolje,

Novica je i njegovo roblje

Grdna rana još neokajana.

Vaj! ježi se i staro i mlado,

Od Trebinja do Prištine grada,

Pa da rekneš i do Carigrada ...

Nova vojska leži na Trebinju,

Druga eno na Taslidži spravna,

A treća se na Klek izkrcava,

A četvrta vrvi od Bošnjanah ...

A sve gleda sa Javorja vila,

Kad će braća suhnut na ždrijela ...

Jug je duhnó, smračit će se vilo,

A kad smrači, zagrmit će vilo,

Gdje zagrmi, valja da i sine,

E! daBog da, da sinuti neće;

Jer kad sine, valja da upali,

A kad užde, tko će uduhnuti? ...

Gledaj vilo! sa zrilišta svoga,

Il će udar biti za pjevanja,

Il sa tvoga gorka jadovanja.

Težko vuku nejedući mesa,

Težko klisu, jer je na kamenu,

A kamenu, jer je klis na njemu












 

Нема коментара:

Постави коментар