Nenad Poznanović (Fra Grgo Martić) - I. Sudbovanje (Osvetnici I. Obrenov. Dogadjaj iz godine 1857.)

Uvod

Iz divna i tužna svoga zavičaja došla si k nam posestrimo, Vilo Nenadova, noseć na čelu upisano ime osvete, a u kruni mučeničkoj jedan lovor - listak pobjede! Nu što je o sele! osveta tvoja, što li ti pomogoše dosada pobjede tvoje? Ti sama sebi pomoći nećeš! U drugih ti je pomoći iskati i zaputiti se bielim svietom. Eh! koliko si nam mila i draga: da možemo, ko što nemožemo, da je sile i snage, koliko je ljubavi: ne bismo te takove opremali; već bi ti bratskom rukom sami suze s lica utrli, trnovu krunu s glave skinuli, te ju zamienili vencem miloduha cvietja; mjesto crnine, u koju su te zavile stogodišnje tuge, zaodjeli bi te bjelinom, ruhom veselja i preporoda. Ali ovako, posestrimo, uzmi putnicu na ime potlačena krsta i čovječnosti, a u ime poputbine – bielih brašljenicah–jade svoje te ugodiv prema njim neumrle gusle javorove, pripievaj ih od praga do praga, od vratah do vratah izpred bielih dvorovah onim, koji se ponose namjestničtvom božjim, a i onim, što njim sjede uz koljeno te bdiju, da se vrši pravda i pravica po svietu. Nabrajaj ih i onim, što no su po svom zvanju prvi zatočnici i čuvari nebeske stečevine—krstjanstva. Razglašujih po svuda i svakomu, tko se krstom krsti i za Boga mari; kazuj ih svim narodom, bez razlike plemenai jezika, a najskoli onim, štono su bratja po dvie krvi: jednoj na križu proljevenoj, a drugoj, što im i žilah teče. A ako te opet nitko ne usliša: a ti se vrati u svoje planine i uztrpi se! Bilo od kud mu drago: duša sluti, da čas izbavljenja tvoga nije daleko. Mjera je puna; kosti žrtvah okretju se u grobovih, i neće za dugo još ostati neuslišan vapaj pogašena čovječanstva, potlačena krstjanstva, poplesane pravde, ucviljene sirotinje, oskvrnjene nevinosti i što drugih krivdah, što no glasnije, nego li ikad, prama nebu vapije:  

 

“Exoriare aliquis nostris ex ossibus ultor!“

I. Sudbovanje

 

Vini mi se na gudalo Vilo!

A začistu vjeru djevovanja,

Djevovanja i moga i tvoga;

Ter nebi ľ mi nekazala krivo:

Što no cvieli na Javorju pustu?

Il’ je tuga ostala bez druga,

Pa jadu je u planini sama;

Il’ se vila u grm ulovila,

Tere kliče pobratima vierna,

Da joj zlatne odapinja vlase.

Nit je tuga ostala bez druga,

Jer nevolja uviek hoda s njome;

Nit je vila u grm se savila;

No vjera je da ne kažem krivo,

Jer me nije naučila majka.

Al’ evo ću izdaleka zaći:

Znaš li pobro, kad je ono bilo,

U zaglušna u vremena stara,

Kad na svietu ništa bilo nije,

Doliš zemlja i pučina sinja:

Zemlja ravna, a pučina stavna;

Pa vještica po svijetu podjè

Pirha s vještcem Deuhalionom,

I sijaše po svietu stijene,

Da jim rode iz sjemena ljudi.

Počem svuda sebično sijahu,

Ma pošavši od primorja sinja

Amo gore uz naša krajišta,

Preko Zete i Morače klete:

Kruta drača dohvati sijača

Ter mu prosù oporo sjemenje;

A sijaču preko ćudi bilo,

Na zlo sjeme zar namienù tvrdo,

Pa što treba da poniknu ljudi,

Poničèmu stienje i kremenje

I pećine i vrleti teške,

Pusti klisi, klanci jadikovci,

Gdjeno zimi ljuti viju vihri,

A ob ljeto s neba prlji sunce;

Nije bilja, smilja ni bosilja,

Nit pašnika za bijela krda,

Nit plandišta za čobana divna,

Niti puta za prohodioca,

Pa ugodna ničem zavičaja,

Jer s’  u smrtnoj sve odori peči;

A ni našem kolu neprijalo,

Pa te kivne zakobismo klance.

Istor krenù vedro u oblaku,

Zviznù bura kano mač u zraku,

Kraguj vinù kano munja brza,

A njekakva nagnan od udesa,

U te puste klise kamenite,

Pa se vija po kamenju crnu;

Crni hridi, ali njemu drazi,

Klanci prazni, al’ njemu prijazni;

Jer on neće ni voća ni cvietja,

Nit pjevanja pastijerah čarna,

Nit putnika, niti prihodnika;

Priroda mu sama njegovanje,

A sloboda rajsko radovanje;

Pa što nema pticah zlokobnijeh,

Crnih vranah, gadnijeh gavranah,

To mu većma zanielo se perje

U pustinju, u samoću divnu,

Kano riba u pučinu sinju,

Ter se širi kako njemu drago;

Lov lovio i sebi godio,

Sam se hrani i oda zla brani, 

Što večera nikoga ne pita,

A što ruča nikom stalo nije.

Pa po tomu ruso gnjiezdo vije:

Nevije ga od runova vlasa,

No ga sklanja od dračeva granja,

Ter gojence sebi leže sive,

Da mu pustoš razgovore niemu,

I što bi mu ostali na lonu,

I što bi ga stara njegovali,

Da mu leglo ne ostaje pusto

I sloboda bez slobodioca,

Postojbina bez svog baštioca.

Sreća ga je podvorila vierno,

Ter zamjenu odnijao harnu;

Ptići su mu silni carevići,

A on car je u timoru ljutu.

Ali nuder pobratime dragi!

Izza sreće i nesreća hoda.

Te su mile dvije seje bile,

Jednijem se obliznile danom,

U gospodskih u zlatnijeh dvorih;

Obe liepe i ubave rastle;

A kad bile u napun djevojke,

Za ljubavi i za dragovanja,

Zavist majka njima oči krenù,

Rad nedraga njina milovanja;

Jer kad bi se u vir ogledale,

Jedna drugoj bistru vodu muti;

A kad bi se na suncu češljale,

Jedna rieši, druga vlase mrsi;

Kad bi jedna ružu zadjenula,

A druga bi čemerovo lištje;

Čemerno im obadviema bilo;

Jer što bjahu obedvie liepe,

Eno sada obedvie sliepe,

Pa su sliepe prihodkinje druge,

Što se bielom po svijetu traže,

Zar da bi se boljma milovale,

Ne bi li jim vile oči dale;

Viek ses liede, al’ ne stiguju se;

Gdje neboga sreća večerava,

Tu nesreća užina i ruča;

Onu svako dragovoljno kuča,

Jer svijetu dobre nudi glase,

Pa mlohavo stiče vjerovanje;

Ovu nitko rado nedočika,

Jer jim dobre te poriče glase,

Al’ dohodi i nezvana sama;

Ma nijedna prenoćja neplaća,

Pa se kaju kî jim vjeru daju.

Poklam liepo sve kraguju bilo,

I mi njemu godijasmo vile:

Al’ eto mu jada iz nenada;

Tu silena naseli se Ala

Od njekuda iz mračnih zemaljah;

Ona druga navede je drúga,

Ter napored gnjiezda kragujeva

Ona svoje zakopità leglo,

Da se stani i da gospodari,

I da zlobna zlobnu tràgu leže.

E! nesrećo, ti neprogledala!

Pa da bi ga ikada gledala,

Nebi tijeh tvorila griehotah,

Sastavljala nemilo i drago,

Ni svodila do sokolaAlu;

Soko leže ptiće smjeloviće,

Ljuta Ala uz njih jadoviće.

Krvnica je ostrvila zube,

Pa uhodi kragujeve klance,

Tere truje sokoliće lude

I gnjiezdo jim obara nedužno.

Drtan soko jade jadovaše

I sudbini naricaše kruto:

Aj! sudbino, ti ne sudbovala,

Jer si na me ukomila jale;

Ja povrgoh zelene dubrave

Od Neretve i od Drine hladne,

I lijepe uz Pivu kotare, 

Ter u ove glušne padoh klance,

Gdje ni crni past nehtješe vrani,

Gdje samoča sama sebe stravi,

Da bi tekar slobodu dvorio

I siva se nanosio perja;

Pa se tebi snemililo na me,

A ništa ti dužan bio nisam,

Ni zelenu boru ni javoru,

Ter nastani Alu nemilicu,

Da me cvieli u ubožtvu momu,

I nejake da mi ptiće davi,

A samoću skrnavi tihanu.

E!sudbino,ti nesudbovala,

A samoćo, ti n etugovala!

Kako kraguj jade boravljaše,

I šutnja se ista prepanula;

Jer jadniji odkliknuše glasi

Iz hridinah i vratolominah,

Jadni glasi tuge i užasi,

Kano što su u sirotah ljutih.

To nebile sirotice ine,

Već to bili sokolići ludi,

Što su mogli od udesa ući

U visine i zamašne stiene,

Kuda Ali nije puta bilo,

Ter se gladom pitali i jadom;

Al’ vitezi ostanuli živi,

Pa se svomu odzivahu rodi;

Rodo jim se radovao glasu,

Od radosti k vedru nebu vinù,

Zar da harnost nebesijem kaže,

A što su mu podarila jasna,

Da mu kliknu ptići smjelovići,

Da mu nije na jalovu lono

Kô ukleta u otca kolievka.

Siv se penje soko proz oblake,

I vedre si dobavio ravni,

Pa se šeće šarom sunčevijem

I ukrada vidu očinjemu;

A pustinja zanijemì gluha,

Kano vierna kad izgubi druga

Pri izdahu zavjerena ljuba;

Jer se liši svog slobodioca

I samoći razgovora draga.

Ma još mu se razbiraše trazi;

Sjetno klikće iz seljenik divni

Vrh oblaka nebeskoga mraka,

Sokolićem oporuke daje

I zavjeru narica junačku:

„O! tako se jatom jatovali,

I tako se bratstvom bratovali;

Eto vjera, eto kletva moja,

Osvetnike vas ostavljam krute,

A osvetu na Alu prokletu,

I na Alu i na aloviće.

Na osvetu moja čeda siva!

Bez slobode života vam nema,

Ni junačtva bez nevolje teške;

A nevolja slogom druge veže,

A junaci u slozi su jaci;

I vi slozi i zadruzi vierni

Svog nedaću okajte babajka

I krvlju mu osvjetlajte krila;

Koji neće, teško njemu bilo:

Sivoga mi ne nosio perja,

Nevijo se po nebesku lúku,

Žarkoga se ne nagledo sunca;

Ne bilo mu ptića odgojića,

Ako l’ bilo, Ali robovalo.“

Sagrozi se prodolica gluha

Na te prieke kletve kragujeve;

A vrleti protrnuše hladne,

S ljute kobi ptićah nebozijeh;

Još se vedro nebo smrgodilo,

I žarko se ukrilo sunašce,

Rad užasa sa ukleta časa.

Što se zgodi na sokolovici:

Iz pećine stanovite stiene

Izvor crne krvi udario,

I potokom potočila krvca

Tere krutu romonisà kletvu:

„Da s’ nesveti, tko me neosveti”

A ptići se prenuše bojazni,

U tom vrelu okališe perje,

I groznoga kušnuše teciva,

Vjeru vjeri zaročiše stojnu,

A osvetu zavapiše bojnu,

I sjatni se zamamiše sini

Uz jadiku i jadove klance,

Nadmećuć se letom narazance,

Ki će prije na čine vrlije.

Pa eto ti pobratime dragi,

Što cvijeli po Javorju kletu.

Nije petnest ni godinah danah,

Već od kad smo u planini vile:

Sve tí ptići po razbojih cviele;

Krvavi jim do očiuh kljuni,

Grozni nokti do sivoga perja;

Nema dana kad nije mejdana,

Nema ljeta bez krvnih osvetah,

Niti klanca bez bojna udarca;

Vidiš biesa, tuge i trijesa

I sudjena nemila kreševa

Do današnjeg pobratime dneva!