Robinjica
Kan. Mato Vodopić
Vezak vezla tanka robinjica
Vezak vezla suze prolievala;
Biser-suza na vezak joj pala,
S veska na skut, s kuta na zemljicu;
Gledala ju, ter je besjedila:
„Mili Bože jadno ti je roblje!
„Ako tuži, niko ga ne sluša,
„Plahi vjetar uzdah mu raznosi;
„Ako suza niz obraz mu teče,
„Ni suzu mu niko ne prihvaća,
„Kô ni meni, nego crna zemlja:
„Mili Bože jadno ti je roblje!
„Ne zna što je njegovanje majke,
„Ni doziva rogjenoga brata,
„Ni celova ljubljene sestrice.
„I meni je taka sudba bila,
„Jer me Turci čedom zarobiše....
„Mili Bože jadno ti je roblje! —
Sitno veze tanka robinjica
Sitno veze a gorko se tuži;
Misli mlada ne čuje ju niko.
Začuo je slavulj ptica mala,
Pak mi slavulj lugu povjedio,
Lug zeleni visokoj planini,
A planina gorskome hajduku.
Pitka ti si krdi i hajduku!
Na podancim drobna stada paseš,
Po šumami sakrivaš hajduke,
Grozu Turàk’ a slobode sjeme.
Svegj je tebe hajduk milovao
I sada se s tobom razgovara:
„Crna goro moje boravište,
„Od kada sam k tebi ubjegnuo,
„I tvojijem zaodio granam,
„Slobode se nauživo jesam
„I dušmanske napojio krvi.
„Al’ mi srce u čemeru pišti
„Što još niesam roblje izbavio
„Iz proklete Asanage kule;
„Što ga s kulom zapalio niesam
„Su njegova do četiri sina,
„Svaki grgji jedan od drugoga.
„Zaman sam im klance zapinjao
„Kroz planine oba Nevesinja;
„Ne daje se Ture na dohitac
„Jer se boji šuma planinskoga
„I hajdučkog’ sokolovog’ oka.
,,Neg’ te molim crna goro moja!
„Razvij skuta i otegni grane,
„Te priklopi brda i doline;
„Dohvati se kršnoga Rguda,¹)
¹) Brdo povrh Stoca.
,,A iz magle udari mećavom,
„Kozomorom čobanskim odorom,
„Sitnim sniegom i ledenom rosom;
„Da mi Turke u ognjišta sprati,
„Da nenadan hajduk ih posjeti.“ —
Dah zašumi, gora otrese se,
I put neba uzdignula grane:
Rekao bi da se ona moli.
Nevesinju visoka planino
Užasno je tvoje milovanje,
Pak ni sada neće biti nježno.
Na izmaku Stolačkoga Šehra¹)
Tvrda mi je sagragjena kula
I tvrđijem opkoljena koljem.
Svi su dvori na njoj pozaprti,
Nema straže, nit’ ko živ se kaže;
Da ne piri dimjak na ognjištu
Rekao bi da je ona pusta. —
Piri dimnjak, poškrkuju dveri,
Jedni mi se tajni otškrnuše;
Tud promiču ne poznati momci,
Raspasani, goli, bosonozi,
Sve bi rekó da je tursko roblje.
Ližu vanka jedan za drugijem
Kako bube od borove šume,
Ne čuješ im glasa ni bahata,
Hvataju se kolja i piotine
Preskaču ju kako lisičine.
Ištom bjehu prvi preskočili
¹) Šeher; Varoš.
A stražni se, plota dobavili,
Kad za njima divlja buka hukne
Divljih glasa, vatrenih pušaka.
Dragi Bože, čuda i nevolje!
Siplju jedni vatru i olovo
A niz kolje svaljuju se drugi;
Neki mrtav, neki teško ranjen,
Neki ruke u dvoje prebjene,
Neki noge u bedri slomjene.
Pa’ kad òni izprazniše puške,
Povukoše iza pasa nože
I navale na svaljene momke,
Vičuć, psujuć — tim se kažu turci: —
„Bre, gjauri i gjaurski skote!
„Danaske vam dosta putovanja,
„A za jutra, kad nam petak svane,
„Nakitit’ će zaoštreno kolje
„Gjaur krsta obrubjene glave.“
Dočim turci zor junaštvo grade
Na mrtvomu koji se ne kreće,
Na ranjenu koji se ne brani;
Nije loša po onijeh sreća
Koji prvi preskočiše kolje.
Deset ih se bješe oborilo
Kadar puste popucaše puške,
A jabane deset dobavilo.
Ne svrće se jedan na drugoga
Neg’ udara noktom u ledinu,
Grabi — grabi — što mu noge daju,
Rgudu se uza pleči vere,
Dok izčezne magli u zastore
Kako sablaz u sred noći crne. —
Kazuj Vilo, mila posestrimo,
Čija kula? — koji li krvnici? —
Je l’ što pane i što mahne, roblje? —
Vihar huče, u vihru se glasi:
To je kula silnog’ Asanage,
Krvnici su sluge turadija;
A što pane i što mahne, roblje.
Od davna su jadni izgledali
Izgledali fakat ugledali,¹)
Da dostignu žugjenu slobodu.
S Rguda se gusta magla spušta,
A u magli mećava zavrže
Sitna sniega i ledene rose,
Bije Stolac i okolo njega.
Mećava je opustila pute,
Crna magla zasliepila straže,
Mraz prikova turke u ognjištu,
Pak i Asa su četiri sina.
I mutapim krevete nastrlo ²)
Kad uljeze Aso gospodare.
Makne roblje u kut u prijeklat
Jeda bi se nagledalo vatre,
I samrzle ogrijalo kosti.
Ne zna sila kakva je nevolja,
Već kandžijom na roblje zamahne;
Gdje ga kuca, tu mu meso puca,
Odturi ga u ledne podrume
I bez vatre i bez pokrivača.
Poniknuše usiono momci,
Kroz oči im nešto udaralo:
¹) Fakat; zgoda.
Nije munja, jer bi žegla kulu,
No je iskra tajane slobode.
Neće momci u podrume saći
Neg’ na vrata zapletnjica kule.
Al na plotu loša kob ih srete.
Kleti Redžep Asanage tajim ¹)
Timareći konje u podrume,
Vikne, roblje da mu vodu služi:
Bome roba nema ni jednoga.
Silno ture, kó da vrag mu šapne,
Hiti vanka, te ugleda roblje
Gdje se vere da preskoči kolje.
Rikne Redžep i puškom opali,
Na glas brže turci sluge skaču
Svaki viče svaki pušku pali
I niz kolje jadno roblje svali.
Na svaljene nožim nasrnuše
I nemilo svijem rube glave,
Bili mrtvi, bili jošter živi.
U divljemu nikad milosrgja!
Ali truplje kako da je živo
Po sniegu se premetati stade
Dočim s mučnom rastaje se dušom.
Ono gjisa, ono zemljom gmiže,
Rekao bi svoju glavu traži:
Ono tvrdo na noge se koči,
Ono rukam za kolje se grabi,
Kó da s nova preskočit ga hoće. —
¹) Tajim: sluga za konjeve.
Što bez glave premeću se momci,
I bilježe ne prilične pute,
Vrućom krvlju po ledenom sniegu.
Nagla Smrt je svijeh dostignula
U uzhitnom za slobodom mahu;
Ter, neka se rastavljahu s dušom,
Živalji im mahom razigrani
Još u trupu nagon zadržahu
Da poteče kud hotjenstvo krene.
I vilinsko proplače mi oko;
Divljo ture divlji ćejip zidje ¹)
I ruga se smrtnom igrom truplja.
A kada se bjehu izrugali,
Kupe glave i u podrum smeću,
Nek bi sjutra kitile im kolje;
A izvrgnu preko plota lešan
Da ga vuci i orlovi shrane.
I za sobom zapriječe dveri;
Opet kula rek’ bi da je pusta,
Ni ko šeće niti u njoj kreće,
Sami dimnjak na ognjištu piri. —
U toplome nastrtu ognjištu;
Lulu piju, uz vatru se griju,
Pred njima je Redžep tajimbaša.
On je Agi hvalu povjedio
Ko na bjegu roblje zatekao,
¹) Zidati ćejip: veseliti se.
Da nakiti na plotini kolje,
Neka bi se gjaur izgledao
Što će reći odmetnut se Agi. —
Sluša Aso, dime odvaljuje,
Biljur sisom podglagjuje brke: ¹)
To ne sluti kod Asana dobro.
A kada se nagladio bješe:
„Bre, koliko zateka si krsta?“ —
„„Desetero, Ago Gospodare. —
„Kamo ini? — Svrgao te Allah!
„Zar ih nije dvaestero bilo? —
„Kamo deset? — Hvalo izabrana
„Što na mrtvim junaštvo mi gradi! —
„„Što zatekoh to sam pograbio
„„Ine niesam, Ago, ni vidio:
„„Kod potine živa ne ostade,
„„Preko plota jedan ne omakne. —
„Da kamo su? — „„U izbinam, Ago. —
„Šikaj more! — A kad petak progje, ²)
„Il’ će Asan nabaviti robija,
„Il’ će Redžep sa plotine zirit. —
Ljubi Agi skuta i koljena,
Pak izmiče na trag iz ognjišta
Dok zamakne za duvare tamne. —
Dlanim plesne do tri puta Asan
A pred njim se stani robinjica,
Tanka mlada sjetna ne vesela,
¹) Biljur: bjelokost.
Da posluži svoje gospodare.
Imbrik kafe oni istrošili,
Žeženici mjere ne znaje se;
Kako mi ju plaho ispijaju
Robinjica jedva dostizala
Nalijevati izpraznjene čaše.
Navada je taka kod turčina
Kada prigne lokati rakiju
Ne odusta dok se ne obloče.
U Asanu krv je razgrijala
I suvišu gordost pobudila.
Pali čibuk, okašljiva često,
Na robinju mrko pogleduje,
Mrko gleda srdito joj zbori:
„Što je tebi kaursko kopile
„Da me služiš sjetno ne veselo?..
„Ako ti je ponestalo hljeba,
„Ima Aso zalih sjerčanice;...
„Jal’ kaduna kandžijom izvezla
„Što joj niesi dušek umekšala;..
„Bre — ja ću ti otkidati meso:
„Ako ti je ropstvo dodijalo,
„Jal’ se mladoj ne obično samoj
„Premetati noćno po odaju;
„Ču’ li mene, kaursko kopile,
„Još robovat niesi ni počela;
„A da sama nećeš u odaji
„Poslat ću ti mojega Omera,
„Koga jošter oženio niesam,
„Nek te ljubi dok’ ga volja bude,
„Pak’ ću onda....... s tobom na gomilu.“-
„Meni, Ago, hljeba do za volje;
„Raduna mi tiha gospogjica,
„Pak robovat nije dodijalo.
„Niesam noćno u odaji sama„
Već’ do noga moje gospogjice,
„Malo čedo u bešljici šikam,
„Da se ne bi ono zaplakalo
„I kaduni sanak odbjegao.
„A što veliš, Ago Gospodare,
„Da mi hoćeš poslati Omera,
„Možeš, Ago, jer je tvoja jača.
„Ali, što će Omer od robinje
„Koju, evo ima godinica,
„Da je boles na tanko savila?
„I za to sam jadna nevesela.
„Neg’ te molim, a Bogome kumim!
„Kada nemam ni oca ni majke,
„Da me mrtvu shrane i oplaču,
„Sirotu me u podrume puštaj
„Da se prostrem i zemlju zagrlim;
„Zemlju molim, Bogu preporučim,
„Nek’ bi zemlja kosti prihvatila
„A Bog višnji siromašnu dušu....
Rieč zamakne a suza omakne
Grozno mije djevojčino lice:
Pa da ti je od kamena srce
Od žalosti na dvoje bi puklo.
Ali što će pred turčinom suza?
Pjani Aso ne poznaje Boga,
A još manje suze i molitvu.
U kandžiji urezao ćitap,¹)
¹) Ćitap; koran.
I udara tužnu robinjicu,
Opaše ju i dva i tri puta:
„Šta me kumiš Bogom velikijem?
„Zar bi Alah za gjaura hajo?...
„Evo tebi, kaursko kopile,
„Evo tebi Boga i kumovstva...
„Evo tebi i oca i majke...
„Brže da si gorje uz kadunu,
„A s Omerom siutra u odaji. —
Cikne jadna kako guja ljuta
I pobježe kuli uz skaline:
Al ne ide k svojoj gospogjici
Neg’ se tište do prozora kule;
Plačne oči k nebu uzdignula,
Uzdahnula te se prikrstila
Ko je majka čedom naučila.
Pak se nagne da niz prozor makne;
Al’ odozdo glas ju zaustavi
Što joj živim zadrmao srcem:
„Stan djevojko, ne izgrdi lica!“
A gorica Bogu velikome,
Oboje mi višnji uslišio
Mahnuv šumom i sbudiv mećavu. —
Usta hajduk na noge junačke
I triš vikne iz debela grla.
Joh kakvo je grlo u hajduka!
Vikne jednom, a list s graba pane,
Vikne drugom, a krupa se smuti,
Vikne trećom a brda se stresu,
Pak iz brda odjekuje nešto:
„A ne boj se naš gorski hajduče,
„Evo gorske na pomoć ti braće. —
Glas za glasom junak za junakom
Skupiše se do trideset druga,
Sve po izbor mladijeh hajduka.
Aj kakvi su vidjele ih vile!
Svakomu je o plećima torba
A u torbi biela brašenica;
Po ramenim struka prevržena,
Izpod struke crvena jačerma,
Pod jačermom fursat prepasan je
U fursatu dvije puške male,¹)
Sjajne seke vrlo pouzdane,
I nož ljuti i arbija do njih; ²)
U ruci im duge šarke sjaju
Želne hrane dušmanskoga mesa.
Do hajduka oni dopadoše
Okol njega sagradiše kolo,
Kako ždrali okol vogje svoga;
Božju pomoć svaki mu nazivlje
Za junačko upituje zdravlje.
Božju pomoć, prihvaća im hajduk,
Za junačko otpituje zdravlje,
Pak im stane besjediti tiho:
Evo ima petnest godin’ dana
Od kad turci na Kruševo sagju.
Sa Stoca se oni podigoše
Pred njima je silni Asanaga:
Porobiše Bačnik, Dragovilje,
I Bitunje i Kamenje - brdo,
¹) Fursat: svilaj.
Dok sagjoše na Kruševo ravno.
Tu mi svake počiniše jade;
Robe, pale, na muke metaše,
Moga baba u dvor zaklopiše
I živa ga u njem izgorješe;
Milu majku s konjim pogaziše
I nevinu malenu sestricu.
Sve što živo bješe preostalo
Nožu, kocu, i silenoj vatri
Povezaše sobom odvukoše;
Što je žensko silom poturčiše
I ne časnom izgrdiše silom;
Što se muškog’ nehtje sunetiti
U Stolačke zbaciše tamnice,
Gdje im crvi izglodaše meso,
Truhle kosti pozobje tamnica. —
Stravno lice gorskoga hajduka!
Zače družbi besjediti tiho,
Al kad stane pusto spominjati
Vatru, koce, i nedužne krvni,
I sramote, i tamnice klete,
Hladan znoj mu niz čelo poteče,
Očim svija, zubim poškripljuje,
A kroz nozdri plamen odišuje;
U kotocu riječ mu zaprla
Od čemernog’ jeda i osvete;
Kroz usta mu samo jeka huče
Kò kad vihar kroz puklinu suče.
Gorska družba gledala ga ’žasno,
U grudi joj isto srce kuca,
Iste misli po pameti bira,
Te s hajdukom i ona se druži
U čemeru jeda i osvete. —
Muk zavlada, muk osvete krvne,
Nit’ ko piha, nit’ ko vegjam kreće:
Sama desna ne hotice pala
Na oružje što ga pojas tišti,
Puške gladi a nož podvagjuje
Kò da hoće napraviti juriš. —
Kada malo poutiša srce,
Mahne rukom od gore hajduče,
Pak mi sliedi besjediti družbi:—
I proz vatru i proz tursku silu,
Čuo jesam, al’ vidio niesam,
Da me neko na jabanu nosi;
Bješe, braćo, nevesinjka vila,
Što me shrani a turčina stravi.
Kad se sretnjo na jabani nagjoh
I dozvah se pameti i noga,
Pleči dadoh a bježati stadoh
Kud me goni tajna vodilica.
Noćno bježim a danom se krijem,
Dok’ se hvatih Nevesinj planine
I pećine u sred gore crne.
Deseta mi ištom godinica;
Sirota sam, i bez prijatelja,
I bez hljeba, i bez zavičaja;
Ali mene dobra sreća nagje,
Gora mi je i otac i majka,
Posestrima nevesinjka vila:
Ona me je odgojila tajno
Pod sljemenom bosanskoga neba.
A da čemu nego da osvetim
Baba, majku, i nevinu seju,
I sve što je na Kruševu palo? —
Braćo moja, svetio se jesam,
Moju diijku nahranio mesa,I
nož ljuti napojio krvi
Sve po izbor dušmanskijeh glava;
A od kada mi se sastadosmo
Mnoge turcim zadalismo jade
I vratili žao za sramotu.
Ali jedno na srcu me tišti,
Da krvniku najgoremu momu
Još dugujem zajam i sramotu.
Žive jošter, tako ne živio!
Silni Asan uz četiri sina,
I tvrdom se oklopio kulom.
Ja sam njega često uhodio,
Al mi diljci na dometak neće:
Sam ne mogu u Stolačko polje,
Ni na tvrdu kidisati kulu.
Čekah zgodu, pak ju i dočekah:
Eto mi je danas dopanula
Da dug platim i sramotu vratim. —
Sokolovi vrla braćo moja!
Hoćete li drugovati sa mnom
Da dielimo sreću i nesreću
Baš pod kulom krvoloka moga? —
Trides lica jedan plam zažari,
Trides grla jedan glas isturi:
„Na osvetu! — homo na osvetu!“
A Nevesinj odjekne im — svetu. —
Crna magla Stolac je povila
I dolinu na okolo njega.
Niz Rguđ se zmaj plameni spušta,
Vijuga se tamo i ovamo,
Kako munja kad sa neba slazi,
Te pred kulu Asana udari.
Nije ono zmaj plameni, pobre,
Neg je ono izabrana četa
Nevesinjskih ognjenih hajduka. —
U putu je roblje susretala
Gdje se vere da slobodu steče:
Al od glada i ledenog mraza
Hćaše jadno da sred bjega zapre,
I smrt nagje gdje slobodu traži. —
Hajduci su srca milostiva:
Svaki snima struku sa ramena
A sa pleči torbu s brašenicom;
Glad im taži hljebom prijatnijem,
A krijepi tikvom žeženice.
Pa’ kada ih biše posnažili:
— Hajd’te, vele, sa slobodom braćo,
Ni stanite, nit’ se obazrite,
Dok vrletni Rgud prevalite;
A kad tamo šumu dohvatite
Čekajte nas pod Šupljim - kamenom,
Gdje ćemo vas brzo dostignuti
Dok budemo Asa pozdravili. —
Osveta je turačkomu roblju.
Svemu mi se momci domislili,
Pak ni cigli neće za slobodom
Neg’ s hajducim da pozdravi Asa.
Nema puške al’ podire stienje,
Nema noža drenovicu bere,
Pred osveti sve mu je oružje.
Crna tama do zemlje je pala
Preklopila Asanage kulu;
U tami se laki bahat čuje
I tih šapat ne poznana glasa:
Il’ su turci, il’ gore hajduci?...
Da su turci vikali bi — Alaj —
Nek im Aso odapenje dveri;
Da hajduci, bojali bi danom
Do pod kulu Asanovu vrebat. —
Raste bahat, raste i šaptanje:
Sve u kuli mrtvo pozaspalo
Ušikala žežena rakija,
Ni ko kreće ni po kuli šeće
Pa’ ni straža što sa kule straži,
I ona je bome umaknula
Pred mećavom u topla ognjišta
I sama se sobom sokolila:
„Jok, noć nije, — hajduk u planini
„Mećava mu zatrpala drume:
„Deder i mi da se ogrijemo:
„Zeženice da se napijemo;
„Strah badava — da se i pospava. —
Loša straža, žeženica gora!
Ustajat će kad joj kasno bude. —
Raste bahat, raste i šaptanje,
Do kolja je veće dopiralo
Gdje utaji kó s pučine tutnja. —
Malo časa postajalo bješe,
Krknu kolja, stade lomjavina
Gorske šume i suhoga drvlja:
Nevidjena sila ga nameće,
Baš bi rekò da se samo kreće,
Zavaljuje kulu na okolo,
Prema vratim vatra propinila
I suviše na četiri nugla:
Sine vatra rastiže se tama. —
Gorski hajduk oči uzdizao
Da promotri prozore po kuli;
U čas dobar on ih uzdizao!
On ugleda cvilnu robinjicu
Gdje se krsti i s prozora smiera.
Pozna junak da je pri nevolji
Na raskršću života i smrti:
Brže bolje pod prozor se tište,
Mahne rukom i besjedi tiho:
„Stan djevojko, ne izgrdi lica,
„Ne ukidaj mlagjahna života:
„Svegj se možeš dočepati smrti,
„Al’ života jednom ukinuta,
„Ne ćeš, sejo, do sudnjega dana.
„Poslušaj me, slušale te vile!
„Ti otpaši svilene pojase,
„Priveži ih na zub od prozora
„I maši ga niz tamnicu kulu: •
„Pak prikupi leta anterije, ¹)
„Strah odvrzi a slobodu pazi
„Te spuštaj se niz svileni pojas.“
Zanesena tanka robinjica
Na smione hajdukove svjete,
Ustavi se — pouzvrati na trag:
Tač i jela na planini giba
Kad sa juga oluja ju nagne,
Da ju krči i na zemlju svali;
Al’ kad domak drugarice srete
Da ju potpru pouzdanim granam,
Ustavi se u sred pada svoga.
Gibne vitko i uzvrne natrag. —
I svake je premetala misli.
— Za šta srce zaigralo nježno
Na glas tihi ne znana junaka;
Kad da sebe nevinu sahrani
Smrt zagrlit voli neg’ turčina? —
— Za šta ljubav života joj mrskog’
Ugasnuta opet oživjela? —
— Neće li ju novo ropstvo stići,
I usilni ne žudjeni celov
Kad junakov svjet bi poslušala? —
Misli mlada što će i kako će.
Ali srce koje laža nije
Dobro sluti i nježnije kuca,
I samrzlu poćeralo krvcu
Do bijela djevojčina lica. —
Kad pomoli kroz jutrinju taman?
Blieda ckili, tajna, ne vesela;
A kad vjetrić predsunčani dahne
I rašćera tanahnu maglicu
Siajna sine i veseli zoru:
Taka ti je naša robinjica
Pred čarobnim hajdukovim glasom.
Brže bolje otpasala pojas,
Svezala ga na zub od prozora
I mašila niz prokletu kulu:
Prikupila leta anterije,
Svilen pojas u šake uplela,
Struk tanahni kroz prozor izvija
Kako guja na proljetnom suncu.
Miče rukam niz svileni pojas
Sve na izmjen jednu za drugome,
Puze hitro kako veverica
Dok joj nesta svilenoga pasa.
Vikne tada: — pomozi me Bože!
I od pasa oprostila šake.
Ali hajduk ruke popružio,
U hajduka mišice su jake,
Na mišice robinju primio.
Pane mlada na junačke ruke
Ko grlica na jelovu granu;
On ju k svomu pritiskuje srcu
Kako bratac rogjenu sestricu.
Jak da će mu prolomiti grudi;
Ali za to junak i ne haje,
Neg’ još svome velio je srcu:
Miruj moje, miruj srce ludo,
Osveta je ne celova doba;
Ti spominji sažežena baba,
Satarenu majku i sestricu:
Čemer pišti, ljubavi se ogji. —
Tako misli a djevojku nosi:
Odnese ju do dva puškometa
Da ju ne bi dopadnula šteta,
I krije ju hajdučkijem strukam
Da ne zebe mlada na mećavi. —
Paše plamen na okolo kulu
Prihvatio dveri i prozore;
Stade vriska konja u podrumu,
Stade vika turaka po kuli,
Stade kvika čeda i kadunà.
Skače Aso su četiri sina,
Još rakiju nije probavio,
Ne spominje što mu Redžep kaza,
No po kuli dozivao roblje:
„Amo, roblje, na taman vam bilo!
„Šta mislite zapalit mi kulu?
„Amo da ste, psi vam jeli meso!
„Brže vodu da se vatra gasi,
„Ili ću vas na drvenom kocu
„Peć’, kauri, zaoblice žive
„I vašijem zalagati mesom." —
Zaludu mu vika i prijetnja
Nema robija ni od robija glasa.
Mahnu turci kidisat na vrata,
Al’ proz vrata živi plamen suklja,
I još nešto sa vana je treslo
Da obali do tri turska momka.
Mahnu tada kuli uz skaline,
Da s prozora pomoć dozivaju;
Donjijeh se plamen dohvatio
I drvena pod njima tavana.
Pomamjeni do gornjijeh skaču,
Prvi mi se Asan nadzirao,
Mili Bože što je sagledao?!...
Prašče drvlje, crni dim se vije,
Kroza dim se sukljaju zmajevi,
Strašni zmaji ognjenoga plama:
Silni vihar uz kulu ih zbija
I u kulu jošter ućeriva.
Pak nevolja nije ni ta sama;
Oko vatre Asan sagledao
Stravno lice gorskoga hajduka
I njegovih do trideset druga;
Uz hajduke roblje izbjegnuto
Gdje ni gasi niti vodu nosi,
Nego loži silnu vatru množi
Da gospodar u kuli ne zebe,
Kako mu je pusto roblje zeblo
I bez vatre i bez pokrivača. —
Vidje bjesan, ter kô bivo rikne,
I nanese pušku na hajduka.
Puče puška al’ ne vine hajduk,
Zrno njemu ne učini kvara
Van što perje sa kape mu strigne.
Kada vidje silni Asanaga
Da hajduka nije zahvatio,
’Žasom prene jer se boji zadnje,
A još veće kad poviče hajduk:
„Dobro smieraš krvopijo stara!
„Ja ću bolje, uhvam ako Bog da!
„Stani Ašo, osvetnik sam, Aso,
„Dogje vrieme da se ogledamo;
„Stan turčine, prevarit te neću. —
Iskra sjekne a diljka zagrmi
Brže groma brzo zrno sukne
Asanagi megju oči crne.
Svali trup se na drveni tavan
Izpod njega piami udarili;
Nije vatra, nije ni smrt sama,
Neg’ oboje zagrlilo Asa,
Svaki s diljkom, da osveti baba;
Već na prozor oni pomolili,
Već uz obraz diljke naslonili,
Već na čarku oganj naložili;
Kad pod njima prolomi se tavan,
Za tavanom potrese se kula,
Mahne tamo mahne i ovamo
Jak da smiera na koju će stranu,
Dok svrh sebe u gomilu sori. —
Čim se kula u gomilu ori
Iz nje udru svakojaki glasi;
Vriska, jauk,, lelek, proklinjanje,
Konja, turak’, momak’, i kaduna:
Pak pučanje samokresa diljka
Što ih vatra sama ispaljuje;
Pak tutnjava podzemnog’ laguma
Od pušćanog’ ospremjena praha. —
S teškog pada i podzemne tutnje
Dolina se jekom uzjektuje
A muklo joj Rigud odjekuje;
Buknu plami u vis do nebesa,
Po vrh plama crni dim se mota,
Oko plama od pepela tama
Izgorjela drvlja i kamenja;
Kroz tamu se žige prometale
Kako munja noćno kroz oblake.
Sve što kula uzimaše živa
Sve bez glasa sred ognjena jaza
Pod gomilu leže zakopano. —
Plamen gine jer mu hrana stine,
Sagje magla da gomilu krije
I prostere mrtačke pokrove
Nad grobnikom silnoga turčina:
Užasna je ta tišina mrtva!
Pak i hajduk s družbom odmicao
Neka im je okaljeno srce
U čemeru jeda osvetnoga,
I u cvilu ropstva turačkoga. —
K pozorištu krvave osvete?...
Što mu ono poniknuti druzi
Jamju — jamju — s opaljene zemlje,
Te dva po dva medju sobom nose
Put obližne česvinove gore?
Sve bi reko, kako brižno grle,
Da ranjene sa garišta nose,
Ili mrtve da im shrane tielo. —
Niesu ono obranjeni momci,
No nevoljno posječeno roblje
Što krut Redžep preko plota vrgne
Kada pobi i obrubi glave.
Neće hajduk da se nekrst sladi
I da zidje svoj divljačni ćejip
Na krštenoj svojoj mrtvoj braći;
Ni orlovi da čupaju meso,
Ni vukovi da joj drobe kosti. —
Bješe rovalj ondje u česvinam
Što iskopa vihar sa planine,
Kad podadre hrekom iz temelja
Kitno stablo starodavne bukve.
Tu hajduci položiše mrtve
Pa vrhu njih zemlju nametaše,
A vrh zemlje drvlje i kamenje
Da ni vrieme ni vuk sa planine
Ne razmetne sahranjene kosti.
Vrli hajduk u to napravio
Krst drveni, te ga udario
Svojom rukom na mrtački humac;
A tanahna mlada robinjica
Vienac svila gore česvinove
I svilenim upletala trakom
Gavran kosu što joj svezivaše,
Te ga nosi na robljevo groblje.
Ljubi zemlju i suzam ju topi,
I narica mrtvoj družinici:
„Braćo moja, družbo robovanja,
„Mnogi ti smo čemer okusili
„Pod kandžijom ljutog Asanage!...
„Njega stiže pravda sa nebesa...
„Nas razdieli sudba nesmiljena......
„Vi ste vašu pregorjeli, braćo!...
„A ja ne znam koja mene čeka.
„Ej da bi vam laka zemlja bila!
„I kosti vam mrtve počivale,
„Kada živim ne bi vam počinka!...
„Hoću l’ igda tužna primiriti?....
Tako reče i ustane mlada. —
Jer oplaka sahranjene momke
Mjesto majke i sestrice mile;
A Bog znade, imaju li majku,
Il sestrice, il od roda koga?...
Ti si njima sve to danas bila;
Kosti si im suzam’ natopila,
Vienac si im na grob položila,
Bog ti plati, robinjice mlada!
Daut hodža uz munaru krene
Da kuiše i dozivlje vierne
U džamiju po zakonu klanjat. —
Što je hodži da pomiče slabo?...
Što mi često k zidu prislanja se?...
Znoj otire, zaglagjuje bradu,
Brojanicu za sobome vuče,
Niti moli, niti zrna suče:
Što je hodžu tako sukobilo?
Il’ s starosti nogam poteškao,
Il’ mu posti previnuli srce,
Il’ stepene uz munaru broji?...
Nije starost, ni su posti tvrdi,
Niti broji stepene munari,
Od davno ih on je prebrojio;
No je hodža stravan sanak snio:
Da se vedro zamračilo nebo,
Pa’ trozublja udarila munja
Sred mejdana gdje se turci kupe ¹)
Da Bajram s igrama proslave²)
Il da igju sadirat kršćane.
Kako mi je lako udarila
Do Ada je polje razjazila; ³)
Iz Ada se zasukao plamen,
Sa plamenom džin je ishodio ⁴)
¹) Mejdan: trg.
Da je dalje u nebo bi zapro;
Do ramena krvave mu ruke,
S njima more do Stambula doseć:
On mi grabi oko Stoca turke,
Tere žive u žvalo ih slaga
Da im veće ne uvigjaš traga.
Skvrče turci, sveca dozivaju,
Al’ od sveca nema ni abera:
U to sine na zapadu zviezda
Otisne se nagla silovita
Udari ga u sred mrkla ćela:
Džin se svali a polje zajazi,
Osta zemlja čista od turaka. —
Sanak bjegne — ali strava tegne
Lednom rukom Dautovo srce;
Drhće jadan, još u sebi misli
— San je laža, a istina Allah: —
Ali kudgod Daut hodža vrne
Za njim svukud stravni sanak srne:
Pak eto ga uz munaru prati
I ne da mu petak kuisati. —
Kad li tad li na munaru klisne,
Prst u uho lijevo utisne,
Dvigne glavu da Allah spomene;
Kad nad njime jato crnih vrana. —
Lete — grču — rek’ bi željne leša.
Munaru su krilim omahale,
Preko Stoca — preko šehra plove —
Sve to niže — sve to niže slaze —
Dok priklope razvalinu pustu.
Ne da im se na nju posjedati,
Vrio kamen crne čapi prli.
Već skakaju po njoj priletaju
U grak ljuti silno udaraju
Što ne mogu načupat se mesa
Ljudskog leša što gomila krije.
Eda vidi kamo li će pasti;
A kad vidi gdje su vrane pale,
I razbere čudo i zlamenje,
Od uha mu ruka opuznula
Ni alače ni spominje sveca,
Neg’ leleče pustolovskim glasom:
„Lele! Aso, naše desno krilo!
„Kakva sudba tebe dostignuta?
„Jučer si mi u džamiji klanjó
„I po selim gonio kaure,
„Pa’ eto te danas u gomili! . . . .
„Vala! sanak od Aliali je bio, ¹)
„Svome hodži u snu povjedio
„Crne kobi današnjega dana. —
„Lele ! Turci ustanite jadni,
„Ej da biste ikad ustanuli!
„Potecite da gledate čudo
„Od Asana i četiri sina
„Sokolova turskih zatočnika,
„Kako ih je Allah pohodio
„I kismetom teškim porazio. —
Po Stocu se razmahuju dveri,
Naprašito turci promicaju:
Ko bez čizma, ko bez samur-kape,
Ko bez ćurka, kogod bez čarapa;
Potrčalo malo i veliko
¹) Vala. po Boga. — Alah: Bog.
Da gledaju što im hodža kaže.
Iznad oči ruke nanosili.
Oni gleše kamo kula bješe:
A kad tamo, mogila je sama ¹)
I na njoj je jato crnih vrana. —
Gledali su — plečim uzmicali —
I teškoj se kobi snebivali. —
Vala kismet! — stari turci prave: — ²)
Vala nije! — prave poturice —
Nego roblje ropstvom prituženo. —
Vala nije! — neg’ sa neba munja —
Veli hodža i za hodžom momci. —
Slušala ih sa ognjišta baka
Pak im ona tiho zapjevala:
Da je munja iz nebesa pukla,
Prenula bi u ognjištu baka;
Da je roblje ropstvom prituženo,
Davno bi ju bili zapalili;
Da je kismet turska neprilika,
Zar bi i vas bio ostavio?
Jok! vrag nikad ne ostavi svoje. —
Nije kismet, ni roblje, ni munja,
No hajdučka iz planine ruka,
U sred dana da joj nije mana
Osvetila baba i Kruševo
Na sramotu stolačkih turaka. —
Neće turci da vjeruju baki
Neg i danas o tom’ se inade. —
¹) Mogila: gomila.
I ogrija Nevesinj planinu,
U planini lipu srebro-listu,
A pod lipom četu od junaka
Gdje počiva na zelenoj travi.
Jedan kuca javorove gusle,
Sitno kuca tanko popijeva
I veseli svoju družinicu.
Do njih sjedi mlagjahna djevojka
S junakom se jednim razgovara.
Junake li gledaš i odjelo,
Sve bi rekò da je kita svata
Da mi prate momka i djevojku;
Gledaš li mi ubavu djevojku? ¹)
Ne da ti se nevjestom nazvati;
Na njoj nema ruha nevjestina,
Ni kod sebe viernoga djevera,
Već se sama mlada razgovara
Sa junakom kò s rogjenim bratom.
Mili Bože čija ovo četa?
Ko je junak, koja li djevojka? . . .
„Znaš li, sejo, u Bogu ti bilo!
„Od kuda te zaplieniše turci? —
„Koje l’ ime — od koga si roda
„Da te mogu povrnuti babu? —
„A što ću ti sirotica kazat? . . .
„Ištom bjeh se pameti dozvala
„Malo bolje noga dobavila,
„Kad me jednom silna buka zbudi;
„Jer se stravih i zavikah — majko. —
„Mila majka kod mene je bila,
„Jamila me iz postelje male,
„Pa’ nekuda stade bježat sa mnom.
„Ona cvili a ja podcvilujem
„Majci ruke oko grla vijem . . . .
„Što se od nas tada dogodilo?
„Kako sam ti bez majke se našla?
„Bog sam znade, ja kazat ne znadem.
„Nešto malo spominjem se tužna,
„Baš kò čedo plaši voga sanka,
„Da nekakva ne znana delija,
„Na konju me kroz vatra nosila:
„Da dozivah majku i babajka
„Da me proste ne znanijeh ruka;
„No zaludu moje dozivanje: —
„Gluho — niemo sve za mnom ostade.
„Ja sirota — turska robinjica. —
„Sama ne znam uprav kako mi je:
„Mili bratac svegj me dozivao,
„Mila sejo — moja mila sejo. —
„A majka me nije drugče zvala
„Već jedino — moja zlatna mile:—
„Sami babo zvao bi me kadgod
„— Dragušice mala Andjelijo. —
„Vjere tebi! ubava djevojko,
„Jesi l’ štogod bratca zapazila,
„Ja li baba, ja li majku svoju?
„Bi li po čem sad ih poznavala?
„Što ćeš ludo da zapazi čedo,
„Kad se ištom da je živo siče?
„Babo, babo — majka, majka njemu –
„Glas im znade ako lik ne znade,
„Usred mrkle zapozna ih noći. —
„Ah! mnim da mi i sadare zuknu
„Mili glasi baba ili majke,
„U meni bi srce zaigralo,
„I ne hote da bi se ozvala. —
„Od brata sam ovo zapazila
„Da od mene poveći je bio,
„I mene bi po bašči nosio,
„A Stjepanom bi ga dozivala. —
Čim djevojka riječ besjedila
Zamišljeno čelo hajdukovo
Stade mučnim rositi se potom,
Kȏ livada na jesenskoj noći.
Jedva dihšu napregnute grudi
Što već srce uzdržat ne mogu;
Na oko mu pomutila suza,
Prva pade, druga ju dostiže,
Treća drugu, dok se vrelo stvori,
I poteče niz obraz junački,
Kó Bregava niz Dubravsko polje.
Liju suze al ne tamne lica,
No ga svjetle otajnijem žarom. —
Zamuknula mlagjahna djevojka,
Zamuknula te se zagledala
U hajdučke suze i uzdahe,
Dok i u njoj razmahne se srce,
Dokle i njoj zamute se oči
I poleti niz obraz joj suza.
Plače mlada, ali ne zna zašto,
Htjede pitat, ali ne zna kako,
Jer se boji povriediti ranu
Što cvijeli golemo hajduka.
Ne upraša nu ga osičuje;
Ter kó listak kad sa duba trgne
Lak se vije putnjiku nad glavom,
I trepteći na rame mu sjede:
Tako mala djevojčina ruka
Na ramenu počine hajduku. —
Ruka streptje — hajduk osjeti se. —
Sine tada hajdukovo lice,
Jakno sunce iza rose sine.
On sagleda milo robinjicu,
Pak na srce s obje ruke stiska
I celuje djevojčino čelo:
„Evo tebi rogjenoga brata,
„Kog’ S t j e p a n o m ti si dozivala.
„Zovni sele, der! zazovni opet
„Nek tvoj glas mi do dno srca sagje
„I uzbudi plemenita čuvstva
„Što no su se davno skamenila. —
„Koliko te spominjao jesam,
„I tužio Boga pravednoga:
„„Jer mi Bože ne ostavi sestru
„„Kad mi diže i baba i majku
„„Da sirotno srce ne okapa? —
„„Na povratku s krvava razbojna
„„Sele bi mi savijala rane
„„I celovom razvedrila lice.“
„Tužih Boga siljen od nevolje
„Ali sade do neba ga hvalim
„Da je meni utažio srce!
„Već nijesam otsječena grana,
„Već se imam oklinjati s kime
„I pred družbom i pred dušmaninom.
„Nije srce ljucko varalica:
„Ono mi je povidjelo tajnu
„Kad na kletoj opazili te kuli;
„Ono mi je zakucalo živo
„Kad na ruke primio sam tebe.—
„Andjelijo moja mila sestro!
„Der! počini na srdašcu bratu,
„I poslušaj kako ono kuca:
„Mrtvo bješe al se razigralo,
„Zeblo bješe al se razgrijalo. —
Pjevali ju trideset hajduka: —
Zelen brštan po dubu se vije,
Mila sestra uz brata se svije:
Nema draže do jedinog brata,
Ni milije do rogjene sestre.
Gle kako se oni milovaju!
Gle kako se tajna povjedaju!
Gle kò hvale Boga velikoga
Ne nadano jer ih sada združi,
I mole ga da ih ne rastuži!
Koja jača majčine ljubavi?
Jal’ nježnija brata i sestrice?
Jal’ strastnija mlade zaručnice?
Jedna sama svijeh natkriluje,
Jer strastnija, jer je ushitnija,—
— Sveta ljubav svoje domovine.
Oj hajduče Nevesinjska diko!
Ni si zaman selu izbavio,
Ni osvetno srce samirio,
No da sineš snažan gorostasan,
Da slobodiš domovinu svoju:
Sini vogjo, i mi ćemo s tobom. —
Velebitska Nevesinjsku seku:
„Vjere tebi, Nevesinska vilo,
Koje tamo ti veselje gradiš?
Romon pjesna Nevesinj razliega
Pak i moj mu Velebit odliega:
Čija pjesna, koje li veselje? —
Seko stara Velebitska Vilo
Kad me pitaš, da ti kažem pravo.
Mladi hajduk, moje njegovanje,
Što ga gojili u krilu mojemu
Da osveti da slobodi Bosnu;
Evo danas vrlo se osveti
Na krvniku svome Asanagi.
Njega svali, kulu mu zapali,
I još ropstva sestricu izbavi,
Koju davno mrtvu uzdisao.
Hajduk’ družba veselje mu gradi,
Uz veselje na slobodu sluti:
Oj nad Bosnom da zasjaje sunce!
Mala četa, da li ognje vita,
Sije sjeme žugjene slobode,
Pred njome je moj gorski hajduče;
Pjesnim budi pozaspalu braću:—
— Haj! na noge, tužna naša braćo,
Sakidajte sramotne verige,
Pripašite viteško oružje,
Uskočite k nami u planine
Gdje naš stari izdigli smo barjak,
Stari barjak krsta i slobode.
Dajte braćo! — kupite se sporo,
Da na turke udarimo složno:
Nek se pere Kosovska sramota
I Bosanska u krvi grehota. —
Ova seko, ova ti je pjesna,
Naša pjesna i naše veselje.
„Stara seko Nevesinjska vilo!
Krv hajdučka utajana vatra
Gdjegod Strane tu sloboda plane;
Al kò plane brzo i nestane
Kad joj nije podastrta stelja.
Eto tamo preko Velebita
Gdje stanuje Hrvaska nam sestra,
Vigj’ kako joj prosine sloboda!
Borila se, krvcu prolivala,
Al ju nije s krvlju dostignula
Neg prosvjetom slavjanskoga duha,
Što zavede sred svojega stana.
Prosvjeta je zublja predhodeća,
Ona čisti zamršene drame,
Prokrčuje gdje ih nije bilo:
Ona vije zastavom slobode
Slavskog duha što na jugu leži,
I dozivlje razdjeljenu braću
Da se jate oko Majke Slave.
U J e d i n s t v u sila Domovine,
U P r o s v j e t i uredna Sloboda:
Izgled seko Hrvaska ti Bosni. —
Gdje jedino ljudska krv se lije,
Ne, pred njome turčin ne uzmiče;
U krvi se pustoj zadojio
U njoj grezne, ona mu je život,
A surova glupost mu je sila,
Pred prosvjetom turski gadi bježe
Kȏ jejina pred bijelim danom:
Mudra sloga turačko je groblje. —
Na to bikni svoju omladinu;
A da bikne, šalji pod zastavu
Što razvija Hrvaska nam sestra.
Tu Prosvjeta prosvjetlit’ će pamet,
Tu će Znanost naučiti složnost;
A kad desi s Prosvjetom se Sloga,
Tad će tvoja ustajati četa,
Tad uspješno začeti se borba,
Tad Kosovska oprat se sramota
I Bosanska okajat grehota.
Da te šaljem Vili u planinu,
Vilinske su čudnovate ćudi:
Možda bi te raskrojila Vila
U fišeke za hajdučke čete,
Jer još čitat nije naučila,
Pak badijav muka i pjevanje. —
Da te šaljem miloj omladini
Dubrovnika starog prosvjetnika?..
Možda bi te prihvatila rado. —
Postala je nova omladina
Boljom nadom uspjeh sustizati
Kamo teži narod potlačeni
Od dušmana neskloniva pravu.
Deder pjesno! k omladini kreni
Ne bi l’ jači u njoj uzbudila
Napor goja srca i pameti,
Da se lati svečanoga posla
Žrtvovat se za nevoljnu braću,
Koja jošter u tamnilu čami;
Nek žignuta iskrom od prosvjete
Ustala bi izpod grobne stege,
I otresla mrtvačku prašinu;
Na dan novi vegje otvorila
Na nogami klade samrvila
I stupila u zajedno kolo
Kog’ na jugu zavrgoše braća. —
Omladino Dubrovačka nado!
Na tebe se budućnost oslanja
Ove mile domovine naše.
Nu der pripri na nauke svete,
Al ne kvari srca nevinoga
Zabludami sadašnjih mudraca.
Luč, istina, život i sloboda
Krst je propet — u krstu se uči;
Gdje ga nije, tu je mrak i ropstvo,
Gdje štuje se — svjetlos i sloboda.
Drž’ se krsta, ustajat ćeš čvrsta,
I prosvjete zublju promicat ćeš
Kud pradjedi promicaše tvoji. —
Omladino Dubrovačka nado!
Daj, ozri se na pregjašnu povjest,
Drevnos mudra ostan budućnosti:
Iz hridine kraj mora popete
Koju Lave nazivaše stari,
I prije je iskra udarala,
Iskra sveta pod Krstom začeta,
Te po svietu sjajna vijugala.
Gdje bi sjekla, tu bi zora tekla,
Gdje bi stala, tu prosvjeta cvala,
Uz prosvjetu blago i sloboda. —
Bješe — minu — ali u narodu
Od kad mine spomen ne izgine,
Jer ugarak osta od istine. —
