Nenad Poznanović (Fra Grgo Martić) - III. Bašibozuci (Osvetnici I. Obrenov. Dogadjaj iz godine 1857.)

 

III. Bašibozuci

 

Vedro biše, pa se naoblači,

Dobro biše, pa se naopači;

Nije vedra, kad tišine nije,

Nit je dobra sa namjerah zlijeh.

Malahno je povriemilo bilo,

Kako vojsku svedè na Grahovo

Derviš -paša i topove svuče

Ter upali kulu Jakovovu

I na vjeri samori Jakova,

Velikoga kneza grahovskoga;

Ostà pusto prostrano Grahovo,

I Morača bez obranioca,

I bez dobra Piva pouzdanja;

Ostà puku spominjanje teško,

Kô kad djeca ostanu bez otca;

A oņi ga ni imali nisu,

No Jakova držaše za svoga.

Pa neka bi i ti jadi bili,

Ali za tim nuto i gorjieh:

Padè turska na Brdjane straža,

Teška straža Arnauta ljuta;

Binbaša jim sjede na Trebinje,

A uzdana buljukbašu spremi

Da uhodi po kršnu Drobnjaku,

Po Zubcieh i po Pivi ravnoj,

Po Banjanih i po Rudinami,

Da se česva šteta neogradi,

Jali šteta, jali zadjevica,

Jali zulum sirotinji raji;

Jer car kune i za glavu prieti

Sa svetčeva stola u fermanu,

Tkogod čini sjerotinji krivo;

Dobro plaća svoje krute sluge,

I meće jih na krajine tvrde,

Da je mirno, da se pravo radi,

Da njegova netlači se raja;

Tko je carski, da cara poznaje,

I dancie i poreze daje;

A tko se je desio odavna

Pri državi cetinjska glavara,

Da nekrača na turska krajišta,

Ni za volju niti za nevolju,

Ni na besu ni na vjeru tvrdu

Ni za slavu imena krsnoga,

Nit kumova okumiti čeda,

Ni na ućaj i podjelak poći.

Aga hoda i stražane voda,

Na trideset buljukbaša glavah,

(Da tko broji i više bi bilo);

Družina ga šahinagom viču,

(A šahin je što i soko sivi,

Oba ravno strvni, grabežljivi);

Četenici bašibozuci su,

Konji čilni, a stražani silni.

Zapovied jim necvijelit raje,

Necijenit po gori čobanah,

Nezadavat kmetovima straha,

Da se nebi prisilila raja

Poći iskat brdska gospodara.

Tako jim se na zapovied piše,

Tko zna kako na jakorieč kaže?

Al čemu su vikla djeca huda

I što glêše od hudjih otacah,

To djelovat gotovi su sini.

Je s’ navrćo na gloginju groždje?

Je s’ vidio kad čobani vuka

Sastigoše štetna kod jaradi,

Pa ga krstom prekrstit hotjahu,

Da jim više zla stoci neradi?

I on čini njima vjerovanje,

Jer drugoga tad izmaka nema,

Pa jim tiho besjedio vuče,

(Nebudav mu za dangube vrieme):

„ Dete bolje, a krstite tvrdo,

Jer kozlići udjoše za brdo!“

Toli i ove jadovite sluge,

Jadne sluge harna gospodara,

Što jih spremì vierne na usluge,

Da na medje bdiju i kotare,

A netvore usilja ni kvara.

Zbilja straža hoda i krstari,

Bi reć vierno vrši svoje stvari;

Ma neka vi pravo reku ljudi,

Koji na te kraje prehodjahu,

Il rad svoga teciva neboga,

Il pribavit što u domu nema:

Mogoše li zdravo putovati,

I bez štete svomu domu doći?

Pa da pitaš i čobana vriedna,

Koji brižan svoju stoku sbraja,

Kôli dvizad na manjak nahadja?...

Reć ćeš vuci, ali vuci nisu;

Reć ćeš hajduk, al hajduka nije,

Od stražanah koj tud ići smije;

Turci veliš, - i od njih gori su:

Nisu Turci: bašibozuci su .

Reć ćeš vuci, ali vuci nisu;

Reć ćeš hajduk, al hajduka nije,

Od stražanah koj tud ići smije;

Turciveliš,- i odnjih gorisu:

Nisu Turci: bašibozuci su.

Da ti se je prigoditi bilo

Njeku večer pobratime dragi

U jednomu selu nebogomu.

Ah! kakvo je jadno i ubavno!

Ti bi reko i bi se zakleo,

Da tu ljudi za nevolju živu,

Jer nemaju inog zavičaja;

Al vjeruj mi kano bratu svomu,

Da  je svakom svoje lono drago,

Kano srebro i kamenjedrago.

Negledaj jih što nemadu dvorah,

Nit predvorja šarenijeh dverih,

Niti spratah golemijeh vratah,

No kolibe od kamena ljuta,

A ševarje krovi ponositi,

Oko njiuh staje i torovi,

Gdje bijele ovce i volovi

Na počitku preživaju strnje,

Za sutranju nebrižljivi hranu,

Jer jim to je briga čobanova;

A pod krove ušli kućenici,

Pa se ratar od truda odmara,

A i putnik s duga putovanja;

Kiso čoban kišnu struku suši,

A nevjeste izuvaju muže

I za sutra vrzu jim opanke;

Pa su čeljad mila i vesela,

Kô svijetla u dvorih vlastela;

Ma ni s njima nebi mijenili

Ovsenicu iz popreta vruću

I bijela punu zdjelu mlieka,

Što jim bjehu pri večeri dari,

Za njihove okićene tole

I začinah izumljene časti;

Jer nehaju za požude prieke,

Nit jim pod krov zavidošća udjè,

Nit nedrago za nemilo dodje,

Nit brat brata prijekorom kara,

Niti zloba i laž koga prije,

No se dragost na milinje smije;

Hoćeš reći da jim liepo nije?

E tudje je kuća Obrenova!

Starac Obren s mirom večerao

U okupu sinah i unukah

Toga krušca, toga mlieka biela;

Pa se utješe i Bogu moliti,

Da rad hvale što se dobro hrane,

Da jih čuva preko noći tavne

Od nenadne i od nevidovne;

Al nenadna pred kuću mu sjahà,

Silna četa gostih neopranih;

Stoji vika gostih nečekanih,

Stoji vriska pustijeh paripah;

Muške glave konje prijemljaju

Pa ulicom bosi vodaju jih;

A nevjeste iznose kolievke,

Gostim valja nastrijeti lože;

Muži lete od sela do sela,

Da donesu što u domu nema;

A van čeljad jadna nevesela

Lonce taru, a kotlove grebu

A na nebu?

Gusta magla iz morskijeh valah

Pomamljene plavi zahujala;

Plahe dažde plaha bura širi

I smetove na mahove valja.

Hajde tko će na dvor da poviri?

Prenoćnikom nije ni za uho,

Jer je njima i toplo i suho,

Što po dvoru mrzla stoka vreči

Iz svojijeh stajah izagnana,

Što l’ ozeblo u oboru ranče

Iz povoja majku zivlje gladno,

A zahman ga na glas ište majka

Proz noć mrklu i oluju gústu,

Da mu krilo majčino podari;

Al tko za te njene jade mari!

Van što nebo tavno smiluje se,

Kad po mraku sjajnom šibom mahne,

Ter joj zibku na dohvatu kaže;

Al na varku luča oklizne se,

Kî, kô brzo brziem sjajom gràne,

To bržijem mrakom utrne se;

Ter su jadni majci razgovori

Vrljajući po mraku u strahu,

Da joj ranče neizgubi glavu,

A svoja joj ni na umi nije.

Al tko da joj pripomogne jadu!

Krom onoga koji gromom kreće,

Ter udari u hrastove grane,

Nebi li se stravili silnici.

Al silničke odjekuju cievi

Sa srčana nebojaza vela;

S gromovskim se nadameću triesom

Da i njega zagluše bijesom,

A tiem većma da kućane strave.

Mio druže! nemilijeh gostah!

Kolika je kuća Obrenova,

Dubkom su ju napunili kleti;

Drug do druga, hrdjav do gorega,

Ter se dimom duhanskijem kade;

Čim kućani oko posla rade,

Vatru lože, a nalažu lože,

Ražnje stružu, zaoblice deru:

Hudi gosti huda uda peru,

Al da žderu, a ne Boga mole;

Dok stigoše i ini iz sela, -

Pribavili sladka i kisela;

Puna tola i hljeba i mesa:

Pa se dave mesom debelijem,

Zalijevaju pivom žeženijem,

Turci piju, sirotinja služi;

Ah! teško jim blagovanje bilo.

Da jih hoće só i hljeb sapeti!

To jim vele služioci biedni,

Ako jim se i nedade rieti.

A kad li se namirili mesom,

Jami Aga pleće oglodano,

Ter ga daje do sebe prvomu,

Koj umije u njem svašta znati:

„Der Afize! sveznalice stara,

Štono znadeš sve sedam kitabah

I što rade sedam vlaških kraljah,

I kraljica što večera s kraljem:

Prouči nam, što u pleću kaže,

Koliko je u vlaha imanjstvo? “

Afir pleće prama vatri krenù

Pa mu veli, kô mu bijes želi:

„Jarmi su mu jaci i težaci,

Muzna mu se blijeznila stoka,

A pčelinjak rojan bez urokah,

U žitnici pometa mu nema,

Gotovinu na tri mjesta sprema:

Jedna mu je za krsnijeh danah,

A druga je što do glave čuva,

A treća će ostati mu pusta.“

Više Agi pa netreba znanja:

Duškom zguli petu i devetu,

Ured nestà mjeha polovina;

Pa namače oko na družinu,

A drugovi jedan na drugoga,

Ključanica na kućari škrinu,

Da mu vlasi kud u mrak nevinu.

„Bre gjaure i gjaurski sine,

Znaš li skoro, kad vojnicu dava,

Preklinjaš se da gotova nemaš

Haramijo! zar će car čekati,

Kod ovakih pouzdanih slugah?

Tebe, krstu, vabe vlasi kneza,

Daj gotovo, štogod ima duga

Od porezah iz tvojega sreza.”

“Pričekaj nas Aga Boga radi

Sirotinja dokle što zaradi;

Jer da ćeš nam izgoniti duše:

Dokle koje june, jali muše

Na Trebinje prodat nestjeramo,

Poreza ti nemožemo dati;

Božja vjera! i skoro smo makli

Hranitelje iz jarmovah prve,

Dok smo carsku kremeniju dali”.

“Neznam zato, krstu, pare, pare!

Kazuj, gdje si sakrio dinare?

More! pleće prevariti neće.

Spenjgajte mu naopako ruke,

Jer rac neda bez nevolje parah;

Ob zimu ti s kletvom i sa laži

Carski danjak pohabati traži;

A kada mu Gjurgjevdan osvane,

Onda ti ga kod doma nestane.

Znate l’ kad car Murat satarisà

Racku silu na Kosovu ravnu

I posieče Lazarovu glavu,

Pità Sultan na izdahu težku:

Gdje ostadè vlaška vlast i carstvo?

Odgovori hodja veleumi:

Vlaško carstvo ostade u šumi.

Pa tko b’ išo za njima u luge,

Iskat danjke, poreze i duge!”

Mahom sluge, kano jastrebovi

Kad mirne usrnu golube,

Jedni crnom sa zemljom ga ljube,

A druzi ga likovinom pute:

„Kazuj vlaše na postavi blago,

Ako ti je tvoje dobro drago.“

Man se kune, moli i jauče

Uznik, što ga uzah muke muče;

Aga baje, kuda pogled prvi

Mučeniku s očiuh povrvi,

Mneć: tamo mu srca briga teži,

Bdit na skrita blaga ostaleži;

A na pogled vrle hrle sluge,

Ter na ražnje, podvore, poluge,

Preroviše ognjište i kute,

Pa se mamom jošter većma ljute,

Što se pusto neda blago naći,

Gdje ga steći nije zulum dao;

Bi reć nisu izrili ga prija

 Isti globom od teških vergijah.

„Vrzte race u putila redom,

Viš da neće da poreza daju,

Već su besu s Zekom zaturili,

Da s Brdjanim na oružje krenu.

Na buru jih, nek jih bura hladi,

Dok danica krvava jim sine,

Pa ćemo jih metnut u oglavi

I porenat svinje na Trebinje

Neka mazgov tvrdoglavi znade

Kôli cara slušati valjade.

Mah mamene nasrnuše sluge,

Ter na konop i likovo uže

Dvajest trijest mučenikah druže,

Pa jih daše mraku debelomu,

Nek na dvoru sudnu čaju zoru.

Zaludu jim molbe, jadovanja,

Jer u Turak’ nije smilovanja;

Tomu se je priviknula raja,

Pa jih više i nemoli klete;

Njih nemoli, no se Bogu moli,

Da jim život do zore podari.

Urla vihar, smete valja veće,

Ali dugo još se svanut neće.

Strvan Aga rujno pije pivo,

A nevjesta služi mu ga mlada;

Do pó čaše pivom nalievaše,

A od poli suzam dolievaše,

Jer je snahi muka dodijala,

Što je turska dodijeva ruka,

A druge bi sve zaboravila.

Dragi Bože! tko spasiti može

Častno lice te nevjeste mlade

Tu, gdje pivo i putenost búden

Na požude bezzakone ljude.

Tu se čednost sukobì krstjanska

I čistoća rumena ružica,

Sramotnijem gnusom nekaljana,

Za nju mrijet kriepost nekajana,

Sa divljačkom putenostju naglom,

S krutom vjerom, koja sliedcu daje

Da za taka djela se nekaje,

No to bludi i hara i ždere,

Da mu hladna voda sve opere.

A pak vjernost zaručnikah draga

U tom puku nepriekorna blista,

Kano alem kamen veleskupi,

Ki se neda nipošto da kupi;

Ma kano ti britki mač u ruci,

Koja njime kadra pravit nije,

Teško može slavne slavit mahe,

Jer ga sila suparnika jača

Sežuć slabe iz šake izbije

Ter njegovu stlačenju se smije,

A on svoju u prahu sjajnost plače.

Reć li smiješ, da se ruka gola

Strt krvnika oružana nada?

Toli kriepost slabahnoga spola,

(Pri obrazu prem je ginut rada)

Da silničke plam požude svlada.

Il’ ćeš rieti, da prhloga mrava

Snaga gorskog šiju skrši lava:

Tol’ navali putenika silna

Šat ubava da odoli neva!

Možda!

Možda zvjerskoj žrtvovà se sili

Pùt nevoljna na hip gnusa crni;

Ma vjera je! dušu neoskvrni;

Jer se sunce o blato nekalja,

Jer se vatra negasi od mraka,

Jer ružica negubi miruha,

Što bjè donje pelinovo perje.

Svijest čista nevjestu nekara,

No je srce obranjeno cvieli,

No je težka kida misó stida,

Kô će drúgu oči pogledati,

Kô l’ će žarka dočekati sunca!

Al da j’ ono na pučini bilo,

I ono bi zaprlo vozivo

Da nevine mlade stàli jade

I u njenu oku ogleda se,

A lica joj grozne suze suše

Jer da joj je liestor bilo moći

Do oružja ubojnoga doći,

Na sebi bi štetu okajala,

I vrijede silnikovih zalah,

Kó što njekoč rimskih uzor ženah

Lukrecia, silom sramoćena,

Kada srama divna žrtva padè,

Osvećena stida hram ostadè.

Čim s’ u kući bezzakonja trate,

Čedna doma svete tvari gaze,

Tužnu čeljad oskvrnjenja raze,

I s gorcim jih more uzdisajî;

A na dvoru mlad vjerenik gine

S grdnih ranah, tvrdji tvrde stiene;

Prosi nebo, da i nebo čuje,

Moli Boga, da se Bog smiluje,

Ište grome, da se gromi sblaze,

I vragove i adove jaze,

Listom da jih na osvete gane

Priekih dielah, prije no se svane.

Neće nebo, adski jazi neće,

Nit Bog hoće da zločinca prije,

Kano priju naprašiti ljudi;

Već ga snubi, da se obazrije

I povrne sa zloradne ćudi,

Ter opakost da s kajanjem skruši,

Il’ sam svojim da se zlom uduši.

Jesi l’ gledo, pobratime dragi!

Kako bjesi ognjenijeh plamah,

Kad jih naglo plasi pognu vihri,

Preko selah, ševarja i slamah:

Koje tvore kvare i užase!

Iste pivo s plahovitom puti

Čini smeće i griehote težke,

Da b’ i stiena proplakala tvrda,

Kamo l’ neće, kâ se jadom boči,

Silenikom dvoreć ciele noći.

Aga spava, viš njeg dvori snaha;

Ali mrskim poklam sanom trenù,

Iz zlopatna sanjanja se prenù,

A kraj njega gadno pilo teče

Istog piva, što je pio s veče;

Pa sad valja, da se na tom kadi

I tu razkoš na prijašnju gadi;

Ali mjesto da se ždrlac kaje,

On na slutnju vjerovanja baje:

Haram*) valja da se narod vrati,

Jere raja nehalali **) kleta

Gospodaru ni jela ni pila.

A pak opet nezasitnik pije,

Da mantilo u glavi razbije,

Ter iznova da se s oniem davi,

Čim si tešku glavobolju spravi.

More ! momci, der vlašići gdje su;

A da vlasi kud škrinuli nisu?

Jal’ da koga komar neuštinù,

Ter na mjesec da nekeci zubes

Čajeľ koji rodjenicu svoju,

Hoće li mu zaći na zagorja? –

Pa što bi vam dalje poviedao,

Kakva rugla od sužanjah gradi

Krvnik silni i njegovi druzi,

Na kê jedan od tih zlopatnikah

Gorkijem se odzivaše jekom,

Tí, što njemu guja srce grize,

I nad ine smrtne muke more;

Al’ šta mogu, van da ga umore!

Hitri momci odaprieše vrata,

A rujna se trakom zora sminù,

Blijesk biela odpučila sniega

Sa vrhovah lomna Durmitora;

A noć mrkle tmine razagnala,

I po nebu potrnula luče;

Sam još mjesec, što po svietu zjaje

I svjedoči jade prošle noći ,

Ako bude tko po zajam doći,

Jeda Turkom viek hoće da zadje!

Ali neće, jer još ima veće

I slučajah i krvnijeh vajah

I nesrećah velih da se sbije,

Dok se srčba na njih s neba izlije.

Po tom žarko ogrijalo sunce;

 Aga viknu ko da zvijer riknu:

„Na noge se moji sokolovi!

Rašak na se, paripe poda se.

Ti Šabane i još pola drugah

Porenite na Trebinje race,

Nek’ jih gradu u tavnicu bace;

A samnom će polovina poći,

Do Rudinah crvenih stijenah,

Da uskočke pregledamo klance,

Nije l’ koji prizajmio marvu,

Il Zekovih snio poručbinah,

Da se nasi nas neplaše vlasi;

Odtle ćemo sići na Kruševo,

Tamo Ristić slavi Nikoljevo,

Svega ima, liepo će nam biti,

A pri tomu veselju i vinu

Hora u krstah zateć gotovinu,

Ter ćemo jim uvrnut porezu;

Pa kod vlaškog godišbena pira

Još se može desit ćelepira;

Ako koga s prieka habatimo,

Hoće platit uhodninu skupo,

A vjera je, dielit ću mu dîo

Kog nebude, kô onom kî je bio.“

Paripa mu izvedoše pusta:

Parip brže, a Aga se vržè

Ter posjedè vilu osedlanu.

A kakav je, nebilo mu traga,

I s kolienah ljubila ga majka!

Ako njega vidit mogo nisi,

Vidio si poturicu mladu:

Crna oka, a rasta visoka,

Dva su brka dva pramena vrana,

A obrve kô u mrka vuka,

Zamašita i boka i struka;

Pleća bi mu za mlinara bila,

A u ruke nemoj sam mu ići,

Ako te je kad groznica tresla;

A po svemu bismo rekli tomu:

Da je tèžak; nebi bio ležak,

Da j’ u koga, i junak bi bio.

Za pasom mu dvie skadarke male,

Sve u srmu zaljevene suhu,

Osim ognja, što mu vatru čuva;

Medju njima pala okovana

A niz bedru krivošija ćorda;

O ramenu rašak pirlitani,

A u ruci tučak od ocielja,

Kim razgoni po putu putnike,

I kad koga goni savezana;

Više na njem zlata i veziva,

Nego mu je i u glavi ciene.

Arbanaska rodila ga majka

I turskijem zadojila mliekom;

Ali ništa nezna turkovanja,

Niť za svoju otačbinu mari;

Puška mu je i otac i majka,

Pivo piti i goniti raju,

Tudje mu je cielo turkovanje;

A gdje mu je suda manje biesu

I odkale lakše mu je ući:

Pa tu mu je otačbina prava;

Al’ nije mu poginuti žao,

Kad se zgodi do tijesna glavi,

Il’ obrazu žar od rieči gorke;

I kad komu tvrdu besu dáde,

Nije mu je prekršiti drago.

Dočim Aga na dorina djisì,

I njegove uzjahaše sluge;

Jedni s njime jaše naporedo,

Druzi jadne mučenike drieše,

Što no svu noć na mećavi mrieše

(Nu bez božje volje nemrije se).

Pa se kruti razdružiše druzi:

Jedni k jugu odjezdiše pravno,

A druziem su na Trebinje puti.

Za tiem, što jim na Trebinje puti,

Sliedom slijede mnozi pratioci;

Nesliede jih što jih pratit vole,

Nesliede jih da prenoćaj plate,

Nit’ što žele da se natrag vrate;

No za tužne da se mole sužnje:

Ude majke za gojene sine,

Jadne ljube pa za vjerenike,

Da jih jošter čas ljubavi mine,

Nebi li jim popustili ruke ……

Jesil’ ikad namolio vuka,

Da ti pusti plijen iz čeljusti?

Toliko je i te molit ljude,

U kojieh milosrdja nema.

Gredu sužnji, nehaju za ure,

Nit pomažu, nit jih krope sure;

Vrle duše snažna vjera snaži,

Koji voljni za nju život daju;

Ali volja od nevolje tu je,

Tek nevolja ta grijeha nema,

Pa je i njen udes Bogu mio

Svi se tijem tješe nevoljnici,

Cigli što se s mučnom hrve bolju,

Čini ti se ni pribolit neće.

A jer momak mimo ine hripi?

Valjda duh mu na osvetu kipi,

Il mu kobne navješćuju sluti,

Da se neće vrnut sa te puti!

Ko se sjeća? prenoćnici sami,

Sa šta njega tuge žegu plami;

Jer u pratnji pratilice nebì

Kû mu rado oči vidile bi;

Al ona se sa vidika krije,

Jer ju peče žig nedužna stida,

A jad srce kó nož kalj… kida;

Ma prati ga iz sumraka svoga,

Za njim tekuć očinjijem vidom;

Pa koliko očima ga stiže,

Toliko ga predtičė bolieznju,

Kó košuta pred jelena draga,

Kad jih vižli na ždrijelo krenu,

Da njegovu zamijeni glavu;

Al zaludu njena rusa glava:

Kad njegova odè za njezinu.

Osù straža i tamo i amo,

Stoji graja na obadva kraja,

Grme brda, pusto polje ječi

I oružje bojno bojko zveči;

Konje jure, a kubure meću

Za strahobu još seljanom veću.

Bože mio, tko bi ono bio!

Il su harni svati sa Ćeklićah

Ugrabili Joku od Milića?

Il s nevjestom majci pohodjani;

Il odoše veseli Banjani

Na krsnijeh ućaje imenah?

Nisu svati, nit su pohodjani;

Jer odkad je na Drobnjaku straža,

Djevojke se muočim udaju,

Ko omare i jelice vite

Gledajuć se sa brda na brdo

I ženeć se jedni od druzieh,

Kad jih niko nit vidi, nit čuje;

Pa ko da se za ljubav nedaju,

No da za rug doma neostaju.

Odkad straža na Drobnjake padè

Mlada neva za rod i neznade;

Odkad traža padè, na Drobnjake

Krsno ime rijedko se služi,

Nit se slava poji, ko je prije,

Pa ko da se ni slavilo nije.

Druže mio, indi tko bi bio!

Il su Turci, ili gorski vuci;

Nisu vuci, jer su u sarucih,

Nisu Turci, jer od njih gori su,

Jadan druže! bašibozuci su.

Ostà selo pusto, neveselo;

Tugu biju ostariele majke

Žaleć svoje njegovane sine,

A nevjeste kukaju ljubavne,

Gdje ostaše kano udovice

Za živijeh zaručenih glavah,

Zavjerena neporušiv lica

Smrtnom daćom i crnijem liesom.

Smutan čoban po kosami vrlja,

Sbiruć stoku noćim razagnanu;

Njegdje maca za teletom miče,

Njegdje zeko za plavotom riče;

Biele ovce bez zvonara blude,

Kî jih brojeć grdnu plače štetu,

Nežaleći što su ždrli Turci,

No žaluje što su klali vuci,

Gdje uz goste ostà čast i psetu,

Koje, samo da jim, harnost vrati,

Sa lavežom čim jih za brieg prati.

Starac Obren sjedi na oborju

Siedu uz prag prislonio glavu

A bijele porušio brke,

Pa jih níže suze iz ociuh,

Ko biserom ogrlje djevojka;

Pa što cvieli kano diete ludo,

Ni tomu se narugati nije,

Jere mu je za nevolju ljutu;

Svakomu su jedni, dvoji jadi,

A njemu su i dvoji i troji:

Jedni jadi osta kuća pusta,

Drugi jadi čast osramoćena,

Za koju bi sve ostalo dao;

Treći jadi odè diete drago,

Sve uzdanje i sve milovanje

Roditelju jur na kraču svomu,

U turačko odè u sužanjstvo,

Odkale se sužnji nevraćaju.

Teška otcu u starosti danka!

E! Obrene, šta bi pregorio

U toj stezi čemera i jieda,

Da ti kadgod dan osvete sîne!

Vidio si u životu svomu:

Kada vjetar razpudi oblake

I holuje i gromove stravne,

Pa sa neba kano žuto zlato

Sunce sine: nepogoda mine!

 

 

*) Zakonom nedopušteno.

**) Nepregorila.