V. Rijeka
Procvielilo
čedo razplakano
Na
bijelu krilu materinu
U
Cetinju na sried gore crne,
Sjetno
čedo romonilo majci:
Nosi
mene na Njeguše mamo,
Ako
haješ da ti ostanemo,
I ja
tebi porad njegovanja
I ti
meni s draga milovanja.
Nije
nama na Cetinju stana
Nit
života odslje pouzdana;
Jer će
majko udariti Turci,
Kuda
prodju povenut’ će trava,
I tebe
će konjma pregaziti
A i
mene ucvielit nejačko.
To
nebilo čedo razplakano
Već
bijela na Lovćenu vila,
Pocvielila
na svu goru crnu:
Crnogorci
moji mučenici
Boriste
se na četiri strane,
Na sve
kraje doslje sreća bila,
Na
Dugoj jih uzprie Vukotiću,
Na
Stubovih pobi Ceroviću,
S
Martinića odgna Petroviću,
Na
Zagarču porazi jih Mirko,
Pa
ostali junaci poznani:
Gdje
su stali nisu plandovali
Na Čestani
i Krnjici krvnoj
Na
Pranjini, Viru i Jezeru,
Na
Kučima i na Ponorima,
Na
Vukovcim i na Piperima,
Na
Praskvici i na Sadjevici,
Na Ćurincu
i na Kasalincu
Na
Hrvaču i Družiću ravnu.
Svud po Turke vele loše bješe.
Pa začuo Omere Serdare
Pa u jadu siedu guli bradu
A pašama smrtne kazni prieti,
Da će njiha na mjehove drieti,
Ako goru neosvoje crnu
I nesjednu na Cetinju ravnu:
Hoće Sultan da je samorite,
Nek sve šeset srubi se hiljada
Što imate carskih četenika;
Pa još šeset viška udarite,
Mi nećemo štetovati s time,
Valja slavu održati carsku
I
svečevu pobjedu bajraku:
Po
što, nikom stalo nije.
Nemogoste niodkuda proći
Sad krenite uz Lješansku stranu
I niz Rieku Crnojevu plavnu
Do Dobrska, sela velikoga;
A kad do tog’ sela doturite,
Otle nije daleko Cetinje;
Dosad ništa zavriedili niste
A silnu mi potratiste vojsku,
Stid je mene u devletu momu
A i vama pokaranje zbiljno:
Teška srčba cara čestitoga.
Nu bar sada oči otvorite,
Pa slušajte officiere mlade,
Od Ingleza što sam nabavio;
Oni će vam kazat’ što valjade,
Jer umiju upravljati vojsku
I pravit’ će vaše napadaje;
Nemojte se paše maskariti,
Ako mi te ljude poslušate
E vjera je pa besjeda tvrda:
Dobit’ ćemo Crnogorce klete,
Njihova je sila smalaksala,
Upinju se uz carevu snagu.
Evo puna četiri mjeseca,
Što su mogli to su izdurali:
Hercegovim ni koraka nema,
Vukalu sam knežtvo ukinuo,
Provrgao Pajića Mihajla,
Neće znati za kijem će raja,
Ter će tako očamiti sama.
Nek nam
nije više govorkanja:
Brže paše zavedite vojske,
Nevrćite nazad ni cigloga
A ni vaše nenosite glave,
Dok mi kneza nesvedete živa
I š njim Mirka ruku svezanijeh:
Jallah! paše za carevo zdravlje,
Nek njegovo sija veličanstvo,
A nek vaše pobiedi junačtvo.
Eto kneže, eto goro čarna!
Česvi vi se šalju posjećaji,
Česvi li to urodit’ vi vaji.
Kad nestane kneza na Cetinju:
Nestati će i te gore čarne,
A kad gore pa nestane čarne:
Nestalo je i slobodo zlatne,
Gdje
slobode pa nestane zlatne:
I moga je nestalo pjevanja,
A gdje moga nestane pjevanja:
Tu ni meni nema stanovanja.
Jao! jadna sjerotinjo draga,
Kad se vinem s kršna Durmitora
Gdje ću pasti, pred čija li vrata,
Komu li se savit oko vrata?
Sužnju neću, duh mi ga nehata
A slobodnih nemam nigdje brata,
Okrom što bje na Cetinju stojnu;
Pa i to mi zlobe zavidnici,
Porušiti hoće pakostnici.
Jao! moje ubavo Cetinje! ...
Oču kneže, oču gora čarna,
Pa zajada s vilom iznenada
Na Cetinju malo i golemo,
Kano čedo nježno razplakano,
Kano srce jadno razvajano;
Tugu bije
jedan na drugoga,
Jadikuje
jedan uz drugoga.
Ma ko će vam pomoć jadovanju?
Opet veli sa Lovćena vila:
Inoga vam nema pomoćnika,
Osim bratu brata zatočnika;
Puno brata za vaš udes hata,
Ali su njim savezane ruke,
Jad jaduju, ali se uzdaju,
Da ték sreće ostavit ve neće,
S kojom ste se dojako rvali
I u svomu lonu održali.
Ta je sreća vaše skladovanje,
I danas se u sklad pouzdajte,
Pa dušmanu slobode nedajte
Pr’o vas svijeh neprešav mrtvijeh;
A kad crne zemlje dopanete,
Neće vi se okaljat’ junačtvo
No će rijet’ svijet i krajina,
Vaša braća a i nesvojbina:
Slavni bili, slavno poginuli,
Za slobodu otačbine svetu.
Gdje vilinski prozujali glasi,
Sva je gora protrnula crna
I pećine leleknule stiene,
A po gori zadrhtalo lišće
I kovilje zatreptalo cviete,
A na noge i staro i mlado,
Mlade mome, i ljubovce vjerne:
Čedne mome poraz djevovanja
A nevjeste radi vojnovanja,
Stare majko poraz roditeljstva
A vitezi zaradi viteštva;
Svi za svoju otačbinu dragu,
S čiem imaju tiem se oružaju,
Pa se kršno zavjerenje gradi:
Muži ići klance zasjedati,
Stare majke djecu zabavljati,
A djevojke i nevjeste mlade
Boriocim nosit brašljenice,
Ranjenicim rane zavijati,
A gdje bude i bit’ se uza nje. –
Krstaš bajrak sinu na Cetinju
I knez glavom usta sa Cetinja,
A za njime kita perjanika,
Pa ostalo golemo i malo,
Osta pusto ubavo Cetinje,
Ko da ga je kuga pomorila,
U njem mužka neostade glava:
Da bi komu za nevolju bilo,
Il’ kumovat okršteno čedo,
Il’ pogrebat’ tielo pokojeno,
To će ženske ovršiti ruke.
Knez okrenu proz Košćelu tvrdu,
Pr’o Dobrska sela na Rijeku;
Tu vojvode dočekaše kneza,
Kapetani i serdari mladi,
Kape kreću po ruke se meću,
Za kalpacim vije jim se perje,
A na prsim sievaju čelenke,
A brijedke pozvekuju ćorde.
Junaci se poklanjaju knezu,
A knez pita junake za zdravlje.
Mila vilo je l’ ti žao bilo,
Kad te zdrave gledaše junake,
Pa te ruse gdje će ići glave,
Da se gube i da se krvave,
Za nevriedna zloću dušmanina!
Knez upita roditelja svoga:
Kud je koga razredio druga,
I jesu li gdjegod blizu Turci?
A Mirko mu po istini kaže:
Gdje su Turci navalili silni
S Podgorice uz Lješnjicu ravnu,
Pa kad Turci na Sitnicu bili,
Njegovi jih sreli četenici
I dosta jim smrtnih rana dali,
Al’ jih
nisu zastavili klete.
S drugog’
kraja Prijepolja ravna,
Priepoljani
pošli i Fočani,
Al’
Novica njiha dočekao
S
Robovićem i sa Gluščevićem,
Sa
Leovcem i sa Matovićem
I junakom
Krčanin Ivanom,
Tere
Turke razgnali Fočane,
Kakono jim nema zavračanja;
Bili smo se, mio gospodare,
Svi djetići kano i glavari,
Nijednomu prigovora nema;
Ali ko će precrpati more,
Ko li sinje preroviti stiene:
Do Mostara i do Skadra grada
To li će ti sve razagnat’ Turke;
Bili smo se, izdali se nismo,
Ni danas se izdat nemislimo:
Evo moja sa dva rama glava,
Neka idje o ledinu prva,
A dušmanu poklonit’ se neće,
Tako sam ti jamac za svakoga;
Da pomremo a nerobujemo.
A došo je sudnji danak, kneže,
Ja li
po nas ja l’ po protivnike:
E
tvoja je rieč starija, kneže,
Daj
besjedu na nas pouzdanu,
Što
mognemo da te posluhnemo.
Onda
kneže riječ priuzeo:
O
junaci, vrli zatočnici!
Starijega
mješte oca znadem,
Ko je
mladji, mješte sina moga,
Jednodobni,
braća ste mi draga,
Moju
rusu negledajte glavu,
Nit’
žalite kneževanja moga,
No
žalite otačastva svoga;
Vaši
djedi za njega su mrli
I oci
vam za njeg umjeraše,
Pa
zanj i vi krvlju dugujete.
Nehajite
doma ni torova,
Majke
će vam stada pripaziti
A
ljubovce hljebca donijeti,
Mile
kćerce rane zavijati:
Nam
svim danas valja vojevati,
Il’
ostati ili poginuti.
Ko
pogine, nek’ mu nije teško,
Ima
zašto svaki naponase;
Ko
ostane, nek nas spominja se
I nek
na njem ostane zakletva:
Da
nedvori dušmanina svoga.
Poglavari
pravite junake,
A
djetići slušajte glavare,
Lovite
se drva i kamena,
Uzgrčite
ruke do ramena.
Nećete
se braćo zagrljeti
Sa
svoijem rodom draganijemn,
Nit’
bacati kamom lagahnijem;
No sa
svojim rvat’ nedragijem
I
klati se zubma krvavijem,
Dočikajuć’
kruta napadnika
I
goneć ga od doma svojega,
Da vi
kućne čeljadce nesmuti,
Roditeljske
kosti nepokruti
I svetijeh
neskvrni oltara
I
slobode zlatne neobara.
Svi
grknuše iz jednoga glasa,
A
poniče i zelena trava
Ter se
klanja Nikolici knezu:
E
Nikola, naša kruno zlatna!
Da nam
nije ni naših domova
Niti
bielih osvećenih hrama,
Gotovi
smo za te mrijet’ sama;
Pa ćeš
vidjet, da ćemo mrijeti
I
dušmana kletog’ prostrijeti.
Naša
vjera i naše junačtvo
I
kapljica iza nokta crna,
Hoće
danas proliti se vruća,
A
krvnik nam na Cetinje neće;
Naša
vjera za Božiju diku,
Naša
krvca za naše krštenje,
Naša
snaga za tvoje poštenje,
Naše
kosti, da jih gospod prosti,
Neka
odu za našu slobodu.
U ta
doba graknuše gavrani,
A
gavrani vazda zloufani,
Za
gavranim kukavica sinja, -
I ta
tica nije mila glasa,
Nit je
dobra, niti mu se nadaj. –
Svako
šuti, zlopaćenje sluti,
Al’
svak svoje pokrenuo krake,
Ter se
love uz pećine ljute,
Na
junačke uzpinju se pete,
A
pjestima škriljke hvatajući
A o
rame diljke čuvajući.
Istor
silna pomoli se vojska, —
Zacrniše
i brda i humke,
Zasjaše
se litice uza nje,
Od
turačka svijetla oružja.
Koliko
je do Bojane pješća,
Onoliko
je konja i junaka,
Pet
hordija silovnih Turaka,
Pet
glavnih jih rodi poglavica:
Eno
prva poglavica silna,
Na
zelenku konju visokomu,
Sve ga
suho oliepilo zlato,
I
konju mu sieva do koljena,
Na
prsih mu tri nišana draga,
Što je
njemu carsko milovanje
A
vojničko bojno pouzdanje;
Bore
mio, ko je na gjoginu?
Ono ti
je paša Abdullahe, -
Trijest
hiljad’ vodi paša druga,
Nijednoga
neželi da vrne
Nesašavši
na Cetinje ravno.
Ma
pusti ga neka idje, vilo,
Onako
mu, ko misli, nebilo.
Druga
niče poglavica silna,
Na
doratu, atu misirskomu,
Ništa
gori nije od prvoga
Nit’
goliji na doratu biesnu:
I njeg
kite dva nišana sjajna,
Jedan
steko sa Jakova kneza,
Kod mu
kulu na Grahovu spali;
Drugi
steče, gdje provede vojsku,
Sa
Trebinja do Ostroga biela.
Bože
mio, ko je na dorinu!
Ono ti
je Derviš paša, vilo,
Nakomica
u hordiji prva, —
I š
njime je trideset hiljada;
Ni on
nebi požalio druga,
A da
mu je na Cetinje siti:
I njeg
puščaj neka idje, vilo,
Pa
kako mu do Cetinja bilo.
To su
Turskoj komandari vojsci
Carske
Lale, u Nizamu hvale.
Još
jih sliede četverica paša:
Abdul-Kerim
i paša Sahide,
Mehemede
i paša Mahmude;
Sve su
paše po junačtvu brane,
Omerove
vodje pouzdane.
Ekrem
sjedi na Skadru bijelu,
Nikud
svoju nepomilja glavu
Od
janaštva ili od bojaztva.
Pa
Ekremu ni zaprlo nije,
Kod
ovacih carskih levenata. –
Al’
što bi vi baco bacaniju:
Nije
vrieme od lakrdisanja
Već od
gorka, vilo, uzdisanja.
Kom’,
je žao krvi od junaka,
Koga
boli na srdašcu pravda,
I kom’
duša za slobodu hlepi:
Proz
kosti mu crna krvca strepi.
Eto
crni grknuše gavrani, —
Netom
oni zagraktali vrani,
Ljestor
ljuta napanula vojska,
Čim je
pala, namah jade dala:
Vatra
šika s teška tučenika,
Ognjem
gori Crnojeva rieka,
Nebo
plamti od ognjeva plama,
Sa
turačkih bojnih lubarada,
Kamo l’
neće Crnagora sama.
Sto je
mogla, to je snage dala
I
turskijeh glava pozobala
Odgoneć
jih za godinu dana;
Al’
junačke iznemogle ruke,
Vatru
žderuć za nedjelju dana
Na
istomu nemilu bojišću.
Kolika
je Crnojeva rieka,
Malo
manjim krvca teče tekom,
Niz
Dijevo i Sinjanske stiene
Crna
krvca brda oplavila
I
Ceklinjske nalila bunare,
Pa
pijaće kapi vode nema,
Odkud
bi se napili vitezi,
Zasirene
okupali brke
Crnom
krvlju konjskom i junačkom.
Jadna
vilo nemila udara,
Nit’
se koji kruši nit’ pokara,
Niti
koji išće smilovanja,
Rvući
se za više nedjelja,
Nepazeći
sveca ni praznika,
Niti
danka ni noćna rastanka.
Sve se
dave i kunjima gnjave,
Sve se
biju jadnu krvcu liju,
Sve se
tuše i biesa negluše. –
Vidiš
vilo vojevodu Mirka,
Kako
su mu ogorili brci,
Kol’ u
noga goli dokoljenci,
Sve
olovo meso očaktalo,
Biele ruke gvoždje oglodalo,
Al’ mu srcu snagu neuzelo:
Juri junak svuda naposamo,
Jedni viču: odi Mirko amo,
Da Turčina u dom nepušćamo;
Drugi kune: negoni ovamo,
I meni je puno jada moga
Ah! za Boga ....
Drž’ se pobra svoga,
Izniet’ će te iz pokolja živa;
A pobro se jur u krvi kalja
I na smrtnu postelju razbalja,
Ter pomaže rad tješenja svoga. . .
Bože mio, ko će pomoć koga
U toj borbi dana zlosrećnoga
Valja očim jedan na drugoga, —
Mrijuć’ jiedan na krvnika svoga,
Gdje nemože vratit’ mu udara
I njegovoj stvorit duši kvara.
Grme topi a tutnje lubarde,
Leti zrnje nebu pod oblake,
Al’ iz neba pada na junake –
A lubarde gruhaju u stiene
Ter iz stiena izgone junake,
A na njiha ljuta Toska srne.
Zatočnici pobacili diljke,
Ter orljaju niz točila škriljke:
Škriljke zvrču, pukle tikve rču;
Niz točila valjaju se trupi
Ter u crnu kotrljaju rieku,
I ona je gotov prisahnula
Od teškijeh zrna i lešina.
Tu davori Vukotiću Pero
I
krvnike uz Dijevo vija ;
Tekom
teče, briedkim nožem sieče,
Sjekom
sieče, ranjenici ječe,
Aman
viču, al njega netiču.
Ti
amani znaci očajani
Iz
turačkih usta nekajanih,
No jih
gazi i nemilo razi:
Kud
prolazi za njim zjaju jazi,
Vele
jadni jazi i krvavi.
On
potisnu Derviš pašu svoga,
Nek’
mu ni tu neostaje krivo,
Ko mu
nije ni na Dugoj bilo.
Ima l’
još ko na mejdanu, vilo?
Zar
nevidiš Krcu i Novicu
I
Plamenca Jurišu serdara,
Gdje
vitezi i njihovi stiezi
Proz
dimove sievaju vlake,
Ko
svjetlice proz kišne oblake:
Krco
krči što se klonit’ neće,
Hršću
kosti kud Novica šeće,
A
Plamenac plamenom jih pali;
Kuda
Krco i Juriša krči,
Gotova
je njiva uzorana,
Za
Novicom brnat’ bi se dala. –
Ali
nije Turska sila šala,
Ma
sublizu tu bi jih izdala,
Da
nebiše paše Mahmud paše;
(Majka
njega Prijateljskim*) zvala
I
Lehskijem mliekom zadajala,
Al’ mu
biela neprostila mlieka,
Ter ga
kori iza gore vila:
Jadan brate, jadan Slavjanine,
Zar ti ruka usahnuti neće
Na brata je dižuć rodjenoga?
I ti za dom njekoč vojevaše,
Na ognjišću krvcu proljevaše;
A danas si k onom pribjegao,
Ki i tvoje cvielio je stare,
Pa za nj bratskom krvlju kvasiš ruke
Ali to je griješno junačtvo;)
Taj delija, nehvale mu bilo,
Kad svi s mjesta uzinakoše Turci,
Zahalaka drtno očajano:
Allah Turci kukavice crne,
Prisjelo vam mlieko materino,
Stid vas hljeba bilo carevoga:
Zar da šaka s’rve mučenika
Toli silne careve dundare!
Za mnom, ko će obraz osvjetlati,
I svom dinu stvorit’ zadužbinu!
Svirka svirnu, golo gvoždje sinu,
Zatutnjaše bubnji zategnuti,
Vrnuše se Turci uzprednuti,
Svakog ukor uj’de za srdašce.
Opet brda leleknuše jekom,
Opet krvca potočila tekom.
Vihar
puhnu, gori krenu granje,
A
Mirku se dade na jadanje,
Gdje
mu krvca vruća dodijala
I u
male puške zaljevala.
On
nejada što mu srce strada,
Nit’
što bi mu mrijet žao bilo,
Već
što mu se neda naprijeda,
Jer su
klance založili trupi;
Pa nemože, da preo njih stupi;
Teža su mu te lešine smeća,
No je bila živa vojska steća:
Žive bi jih uklonjalo gvoždje,
Ja li bi se uklonjali sami. –
Junak jada, ne što duhom strada
Da njegova poginut’ će pravda,
No što vraga nemože da svlada;
Mirko jada, ne što s rana strada,
No što mu se vid oku ukrada,
Pa nevidi ko je na mejdanu,
Imade li išta pouzdanja,
Pa da dalje proz leševe tapa
I dušmaninu crne oči sklapat.
Pa zavapi u svom jadu Mirko:
Crna zemljo, je li tebe teško,
Ovlike nas držat’ na sebire,
U ovako nemilu prijenju;
Jal’ nas žderi jal’ dušmane žive,
Da se jednoč krvni rastanemo,
Da se drtna okanimo jieda,
Nebi li nam manje grieba bilo.
Bože mili, ima l’ ikog moga,
Da se bori na mejdanu krvnu!
Bože mio, zakloni Cetinje
I slobodu Čuvaj rodu momu,
Nedaj časnih oskvrniti hrama,
Nedaj starih pregaziti majka
I ljubovce dopanut’ sužanjstva.
Odjada mu svrh Košćele vila:
Jao! Mirko, pridavori Mirko!
Nemaš mnogo na mejdanu druga;
Pao ti je Plamenac Juriša,
I pao
je Jole bajrektare,
I palo
je trijest perjanika,
Pa je
palo puno vitezova,
A puno
jih teško ranjenijeh,
Malo
jih je ostalo zdravijeh;
Al’ se
bore po zalomu ljutu,
Ali
nezna jedan za drugoga,
Nit’
ko znade za vojvodu svoga.
Jao!
rane, jao! mrtve glave ..
Nisu
Turci još mašili rieku,
Ali ko
će dostat’ protivniku –
Mnozi
još su na okopu Turci.
Sjeko
si jih tri nedjelje ravne
Ni
desetog pogubio nisi;
Da jih
zgoniš na strugu ovčarsku,
Još za
tri jih nebi isjekao. –
Već
što ću ti govoriti Mirko,
Poćuti
me, negubi se, Mirko,
Išći
mira vojna od Turaka,
I oni
će jedva dočekati,
Dat će
ti ga, zaniekati neće,
Jer i
njim je muka dodijala,
Pa će
tebi ostati Cetinje
I
sloboda na Cetinju zlatna;
A dok
bude kneza i Cetinja
I
slobodne djece na Cetinju,
Lasno
ćete rane lijekati
I još
lašnje okajati glave,
Što su
pale, slavu rodu dale.
Nemori
se, negubi se, Mirko!
Već
dokaži svomu sinu knezu,
Što
vam kliče savjetnica vila.
Kad ču
Mirko, što mu veli vila,
Ljuta ga je bolja zadesila.
Bit’ nemože, valja poslušati,
Jer je vila istinu vidila
Pa istinu i govori viekom. –
Otišće se niz polome Mirko,
Dok kneževu nabasao glavu,
Ona živa, ona zdrava bila;
Pa vojvoda povidio knezu,
Što mu kliče savjetnica vjerna:
Teško bilo i ćaći i sinu,
Jer su brige dielili medju se,
Pa i jade polovit’ valjade,
A nije jim jur uradit’ ino.
Burnim duhom valja pomisliti,
Tužnim srcem valja privoljiti,
Suznim okom valja pogledati
A trudnijem izreći jezikom.
“Mir”
izreče Nikolica kneže:
Kad
knez reče, sva ču gora crna,
Što on
rekne, niko poreć’ nema.
Na tu
riječ sjajnu, veličajnu,
Udrhnu
se tutanj od topova,
Ustavi
se prasak od pušaka,
Kres
od gvoždja, bijes od junaka,
Krhljavina
koplja i kundaka;
Uminuše
boli ranjenjka,
Utoliše
gnjievi pobojnika;
Ko se
ji bio, sad bi se bratio,
Da
gorijeh nedopane muka.
Toli
svakog na mir svijest snuka,
Ko
kadano s južna vjetra biesna
Gusti
smrknu na zemlju oblaci,
Pa
proliju tuču i oluju,
Prospu
striele i gromovne triese,
Sva se
zemlja porušena strese
I sve
smrtnu u užasu cvieli;
A
potom se svašto obeseli
Kada
munje i grmljava mine,
Vedar
sine sunašce osmine.
Eto u
tom žudnu razgaljaju
I
krvnoga borenja stišaju
Banu
njeka glava nenadana,
Razabrana
i vele ubrana,
U
odori cara franačkoga
I
jezikom zbori njegovijem.
Čim
dojaha, knezu pruži ruku
A knez
njemu doda obedvije;
Malo
rieči oba preturili,
Dok su
kupu obredili piva
Pa
otale pojezdi junače
(Dugujemo
da mu ime znamo
Consul
Wiett poštena mu majka).
Knez
mu vjerna prida suputnika
Savjetnika
Iva Rakovoga,
Proz
Turačke projezdiše horde;
Časom
spali k pašam pod čadorje
I s
pašama besu preturili,
Pa
otale k Skadru na Bojanu
Do
koljena Omera serdara;
Lijepo
jih serdar dočekao,
Pokraj
sebe mjesto namjestio
I kafu
jim dohranio crnu,
Pa
došlići prikazali viesti,
Da
primirja išće gora crna.
Od
njeguva skuta svijetloga.
To
Omeru vrlo milo bilo
Sieda mu se osmjehnula brada,
Jer je i njem trudba dodijala,
Sve čas po čas slati brzojave
Ko se vojske po mejdanim gnjave,
Gdje su bili šta su zadobili.
Doslie ništa imo kazat’ nije
A kazivat’ vaviek treba bila;
Sad se lasti i rone u slasti,
Gdje će kazat u devletu svomu,
Da je smogo cielu goru crnu
Koju niko smoći mogo nije,
Nit’ se ikom daše Crnogorci,
A k njegovoj jesu došli ruci.
Blago paši u devletu svomu,
Eto njemu hvale i kolajne,
Od Sultana nebrojeno blago,
Od Ridžala poklon i štovanie
Brže viče hitre savjetnike
Što do nužde drži utajane
Pa jih pita Omere serdare: -
Kako ćemo moje lale mudre,
Koje ćemo staviť ugovorke?
Omer pita, savjetnici kažu:
Piši pašo za uvjete prvo,
Da načiniš drum proz goru crnu,
Od Nikšića do Žabljaka grada;
Uzanj tvrde da sagradiš kule
Što će biti za tog druma straža
A zemlju će zauzdati cielu:
To će biti za te dobro prvo.
Inglez kaže a Omere piše.
Dat li vilo ako bora znadeš?
Mučno dati pobratime dragi,
Crnogorci
Hajlenderi nisu,
Da
Englezka njih se hvati varka.
Drugi
uvjet postavi serdare:
Da
uklone iz otačstva Mirka!
To će
drugo biti dobro za te ...
Englez
kaže a Omere piše ...
Dat li
vilo sjerotinja Mirka!
Mučno
dati pobratime dragi,
Jer
rod njemu sve zasluge znade,
Vele
cieni dobročinu svoga;
Kad bi
njega izdali junaci,
Svoje
ruse izdali bi glave.
Treći
meći uslov gospodare:
Da ti
vjeru za besjedu dadu,
Kako
nigda pomagati neće
Odmetničkoj
preo medje raji.
To je
treće dobro gospodare
Po sve
carstvo i po cara tvoga,
Omer
piše a Ingleže kaže.
Dat’
li vilo vjeru za besjedu?
Ja li
dati ja l’ nedati pobro,
Kad
brat bratu pripomoći neće,
Ko će
komu u nevolji doći!
A
četvrto išći gospodare,
Da se
sužnji u razmjenu miene,
Što je
koja strana zadobila.
Paša piše
a Ingleže kaže.
Hoće
li se sužnji mijenjati?
Mienjat
će se da bi krivo bilo,
Jere
vole jednog izgubljena
Neg’
stotinu ulovljenih ravnu.
I na
tom se uglavi primirje.
S
biela Skadra gruhnuše lubarde,
Odpukoše
na Cetinju ravnu.
Brzojavi
lete k Carigradu
Pa
rekoše: dobili su Turci.
A da
pitaš šta su zadobili,
Nebi
znali kazati ti sami,
Ali
znade pregorkinja vila
Pa
kazuje šćetu po svijetu:
Četrest
hiljad brojenijeh glava,
Pet
miljuna ingležkijeh groša,
Osim
što su svi porezi zbrani,
Iz sve
Bosne, pa tu pozobani,
Pa
kljusadi, pa pustih samara
Pa
ostalih skrovitijeh kvara,
A
dobitak za kapu dinara.
Ma i
to je bolje dobivanje
No
krvave o ledinu glave.
Osu
silna sa Rijeke vojska,
Osta
rieka crna i krvava;
Ogorilo
drvlje i kamenje,
Potavnilo
bilje i čimenje,
Crnu
zemlju krvca rasirila,
Ljuto
goru crnu ucvielila.
Al’
necvieli jadan zavičaju!
Zemljicu
će oprat kiša crnu
Iz nje
neven poniknuti cviete
I
travica porast zaboravka,
Slava
tvoja povenuti neće
A
šćete se zaboravit steće;
Jer je
dično ostalo Cetinje
I
sloboda na Cetinju sveta.
U
slobodi zborovat će vile,
A dok
biele uzzboruju vile,
Iz
slobode strijeljat’ će striele
I viek
razit prieke protivnike.
***********
Braćo moja slavni mučenici!
Evo pjevam što mi grlo daje,
Dokle još mi krvca hrabrost grije,
Dok mi srce za mejdanom hlepi,
Dok me za rod topla ljubav kriepi,
Dok mi moja godi posestrima.
Ako s vama borio se nisam,
Jesam bdio na vaše junačtvo,
Jesam vaše zlopatio boli,
I vaše sam osjećo udese,
Pa ja pjevah ne što mi je drago,
Već ja pjevah za diku junačku
Jer to njegda ostat će pričanje
U slavnomu našem naraščaju,
Kad njegovih nestane dušmana
(Nestat’ li jih igda do vieka?)
Nek vjekuje popievka junačka ..
Oj! junaci pokojne vi duše!
Uz sva vaša djela neumrla
I moja se duhom druži vila,
Nek bi i njoj uspomena bila.
Vita
jelo vini k nebu grane,
Mili
Bože pokloni nam zdravlje;
Jelo
grane, da odpočinjamo,
Zdravlje
Bože, da se spominjamo!
*)
Freund.
