VII. Vukodlak

 

VII.

Vukodlak.

 

 

Urodilo smilje i bosilje,

Uz Posavje godilo obilje. –

 

Crni paša*) smutnu Bosnu smiri,

Kapetane crna hira hiri,

*) Kara Mahmud paša, tadašnji vezir.

 

Njeki crčè, njeki glavom platì,

A naš Mahmud živ se kući vrati,

Dopà duhat k djeci u okrilje,

Na uvehlo smilje i bosilje,

(Sila - smilje; gospodstvo - bosilje);

Sad mu toga nije ni jednoga!

Kamo sluge, kamo zgode druge?

Gdje su slasti od nevisle vlasti?

Pa sudjava da se čast mu dava,

Pusta raja uz nju godi s vaja

Gdje li liepi vižli i sokoli?

Biesni konji i atovi holi?

Čarne bule?... dvie mu jur usnule,

A ostala stara ljuba svrla,

Sa dva dječka što š njom neumrla.

Oba mlada dohranila kâda,

Uza skrbav i ljubav veliku,

Za ćaćinu utjehu i diku,

Njim se svanu s očeva vidjenja,

Suze daju ljubavna nudjenja,

I grljenja dare od miljenja,

Cielov slasti ustma za polasti,

Snubec od njeg žâr isti ukrasti,

Hûd se skunji s nevine počasti,

Ter priklanja k njézi osjećanja.

Ali gorka trapi spominjanja:

Koliko je vlast i dvorba manja!

Vladić bio, - sad podložnik ništi,

Sudac bio, - jur ga sudjav tišti,

Da odplaća, što ostà ukrivan,

I odplače, što kom bio kivan!

A najljuča griža srce jede,

Što mu ustat, kad ulicom grede,

Nitko neće sbog poruge veće,

A valjô je mnozim svoje vrieme:

Njekom dûga olakšao breme,

Njekom vrn’o kuću štetovanu,

Njekom curu vjenčô silovanu,

Tudje muke druzim dó u ruke.

Za sve primi zahvalnost jalovu,

Kano vižli naknadu u lovu!

Znali ljudi kolik’ i vižlovi,

Da on njihov s njimi plien polovi,

Mrzak nehar manji neg vižalâ,

Otrovà mu dušu punu zala,

Gdje bo mnio djelim nać priznanje,

Mjesto toga stižè preziranje!

Proklè postát nespoznana roda,

Sveg se kloni, ter samoći podà,

Čeljad sprati, i zapriè se vrâtî;

Nije kućom opadan imućom,

Niti skudi za traćenja zlata,

Bielih danâ zulumom nabrata,

Liš: što ima manjkava lakomcu,

Kô i ono, što nije u loncu!

Žaleć trošit gotovinu zgoljnu,

Udri čeljad zlopatit nevoljnu!

Štedi soli, neda omršaja,

Kud ćeš goreg kući okršaja!

Žena iskà, što je kuća hćela,

Djeca hoće jela i odiela,

Nenavikli nagi ni suhotni,

I kad bez njeg bijahu samotni,

Sve jim nužde providjala stara,

Nètičuć mu pokrivenih parâ;

A on došav gladan iz prognanstva

Hoće kuću patit s neimanjstva!

Ma što većma dom tvrdoćom steže,

To se veća nesit u njem leže,

Mjesto, hrdja!  da s kućnog spokojstva

U starosti slavi zadovoljstva!

Osim glada i udarcî dira;

Tužna čeljad skrajnosti ubira,

Zdvojni sini od oca se diele

Vragu davši njeg’ i dvore biele,

Ne s’ zločudja niti s neposluha,

No s’ čemerne kore kruha suha,

Koja vaviek prisieda u vratu,

Kom bijenu, komu opsovatu!

Isto čini majka umorena,

Na sto mirâ práva ukorena,

Duvak savi, ostavku objavi,

I u svojti nadje spasa glavi!

 

Manj ostade okrutnik u dvori,

I s’ svojom se lakomošću bori,

Kruha kuha, u ognjište puha,

Graha vari i rubine pari,

Tvrda duša ni za kog nemari,

Niti itko za njegovu čamu;

A on pako uživa u sramu,

Dane broji u njih zloće kroji;

Nu kad noć se upolovi duga,

Kô u paklu strave spopanu ga,

Sne mu brču sužnji zlopaćeni,

Na jav vrve biedom osvadjeni,

Zubi škriplju na smrt osudjeni,

Grkim jiedom svak’ svojom uvredom,

Drhât dúši zadavaše redom!

Nema zaspat, svijeću prižgava,

Da ga svjetlost ubrani od strava.

Svu noć žiži žiga netrnuta,

Duša klima s nesna utrnuta,

Nije bića, na kog da se tuži,

Jer sjen sviesti zle ga stravom, kruži!

 

Opet gori nedušena svieća

Al’ na gora sviest mu svietli vieća:

Eto hrulja lupeža se hulja

Da uzgrabi pričamljeno blago,

A on mrakom skače na boj nago,

Handžar tegli, oštrim o zid teše,

Iz pušaka ognjem u mrak kreše,

U prikazi razbojnika zrije,

Ter vlastitom sa sjenom se bije!

 

Jošter piri žiga neugasna,

Istor navru strašila užasna:

Djavli došli živa na sud dići,

Gdje na javnu parbu će izići

Znana djela i potajne pletve,

Skvrne, štete, ubojstva i kletve,

Ponajskoli satrvene mrtve

Dvie nevine sarajevske žrtve!

Ah! sad mu se javi strašna jeka

Sudnjeg dana i mučilâ zveka,

A svijest mu sàma slovi prieka:

Il’ se pravdi griešniče pokori,

Il’ u paklu za odštete gori!

 

Sliedom sliede noći strašnolike,

I dne prate istovietne slike

Tvrdokornik tvrd u duši vene,

Neće da se od pakosti prene,

Nit’  mnie mrti okorielić škrti,

Već se pečen uz imanjstvo vrti,

Jer sud vraga bdit nad blagom sudi,

A da vrh njeg’ pati u oskudi!

Mio bore! ovi pati gore,

Mnijuć: na nj’ su čini nametnuti,

A na blago džini navrnuti.

Suprot ljudi on bi upro snagu,

Al’ ju nesme protistavit vragu,

Hvata miru za izbavak blagu!

Sve se sgode i dvora okani,

Stište blago, u Žepču se stani.

E tu njekoẻ dồ biki, kobila,

Tovario žita izobila,

Zajmio se i medom i masti,

Neće l’ koji dat’ za ljubav časti.

I tu tašto vagnù ga uzdanje,

Nemari mu nitko ni za znanje;

Na gorčiju naletio korbu,

Ter s nevoljom nastavio borbu!

 

Hrvaše se ljeta njekolika,

I jadovà jâda raznolika.

Hrvo bi se još puno godinâ,

Da mu duša hće trpit nevina!

Ona gadnom putju strta cvieli,

Što se iz svog gnjusna stana dieli,

Makar jalâ paklenih dopala!

Al’ nadmoćja duša nedoprla,

Jer se laha tjelesina prhla

Još na ćuhe bludnijeh namamâ,

Prem se stinjà od razkošja sama!

Pohotnik se pokonj s curom sliepi,

Kâ pod upad da mu pohlep kriepi;

Ista njega s blaganjem zasliepi,

Ter mu blazan život prekorepi,

Košture mu sa rudinom skrpi,

A štedjenu stečevinu sprpì!

Nije ovi zlopohotnik prvi,

Što se sraman skupa s blagom smrvi!

Leže blago, tvrdac pod tle udje,

A iz njeg’ se vadina probudjè,

Za njom hrčci, za njom ćuci huči,

Jazvi laju, a jehine buču.

Straše malu djecu u pospalu,

Čeljad velu bune na sijelu,

Svijet vrije, mal od strah’ nemrije,

Bûde ljude, da vadine pûde,

Ljudi lieću, hrle tolit smeću,

Hodža s knjigom da šejtana kune,

Ini tegle nože, puške pune,

Alnit’ knjige, nit’  jim puške vriede,

Da nemilu sablazan pobiede!

Zbilja, zbilja, - na što sviet pokilja!

 

E! nikom se na san netuvila,

Mješina je s greba povrvila

Nit’  bajana, niti napuhana,

No mrtvačke krvi punahana,

Pa se valja i bez nogu plazi,

Koga skobi toga smrću râzi,

Van ju vještac glogom proburazi,

A lieka joj ni odašta ina!

 

U toj misli sjadà se svjetina

Dočim njeki smion se prožuri,

Ter u mijeh glogov proštac sjuri,

Krv pobljuzi, mjeh se prazneć súzi,

Proštac šćapì, srce u tle strapì,

Smjelić tržè, mačka uz njeg vržè,

Zemlja puče, sve u se zavuče,

A istor se sjetan sjeti puče:

Da kapetan, kî živ bješe tlakom,

Po smrti se stvori vukodlakom!