Uz Krajinu Würtemberg

 Uz Krajinu Würtemberg

 

Kad’ prebrodi Filipović vojsku

Preko Broda u Posavlje ravno,

Čudili se silnoj vojsci ljudi,

I bi rekli, da je više nema,

Od Dunaja do sinjega mora;

Al’ se većma snebljušili bili,

Kad’ Virtemberg na Gradiško dodje,

Pa preturi malo manju vojsku;

S’ malinom mu nije bilo poći,

Krajina je haljina krvava,

A u njoj su bojci Krajišnici.

Pa ako su Krajišnici bojci,

Eto na njih nekomice drevne,

Virtemberga carskoga rodjaka;

Vojvoda je vojnik od postanja,

Ne toliko dobnije godina,

Koliko ga sieda brada kaže.

Ni nju nije stekô na sjedenju,

No krv lijuć’ i boje bijući.

I koliko nabrojio lieta,

On’liko je tučio razboja,

Ni na jednom nešvanjio druge,

E ni sada ošvanjiť jih neće.

 

Kad vojvoda krenù s’ Gradiškoga,

I vrieme je uhorilo vojsci,

A pod noge uz poljanu ravnu

Pa vesele išle regemente,

Pripjevali davorije bojne;

Al’ jim nije bilo odpjevanja,

Dok u Banjaluku nedoprli.

I tudie su popjevali momci,

Jer se dade na predaju grade,

I oružje predali gradjani;

Pa vojvodi posla ničesvoga,

Već postavi u gradinu stražu,

I podiže uz rudine vojsku

Preko Kola i Vode Kadine

Na Sitnicu i na Čadjavicu.

Dotle mirno čete putovale,

A kad makle u polje Podražko,

Divno polje, ali ružne strane.

Podražnica busija je stara,

Proz nju nigda nisu prošle vojske,

Da je nebi okaljali krvlju.

E i ovoj nebilo na prazno,

I na nju su navalili Turci,

Pa su ljute podražili momke,

Da jih gone kano vatra živa

Do Varcara uboge Palanke;

Pa ni u njem nezapeli Turci,

Nò jagmili prema Gölhisaru, ¹)

Gdje je hora niza Plivu plavnu,

Jer su niz nju ubojiti klanci;

¹) Gölhisar: grad na jezeru Jezerac - Jezerevo.

 

Gore tamo, a jezero amo.

Ako gorom uzporito duši,

Ako k’ vodi valja da se duši,

A Turaka kò na gori lista.

Travnjani su dolećeli prvi,

I Nizame svrnuli uza se,

I njihove sprave ubojničke,

Il je hćeo, il’ nije Nizame,

Jer nebilo miralaja njina:

Travnjani ga pogubili mlada,

Što je svojoj govorijo vojsci,

Da mu nije od Sultana dano,

Na cesara podignuti ruku,

Pa da nebi metala pušaka,

Kada bude na susretu bojnu.

Nek’ se biju ustašnici sami,

Boj će biti o njihove glave.

To su čuli kivni Travničani,

I za drugo na njeg’ jadovali,

Što pogubi Bajramagu silna,

Lojinova brata rodjenoga,

Kada dodje bunit u Travniku;

Vele ljudi, što su tude bili,

Da ni reza na tle ne pà mesa,

Što je nisu sablje razniele,

Kad se krvi okusile crne

Tefikbega, miralaja mlada.

 

 

Istom su se smamili Travnjani,

A listom se i digli Skopljani,

Sve spahije i age moguće,

Svaki pošò i poveo druga,

I Sarajci s’ boja sarajskoga,

Svi se stigli oko Jajca grada,

I na Jajcu popeli lubarde,

Nek bi bio za utoka grade,

Ako bilo do bježanja vojsci.

Pa evo ih uza Plivu plavnu,

Gdje vam kazah, tu su se pribrali

I u bojne poredali straže,

Da suzbiju cesarovu vojsku.

I bora mi, zavatrili na nju,

Nije malo drvlja ni kamenja,

Iza svakog odčepile diljke,

Sad’ se drži vojevoda majci,

Koja te je odgojila vojsci,

Pa si dosad dobivô kolajne;

Eto na te Dervišbega silna,

Ako tvoji kraljuju rodjaci,

Njegovi su djedi banovali,

Kulin bani niz Krajinu tvrdu:

Dervišbeg je njojzi baštiniče,

A ti si joj silan nametniče,

Sad vas dva ju razmedjite pustu,

Kojemu će ostat do vieka.

Do vieka kako mu nedrago,

Ali danas davori junače,

Gdje gruhnuše puške i lubarde,

A jeknušc gore gorostasne,

Što jih cievi dozivaše jasne;

Vatra sieva iz svakoga busa,

Vatra sieva a krv se prolieva,

Dim se dimi nebu pod oblake:

A nemožeš ugledat junake,

Ko li gine ko li zadobiva.

Generali dovikuju momke:

„Hurra, djeco, cesarova diko!

Nemojte nam okaljati časti,

A kaljajte oružje junačko,

Da vam svietli obraz na mejdanu!“

A binbaše nabrekuju Turke:

„Bre, delije za vjeru je mrieti!

Ko ostane blago mu čeljadi;

Ko pogine, dobro mu je duši,

Mjesto mu je u dženetu liepo!”

Netrebalo, da binbaše viču,

Jer su s’ tiem pošli vjerovanjem,

I mnogi se zaklinjao majci,

Da se više njoj vratiti neće.

S’ Bogom reko djeci i ljubovci,

I na kući zabrvnao vrata,

Ako dušman prije njega dodje,

Da mu nije u nju mahom ući.

Tvrde glave, tvrdje vjerovanje,

Pa se njime samoždili Turci,

Ter se hrvu kano lavi ljuti;

Oni ljuti, a ljući soldati.

I oni su vjeri vjerovani,

I njima su mioni kućani,

A pobjeda najmilija vojsci.

Vojvodi bi ponajmilja bila,

Kad bi mu je čete zadobile,

Ali neće, da uzprednu Turci,

Već’ nu! muke i njegovoj glavi,

Kad’ odjaši sa bjelana svoga,

Da odmori umorene krake,

I da vidja, što mu čete rade:

Gdje li lovci uz gudure česte,

Gdje l’ u ravni Husari se žeste.

Nedogledò lovca ni Husara,

Niti znadè, što mu oni rade,

No Turčina diva neoprana,

Na kobili kò na gorskoj vili;

Bjesan Turčin, a bjesnije ždriebe.

Ej Turčina! Krajina ga klela,

A kobile, ujeli je vuci,

Mal’ da nije potrla katana,

I na sebi sniela Krajišnika,

Da s’ vojvode on odnese glavu.

Pali junak od pojasa malu,

Al’ na daleč zrno nedoprlo;

Pa teglio krivošiju ćordu,

Juriš čini, da bi sablja segla,

Što mu nije zrno donielo.

Al pod njime upanula krila,

Bedevija posrnula siva,

I njeg’ zrnje rešetalo živa.

Ležè beže i kobila s njime,

Gdje upali, tu su i obrali,

Da jih vrani izkljuju gavrani. –

 

Kad vidjele poglavice vojne

Nakon duga boja krvoljevna,

Da nemiču iz busija Turci,

Plahnule se ruglu junačkomu,

Jer sustali i oni i momci;

Slećeli su, da vojvodi kažu,

E bi dobro uzmaknuti bilo,

I do sjutra odmoriti vojsku,

Što bi ona okriepila ruke,

Pa bi rano bila jakorastla

Loviti se brda i dolina

I Turačku razdrobiti snagu. –

Al vojvoda unatražke neće,

Viče sreću na pomoć junačku,

I ona se vojsci odazivlje,

I momci se osnažili snažni.

Boj se bije, kò da prije nije,

Malo vrieme sievalo gvoždje,

Malo vrieme puške puškarale,

Malo zrnja hitile lubarde,

Dok se Turci k’ Plivi sarenali,

A za njima navrli soldati,

Pa zgazili na Zaslapju rieku,

I odonud zakvačili Turke.

Ter se Pliva crljenila plava,

I jezero rumenilo crno,

Dok se tu je smogli protivnici,

I bjegnuli, kud’ je komu drago.

Pljusak stoji Plive i Vrbasa,

A šikarje mota zelengrane.

Jajce nikom’ ni na umu nije,

Da bi u njeg’ uklonio glavu,

Sam vojvoda lahko k’ njemu kreće,

Jer je mnio svi će u njeg’ Turci

Pa će istom za vratove doći,

A kad tamo nigdje nikogare,

Već izpadè jedno Ture mlado,

Ter vojvodi prikazalo vjerno,

Da je ostò pustolovan grade,

I vjeri se vjerovò junače,

I koliko to mu bilo drago,

Sam poteče, da u nj prvi udje,

I za njime cigli kaporale.

A kad’ bio na sriedini grada,

Vidjè tope vruće poredane,

Što se istom poduhnuli bili;

Plahnuo se da potaje nije,

Da ga odkle nehabate Turci,

Pa sjetan se obazrieo za se,

Al’ Turčina nigdje djavoljega,

Već njegove sustizale vojske,

Prefatile opustjela grada,

I u njemu razložili momci,

Da saberu krvolije ruke,

I rujnoga natroše se piva.

Trošili ga u junačko zdravlje,

Napijali Hrvoji za daću,

Što je bio Jajcu gospodare,

I tvrdjavu sagradio divnu,

Gdje se Pliva u Vrbasu kuplje,

A škropi ga vječni vodopade;

Pliva svoga nemienjala pada,

Al se sreća mienjala grada;

Hrvoji se za vele nedalo,

Da u njemu slaže nasladjaje,

Ni Mehmedu caru silenomu,

Što ga uzè u Turačke ruke,

Jer ga brzo otė Matijaše,

Sin rodjeni Sibinjskoga Janka,

Slavni kralje Ugra i Hrvata.

I njegovo u dugo nebilo,

Jer ga opet preuzeli Turci,

I do danas održali pusta,

Al’ ga danas uzè Gospodare,

Što se uzda, da ga vraćat’ nema.

Pa je hurra! vojvodina bila.

E da mu je do Travnika doći,

Odltle mu se nebrigalo zdravlje,

Jer će u njem počinuť junače.

 

Pošto stojne poredio straže

U Jajačke zlokobnice Kule,

Kreće steću pro Krezluka vojsku;

U Krezluku razdvojio druge:

Jedne turi k’ Skoplju bogatomu,

Da obadju uz Vrbas palanke,

I ako mu nebi mirovale,

Da jih smire s prahom iz pušaka,

Pa vojvodu u Travniku nadju. –

Druge vodi sobom generale,

Preko gore Karaule puste.

Goru gluhu pregazile vojske,

Pa su pale ka Travniku bjelu,

Liepo jih prijali Travnjani,

Vojvodinoj polećeli ruci,

I vojvoda njiha rukovao,

Drago mu je što su oni mirni,

A i njemu odmorit se drago.

Al’ mu nebjè dugo mirovanje,

Stigli su ga iz Krajine glasi;

Krajina se pobunila ciela,

K’ Banjojluci stigli ustašnici,

Pozderac je glava ustašnikom,

Nakomica u Krajini prva;

Ima s’ njime druga tisućnije’,

Sve po izbor ljutih Krajišnikah,

Što im nije poginuti žao.

Banjaluka dreždji opasana,

A malahna u gradini straža,

Izginut će bez pomoći momci. –

Čim vojvodu dopanuli glasi,

Spremio je četu pouzdanu;

Dokle ona na Vodu Kadinu,

Dotle stigla druga s’ Gradiškoga,

Što je poslò Filipović Frane,

Od Hrvatske vojske komandare,

Gdje začuo muku Banjalučku.

Nije brata nerodiv’ ga majka,

A Bosni je dva dala jednaka,

Jedan Bosnu pregazio cjelu,

Drugi hoće Banjaluku bjelu,

Nije glavom da udari na nju,

Al’ njegovi stigli četenici,

I u dobra prispjeli su doba,

Kad’ no hćeše osvojiti Turci,

Pa se s njima pobrvali ljuto,

Nije kazať što je muke bilo,

Niti pitaj, što se kuća spali,

Niť koliko ostalo leševa,

Već što mi se Banjaluka fali,

Da su borci mejdan održali.

I vojvodi drago u Travniku,

Mnijuć’ više vojevanja nema,

Niz Krajinu do Bihaća crnu,

Ma crnje mu osvanule vjesti;

Čuj vojvoda! neskidaj oružja,

Niť se meći na mehku prostierku,

Nedaju ti počinuti Turci.

Evo su se u Ključ ponabrali,

Što su s’ Banjeluke razćerani,

Tvrd je grade, tvrdji Krajišnici,

Oni su se u njemu zakleli,

Da Krajine neće dati živi,

A prò mrtvih neka vojska prodje.

Čuv vojvoda javi brzojave,

Da poleti s’ Čadjavice straža,

Nebi li se Ključa dokopala,

I lećela do Veleča straža,

I tudje se s’ Turcim pobrvala.

Šaka mala vele nedurala,

I ona bi zaglavila ciela,

Da vojvoda nedopadè straži

I neturi lovce Veberove,

Što se svagdje u nevolji nadju.

I tu su se našli nevoljnikom,

Ter zagnali sa Veleča Turke,

I brzo se primaknuli k’ gradu;

Ali u njeg nije lasno ući,

Jedna vatra iz njega se pali,

A druge su žegle izvan grada.

Ljuti Turci, ljući Veberovci,

Vas dan su se ognjem primetali,

I u noć im ušlo puškaranje,

I sjutrašnjeg’ osvanulo dana,

I trećega zafatili bili;

I nebi se rastali nebojše,

Dok bi jednog teklo obiesna,

Da se druge nestaviše ruke,

A to bješe jedna četa mala,

Što dopade od Karlovca grada,

A bila je, da korduna čuva,

Da nebjegnu u Hrvatsku Turci,

Pa kad čula u Ključu veselje,

I ona je pobacila stražu,

Ter evo je da pogrije vardu,

I poigra kolo krajišničko.

Poigrala, i u horu bilo,

Kad vojvoda pritužio gradu,

Al’ i njemu pritužili Turci;

Nu kad pala kompanija mlada,

Iza ledja Ključa krvavoga,

I vojvoda poznò svoje ljude,

Još je jače prijario vojsku.

I kako su nasrćali pusti,

Proz pucnjavu topa i pušaka,

Malo se je skrhalo kundaka,

A još manje upanulo kapa;

Pa su čete dokučile kule

A iz kula prosuli se Turci,

Kuda koga noge poniele.

I purci jih stigivali vraći,

I na Sanu nagonili brzu,

Pa se mnozi kupali u njojzi,

I popili nežedjajuć’ hladnu,

Da bi vječnu ugasili žedju.

 

Ljuta rano! osječena glavo,

kud’ li sada Krajino nevoljna,

A bez Ključa pouzdanja tvrda ?

Jade jadi kralja bošnjačkoga,

Što je Ključu povjerio kralje

Svoju živu na ramenu glavu,

Da bi mu je učuvao Ključe.

Al iz njega padè u sužanjstvo,

I Bosansko s’ njime kraljevanje;

Pa nek’ bi vam nekrivalo Turci,

Što Ključ vrati vaše zaimanje.

Ključ upao, padoše palanke,

Reć bi, nikog niz Krajinu živa

Do Bihaća ubojita grada.

Neznali smo, šta se u njem radi,

Ma poslie kazale nam vile,

Da i u njem bješe vojevanja,

Vojevanja ali zamašanja.

Gradina je tvrda od postanja,

Jer je bila na Hrvate straža;

Dvie ju rieke okružuju plavne,

Una s’ jednu, Klokat s’ drugu stranu,

Pa u šance zarovili Turci,

Poredili i na Unu ladje,

Ponizali na zide lubarde,

Pa se ljuto bili Bihaćani

Nije malo za nedjelju cjelu,

Ljudi vele i više danaka;

Nije samo bili se iz grada,

Već se tukli i po polju ravnu,

I do Križa križali soldate,

Pa i varku metnuli medju nje.

Kad se magla ufatila gusta,

Nemogli se poznat četenici,

Ter se jadni krvili medju se,

I jedva se dosjetili varci,

Kad su svoje hitce razabrali,

Pa se istom vrgli očajani,

Brzo tvrde razrovili šance,

Brzo vode preplovili plavne

I Bihaćke oborili kule.

Pa u gradu sjede generale;

Ali ga je zapanuo skupo,

Tek što nije o glavu mu bilo;

A mnoge su zakukale majke,

Što su tudje izgubile sinke.

 

Pa po tomu, moja braćo draga,

I Livnjani zaratili silni,

Čuli, da se biju Bihaćani,

Nepočuli, šta je s’ Ključem bilo,

A pričali mostarsko junačtvo,

Gdje su smakli vodju Nizamskoga,

Pa i oni pogubili svoga

I njegovu zaplavili vojsku,

Pa se digli na oružje silni,

Da na njima ne ostane kletva,

Što se nisu braći odazvali,

Gdje Krajina vojevala crna,

I njima je valjalo uza nje;

A što nisu, jer su strahovali,

Da ne bahne Čikoš generale,

Što jim skoro u pohode bješe,

S’ malo druga i to nevještije’,

Pa mu oni popratnjaču dali,

Prò Prologa na Cetinu ravnu;

Sad mislili, da ga više nema,

Niti njega, nit’ njegova koga,

A vojvoda potrošio snagu,

Niz Krajinu udarajuć bojnu.

Čini jim se, ni njega jim nema.

Pa Livnjani uhorili kavgu,

A imali za potroška blaga,

Nije što su sa timara brali,

Već što stekli u cesarsko zdravlje,

Pretrgujuć’ Dalmaciju gladnu.

Pa evo se naperili harno,

Providili praha i olova;

Po bedenu barjaci se nišu,

A junaci sa mejdana pišu;

Rabošio Bušatlija Mašo ¹),

¹) Mašo: Mahmudbeg.

 

A junaci brojili se sami,

Njeko Skopljak, njeko Kuprešane,

Ponajbolje broji Glamočane;

Pa kada se na broju pobrali,

I valjali dogovore tajne,

Što su bili poglavice vojsci

Kako bi se kauru oteli:

Ničè vila preko grada bjela,

A za njome crljen plamen mahnù,

Iz plamena pokliknuli glasi:

Kukavice, bacaj rukavice !

Nije zime, liepo je vrieme,

Jadan grade neorozi perja,

Nećeš ostat’, vjera ti je tvrda,

Jer je vojska, što ti idje, steća;

Nije jedna, nego tri su vojske:

Evo ti je od Travnika grada,

Što je ljute zaoštrila zube,

Dok Krajinu izaklala ljutu.

Nju Virtemberg vodi nedoklanu.

A drugu ti Filipović šilja;

Trećemu se nadaj osvetniku,

Što će stići s’ Briega Bieloga.

Težko tebi sa sve tri ubojne

Na tebi će izkoliti vojske;

Što je zemlja štetovala ciela,

Kada ona nije odhrvala,

Nemôš ni ti odoljeť udesu,

Već na vjeru polagaj oružje:

Ostat’ kuće i s’njima imanjstvo,

I krvca se neproliti crna….

Nehajale delije silovne,

Što se nebom crljenilo vlači,

Nò kada se zemljom naoblači,

A zemljom se nesvili oblaci,

Već ubojne dovrvile vojske:

Jedna pala od Travnika silna;

Kolike su brojem regimente,

Što dovede Virtemberže kneže,

Nevidjoh jih, al bi smio rieti,

Da bi one dosta Livnu bile.

A što vidjoh Poljem Sarajskiem,

Smiem reći, i za dva su grada,

Toli nebi jednoga uzele;

I treća je s’ Bieloga Briega.

Nu Čikoša, druga pobjegloga,

Gdje će opet Livnu na veselje,

I njegovi Dalmatinci vrući,

Istom jim se srce razigralo;

Natječu se poljem širokiem,

Jankovića pjevajući Stojka,

Što je Livno porobio bjelo,

I pominju Ramskog gvardijana,

Komu Stojan u pohode dodjè,

Pa izbavi od zuluma Fratre,

Ostà crkva, odè gvardijane;

Uzev’ Gospu u bijele ruke,

Udje s’ njome k’ Sinju bijelomu,

Gdje je i sad Gospa čudotvorna;

A Ramska se jur ponavlja crkva,

Ter će joj se dvostručit slavljenje.

 

Pa u Livno dohrlile vojske,

Sve tri one, što su vile zvale,

Al’ su sobom došle i nezvane.

Sad’ nekaje Livnu na poštenje,

Il’ o kuke, i o mužke ruke,

Il’ komšiji izać na pozdravlje,

Pa kahvom ga počastit’ nedraga,

Ter da bi se zadragali s’ njime,

Kano što se hoće ljudskovanju,

Gdje se žive u susjedstvu stojnu.

Al’ Livnjani neće ljudskovanja,

Niti kahve, nit’ sladora biela,

Veće praha sa bedena crna,

Čime časte generale slavne.

Nadrobili tope i lubarde,

Nabavili topčije nizamske,

Dosta hrane Sultanove puste,

Svrvilo se vojske izobila,

A svakije zarožio ljuto,

Čini jim se, i da Cesar dodje,

Nebi mu se poklonili živi.

Pa ruknuo Krnjo i Zelenko¹)

¹) Dva starinska pripovjestna topa.

 

Priča veli, kada oni riknu,

Neće ostat u kolibi ždriebe

A za njima zalajali mali,

A za njima puške poprašćale,

E bih rekò, neosta soldata

Ni za lieka cesarovoj glavi,

A kamo li, da mu uzmu grada!

Ma pogledaj strašivice, druže,

Koliko jih uz hridine struže,

Da se crna dokopaju grada!

Odovuda vojvodina krila,

A odonud Čikoševo perje,

Vijalo se sve do mrkla mraka,

Al se jošter na grad nepopelo,

I sjutra se sokoli navili,

Ljući, nò su do sunoćja bili,

Žarkoga se dobavili sunca,

Napojili vinca Dalmatinca;

Vince viče, a momci juriše,

Ni kamena nezaziru zida,

A nekmoli Turčina preda se;

Pa su brzo gradu dohrvali,

A bojci se sami sahrvali,

Gdje vidjeli, da odoljet nema,

Pa vojvodi ponudili grada,

I oružje dali od pojasa.

Rado junak prijò ponudjanje,

Uzeo je i grad i oružje,

I dvie štetne odrubio glave;

Pa dokončo slavno vojevanje

Uz Krajinu, krvavu haljinu

I odnio za kalpakom perje.