VI.
Izgibio.
Procvilile dvie zlogučne vile,
Krnjin gluši, pust se Vučjak ruši!
Dvie nehranke doklikuju majke,
Što jim dviema pûste tonu šajke:
„Zakukajte obe jadne stare,
Kô vam srca rad poroda mare!
Eno oba odoše vam sina
K Sarajevu, do vezira silna;
Oni njemu vjeru tvrdu dali,
Al’ su praznu za punu prijali,
Ter na nâde i liepe prijaze,
U pogubne strmit će se jaze!
Zelen bore! glave jim zaštiti,
Neće jih se dugo nanositi! “
Odkuknuše do dvie kukavice,
Zajadaše do dvie mukavice
Krnjin gluši, pust se Vučjak ruši!
I zelene povenuše jele,
I trave se u cvatenju smele,
Krnjin gluši, pust se Vučjak ruši!
Nit’ žubore
potočići jasni,
Nit’ slavulji
slavičaju glasni,
Kud prodjoše vjerom zajmioci:
Jedni vodjci, druzi pratioci,
Prvi borni, a druzi sumorni!
Juru savjest zla po srcu pâra,
Pa ju drûgu tiho izgovara:
„Ivo brate! ukor osta na te,
U dobar se za vjeru udali,
Jer smo čistu za toraznu¹) dali!
¹) Nečist.
Daj da brate s puta osijemo,
I da ruse glave usijemo,
U posvojnu zavičaju bojnu,
Gdje će mile opojat nas vile,
Na grob moći naše majke doći,
Gdje rodjeno sunce nam izadje,
Tu
i crni nek nas suton nadje!“
Drug
nesjetljiv viek na svjete bio,
Nit’
u vjeri himbu uvidio,
Pa i mrieti čini mu se bajka,
Neposluša, - jadjena mu majka!
A drûg sjetan
vjere neodkaže,
Već i na smrt ići
s njim se slaže.
Prostiše se s
lugom zelenijem,
S’ zavičajem svojim veselijem,
Pa
pjevnuše rad vilinskog sluha:
„Listaj goro uz planinu gluha!
Pripievajte junačke pjevaljke!
A vi drage davorite majke!
Za nas majke neostale sramne!
A vi gore; viek nebile samne!
Vam vuk vijô i hajduk se krio!
Nehodio, tko zulum godio!
Ako li ga i godio silan,
Nevraćô se kući izobilan!
Ostaj rodan naš gusti Krnjine!
Jošte jednoč nek nas želja mine,
Jal već doći u te, jaľ nedoći!
Doslje puno svietu s nas bjè truda,
Al mu malo zaradismo pruda!
Dodjemo li kadgod u te živi,
Knadit ćemo što nas svijest krivi,
Ma srazit će kletva u pokori
Onog, koji vjerolomnost stvori!”
Putem prešli sela i gradove
U vezirske stigli čadorove,
Preda nj’ stali i podvorbu
dali.
Gospodar jih ljudski dočekao,
Kavu dao, besu zavještao:
Da jim nije ni zašto bojazi,
Jer
mu drazi u dvoru kavazi
Koji no su jatorni u snazi
Imat jela, imat odijela,
Imat platu dvorbi privezatu.
Prosù
na dar groše njekolike,
Pa
jih sprati medju dvorbenike.
Možda
nebi ni manjko za besu,
Da mu tužbe utužile niesu.
Pritužili Drvenéani s jâdom,
A Sarajci lukavošću kradom.
Tko će podniet haramije biesne,
Da krtože proz ulice tiesne,
Odjeveni, siti, oružani,
Od vezira počašću pribrani?
A Pašaga pak i Uremaga,
Bratu svomu na pečal svakomu,
S krvi klete valja da se svete!
Saplela se i tu vrežva jala
I osvetna vieća skolesala:
Ili udilj dva hajduka smaći,
Il vezira sa divana maći!
Vezir doznav, ko se viećav vije,
Za da njemu prigovora nije,
Od pakosti i srčbe islama,
Hajducima danu vjeru slama!
Šlje kavaze, da u varoš gredu
I hajduke na Goricu svedu;
Al kad k njemu uvesti jih hćeli,
Nebi li jim oružje uzeli,
Rekav: „Nije veziru prijazno,
Preda nj’ uniet oružje porazno!“
Isle sluge i našle jih oba,
Do vezirskih domamile sobâ;
Pa kad k njemu hćeli uljegnuti,
Zastupili vrata Arnauti,
Rekši: „Prije oružje nam dajte,
Pak slobodni k gospodaru haj’te!“
Svud okolo vojska poredana,
Grdni topi zijevaju s vana,
Gvoždja zveče, Arnauti dreče;
Nje sad zmija stisla oko grla
I u žive oči smrt uprla:
Il’dat život, il oružje težko!
Crčè srce upreko vitežko
Pak obraše lakše od dva jada,
Jer jih život još s nádom podbada.
S obe male i nože
odvale,
Snaga klonù bez uzdanja mila,
Kano orô kad opanu krila
Grozno klikne, tužnim cikom cikne:
„Jučer još me
vrane carem zvaše, -
Vaj! a sad me
nokti sakljuvaše!”
Tek nevjeru za
vjeru oćute,
Lišca smrknu, a
duše se smute,
Pred oči jim ljute
srnu srde,
Kobnim glavam
izgibio tvrde,
Uteć smrti ni od
kuda nâde! ….
Kuda jurve grešne
duše mlade?
Tko li da vam
smrtne blaži jade?
Nisu dosta za liek
suze same,
Nit uzdasi, što
jih s oč’ju mâme!
Prosi tužan božjeg
mila dara,
Išti boli duhovnog
vidara,
Ima lice mirom
pomazano,
Njemu lakšat te je muke dano.
Skruši svijest, izpovjedi vine,
Da ti s neba vječni proštaj sine!
Pridje skrbnik, sasluša grešnike,
I rieši jih mukâ na sve vieke!
Noć premota, zora sazriè rujna,
Po Gorici povriè huka bujna,
Usto paša, zamahnuo ćordu,
Halaknuo
za sprovoda hordu;
Spopa
straža hajduke pospate,
Jedni
ruke, druzi gnjetu gnjate,
Jedni
vežu, druzi užem stežu,
Mučenici
dokle speti sežu,
Zubî
grizu, rukama se jâče,
Krvca štrca, biela platna plâče;
Njekog Kiko smrskao do zida,
Njekom zubî Zelić prst odkida.
Borbu bore jaci momci drhtni
Kô za život otimljuć se smrtni.
Puno pade tim krvnikom truda,
Dok zaprieše mriet upala uda!
Prosta snaga robom kriepost uzè,
I sprti jih u željezne uze!
Ispod
kruti željeznijeh uzâ,
Vidjè
vila Zelićevih suzâ,
Koje
klaše Kiku nepokorna.
Jer
nesliedjè, gdje bjè časa horna,
Kad
ga zvaše, u bieg preklinjaše,
Što
bi lakše bilo past u klancu,
No
li lipsat pod sabljom u lancu!
Težku
suzu Zelić na se vrati,
Nju
mu drugov grozan uzdah prati,
Pa sa smrću pre smrti se muči,
Što
na vrieme svjeta nedokuči!
Na
jal sgrmi Sarajevo cielo,
Teče gledat maleno i velo,
Kô će Turci vlašku krvcu piti,
Kê su žedni viek, a nigda
siti!
Svekoliko
na osvetu vrije,
Dječurije
biesna čorda vije:
Ruši
krsta, pasju šiju rubi,
Što Pašagu i Urema ubì!
Njine bule sa sjerotam’cviele
A kule jim pustoše se biele!
Nije dobra, dok smo braći živi,
Da prostimo poraz nesvetljivi!
Mahni sabljom vrh njih, gospodare!
Da ti Turci zdravlje blagodare!“
Proz tolike graje, prietnje,
huke,
Spremi paša hajduke na muke. –
Nedaj
Bože za sprovodom iti;
Krv
će mrznut, jied se u nju sliti!...
Vidi,
vilo! pak riet ćeš nam jasno
Zatočnika
padnuće užasno. –
„Svijet
kilja, s utiekom se mrvi,
Dželati*)
su u opravi prvi,
Sa
njih ruha crljenilom blješte,
A
krvave oči na krv klješte,
Uzbacuju
rukavje na rame,
Mrcih
brka zapredaju prame,
I saturam**) na zamah se mâme.
Ociel pili, zrak uz oštar
cvili,
S cvila groza spopada i práve,
Tek
li neće osudjene glave!
Jao!
još dva upadoše vrâna,
Na
dva kama skorom krvlju prana:
Prvi
padè na Baš-čarši vrâne,
Drugi
ostà na po Carskog mosta
Vràni
vrâni vràne krvi žedni,
K njim prispieše i sjeklići
jiedni
*) Krvnik. **) Sjekira.
Kiko kleéè, gnjievnu rieč doreče:
„ Kamo vjera, što mi daste ljudi?
Nek vas ona potlačena sudi! “
Corda sinu, rusu glavu svinù,
Duh k pokoju iz zlopaćtva vinù!
Drugom sjeklić
trikrat šiju lupa,
Ali glava nehće
slećet s trupa.
Krv se toči, žrtva
grče boči,
Dok zajadi šije poluklane:
“Ah! da tvoju moj sieče bielane,
Davno bi te razljubio s njome!
Što me mrljaš pri
izdahu mome?”
Uzpriè krvnik, vrag dodà bielana*,
Kîm junaka doklà nedoklana.
*) Bjelozapac nož vlastiti
hajdukov, kojim bješe dosječen.
Žrtva padè, duša se ukradè,
I osija vječne
stić naknade!
Složiše se leši po
pločniku,
A za mrski porug
kršćeniku.
Krute glave o zad
boka stave,
A lulice dienu u
gubice,
Da se vlaščad
glêći ogledava:
Koji dar se njim
za hrabrost dava!
Tu su tri dni za
strašilo stâli,
Pak se truhli
prhloj zemlji dali
Time turska zloba
gnjiev izkali!
A vi borci, što no
ste iskali,
Da se zulum naraštaju smali,
Hrvaste se, niste dohrvali!
Zulum osta, kosti vaše strûše,
Viš Bent-baše pokraj oskoruše
Koja
uzgor do preklani suha
Mjesto
križa vaš pepeo čuva!“
Siju
skrijčiv vila riječ crnu,
Savi
krila, u Vučijak prhnù.

Нема коментара:
Постави коментар