III. Odmetnici

 

 

 

 

 

III. 

Odmetnici

 

Oganj piri u vrh Vučijaka,

Plami odsjev u mrak mrki daju,

O tom vile zapituju sjaju:

Bore mio!  tko se tamo dio?

Il su vuci, ili su hajduci?

 

Nisu vuci s lučem preo mraka,

No dva momka vatru stakli jaka,

Liepe dobi, al’ pološe kobi,

Plasi ljudi, zabljušeni, trudni,

Ciele noći glagoljiše budni

Pri žâru se ognjevu grijući,

O zadatku težku brigajući

Skromnih, tajnih i nakanâ bajnih.

Nu nit’  male ikom puške tajne,

Nit’  dugaljke prislonjene bajne,

A noži jim što na uzglav rêže,

Lahko kažu za čiem druzi teže:

Ne orati niti trgovati,

Već zelenom gorom drugovati!

 

Čarna gora puna razgovora! –

Vjetar sviri, miloduhom piri,

Potočići niz vrlet se rûne,

A s omarâ rosne kaplje trune.

Zora zori, sviet osvitkom dvori,

Divne pjesni slavulj zadavori,

Drobni trtci i sinice male,

Uz kosove cvrku učestale,

Biela danka na uranku hvale,

Uz njih vile kolo zaigrale,

Ladu, Lelju na uroke zvale,

Odmetnikom stojnu vjeru dale,

Kovilj-kite za kape sabrale,

Harnu sreću njima navieštale:

Da jih mužke ruke neizdale!

Da jim sgodno u cilj puške pale!

Neizdahle bez da na tle svale!

Ljute nože da u krvi kale,

Dokle kivne neizkale jale!

 

Sa uranka gorskoga jutarca,

Šumskog veska rajskog povjetarca,

I sa milja pjesmenijeh ticâ,

Hajdukom se razgališe lica,

Što jim mili svi naroci bili

Prvog svitka, kîm su se dovili

Tvrda klanca, muci pouzdanca.

Skokom skaču obadva mladenca,

Do biljurna doskaču kladenca,

Lišca miju, Bogu zaupiju:

Da jim dieli, što jim duša želi,

Sreći dara bez smrtna udara!

Pak se o vrat tad rukama sežu,

Vjeru vjeri nelažljivu vežu:

Dokle traju, da se neizdaju,

Bude l’ bjeći, bude l’ napried seći,

Il’ potratit, ili dobit blaga,

Dijelit će, ko dva brata draga!

Nu li koji s udesa posrne,

Drûg da crnu krvcu za krv vrne!

Ruke stištu, cielovi se brate,

Krstom vjeri udriše pečate!

Poklie uze vjera vjeru danu,

Na rudinu sjedoše mekanu,

S uprtnjača driješe povraze,

Ter iz plosâk zdravljaju na raze,

Drugar drûgu duga zdravi vieka,

A drûg drûgu isto nenieka;

Potegnuše šljive žeženice,

Ješe s kruhom suhe pečenice;

A kad lica zgrijă žeženica,

Zle odluke na dušmane nite,

Uglavljujuć zavjete čestite:

Ne se pivom nigda preždrieti,

Niti žensku vjeru prinijeti!

Ne ucienit pravedna i ništa,

Niti globit seoska skrovišta,

Ni kû pravu pogubiti glavu!

Na zavjete i zakletvu dašė,

A za tvrdjav vile jamstvovaše.

 

Pak vi, vile! gorom se nevile,

Ako njima u pomoć nebile!

Kô nepošli na poslove ružne,

I zavjete čuvali obslužne!

 

Sunce grije goru romoneću,

Proz nju plaha dva hajduka šeću,

Od dne do dne nedjelju danakâ,

Uhodeći sgode salazakâ,

Za skrišaja i za okršaja,

Šuplja duplja, gdje bi danovali,

Skromne staze, kim bi putovali,

Spast u selo od nevolje zvati,

Uzet hljepa, il’ praha zajati,

Na hajdučke rieči vjerovate,

Čim dograbe da zajato plate,

Vole l’ da jim koju napast skrate.

 

U te mire sa nečesve hire

Naglost nagna n’akva Muslomana

Vele biesna, dobro oružana.

Turak hače, parip propnjom skače,

Putnik smion udrit i sčekati,

A konj smrvit što poda se lati.

Vidjè Kiko silu na zlo striemnu,

Navi pušku do obraza spremnu,

Medju oči silenika soči:

Stani! Ture, kud si naglo biesno?

Ne svud ravno, ima i tijesno!

Težko selim, kuda taki prodju!

A takoviem, kad u tjesnac dodju!

Nit’ cilj oku nit’  mig cilju slagà,

Na tle padè mrtav Uremaga¹)!

 

¹) Njeki znameniti nakomica, koji pogibe u Crnomu Vrhu.

 

Istor glasa od udarca dali,

Vojska Turâk u Dubicu svali,

Za barjakom i velo i malo,

Na poraze vlaške posrljalo,

Jedna poplav splavi Potočane,

Druga sleti palit Bukovčane;

Prva kuća plahnu u prvome,

A druga se zasjà u drugome,

Sgorješe se staje i torovi,

Zaplieniše krave i volovi,

Stani bili, - ostaše kućišta!

Staje bješe, - postaše garišta!

Steće štete pogradili Turci,

Što iz gore neviše hajduci.

Istor sjutri kad spaziše vojsku,

Staše brigu boraviti svojsku,

Vojsku glêli, ter se vidom kleli,

Da to nisu svati uprosnici,

Nit’  na čije dobro pohotnici,

No je sila njih stići poslana,

Od drventskog glavnog kapetana.

U to vojska razčeta se stojna,

Ter na ždriela ponamjesti bojna,

Nikud maći, kam’ u selo saći.

Straže bdiju za dva za tri dana,

Hajduk želi kruha i duhana,

Trbuh laje, glad nemoć zadaje,

Ruke drhću, muke suze svrću,

Jadna bieda od sebe se kara,

Kano vatra kad se sobom zgâra!

Borba vajna, nevolja očajna,

Tjera da se u zdvojnosti bace,

I do prvih stražarâ korace,

Dotle sniet jih noge mogu kažu,

Ufajuć se u bieg prsnut straži,

Jer u gradih smioni su Turci,

A u šumi njim su Vlasi vuci.

Padne li se, lakše s puške leći,

Nego zdrav se hrvat s gladom mreći!

Brže spali, stražu uzrujali,

Bjegnu Turci s trieska puščanoga,

Oni neće mrtva ni živoga,

Grabe hljeba i mesa pečena,

Da založe usta zasopljena;

Snadjoše se povratiše duše,

Ter u klanac grabe natraguše

Turci baju u krupnu vapaju,

Nisu sami, no je četa velja;

Jer da su jim kože od ocielja,

Nebi smjeli suhnut na dundare.

Konje žegu, a tabane jare,

Nagle doniet glase kapetanu,

Kô su jadno prošli na mejdanu!

 

Turci šute, sveg jih ljeta mute

Mučne misli na snu i na javi,

Odmetnikom snujuć izoglavi,

Niti njih je vidjet’  po selije’;

Hajduci se pako gorom šire,

Čeznuć ljuti da još kojeg smire,

Jer jim duzi od dangube dnevi,

A na krvcu zažednjele cievi!

Njeki danak izleta želeći,

Gicne jim se preko Save preći,

Da jim kosti odmru u prostosti.

Prošli bandu, sjeli u lokandu,

Naložili piva i jestiva,

Ter uz pivo svašto bobonjali,

Ponajjače o turačkih zali’;

Nikom Turci na um kô ni ćuci,

Al’ eto ti na skelu Turaka,

Kô u ovce nazvanih kurjaka!

Ustà s cara tužba na cesara,

Čuj kaprale, počuj generale!

Ušli naši k vama ličinaši.

U nas steće počinili smeće,

Ubili nam agu najboljega,

Pobrkali što je najprečega;

Ljeto prodje, kmet agi nedodje,

A nit’  aga kmetu na vršaje,

Što će biti od nas i od raje,

Kad grahovi polegnu nebrani,

I klasovi panu nekomani?

Aman komše! vaše zakonoše

Pravdu prave iz indjila¹) sveta,

Nitko nikom da netvori šteta!

¹) Indjil, evangjelje.

 

Ljubav hajte i za pravdu znajte,

Nama naše mah uskoke dajte!

Isto za sto u glas grči grlâ,

A sudija osudjuje vrla:

„Eno vam jih, prianjajte za njih,

Pak jih bijte, il’ na kolje dijte,

Čim iz naše zemlje preturite,

Naša pravda njih nam vezat brani;

Vi tolici za sram oružani,

Od dva Vlaha da imate straha!

Šavku mače sudija nepravna,

A dva drûga klisiše ogavna,

Usrnuše kano lavi strvni,

S rukû noži svjetlucnuše krvni,

Rekav: “Čekte, naše age drage!

Il’ o vaše il naše burage¹)!

¹) Krcije, kuljen.

 

Mi vam vazda harač glavodužni,

I nepravde viek prijemo tužni,

Ali vi nam krvlju dugujete!

Jer što ima, sve oduzimljete!“

Gvoždje sinu, a škrinuše zubi,

Planu Turci kô smrt da jih srubi.

Čapaju se skele i korabi,

Njeki veslo za spasenje rabi,

Njekom korman za plivanje padè;

Nit’  tko žali te njihove jade;

Van s nasapa žene se cirliču

A latovi²) „drž se Mujo!“ viču.

²) Latov, nadziratelj skele radi financije.

 

S mukom Mujo smuždjen k kraju prije,

Ter što umie kleti, istor smije:

Krči, krste!  ina ruga drobi,

Što se pjesmi brojit nepodobi.

Kiko vraća još gorčije psosti,

Kivnu vračeć kinjav u slobosti,

Laktom mjeri, golien odkorači,

Na barjak jim pregaču navlači:

„Valja, Ture!  mokra vâljat tûra,

Van cesarskog grada i pandura!

Pa recite gospodaru svomu,

Eto mene ka Vučjaku momu,

Dok neusnu moje oči vrane,

Vam u gorske nije puta strane!

A u ravni vaši su mejdani,

Nu li sreća segne i u ravni,

Kušnut ćemo, kakva koga hrani!“.

 

Stiem se razstà sila nejednaka,

S malo časti, a kvara nikaka,

Kući Turci, u goru hajduci,

U njoj i to ljeto ljetovali,

Nit’  dobili, niti štetovali;

Al’ kad žega mrazu rednu ruči,

Iz nje hajduk ima da se kûči.

Kud se kučit, komu li se ručit?

Bolan! eto planine se nižu,

Od Posavja na Primorje sižu!

Svuda sela razi gora česta,

Skrovne staze, a neima cestâ,

Skrišno proći svud, i noćit doći,

Nit’  tko pita, nit’  zna hodavacâ,

Nit’  jim ište za objed novacâ!

 

U tih zgoda zimu zimovali,

Krsti krili, Turci neodali.

A čim Savom škripnu vodenice

I posiju šokci lubenice,

Da jih ženiš, da jim nudjaš zlata,

Nema ništa toli draga znata,

Čiem bi mogo te ustavit ljude,

Da nehrle, kud jim ćudi žude!