Niz Hercegovinu Jovanović

 

Niz Hercegovinu Jovanović

 

Jad jadila zemlja neshrvana,

Postojbina Hercega Šćepana;

Nije malo četirista ljeta,

Odkad u njoj agovaju Turci.

Svuda Turci težki zemlji bili,

Gdjegod su je posjednuli kruti,

Ponajteži Herceguši tužnoj.

Da su odkle pridošlice kleti,

Nebi jim se rugò zavičaje,

Nisu došli, nò u njem porastli,

Pošto vjeru potrapili staru,

Pa se age načinili majci,

I baštinu baštinili sami,

I dielili kako njima drago.

Bilo lahko, dok njih malo bješe;

Al’ kada se age umnožale,

Age vele, sionice male,

Više kmeti s’ njiha gladovali,

No su age gotovine brali,

Pa neka je prosto agovanje,

Kamo patenje i nevolje ine,

Što je raja podnosila tužna.

Pa najgore dana zlokobnije’,

Kad’ Alija paša pašovaše

U Mostaru, kò u Carigradu.

Stočeviću Rizvanbegoviću,

Pašovò je dvadeset godina,

Trebalo mu za gospodstva blaga,

Skupo mužke haraćio glave,

I cienio na zubove marvu,

Angarije navaljivò težke,

Pa ratio često na Brdjane.

Njih cvielio Kavazbaša Ibro,

A brdjani na osvetu brzi,

Ako čvakni Ibragina koga,

Što je došò da harače traži,

Il prebroji na zubove ovce;

Mahom dizò vojsku na Brdjane,

Ibraga je vojevoda vojsci,

A i raja s njime vojevala,

Al’ na domu predavala daću,

Pa ni s’ vojne ništa dobivanja,

Već što bi se vijali gavrani,

Iznad kolja glavam kićenije’

Oko dvora paše mostarskoga,

Pa očajna raja strahovala.

To bivalo moja braćo draga,

Kada no sam čuvao janjaca,

I kad raja dočamila čajna,

Tužila je, kud’ je kojoj drago;

Jedni jadi gradu Petrovomu,

Drugi jadi Beču bielomu,

A najpreče Beču dojadjenje,

Pa je care opravio vojsku.

Eno mu je na Vrhgorcu steće,

Vodja joj je kršan generale

Jovanović, što pjevaju vile,

Da jih malo ima onakije’.

I jest hrabren, vjeru vam zadajem,

Što no neće zastidjeti vojsku;

Vidjet ćete, gdje do boja dodje,

Da ga nisam nafalio krivo,

Još čeknite čete s’ Imockoga,

Što će saći pr’o Posušja moga,

Pa pribere krila generale,

Hoće li se poplašit junače,

Kad ugleda Turke Ljubušane.

 

Stani malo na Vrhgorcu vilo,

Pa mi reci, gdje su Mostarani,

I česvo je njihovo junačtvo,

Hoće li ti na popjevku doći?

Eno ti jih za mejdana pobro;

Čim začuli vojsku na Vrhgorcu,

Svrvili se paši na čardake

Pa viećali, bi li lašće bilo,

Da se daju na vjeru cesaru,

Ili da se na mejdan izadje.

Mnoge bile na vieću glave,

Ali malo bilo pametnije’;

Tri četiri nebi rada kavzi,

Prvi paša na predaju viče,

Pa muftija, slavan književniče,

Dao Fetvu¹) iz Korana svetu,  

¹)Fetva: Šeriatska izreka.

 

Da se Turčin ogriešit’ neće,

Gdje dopane vladu inovjernu,

Ako njemu u vjeru nedira;

Pa i cesar vjeru je zadao,

Da nam neće krećať turkovanje,

Za njim rek’o vojni komandare,

Da nedade praha ni olova,

Niti svoje na odporac momke,

Jer mu care neće na cesara,

Ni njemu se neće gubit’ glavu.

Na to graja graknula užasna

O pašinu i muftinu glavu,

I o život vodji nizamskomu;

Dušmani su i izdaju grade,

A nas neće zarobiť cesare,

Dok svu svoju nesalomi vojsku,

I mi k’ moru nesadjemo sinju.

Još zievaju kule uz primorje,

Od Norina pa do Senja grada,

Gdje su naši djedi turkovali.

Kad’ hiljade zagrajalo grla,

Pod pašom se zadrmale kule,

Pod muftijom noge zadrhtale,

Sievnule posjeklice ćorde,

Na pašu je zievnula prva,

I natrag se nevrnula krvna,

Dok sa paše glavu neubrala.

I čim s paše polećela huda,

I muftija pade na komade;

Pašin zete k’o jabuka zlatna,

Što ga istom cura privjenčala,

I hće s’njime da vjekuje mlada;

Do njeg’ padè vojni komandare,

I zemlja’ će žaliti jih crna,

Jer vjera je, svi su vrli bili,

Onakovog paše do vieka

Osmanlinka neopasà majka

Ni onakog zeta čedomilna

Neće steći pašinica tužna,

Ni muftije neće nikadare

Onakoga imati Mostare.

 

Pale glave, propalo uzglavje,

Zavilaši sila zloglavica,

Na njima je što ima oružja,

A i hráne što u sebi hrâne;

Pa eto jih da Ljubuško brane.

Dokle oni vrhom Ljubuškiem,

Dotle čete uz poljanu ravnu,

Što su spale s’ klisa Vrhgorskoga,

A vodi jih dika krajišnička,

Jovanović, veselo mu perje.

Mjeri okom, dokle mu dosiže,

I divi se polju bogatomu;

Koliko je ono sobom divno,

Jer ga plije rieka blagodatna,

A kite ga žita svakovlatna,

Još je ljepše sa grada gledanje,

Što je sjeo u vrh polja ravna,

Kano soko na liticu sinju,

A uz njega kule se popele,

A uz kule dome vinogradi,

Sladke smokve i masline mastnę,

Pa duhansko razkrotilo lišće,

Sve do dvora bega Vitinskoga.

Liepo čut’ je, ko vidio nije,

A puno je divnije vidjenje,

Ja bih rek’o, očinjeg mi vida,

Da je znala kraljica Ljubuša,

Što je dragost čarna Ljubuškoga.

Nju bi vile u Vitinu svijle,

Da tu piše knjige pravoslovne,

I narodu porezuje pravdu.

E Rimljani, vještačine stare,

I amo su rovili vrleti,

I lovili pitomine ravne,

I proveli Sekulana¹) svoga

Proz duljinu polja ponosnoga,

Trebižatom na Gabelska vrata,

Eno jim ga i sada vidjevna.

¹) Sekulan: via Secularis, Rimljanski drum sa Cetine poljem

Imockiem niz Tihaljinu rieku kroz Šiljevišća do na Neretvu.

 

Tom ljepotom Jovanović kreće

Svoje čete na boj izabrane,

Nečudi se milju ni obilju,

Jer njegovo oko se popelo

Na bielu Hercegušu kulu;

Pa kako mu milila se bjela,

Hitio joj tri jabuke crne,

Nebi li se za njeg’ preudala.

A kad’ kula ponude prijala,

Hoće joj se njemu da i neće,

Jer Mostarci pobjegnuše Turci,

Ona osta za udaju pusta.

Ali k’ kuli neće generale,

N’o ka Humcu bjelu manastiru.

Prijali ga Fratri na noćište;

Tu mu stigla dva bjeglića trudna,

Što su ruse iznieli glave

Iz Mostara, pobunjena grada:

Jedno bješe Fra Martine fratre,

A drugi je Poljaniću Marko,

Pa kazali generalu slavnu,

Kako su se ostrvili Turci

0 krv svojih brata rodjenije’,

Pa žedjaju na njegovu samu.

 

Poranio s’ Humca generale,

Fatio se brda iza grada,

Gradu malu ostavio stražu,

A povede ka Mostaru vojsku.

Hića mu je, da do noći dodje;

Nu kad’ bio posried’ Broćna ravna,

Na Čitluku, selu hubavomu,

Javili se iz šikarja Turci,

Pukli puške, da veselje grade,

Kad bi silnu poplašili vojsku,

Al’ nebilo velika veselja.

Kada jim se noge ubrzale,

Proza dráče, kud’ se šetke vlače,

Gdje bi kojeg drača ogrebala,

Mislio je, da ga zrno šćipa,

A gdje sojka graknula nad njime,

Mišljè, eto za šiju soldata.

Brze noge u Mostar jih sniele,

Pa pričali silesiju vojsku,

Što će gradu na večeru doći

Po gradu se uzgužvali ljudi,

I nitili nite svakojake,

Tako, ‘vako, najposlie nikako.

U tom tonù za Matokit sunce,

A modre se zamodriše vojske,

Kršnim vrhom Dola Vukovoga¹)

S’Kobiljače Humu do na glavu.

¹) Vukodó: prikrajak južnog grada

 

Jovanović konja odjahao,

Hoće tudje, da obnoći vojsku;

Tu mu došli gradjanski prvjenci,

I iz grada donieli pozdravlje,

Ako hoće, da na konak sadje.

Žarko granù sa Veleži sunce,

Ogrijalo crkve i munare,

A čudom se čudio Mostare,

Gdje gruhnuše čete niz sokake,

A svirale zaglušiše mahle.

Svirke svire, bule na njih vire.

Četenici djeverovi bojni

Negledali poviruše mlade,

Već sliedili vojevodu svoga,

Do pašina dvora bieloga.

Tu razdvoji vojskovodja vojsku;

Jednu silu ostavi uza se,

Drugu poslà prama Stộcu gradu.

Čini mu se ako Stôca nema,

Da mu nije sielo sigurano

U cielu zemlju Hercegovu.

Srećno vojska i Stolac uzela,

Pa se sila povrnula vela,

A ostala čuvalica straža,

Ti bi rek’o, niko na nju neće,

Ma kada se prokrtili Turci,

I u gradu i okolo grada

Do Ljubinja i do Nevesinja,

Do Veleži i Gabele Stare,

Dosta se je druga ponabralo,

Ter udrili na malahnu stražu,

I ona se branila valjano.

Triska, praska dva debela dana;

Trećem danu, kad’ smrknulo sunce,

Zajadili stražani medju se.

Živjet’ nije, umjerať se neće,

Nije hrane osim kruha suha

I njeg’ bili gotov dožuljali

Nit je piva osim vode mlačne,

Pa i ona pilom zavonjala.

Živjet drago, ali nije mrieti;

Kuku njima! u jadjenu stanju

Svoje žive proklinjali glave;

Nisu lahke ni vojvodi kletve,

Jer ostavi u nevolji same.

Čim kukali u nevolji druzi,

Iztače se jedno momče mlado,

Momče bješe s’ Krajine Hrvatske,

Ter besjedi drugom jadjeniem:

 

„Braćo moja i družino čajna,

Nije mriet’ prie sudnjeg’ dana,

Još ga nami nema, ako Bog da!

Ja sam sebe odredio sama,

A da biste vi ostali živi,

I cesaru učuvali grada,

Ja imadem poturačko ruho,

Obuć’ ću ga i obrijat’ glavu,

I zadjenut’ dvie puške male,

A umiem i Selame njine;

Hoću spuzat’ niz bedene crne,

I nepotur pasti medju Turkc.

Vjerovat’ će, da sam njihov, Turci,

Pa odtale ako sreća sudi,

Varaknu’ se mrakom i oblakom,

I do zore ka Mostaru saći,

Generalu prikazati jade.

General je i otac i majka,

Eto njega do večeri silna;

Odurajte i nedajte grada!“ –

Svima žao pregorjeti druga,

A svakomu poginuti težko,

Pa svi rekli, neka njega sama,

Što mu Bog da i sreća junačka.

Hitro momče spadè niza zide,

Hitro ono palo medju Turke;

Turci pili na sobetu kahvu,

Dok jim ničè mrakom namjerniče.

Selam jim je nafalio liepo,

I oni ga na liepo prijali.

Bujur! rekli i mjesto mu dali;

Ono sjelo i noge podvilo,

I poteglo kesu od pojasa,

Zapalilo, kô što oni pale,

A falilo, što i oni fale.

Vozili su bojne razgovore,

Dok se momče mraka dočepalo,

Pa eto ga niz Orlove Stiene.

Veralo se, kud se veru zeci,

A skakalo, kuda vuci skaču,

Junačke ga pete neizdale,

Dok nesniele ka Mostaru gradu,

Priè zore i biela dana.

Kad je mnio, da mu svane dane,

I da su ga minule nedaće,

Istom su ga zadesile ljute.

Straža viče: „Stani neznaniče,

Pa kazivaj, kud’ te nose vrazi

A u ova doba nevidovna,

Van da ti je poginuti drago!“

Momak naški dovikuje straži:

„Nisam hajduk, niť uhoda vojna,

Već od Stôca ružne nosim glase,

Da prikažem generalu svomu!“

Neće straža ni da ga poznaje,

A kamo li da mu kročit’ daje.

Pa slovio vlaški i madjarski,

Ne bi li ga razumjela straža;

Istom kad je po njemački viknù,

Rekla mu je da napried krene,

I pokaže pasaporte karte.

Pa kada ga uočila straža,

Gdje li karte, gdje li pasaporte,

Već mu zjaju dvie puške male.

Zaludu se imenom odava,

Zaludu se regimentom kaže,

Jer mu nije ruhu vjerovanja.

Pa ga stoga ulovila straža,

Snimila mu od pasa oružje

I dovela k’ vojskovodji mlada.

Vojskovodja pozn’o četenika,

I stolačke povjerov’o jade,

I opravnu podignuo vojsku,

Ter evo ga k’ Stocu kamenomu;

Al’ nadomak susreli ga Turci,

I uzput se pohrvali živo.

Bilo tiesno vojskovodji proći,

Al’ je krvne dohrvao Turke,

I ka gradu priturio vojsku.

U grad hoće silan generale,

Al nedadu obsjednici Turci,

A ni njima u njeg’ se nedade,

Pa trostruci sad’ se jadi grade.

Jednu vatru Jovanović pali,

Druga praši iz bedena bojna,

Obadvie na Turcima slažu,

A treća je vatra od Turaka.

Ona ždila va obie bande,

Gudili su topi nezaglušni,

I glušili po pećinam vuke,

Gdje li nebi stravili Turaka.

Krv je tekla niz Bregavu¹) brzu, 

¹) Bregava: Stolačka rieka.

A od prah se maglio Hrgude²)    

²) Hrguda: planina nad Stôcom.

 

Al’ se jošter nepodlažu Turci,

Već se kolju na obie strane.

Kad vidjela vila sa Hrguda,

Da je carskoj dogustilo vojsci,

Viknula je jednu četu malu,

Što je ona u potaji legla,

I hranila dvie godine ravno,

Pa vojvodu sokolila Musu,

Da se vojsci u pomoći nadje.

I eto ga niz vrleti ljute,

Sa pet stotin druga valjanije,

U gotovu nagazili kavgu,

Pa i oni pritužili Turkom,

I nisu jim ostanuli dužni,

Dok general prikučio k’ gradu.

Od njega su osijali Turci,

I na gradu zievnula vrata,

A proz vrata ponikli soldati,

Što su bili bjedni sužnjenici,

Ter paradu generalu daju;

Nepominju ni žeđi ni glada,

Već mu ruče pustolovna grada,

Na komi se dvoglav orle vinù,

A pod njega sjedè generale.

Neće mu se piva ni jediva,

Već pogleda na Gabelu Staru,

Gdje se Krupa u Neretvi kupa;

Vidje’ mu se svakuda poravno,

Kad je Stolac uzeo poda se. –

Ali nije kršan generale,

Još nevidjaš, kud’ ti valja proći,

Planine su oklopile klance,

Vidiš Žabu napram Pive samu,

Al’ nevidiš Klobuka ubojna,

A nekmoli Korjenića tvrda,

Pa Trebinje na krajini sinje;

Kad’ prepiješ Pivu vodu hladnu,

I na Klobuk, kad uztakneš šavku,

I skorjeniš Korjeniću glavu,

I popiješ u Trebinju kahvu,

Tada reci, da ti je poravno,

I u Mostar povrni se slavno,

Napoj čete vina mostarskoga;

Ter se istom pofali junače,

Da si zemlju uzeo cesaru,

I u njojzi ukrotio Turke.

Pa eno ga, vjera je junačka,

Gdje uzjaši vilena gjogina,

U sried Stộca, Stočevića grada,

I povede u krševe vojsku.

Neplaši se vuka ni hajduka,

Nit’ se žapa, što je vojsci trudno

Gaziť brda, kojim puta nema,

Nit na noge ima opanaka,

I svedé je do Klobuka tvrda.

Tvrdi Turci i u njemu bili,

Metnuli se puščanom pozdravlju,

I nemalo upalo je kapa,

Dok s’ Klobuka polišilo perje.

Pa kad i on upao na glavu,

Korjeniću padè generale,

I u njemu izkorjeni vardu,

Koje fala nije bila mala,

Kadgodjer je vojska vojevala;

Da tu Goru izkorjeni Crnu,

Sa njega je počimala vojna,

I na njemu svršivala bojna,

E nebi li i sad dokončala,

Da bi ljuto zadjelo se gvoždje,

Pa da s mirom pozobljemo groždje.

Groždje zrije, ali mira nije,

Dok general neuzme Trebinje.

Trebinje je zemlji poduzglavje,

A na njem su od starine čini,

Čine baje Crna Gora prva,

Jer tu bješe županija stara,

Što poznavà Čarnojević Iva;

Druge baje Ljubibratić kneže,

Što odtale polozicu vlači,

Pa vojev’o i dva puta kneže,

Da bi divno svojio Trebinje.

Sad’ mnijasmo, da će i dva kneza,

Osim što će zavojštiti Turci,

Al kad’ tamo ni jednoga nema,

N’o se vojsci pokloni Trebinje,

I nebilo žao Trebinjanom,

Što se daše boljem Gospodaru,

N’o li bi jim oba bila kneza.

 

Pa su čete osule s’ Trebinja,

A za njima ostala popjevka,

Koja će se pjevati do vieka

U spomenu harna zavičaja,

I slaviti generala slavna,

Jer salomi silu okrutnika,

A ublaži muku patenika.

Ja neimam bisera ni zlata,

Da okitim na junaku perje,

Već’ mu diejem cvjeće s’ Radovana¹)

¹) Radovan: planina nad mojom postojbinom u Posušju.

 

Bjelu kitu kovilja ubrana,

Neka mu se za kalpakom vije,

A vjek sreća na bojištu smije!

 

Zdravo moja pri razstanku vilo

Na čarobnu gradu Trebinjskomu!

Al’ mi reci prie razstajanja,

Pošto bojne skolismo udare,

Ima li se s čim u kolo saći,

I u krilo veselinoj majci?

Ima pobro, jere nebi bilo,

Eno orla pre’o neba bajna,

Što se vije od priestola sjajna

Preko Bosne i Hercegovine;

A car pravi po narodu pravdu,

I kakono žarko sjaje sunce,

Da se svako ogrije jednako,

Njegovo je tako milovanje,

Pa se hoće zadragati puče

Od tri vjere s jednim vjerenikom,

I uz njeg’ se upoznati drazi,

Milovat se i uživat’ blazi. –

Na tomu se milju razstajemo;

Ja u goru, ti u polje pobro!

Mene moje poklikuju druge,

Da javorje neostaje gluho,

Tebe pobro u svatove viču,

Dvoji svati, oboji ubráni.

Jedni su ti od Mostara divni,

A druzi su od Sarajva stojna;

Nisu svati n’o vidjene glave,

Što do cara idju mirodara,

Pismom dati i ustmeno rieti,

Da ga prose dvie krajine mlade,

Nebi li jim izvidao jade.

Ušla vila gorjem zeleniem,

A mi pošli putem veseliem,

I stignuli cara mirodara,

Svjetlu krunu u Budimu bjelu.

Svjetloj mu se poklonili ruci,

I on nami dao milostivnu;

Njemu milo vidjeti nas bilo,

A nas carsko dragalo gledanje,

Mi vjerili vjeru neizdajnu,

A on skrbav zalagao stajnu,

Jer se bio, da bi nas dobio,

A mi željni, da njeg’ dobijemo,

Ter evo ga i dobili blaga,

Da Bog spasi, moja braćo draga!

I carevu slavu veličajnu,

I s njim našu sreću neizdajnu.