II. Kapetanovanje.

 

II.

Kapetanovanje.

 

Nadviri se nad Drventu vilo!

Nagledaj se tog krajiškog grada,

I uoči kapetana mlada,

Pa svjetine tlaku svakojaku,

Ter povjedi staru i nejaku.

Naraštaj će tvoje ćutit glase,

I zapamtit naricaje za se.

 

Ja nad kletu svinuh se Drventu,

Da môš i ti uza me viditi:

Kôci strše, vješala se viju,

A psi viju, nevolje nekriju;

Ništi vrieju, zgodnići se smieju;

Raja graje, što se ima daje.

Tamo dužnik broji dugovanje,

Amo tišti aga agovanje:

Pita žito, je li s vrškom snito,

Cieni plaste otrave pušljive,

Ište zelje, bundeve i šljive,

Broji, što je svinje pohrskalo,

Neodbija, što je poizdalo

Sušno ljeto u zaselje malo.

Kamatnici za priuze vlače,

Jarmne vole, krave muzarače;

Gdjetko sjeme dao za tri ploda,

Njeki kljuse u dvie ciene prodà,

Pretrgavac razdao iglica:

Mrdjelica ili počelica;

Svako drago ište dobitačno,

A agi je s kmetstvom probitačno

Novog ljeta preudat selište;

Kad mu neda prida što zaište,

Subašu*) mu za vršitbu sveže,

Pak on sebi kô i agi seže.

*) Nadgledaoc dobara.

 

Vrve vrčve masla topljenika,

Vrve stuble meda kapljenika:

Milost begu, milost aginici!

A kud jaja, tuboci*) i bibci?

 

*) Bublja, gruda jakorasla sira.

 

Jabuke su slugama sudija;

Kad kojemu nevolja dodija,

I njih valja umićene naći,

Jer su gladni bezplatni golaći;

Ako pružiš, valjasti su ljudi,

Kod kadije*) kad ti parbu sudi!

 

*) Pravosudnik, sudac.

 

“Bože prosti!” — reć ćeš—, „da te sluge

Sve na jednoč odužuju dûge!“

Ali nije, već svakog pazara,

Narod parba istovjetna pâra!

Vječne úze, odužuje ràja,

A úza se vjek za úzi spaja!

Dugovanje nigda nesmanjkalo,

Jer je raji robstvo zaveščalo,

Još odkad su i države ove,

Naselile kćeri Lazarove. —

Crno nosi porušenik ruho,

Lakti vire, vjetri mu pazuho,

Proz opanke pukla peta zija,

A proz kapu gnjidav pram se vija,

Crieva steže, da na glad nereže,

I obraz mu blied i škorav kaže,

Kô li kruha bez prismake smaže!  

 

Ej! to grubo ojadjeno roblje

Višma liči na sprovod u groblje,

Koje prati ridanje i vajme,

No na ljudske promete i sajme!

Koji ima, taj namiri zajme,

Ki nebroji zdravo za hrdjavo,

Il’ nevodi gojno za mršavo,

Il’ nezdravi u podpunac dûga,

Toga jami sudbenička sluga,

Pa ga tegli, da krivicu vrači;

Al’ netegli kô se čovjek vlači,

Već ga vúče, kano jare vûče,

Dok dovuče gdje je mjesto svući,

Dotle jare na po skapa mrući!

 

A tko pravić da krivicu vida,

I potvoru s obiedjena skida?

Sjedi srda u svili i zlatu,

Na steljištu srebrom populatu,*)

Krupna glava kanoti bundava,

Iz nje vrieju dvije oči vrane,

A njih kriju vedje neubrane;

*) Pula = dugme

 

Gledaš lava gdjeno zubi škripa,

Strah te tuši, groza dušu štipa,

Al nevidiš božjačkoga kipa,

Ni tri lakta u visinu stâsa,

A ni podrug naokolo pâsa,

Suhe kosti i mjehu pakosti,

Iz njeg’ duša zlokoriela diše:

To je pravić, taj osude piše!

Viš’ njeg’ vjese puške okovane,

Buzdohani, njegve ponizane,

Snopje lika i ljeskovci viti,

Na ognjevu plamu napariti.

Njega dvore muozi sejmenovci,*)

Grdna sudca grdji dvorioci;

*) Sejmenovci, redarstvenici

 

Na kog sgrda sa sudišta srda,

Što ki nije smirio dužnika,

Il slomio viškom kamatnika,

Tog sdrljaju niza stube tanke,

Pa svitlavši s tabana opanke,

Kojih trista odvale mu štapa!

Crna krvca židke štape stapa,

Krv, ni jauk ništa nepomaga,

Dok se živa u njem čuje snaga!

Počem spanu nokti s crna mesa,

Istor sudac na milost se stresa,

Himbom vjeru vjerovnikom slaga:

“Dat će krstan, čim mu pane blaga,

Snop će pasti, marha se napasti,

Na noge mu nokti ponarasti,

Sniet će dûge bez još veće tuge;

Zarov’te ga u konjsko bunište,

Neka svrbež bez nokata bište,

Rane parom vida od udarâ,

Ter nek idje za dûg teći parâ!”

 

To je sudnik Mahmud kapetane

Na gradjane i na naseljane

Sudjavu mu odielili sudci,

Kad su bjegli iz Budima Turci;

Koji jači po sili su bili,

To su ljepša mjesta zadobili,

Pograbili medju se varanke

Uza Savu i Drinu palanke,

Pa uz ine Bosnom rieke plavne

Polovili tvrdjave opravne;

Utvrdili u njih kapetanstva,

Što će biti zemlji pouzdanstva,

Borioci i vojvode vojsci,

Kad valjalo pudit nevjernike,

Iz Srijema i hrvatske Like,

Preo Save do na prud Moldave,

Zapratit’  jih iza Praga zlatna,

Gdje će ostat medja obstojatna,

Medj’ Turčinom i medj’ Kaurinom,

Vječni medjnik medj medom i vinom,

Evangjelju uztuk od Korana,

Kô je noći uzpor luča dana!

Njihovo je držat sprave bojne,

Sjajne puške, tope, konje gojne,

Tištat raju tišbom svakojakom,

Da se mišlju nedjene opakom

I u biese štetne nezanese!

 

Tada stiglo pleme Mahmudovo

Na gospodstvo pusto i udovo,

U Drventu u palanku kletu,

Vlast i sila baštinjena bila,

Na Mahmudu kruta stekla krila,

Na Posavju on je car u slavju,

Od Vrbasa dokle Bosna basa,

Čak do Tešnja na Usori tiesna.

Za vezira ni kráj uha nema,

Štono iskon u Travniku driema,

Gojeć bradu, plandujuć u hladu,

Dovoljan je, da ga glavom znadu,

I da shvaća obilnijeh plaćâ;

A Bošnjani tužnom Bosnom rede,

Jer u stisci narod držat vriede.

Kad mu prahne šćuka kapetane,

Vidjet njine pravde i krivine,

Prebrat sablje, zavirit berate,*)

*) Povelje na desetine.

Pa sve nadje ničim nehabate,

Sve priliči, da se vezir diči,

Za nagradu u devletu*) sjajnu

*) Carska vlada

Njim dà kavu u čast običajnu;

Grku kavu i šerbetom*) sladi,  

Po tom savjet sa po usta gradi:

*) Medenica.

“Nête bezi, od Boga vam bilo!

Da bi od vas Vlahom dogorilo,

Oni doma čine službu svojsku,

Kad vam valja poć će i na vojsku,

Na volove pregnuti topove,

A o zadi nosit na kljusadi

Što bi bilo nuždno za trošiva:

Ljudem mliva, a konjem zobiva,

Rove riti, vas za naspe kriti;

Pa u bielih tko će ostat kula,

Ter se brinut za dvor vaših bula?

Rublje prati, vodu dobavljati,

Drva snieti, brašna namiljati?

Oni s ženam obavljat će isti,

Budite mudri rad svoje koristi:

Jam’te mlieko i kostret sa koza,

Al sa živih nederite koža!

Dugu raja snosi službu trudna,

Pregna li se, potužit će budna,

Čim procvieli, čudè svijet cieli:

Čut će Niemac, susjedina davna,

Čut i Moskov krvopija glavna;

A ta dva će drugim dodat znanstvo,

Pa po naše nije dobra carstvo!..

Nedaj, Allah!  da sjedine misli,

Lahko bi nas do Medine stisli!

Šumadija pregršt ljudi bješe,

Pa se carskoj sili oduprieše:

Nakon toli krvi proljevanja

Dobave se Vlasi vladovanja!

Ja dodadoh, kâ je carske vlasti,

Mudra volja, za vaše polasti;

A vi s vami razgrizite sami,

S kog’ god kraja da zapišti raja,

Vam već nije od cara proštaja,

Van dar zlata: uže oko vrata!

Il’ od doma poseliv potoma,

Ostavivši i vlast i imanje,

U tudjini bortat pokaranje!“ –

 

Iza tog jim nazva srećna puta,

Oni mu se sligaju do skuta,

Sluge jame crljene binjiše,*)

*) Široki ogrnjač

Ter jim s čašću ramena poviše,

A toj časti oni domišljasti: 

Svakom slugi po šaka je zlata,

A veziru jabuka neznata.

 

Odtud psostni podju i radostni,

Psostni s rieči, a veseli s časti,

Pak se bruču kavi i poslasti,

I izlišnu vezirovu svjetu,

A groze se Vlahom na osvetu,

Jer su Vlasi s’ zalâ odgovorni,

Radi kojih oni bjehu korni.

Kuni vuka, vuka ćud će vući:

Svoju mutnju janjcu podmećući!

Počem bezi s puta odpočeli,

Udilj svijet na globu sapeli:

Rekav da bi atâ*) i dukatâ

*) At = konj.

Hćeo vezir i milošćâ tajnih,

Sjem poreza i harača stajnih.

Crljen binjiš po svietu je baja,

Što je tužbe, biva lagà raja,

Buduć vezir javno njih podari,

Jer s pravicom vrle vrše stvari:

Da je šuja mirna sa kurjakom;

Pod svečevom ćordom i barjakom;

A svak vidja kô se pravi gnječi,

Ko li šuša uz kurjaka vreči!

 

Vilo mila! kad si gradom bila,

Nisi li se i u kulu svila?

Pobro mio! nju sam uhodila!

Vilo mila! nebi l’ povidila:

Šta u kuli beg po noći kàvi?

Il’ se knjigom il’ ukućtvom bavi?

Il’ se mije i klanja Allaha,

Ili spava, ter sni proću Vlaha?

Nit’  se mije nit’  klanjat umije,

Zdravlje našô mjesto umivanja:

Žganicom se redat do užganja,

Uz pristale njekolike drûge;

Kad krv ćudne, tad mu bave sluge

Iz tavnice kojeg mučenika

Ja l’ dužnika, ja li pizmenika;

Turi vrelo u njedra mu jaje,

Prži jaje, sužanj poigraje,

Pržen njemu sladak smijeh gradi,

Dok se vruće jaje neohladi;

Kad ohladi njim on piće smoči,

A sažegla rebra sužanj boči.

Uz ovake skotske neprijazni,

Pjanci pivo začinjaše blazni

S noći crne, dok jim sunce svrne.

(A svojijem suncem mjesec zvali),

Ter kad pjansko to sunce prevali,

Dovoljiv se beg razkošja budna,

Do harema potetura bludna,

Predanj žene lučna nose vida,

Jedna š njega skupo krzno skida,

Druga čalmu i oružje snima,

A treća se gnjusne službe prima:

Smuždjit ruho, što okalja pivo,

I nastrieti stelju za leživo. –

Nesić ljozne, trnja, zloće sniva,

Budna bula uzanj se snebiva,

Rukam’ maha vrh trnula tiela,

Da ga nebi buha spati smela,

A gdje štine noktimi ga greba,

Jer da prene, mrijeti joj treba!

Lišca kropi, uz štucanje hropi,

Ljuto cvieli, crna kune dana,

Kîm je vajna dopanula stana;

Jakoljudna ženica kô ruža,

Od ljubavi dala se za muža,

Al’ jadan joj i muž i mužanjstvo,

Gdje dà nježnu ljubav za sužanjstvo!...

Da joj nije težka u rod skvrna,

Umakla bi za gjaura crna,

Vrgla bi se u Ukrinu valnu

Stiskla užem u vrat dušu jalnu;

Ma je gorko piće čaša jieda,

Zato bira tapit muku blieda!

Kad se od sna beg probudi tmušna,

Ište vodu usta kvasit sušna.

Dava vodu, njom mu žedju vida,

I krmelje s trepavica skida;

Kavu ište, - daje se kuhana,

Prismâka ju s dimom od duhana,

Tiem utrapi popusticu piva;

U to vrag dà, da mu nješto kriva,

Il’ mu kada preli vodu mlada,

Il’ mu nebje poćudljiva kava:

Umah kriva poslužnica prava,

Plane hajku na stravnu čuvaljku.

Na krik shrle dvie inoće vrle,

Mješte što bi da utaže srde,

I one ju s nedozvanja grde,

Jer je glêla na rešetke danju,

Jer negali*) šivenju i tkanju.

 

*) Nastojati.

 

Na to bega eto i gorega,

Miluje ju, koliko mu draga,

Žlištikovcem, što mu ruka smaga!

Nema duše, da pisnut umije,

Nit kog svojna, da mu tužit smije!

Uzme dare, bez da dadne glasa,

Ter se pipa trupom izpod pâsa,

Tko ti mari, što i logom legne,

Tko li pita, pa da i otegne?!

 

Davor bulo i gore ti bilo!

Hôš se zvati kapetanovica?

Hoćeš niz vrat zlatnih pletenica?

Šamsku svilu za okrugu bielu?

I kôčit se u skupu odielu?

A neumiš ni sobom s’ obući,

Nek mol’ liepo nosit skut gredući!

No ti valja robinjâ za skuta,

Iz hodaje do izhodna puta!

Neće ti se sira i skorupa,

Ćudaš sáti*) i sladora skupa,

Vazdan virlaš, kavu srkućući:

 

*) Meda.

 

Tko će proći, kuda koja ući?

A da l’ ti je, kô u druzih žena,

Naprati se sudja i pelena,

Nebi tebe trpež trla mûkla,

Niti bi te svietla hrdja túkla!

Jur sičijaj,*) lezi suhu luda,

S haremskijeh razkošnih ponuda!

 

*) Sičija, suha bolest.

 

Njeko jutro prije zore râne

Poranio spravan kapetane,

Sveo čile paripe i ate,

Divne konje nigdje nevidjate,

Sa ječmišta plodnijeh tovištâ,

Što jih sradi móba i ogradi.

Čim se zobi u mliječac snadju,

Po njih ždriebci i omice zadju,

Sami žnjôci, sobom vršioci,

Nadoje se ždriebci zvieroviti,

Pa kada se kudagodir hiti,

Svedu koga sita čilovita,

A zavedu bega silovita,

Pokoraci, u sedlo se baci,

Na njem nikne, a družinu vikne,

Konjik pûsti uzdu konju pùsti,

Svud su stiene ceste porovljene,

Tu su kliske vrleti i jazi,

Drsko zviere smieli nose vrazi,

Uzdu žvače preo jaza skače,

Nit’  on hata, kud pod njim konj bata,

Nego vita džilita*) se hita;

 

*) Koplje.

 

Ako koga viták džilit žegne,

Il’ tko konju pod kopito legne,

Svak’ zna bega, konja djavoljega,

Nije itko da za ukor scieni,

Pa se šteta uz začudjaj mieni:

Bože mio!  kud je omjerio?

Za njim svita niče naročita,

Svojih ljudi i nagnanih kmetâ,

Oni vode na priuze pseta,

Za njim njeki na rukuh jastriebe,

Što po polju prepelice triebe.

 

Indi u lov s družbom beg se púti,

Da vitežke izpokoji ćuti.

Čim nazrieo skladić prosa zrieo,

Eto blaga, eto posla draga!

S konja klisi, pak u njivu djisi,

Rukavicu na ruku uzvija,

A sokola učna na nju vija,

I sám sjeda soko ponositi,

Isto žudeć pretile dobiti; -

U sklad tiska vrstna vižla vrana,

Od milosti Milošem prozvana;

Vižô njuha ugodna miruha,

Za njim šeće, a repićem kreće,

Gdje mu zapre trag ptice bježeće,

Nogu diže, lovca mami bliže,

Neće s okom od strnike guste,

Dok nevidi drage tice tuste;

Pa kad oč’ma jedno drugo sgledi,

Vizo strašću, tica strahom vedi,

A pak strah je plahiji od strasti,

Mirka tica, kô će sebe spasti,

Nikom ničè do prhline crne,

Sgodu briga, kojom će da prhne,

Sjerotica priedi smrti mrije,

Jer ju vižô na porazu zrije;

I on mrije od pohlapna biesa,

Nebi li se dograbio mesa,

Srnut neće, jer tica nešeće,

Da ju krene, perje odnijet će;

Bi čamio i do mrkle noći,

Da zna, da će plien u usta doći.

A sokola veća naglost muti,

Da ugrabi lova u kreljuti.

Mine trpež vižla i sokola,

A ježurci jame lovca hola,

Kad izleti prepelica plaha

Od dva smrtna ustravljena straha,

Ma njeg’ mine muka s polovine,

Jer nju stižu brža krila vita,

Pa je željna tica ulovita,

Lakokrili vrh nje sokô strepi,

A beg uzet nju kô dukat hlepi.

Skrije rukom zaoblicu masnu,

A sokolu meči¹) glavu časnu,

Sio mnije, gdje mu častna zîva,

Da tu cielu lovinu dobiva,

Sjaši s trupa, na glavu penje se,

Ončas lukav lovac domnije se,

Vrgne lova u torbu gotova,

Pa se hôli s lova prepelična,

Kano ništa neslavio slična,

 

¹) Mečiti: méku stavljati.

 

Nit’  utrku konja vilenijeh,

Niti zanos s piesni ljubavnijeh,

Nit’  uz kolo uzoritih snaša

Uzvršitih izpijanje čaša!

 

A ti vižle i sokole divni!

Vi ostaste i jiedni i kivni.

Vas dva druga dragostnih pritugâ,

Vazda budna lovskom čaru prudna,

S divna njuha i vierna slušanja

Nestizate ni uba priznanja,

Jer vam muke ljudske uzmu ruke,

Ter nesite trbušine hrane,

A vas kostmi od skapanja brane!

 

Odtle jašu, niz poljanu mašu,

Prohu vrli, kukuruze trli,

Gnjeli loze tikvene i grašne,

Njivam štete pogrdili strašne;

Kletven težak kune kleta traga,

Žaleć hljeba pogažena draga,

Kud ta svita prodje vrlovita;

Gnjijev trapi, a riekom nevapi,

Jer beg haje, što mu vižô baje,

Porad svoje ništevnostne sgode,

Više nego u svem polju plode!

 

Lov se jari, sunce jače žari,

Dan se dulji, svak na odmor tulji,

Vižli dahte, a paripi vrču,

Ljudi žedni suhu pljunku srču,

Jedva živi k Ukrini se strču,

Konje poje, vižle moče liepe,

A i sebe hladnom vodom kriepe.

Hće da sluga i sokola kupa,

Al čim soko krili vodu lupa,

Omačè se sa spone lagahne,

Ter se uzvi topoli u grane,

Tielo tiba rosno perje ljušti,

A grom puče s begovijeh usti:

“Diž’te svinju na topolu vitu,

Jer razvrže igru ponositu,

U po dana lova naprečana, -

Sić mu nije, dok sokô nesije!”

Družba kruta dà lozova pruta,

Pa ga splete krivcu nada pete,

Pete mu se na topoli nâše,

A on niz nju strmoglavan mâše.

Beg u nebo prepelicu ruči,

Da sokola s tabla na nju skuči,

Glad ga kreće, ali mu se neće,

Opet dvorit sliepa gospodara;

Al’ glad sljeplji od toga nehara,

S’ ljuta glada potuljen se spremi,

Ter se gosi na ruku ustriemi.

A pak lažac, ki mu méku vrže,

U prvlje ga njegve meće brže.

Istor drekne: „Driešte ličinaša!

Da Vlah boljma čita očenaša,

Neće pasti odslje u napasti!”

 

Zavješenik s grane u hlad klisi,

Krv mu živne, život se uzkrisi,

Ter veseo prošlu smrtcu brati,

Gdje u nj’ nazad mrvšu dušu sprati!

 

Netom prispie begu jesen rujna,

U planine skori lova bujna,

Spâri hitre hrte i kerove

Želi tjerat srne i zecove,

U tu šalu neće pomoć malu,

Hoće mu se stotinjak valjanih,

Sve po oku i kremenu znanih;

Saćuka se pratnja poiskana,

Od seljanâ i gladnih gradjanâ;

Glasonoše po selijeh pôše,

U prediela lovu rokovana;

„Bolje ljudi! eto kapetana,

Vatre lož’te, vodu nanašajte,

Za večeru svašta pristavljajte,

Izobila nek se nadje piva,

Sleti kneže, da o te nekriva!“

Knez provrlja redom naseljane,

I prikriči poruke poslane,

A valjani ljudi kô i lani,

Gdje jim bjehu isti pohodjani,

Odsvud niču, na posluh se stiču,

Ter jedini što je trieba rede,

Da s ničesa gostbu neuvriede,

Jer s malahna, kî bi manjko, dâra,

Velebnoga valja s čekat kvara.

 

Sjuri četnik, sjâšè četenici,

Starci njega, pratbu službenici

Porukačke savode u klieti,

Gdje je pivo i obroci snieti;

Pila, jela, puna pjeva tola,

Uz obrok se tašta svatba kôla,

Jiju, piju, zjaju, puškaraju,

S driemna mraka do budna uranka,

A čim zora rumena odpuči,

Četnik kneza na uredbu skuči:

„Diži konje, momke pouzdane,

Konji prtit prtljage i hrane,

Momci penjat kerove u lance,

Ter zavodit niz snoze u klance.“

Sve gotovo i na pratnju spieši,

Dok se beže popustice rieši

I on poći, zna se gdje će doći,

A napried su zorom izaslani

Čusti ljudi s konji naprtljani,

Stignu vrutak, sapletu košarâ,

A lahko je pritaknuti žâra,

Gdje poniklje strlo stabla stara.

Tu razjahli, noćju prelovali,

Zorom zajmu goru izpoprika,

Svaki bira zgodu za dočika,

A kî vodić komu primet kaže,

Tudie stalne treba stražit straže.

Nu l’ se krene, plahu zvierku behne,

Nije naći krivnji opravdanja,

Rekav: nebje mjesto zasjedanja,

Il’ neima u ognjilu nadu:

Glavar krivu odkrojit će pravdu,

Kad na izkup pred sudiju sajdu.

 

Zbilja amo! da se naslušamo,

Gdje nam djelo nebje za vidjelo;

Hajku hajkne silesija kmetâ,

A još više zaštektilo psetâ,

Gora gluši, lavež uši duši,

Zeci nite, lahke srne mite,

Vuk se vulja, za njim šetka hulja,

Diljka čehne, il’ šišana cikne,

Drhtan čekač iz zasjede vikne:

Hitra srno!  tebe dopa crno!

Lahak zeče!  na rudinu kleče!

I ti vuče!  svoju kožu svuče,

Dosta si jih sadro sa jaradi,

Tek od tvoje nek se stelja gradi!

Pak ti prijo!  dolijala lijo!

Kvočke plaćaj, glavom zajme vraćaj!

 

Aj! kôli su prigodjaji drazi,

Gdje se divljad s pitominom srazi,

Nije trudu tô l’ dobitne časti,

Kô li gode taštohlepju slasti!

 

Zvierke vreče, strvni lovci dreče:

Onaj davi zeca oko vrata,

Ovaj srnu niz dol sunovrata,

Njeki s kraka gulještri kurjaka,

Njeki stiza za rep liju krivu

Ter joj dere s hrbta kožu živu,

Sva lovina: srne, zeci, vuci

Glavarevoj donose se k ruci,

Red na njega, da dariva pàre,

I družini pohvali uhare.

Mjesto parâ i hvale od hara,

Beg je mrke sonuzio brke,

Što mu nije papka s hitca svoga,

Stid na njega, krivnja na svakoga!

Na drugu se umah hajku kinu,

Al’ ni u njoj nestà na strvinu;

Grdja skrbav zaleti junaka,

A zlovolja stiže druge paka.

Puške pukle, ništa neutukle,

Prazne ruke najgore jabuke,

Beg se ljuti i na urok sluti;

„Ima od vas, ki je popa tûko,

Il’ na svraku krivorepu pùkó,

Valja njega u družini znati,

Pa omari uz grane penjati,

Pod njim sjeći uroke nesreći!“

Trgne busa nejednake klice,

Čini vući sreću redomice,

U kog klica najkraća se zgodi,

Taj uzpuzar’ uz jeliku hodi,

On na jelu, a sjekira k djelu!

Jelić niše, sjeklica kidiše,

Deblo čehne, zaročeni trehne,

Družba blene, kapetan se cene

Od cirlika, gdje urok izlikà.

Pak te čarke griešne posprdaljke,

U tom kolu za ufanje služe,

Ter primite s boljom voljom kruže.

Uza nadu podà jim se radu:

Prva uždi, - ubi beže zeca,

I k njem odli plijen dokuleca.

Nakon toga za dva i tri raza.

Pade srećom obilna poraza.

 

Ma saplahli lovci i hajkači,

Oklapili vižli nagonjači,

Prebralo se u tikvicah praha,

Svekoliko malaksalo maha,

I proglêle prečaline spete,

I procvale ogoljene pete;

Posvirati pa i za pâs djeti,

Tomu nehće ni beg protiv rieti

Nit namjere za razsutak brka,

Jer se i sàm dovoljio trka

Mila biesa i puščana kresa,

Zaželio lelja i postelja,

Na um sjeli i dobitci veli:

Jako šokci tovnike prodali,

U gjaure svinje odagnali,

Badnje šljivâ skljukli za peciva;

Hora sreze svikat na poreze,

Hora pače ugnat i harače,

I zadužen vjerovnika plaća

Zimi, kad ga u podrove spraća,

Puno brže, no li ljeti dava;

Na tom lovsku svitu razkončava,

Maknuv k gradu i sudačkom radu.