V. Predaja

 

V.

Predaja.

 

Posilili bezi ponositi,

Silni smogli vezira naviti,

Iz Travnika stola bosanskoga,

Zacarili Husu gradačkoga,

Svi se zbili u njegovu svitu,

Ter podigli vojsku silovitu,

Jahli ate nigda nejahate,

Svilom kitne, srebrom pokovate;

Ječam pišti, a žganica vrišti,

Do Kosova, groba Muratova.

Stoji vrka po polju atova,

Stoji zveka na atih rahtova¹)

Vojske dreka kô pjanih svatovâ;

¹) Srebreni okovi na konju.

 

Dočim Huso carstvo okmetová,

Stijeg dijo, medju postavio,

Osmanliji riječ dostavio:

“Na mir dodji, medjnika neprodji,

Dotle vaše a amo je naše!”

Osmanlije kô lukave lije,

Ućni stignut zeca na kolije’,

Husi daju, Tuzli obećaju,

A njih oba vezirovat blûde

Pa se tajno carskom paši nude.

Hitar paša njih hinbom zaludí,

Svadiv vodje i vojsku razpudí,

Prodriè Pále prodje gradske ma’le

Na Goricu svedè dundarove,

Biele razstriè za stan čadorove,

Bošnjanom se nečù ni za glase,

Hrdje vodjci bijegom se spase,

U gradove bližnje ćesarove,

Tamo čajat, ljute suze liti,

Vrh gospodstva izgubljena bdíti!

 

Kara-Mahmud crnoj Bosni sûdi,

Po svih gradih njegovi su ljudi,

Od tih jedan u Drventu sjedè.

Na gotove sirotinske biede,

Dok zasjeo u dlane zahuka,

Kako bi se dočepo hajdukâ!

S tim će biti raja od dobiti,

A nemat će Turci šta koriti.

Ružnom neće, lijepom se krada,

Da hajduke na predaju svlada,

Mice¹) peri, uhode našilja,

Dare meće kô bi kazo zbilja,

¹) Mice, zamke.

 

Ne na sprdu, no na riječ tvrdu,

Gdje naruče, da se tudier tuče.

Nadjoše se i kazaše ljudi,

Ne sa zloće no s dobrote ludi,

Hubo mjesto, Foča selo malo,

Za sgodu se vjeri odabralo.

 

Sunce spalo mjesec carevaše,

Vrli župnik večernju moljaše. –

“Oj Juriču!“ – iz mraka poviču

„Odpri vrata i večeru gradi,

Podvorit ćeš nanadne čeljadi!”

Molbu moleć moljač mrakom bata,

I otvori nezovnikom vrata,

A kad vidjè na čast muselima¹)

Saginja se do tlih ramenima,

Na čast redi što se bolje ima,

Čini prljat prase za peciva.

¹) Muselim, sudac.

 

Motat pite, natočiti piva.

On na tolu sobom svašta sklada.

I neznajuć još kom da se nâda…

 

Mjesec ležè, zemlju zadjè tavnu,

Iz mraka se njeko zvizgom²) javnù,

Muselim se odjavljuje znakom,

Da je prosto uljesti junakom.

²) Zvizga, zviždanje.

 

Uljegoše gosti gordi, prosti,

Svietle puške ognju bliesak daju, S

kerlet gori u zlaćenu sjaju,

Toke breče, pripasnjače zveče,

Srda bije s očju krvavije’,

Turčin reži u licu se ježi,

Al i on se stravljen pokorava,

Da jim dobru večer odobrava,

I prihvati vjeru za nevjeru.

Ruke dašè k toli posjedaše,

Muselim se krstom križa prvi,

Ter sa kupom i zdravice vrvi:

“E!  kô jako s vami jeo prâse,

Tako vaše uze uzeh na se!

I kô ovo s vami vino pio,

Tako mojoj djeci živ ja bio!

Tako, tako ako vjerom mako!

Dosta i vi po gori horvali,

Bitkom¹) Turke na gnjiev otrovali,

Odiela se liepa naderali,

I oružja svietla nanohali,

Pa sabrali i za trošak zlata!

¹) Bitkom: svekolike, posvemašno.

 

Nijeste li? od cara vam plata!

Uz to proćka za zla dielovanja,

Nit odštete ište štetovanja,

A kapetan i svi pizmenici,

Ti su jurve naši sužnjenici,

Što je bilo pravno i uprieko

Dosad, prosto kô majčino mlieko!

Nu li odslje s vas što bude ružna

Odgorit će sjerotinja tužna!

Još nevolja cvieli progonjena,

Rad krvničtva od vas počinjena,

A sjerotska suza mraka nije,

Težko njemu, vrh kog se prolije!

Predajte se na carske ponude,

Za kê jamac nek moj život bude!

Sutra rano bude l’ Bogom dano,

Kano brati konje pojahati,

U odielu kano jeste svome,

Razjahati u konaku mome,

Haru daća i obilna plaća,

I za jelo i za odijelo,

Prosti biti kudgod hćeli iti,

Za sve štete i odmazde skvrne,

Nema nitko rieči rieti crne!

Ja vam velju moga paše želju,

Vi smozgajte, ter odabirajte:

Il vam poći u grad pjevajući,

Il u goru ući plahujući!”

 

Poklie mudrac hiru dolovio,

I lukave svjete doslovio,

Hajduk oč’ma jedan drugog prieča,

Jer jih mučna uzgojgoli priča;

Na kob zjaju, al obrat neznaju,

Nit kog ima, da izviesti njima:

Kô se zbori, da se ino tvori! –

Biv u snazi nevide porazi,

Još su voljni voljet što jim rači,

Nebiv sile, da se s njimi jači.

Al šta mogu prozrieti glave sliepe? –

Predašè se uz nagodbe liepe!

Ter kô jedra dva se duba skruše,

I u ponor panu, kad jug puše: –

To t’ i ovi pašè momci hrusti

Lukavomu lihu u čeljusti!

Riječ daše, sljube se uz čaše,

Pili vino neskrbili ino,

Od sastanka tija do uranka.

Zora zirnuv, odu pjevajući,

Zlatnu slobost robstvu žrtvujući,

Divni ljudi, da se svatko čudi,

Kô se dašè dva ulovit lava,

Od jednoga čovuljka mlohava!

Spried njih aga konja poigrava,

Gdje dva zdrava s sobom vodi lava!

A iz grada svijet susretava,

Dobitniku dičnu hvalu dava,

S urnebesom trijes od pušaka,

Tarlabuka Cigan’ i Turaka!

Žensko pljuje, a jied mužko bljuje,

Kô kad vaška u grad hrupi Vlaška

Pa nabasa šereg¹) turski pasâ,

Svi zaviju, skiče, kece zube,

Da ga kruti sveg do repa srube,

A pak nesme nikoj da uštine,

Ter jim bijes na prazno se mine. –

¹) Šereg, četa, čopor.

 

Tako sila isto zaupila:

“Aman aga!  nevodi jih amo,

Mi jim živim medju nas nedamo;

Eto kolje povješaj jih bolje,

Ili mi jih u kamen zasuti!“

Aga kliče, hurljava zašuti:

„Kreni svatko pomnit posla svoga,

Tko bi prstom takô roba moga,

Posjeć ću ga jaallah reći neću!” –

 

Time stiša naperenu smeću

Pa ponosit do konaka grede,

I robove bez uvrede svede,

Tu mlohavu podvori jim kavu,

Pilo, jelo sve što jim se hćelo,

I stanice prostriè za ložnice.

Sjutri hoda i druzijeh danâ,

S sobom voda dva roba valjana.

Turci stenju, mjeseci se mienju,

Dobar aga dobru vjeru sliedi.

Očajaše Turci u zloviedi

Glêć hajduke, gdje se grâdom krile,

A oni se kraj njih idjuć mile,

Nije ciglog, da jim krsta slupa,

A nekmo li tikvu skine s trupa!

 

Ijed tinja, ali i pokipi;
Sva Drventa na osvetu hripi;
Crnom krvlju tužbe podpisane.
Na sarajske pošilju gradjane,
Kô li vole, da se za njih mole,
Drùge stricu paši na Goricu:
„Zarad vjere, pašo gospodare!
Uz careve pomiluj nas dare!
Hajduci nas i iz gore gnjeli,
Pak sad evo u po grada sjeli!
Tvoj muselim sa njimi se diči,
Na to naša sva krv vjera lieči!
Il nas goni izpod carskog skuta,
Il ukini dva hajduka kruta!”

 

Pošto vezir ljute tužbe dobi,

Svrti mu se misô u tjeskobi,

Težko lizat zapoviedi dane,

Teže stažit gnjievne Drvenčane!

Mudro mnio pa se doumio:

Nek bi palo i vucima hrane,

A ni ovce da nisu poklane!

Hitar teklić s knjigom u grad steče,

Selam pašin muselimu reče;

A muselim dovabi hajduke,

Ter vezirske izruči poruke,

Što jim kod njeg iste biti časti,

Uz počasti i plaća porasti,

A i devlet priznat vjeru stajnu

I za vrlost poslati kolajnu!

 

Harne viesti od turske obiesti

Hajducima obajaše sviesti,

Pak jih nâda lahkovjerne kriepi,

Glupa hrabrost, jer od zla nestrepi,

Eto poć’ će, kud sudbina hoće!

Svêše konje – u zao čas po nje!

Nek jim nije putovati ružno

Tuda, kud jim nebje poći nužno!

 

Oj junaci! pred vam’ dni su tmasti,

Bacite se mišlju na prošasti:

Biesni biste, mjere neumiste,

Zavjet daste, al ga nedržaste,

Ter djelaste posle nevaljaste!

S tog vas istor gone tužbe grube,

I na gorku izgibio snube!