I. Zametice

 

 

I.

Zametice.

 

Pjesma pjeva mrzke dogadjaje,

Zlobu Turâk a zlopatnju raje,

Ne da time na zle misli jâri,

Nit s pakosti pjesma hvalu mâri;

No li na nju mržnju potać haje,

Da se svijet sa zlih djelâ kaje!

 

I vuk vije, jer ga hrdja bije,

Kad nevije svakako ga nije!

 

Eto dolje u Posavju ravnu,

Kuda stiče Bosna rieka hladna,

Dva su sela rodna i negladna:

Do Vučjaka liepi Potočani,

Kraj Krnjina Bukovac poznani.

Uz ta sela sita i vesela

Svinje pasla dva djetića vela:

Jedno Ivo*), a drugo Juriću *),

Prvi Kiko, a drugi Zeliću;

*) Ivan Grgić.

*) Juro Bošnjak.

 

Ivu Kikom s rodne Kike zvaše,

A Zelića Zeli*) likovaše. –

*) Zelenih, plavih iliti modrih očiju; majka Jurina.

 

Svinje pasli, uz nje mladi rasli,

Igrali se i kide i klisa,

S mjesta skoka i zatrke djisa,

Sa ramena metali kamena,

Pa inijeh igrâ nestašnijeh,

Što čobanskoj dolikuju dobi.

Oba bila od zamjerne kobi;

Igra šala, al š nje mladci holi,

Njeki njekog vješto klisom sčoli,

Drugi drugom skačke odkoraci

Il’ s ramena metaljkom odbaci,

Hrvač parca na ledinu svali,

Ter se rodjko od vrsnika hvali,

A svi glêći uzplahnu u srde,

Pa vrsnoću sebi na žô tvrde:

Kako Kiko nadskoči skakača!

Kô li Zelić uhrva hrvača!

Oni breknu sa nadmoći silni,

Kano junci kad zarože čilni,

Bukom gluše, rogove vilaše,

Po porenoj utrini se baše,

Te strah dadu na svu junad mladu:

To t’  i ovi mladci nabrekani,

U nestašju nikim neshrvani,

Priču daše, po selih kalaše,

S malih igra stekli veličine,

Pa na veće zameću se čine.

 

Stoku pasli, do sile dorasli,

Snagu snašli, zapasali ruke,

Hitrom nogom mrke stigli vuke!

Od kuće se o pietlovih diele,

Cielih noći kod torova siele!

Nije molit jutra ni večernje,

Kamo l’ postit il’ poć na proštenje!

Gdje li slušat blage zapovjedi,

Što svećenik svetkovinom redi!

U dnih postnih jedva išli prostni,

Nauk reći, i to vrporeći,

Pa sbrav smokve na dlane uzete,

Brže časti dočape se svete,

Stižu stoku i love se luga. –

Tko da vidi i povjedi rûga,

Što netvore dječci nedoslovni,

Dragog ljeta duga pustolovni?! –

Sjem nestašstva i o šteta rade:

Tu se tikve, tu se voće krade,

S većeg glada i kezam se sklada,

Čije prase, u to negleda se,

Niti tijeh obilnih godina

Ta potrica scienila se vina;

A pak djeca viknula pokvarna,

Na krupnija djela zlokovarna. –

Jadan ćaća puno dužan daća:

Agi mobu, a sudiji globu,

Daj za mrtve, daj živijem hranu,

U toj brizi mrak mu smrčè danu. –

 

Stara majka Kiku svrstovala,

A i Zela Juru svjetovala,

Da nesrlja kud mu pohot žudi.

Al šta savjet bez pokore prudi,

Kad nesvjestan u strasti zabludi?!

Ćudi vuku, a izgledi mame,

Kudgodj kreneš zgode na zlo same!

Prelo preli, prstena se kruži,

Mlado mladu objestno se druži,

Momak biti saman u zabiti,

Da ga nezna ni kolo ni moba,

A jur makô golopuda doba

I na mrke ponikao brke,

Ćudi rači, da se pojunači!

Mučke mùče želje željenika,

Što mu nije priekoj nuždi lieka,

Trudna pohot s nemanjstvom se bije,

Nema ruha, ni oružja nije.

Ma se nuždnik nuždi doumije:

Smače praza, namače odielo,

Za dva škopca i oružje cielo!

Podje k selu, mače i k sijelu,

Jakožen se podá za curami,

Njeku zazriè, pa se za njom smami,

I riječ joj od zaručtva turi;

Hće da prosi, majka neda curi,

Samoj doći njojzi nije moći;

Njem ćud čudnù na odluke skrajne:

Ugrabit ju preo noći tajne!

Proz noć tihu smion momak vrisnù,

A djevojka izvan klieti krisnú,

Čvrst mrak oku vidjeti nedade,

Kê se zloće u tamnosti rade, -

Što kô briga paka u snu sniva,

Roditeljem na um pà odiva.

Prenuše se sanovni iz klieti,

I briganoj dosjetiše šteti,

Lavež pasâ odâ, vriska hûkom:

Da kî curu odvuče s jaukom!

Pognaše se po mraku nemani,

Na poćeru sgrmiše kućani,

Sestra kliče, a mati nariče,

Otac: sinče!  a sin viče: striče!

Pohrlili stići otmičara,

Sustigli ga, al za goreg kvara!

Brat se rani, stric se zboden glási,

A zlikovca tamna tama spasi,

Spasi vèle, al na patnje vêle,

Jer ni k svojci, nit mu je k djevojci!

Ćuk će ćuknut, čut se i u selo,

Za njegovo zloudesno prelo,

Odtle poći i do u grad ćûci,

Ter će sperit krvnu sudjav Turci!

Evo jako odsvud naopako!

Da bi kući, u nju nije puta,

Razsrdit će roditelja ljuta,

Jer se klati, da glavurom plati.

Zabuni se krivac s misli prave,

Ter se zanie i za bojaz glave,

Neznav način smirbi ni kajanju,

Osudi se skrbi i čajanju,

Sa zla navi, a gorem se bavi.

 

Ista doba druga nepodoba:

Juro Zelić s mobom vukuć grede,

Što kapetan na Savu savede;

Knez ga prutom s neposluha žegnù,

Mah na stranu sa osvete bjegnù,

Zavrgav se glavom bez obzira,

I on ravni utočište bira.

Čù za Kiku i njegove priče,

Nužda drûga u zadrugu sviće,

Neznan sadje i neznana nadje,

Nije druga valja uzet drûga,

Jer je tišba jednom i drugomu,

S kê nikoji nesmije nikomu.

Kiko viče: „Kuda namjerniče?

Zlo je tamo, a još gore amo!

Trgo ti si, ali ubo nisi!

A s mene je i smrtnijeh vajâ!

Kinimo se od sela i stajâ,

Doć će Turci iskat mene živa,

Pa i za te jurve njima kriva,

Strt će selo, krvnicu uzeti,

Jadnu puku zulum nanijeti!

Nu bi l’ obro moju volju pobro:

Da je laglje prostu past u hladu,

Njeg otruhnut u turskome gradu?“

Namjernik se uz namjeru slaže,

Ali drûgu za promišljaj kaže:

„Mi umaknut, al kud naše majke,

Kad zapište uz priekore jake?

Jadni oci ciknu iz mučenja,

Vajme djeco!  vid’te zlopačenja,

S vaše vine na nas srčba mine,

Za vaš zarar od nas ištu plaću,

Vrnite se, nedugujte daću!..

Nevrnuv se ostá njima krivo,

Do umrlog časa nekrotivo; –

Vrnnel’mo se, u zô posô po se:

Il krv lokat, il ju prolievati!

A šteta je život žrtvovati

S jutra rana nedokoliv dana!“

Na te rieči Kiko popriječi:

“Vjera druže!  ja se mahnu svega,

Mile majke i oca mojega,

Odrekoh se pa i cure mlade,

Rad kê podjoh kuda nevaljade;

Plećim dadoh torbu prtenicu,

U nju glavu vrgoh brašljenicu,

Da l’ š njom tvoja drugovati smije?”

Vruće rieči s usni Kikinije’

Zelićevo srce ujiêše,

I tegobnu odluku nanieše,

Neodsloviv u sebi se stuži,

Gdje se griešan griešnijem pridruži! –

 

Malo vrieme vrljali po sami,

Danju gorom, a noćju po krami

K njim i Turčin njeki prisentao,

Nit im vjeru dao nit iskao,

No zlodaća nagla nagnala je,

Da se Turčin s Vlasi bratit haje.

Oj Turčine, za nevolju brajo!

A ti silom prijatelju rajo!

Vjere nije, gdje ljubav negrije!

Zazriè Kiko na njem pušku bojnu,

Voljè imat nju o ramu svojnu,

No nevjerca njegovat uza se;

Pa ga turi negdje napoda se,

A snadjè se s puškom turačkome,

Ter nerazstà do smrti se š njome!

 

Bože mili! bil’ te prosit smili:

Jer nedavaš diljem čim se sgrieši,

Uput da se i pokora rieši?

Već da duga uzrok sljedstva sliede,

Kol’ gubljenja, toli i pobjede??