IV. Pašaga

 

IV.

Pašaga.

 

Pohvali se Pašaga subaša,

Gdje se muška besjeda ponaša:

„Da ga bojno nehvaća olovo,

Van bi tkogod zlatno zrno skovo,

Il nâd slio, ter njim napunio!

Jer ga skoro hitilo se vlaše,

Niže grudi kud se pâsom paše,

Koža znala, al krvi nedala!“

Ste nedaće nabreknuo Pašo

I rodjene gatavice našo:

„Da ga legla u košulji majka,

Ter mu nije smrti od pušaka,

A isto se i u knjigah kaže,

Da sudjena zapiska pomaže!

Glavom jamči niz nahiju zaći,

Pokupiti danjke porezane

I harače za glave vezane,

Nepomanjkat dinar ni od koga,

Niti živa, niti umrloga,

Rieč zadaje: sve sgulit od raje

I zdrav kući sa obrazom ući!

 

Svim se dopà rijeć na divanu,

Zanajbolje godi kapetanu,

Gdje zadobi tvrda uzdanika,

Kîm će pobrat danjke podanikâ:

Poplešti ga uz mišicu silna,

I odabrà od junaka sina,

Što su njekoč Muhač razdrobili,

I madjarsku krunu zarobili,

Kad u bari kralja pregaziše

I kraljicu u crno zaviše.

„Podji zdravo, moja prava lalo!

Beri grošâ što se više dalo,

Ne na vjeru dati ni pivalja¹).

 

¹) Pivalj, piver, pfenig.

 

Jer neznamo što sudbina valja,

I šta niknut može dok osnieži,

Jer od davno Osmanlija teži,

Da površi i zemlju i grade,

Nam za sudjav udieli naknade

I povelje s praznom tvrdjóm stare,

A namjesti svoje globničare

Pitat će nas, Pašo! tvrdi dani,

Što smo stekli, gdje smo bili lani?

E dok nam je jošt u volji vlasti,

Sastavi nam za nevolje lasti,

Bilo glavu odkupljivat živu,

Bilo hranit u prognanju krivu,

Bilo čamit doma pustolovci,

Svake ruke valjati će novci,

Mi ćemo se sa vezirom klati,

Osmanlijskoj težnji opirati,

A ti hrupi, skupe groše kupi,

Kleta raja ko utrina traja,

Viek se pâse a sve ponavlja se!

Uzmi draga kojigod ti vriedi

Da poslove u dobitak redi!”

 

Prima sluga krute zlopovjedi,

A gorijeh on u sebi štedi,

Ljubi futu¹) i libi se k skutu:

¹) Futa, rubac, kojim se sluga pripaše, i koji on svaki put

poljubi, kadgod se gospodaru svomu pokloni.

 

“Gospodaru! povjeruj se sluzi,

Meni niki netrebaju drûzi;

Moj će Huso raju svrstovati,

Gdje mu pane štapi milovati,

Tog, ki harač uzpro bi se dati,

Ciganin će svoju opravljati!”

 

Viknu: „Huso! daj kulaša moga,

Sebi sedlaj vrana uzdanoga!”

Pak se spremi Pašo na čardaku,

Zadjè puške, spasà demišćanku,

Kršno ruho junak vržè na se.

Tako isto Huso oruža se,

Još dovrže baltu²) od čelika

I na vranca pripè snoplje lika.

²) Balta: tučak, gluha sjekira.

 

Silna oba opravljena toli,

Odjezdiše niz posavske dôli,

Vidna stigli u Dubicu dana,

Pred kućàru Bože Nedoklana

Tu stà Paša, odsjede kulaša,

Domaćicu izzva Božinicu,

Ište muža, konja vadjat pruža.

Domaćica reče Božinica:

“Ošo Bože k begu na posielo,

Sjedni, Pašo! gotovo je jelo.”

Gotov i on bio užinati,

Još voljniji konju žita dati.

Kruha makla, zobnice ustakla,

Aga žvaka, kulaš torbu stresa,

Vidjè aga, ter se uzkolesà,

Vrnu na zlo konjsku nejelicu,

Pa preklinje Nedoklanovicu:

„Jeda l’ ćuka gdjegod od hajduka,

Kuda li se Kiko s drugom vrza?”

Božovica s odgovorom brza:

„Nit vidjela, nit čula za njiha!”

Mah se Turčin zlomišlju doliha,

Jelo hitì, do paripa hîtî,

„Jaši Huso! na zlo pošli Huso!

Danas sam ti crnu smrt pokûsô!”

Konja žegnù, k Vučjaku naliegnù,

A povikà Božovica kuma:

“Nemeći se, Pašo! preo šumâ,

O što ti je krklom gorom zaći,

Gje možete, Bog dô, poljem saći?“

„Nigda nisam dosad ženske slušô,

Nit njihova vjerovanja kûšô,

Evo danas povjeroval u te!”

Navi natrag ufajuć u slute

I pojuri njekoje korake,

Al ga sprieše misli naopake:

“Dobra nije sa svjeta ženskije’,

A još manje pristalo junaku,

Da se vârdâ hrdje u Vučjaku!

Allah golem! što je njime dato,

I rodjenog časa zapisato,

Gdjeno komu zija zemlja prhla,

Tu sudbina leć mu veli vrla!”

Biela vila gorom romonila:

“Pašan jaši pr’o zelena lûga,

Davorite dva odmetna druga,

Ili sada, ili već nikada!

Umeće se baltom pod nebesa,

Vašim glavam kriči zla udesa;

Al nek vam je s hitca vatra živa

I neka vam do vjere nekriva,

Smoći ćete krstoloma strašna!”

Drûzi čuše glas posla zamašna,

Uzvriè krvca, kapa u vis vrci,

A oštri se naježiše brci.

Sâd pomozi drugom, Bože sveti!

Daj dočekat, srećno odapeti!

Kiko veli, obim drugom peli:

„Ja ću gledat po srijedi Pašu;

Ti Zeliču! u kulje kulašu;

A Lubina! gadjaj Ciganina!”

Božinica na ledini stala,

Osluhujuć, šta će biti zala.

Uždi prva, druga istog časa,

A trećoj se odli čudè glasa;

Smiri Kiko gdje gledô Pašana,

Sgodi Zelić konja do kolana¹)

A Lubina maši Ciganina!

¹) Podpreganj izpod sedla po grudih.

 

Nagal Kiko hitac u ciev gura,

Ter za bjegšim na daleče tura,

Pa ni bjeglić neizmaši gladan,

Jer ga stiže u hrbt purak hladan!

Snese konjic ranjenika svoga,

Do Odžaka sela begovskoga,

Gdje svi bezi petkom skupni bili,

Plandovali, pošto su molili,

Do njih upà Huso s konja vrana,

Ter se zadriè duša nekajana:

„Pomagajte biednu samrtnjaku!

Pašaga je upo u Vučjaku!

Vadite mi iz živa strielivo,

Što je bilo, neću reć vam krivo!”

Sletiše se Turci k Ciganinu,

Njega žale, pitaju krivninu:

 “Mriet ćeš, brate! kaži po istini,

Kî su bili Vlasi na krvnini?

Jer kô nam je Pašu okajati,

Toliko je tebe žalovati!”

S izdisanjem lagá runjavica,

Pobrajajuć zavidjena lica:

“Prvog znajte: kneza Nedoklana,

Po tom Jozu, Petra i Matana“.

Sbroji mnoge imenom mu znane,

Po vrloći muže odabrane,

Nedobrojiv skoprca se tielo,

Iz njeg para uprca na prelo,

U vrbanje pokraj vode hladne,,

Gdje Ciganke faletaju¹) gladne,

Mjesi pušu, vrani konji trču,

A romići²) goli mlieko srču.

¹) Proriču, gataju.

²) Romić ili Hromić: ciganče.

 

Huso dahnu, zloglas svietom ganù,

Svak se smuti i na srčbu kruti,

A najskoli begu prizmu boli,

Neumijuć muci da odoli,

Kad leleknu sinja kukavica,

Na uranku trudna udovica:

“Kuku! Pašo, tko će pašovati?

Tko li tvoju piljež³) njegovati?

Tko li viernu ljubu milovati?

Lele! beže, tvomu dvoru bilo,

Što je jutros na moj dom se svilo!“

³) Piljež, pilež, sitna dječica.

 

Čuv beg jade upašè mu vedje,

Duša klone a obraz ubliedjè,

Sjem pâd Paše, veće štete žvače,

Što nemože ukvačit harače.

Da je hrabar taj napetac sinji,

Koliko se na vidiku hinji,

Letio bi il do Paše pasti,

Ili Turke od hajdukâ spas’ti;

No je hrabar breknut sa divana,

Da mu čuje sviet smijonost s vana:

„Dijte barjak, nek se podanj piše

Svaki, koji turskom dušom diše!

Mog subašu osvetit valjade,

Sto Vlâh’ ima za njeg da upade!”

Na glas gromki kô gràd iz oblaka,

Nahrupila hrulja od Turakâ,

Krvnik redi, posluh pomnji vlaka:

Danas da ste u Dubicu sjahli,

Šokcem sjutri dan Gospojin mali,

I vi poći kud misari grelje,

Pak čim misnik dočita vandjelje,

Prvog jam’te Božka Nedoklana,

Za njim prve glave Dubičanâ;

Po tom ine iz sve okoline!

Tu su gazde što hajduke kriju,

Oni u dne od njih se odbiju,

A po svu noć skupa zlokovare,

I na našu pogibio jâre!

Jedan padè tamo, njeki amo,

I hajasmo, ali nekajasmo,

Sad s Pašagom padoše nam krila,

Jur i k gradu nevolja navila! …

Prvlje reda pokorienit bjelce¹)

Po tom lahko gorske stié zlodjelce.

¹) Bjelac: potajni hajduk, danju vidjevan doma, a noćju na poslu.

 

Kad misare na groblju skolite,

Cerike su naokolo vite,

Prvog Božu na dub uzpenjite,

Pa do njega krste korienite,

Nek se raja sa vješalâ uči,

Da se Turkom hman opirat muči! "

 

Tište horda na smrtne pojare,

Stište groblje i na njem misare,

Cio puk se izneblušen stravi

Crna smrt se naokolo javi.

Misnik štije prekinut nesmije,

Mjesto knjige i on smrtcu zrije,

Cim on prečas čtanja skonča sveta,

Udilj vojska krv zaupi kleta:

“Amo kneže! sve omsice¹) amo!

Da vam divju sad misu čitamo!”

¹) Mjesto kogagod imenovati, reče se omsica n. p. taj, ovaj.

 

 Skrušen Božo vapi, nudi zlata,

Kaže bega, svjedoka uzdata,

S kim sielio on čas na čardaku,

Kad su pukle puške u Vučjaku.

Neće mita sila jadovita,

Nit svjedočbu, nit pokornost prima,

Jao Boži! i svim pizmenima!...

Sinù prva o dubovu panju,

Raz njeg druzi o vitu ogranju;

Peti, šesti, iznad četeresti,

Ljudi znani, svakad milovani,

Viernu službu uvjek službovali,

U protimbu nigda nerovali,

Za sve dobro i obilnu daću,

Tek primaju na vješalih plaću!

Jarko sunce zapriè na pučini,

Mrčeć na zlo, što se tu počini,

Ma ni sunca istog pomrčina,

Neustavi turskih opačinâ! …

 

Misnik misnom u okrutu navi.

Vjesi Božo, vjese druzi pravi,

Strah i trepet u puku se širi,

Tko da smeću utješi i smiri?

Kuka ćaća, a jauče majka.

Ljuba plače muža, seja brajka,

Cure vrište, neve stugu tište,

Čeda radi pod pâsom ponieta,

Molbe, kletve, korbe, žalbe, mita,

Srca u zlo nehaju zalita!

Ljuti užas u nebu se krši,

Grozna ruka groznu pizmu vrši

I ovrši kô nitko nepamti,

Od kad žârom Bosna robskim plamti!

 

Vihar dîše i vješali nîše,

Niz njih mâšu bliedi golienovi,

Njetko vidjè: bieli golubovi,

Gdje na krilih k nebu dopriješe,

I lagahne duše u raj snieše!

 

Puk se svrvi, u tle mrtce spremi,

Viš kih kami ponikoše niemi,

Al će niemi prosloviti svietu

I nemilu naricat osvetu,

S crne slave, Gospojine male,

Kôm se i sad Drvenćani hvale!