Uz Bosnu Filipović

 

                                                                   III.

Bojevi

 

Uz Bosnu Filipović

 

Stravile se Trebevuše vile,

Stravile se i čudom zaniele,

Što je mrklo oko Broda grada?

I one se upitale stravne:

Il’ su čavke, ili kape šavke

Na soldačke nepobrojne glave!

Nisu čavke, prhnule bi vrane;

Nò su šavke, voda jih od niela.

Al’ kuda će te nebrojne glave?

U požegi sunca Ilišnjega

Popiskat će uz pripeku težku,

Ako nebi hlada dogrebale.

Pa bi rekò: i traže hladanja,

I hoće ga preko Save amo.

Gleni mosta’, gdje ga na njoj grad !

Hoće suhi, da je priedju plavnu,

Nebrodeći i neveslajući.

Ko će reći, da je neće prieći?

Ali rečè Atif Hadžagiću,

Ture malo, ali velesilno.

I nije mu sila u se sama:

Već se uzda u Posavlje ravio,

Gdje su mnozi bezi i čardaci

I šljivari siti i opravni;

A javio jadne brzojavi

Sarajevu na ustaške ruke:

„Na noge se, a za vjeru Turci!

Evo Svabe, kô na gori lista,

Most popinje preko Save steći,

Tek što nisu navrli soldati!

Aman, derman! na vašu je dušu!

Ako dušman Savu prekorači,

Eto vam ga na Miljacku crnu,

Crno biti po svu Bosnu ravnu;

Već šaljite na prietok vojske,

Dok vam nije zakukala majka.

Mi ćemo se opriet’ prelazu,

I možemo tri durati dana;

Dotle vašoj nadamo se vojsci;

Poletite, ako za Din znate!

Kad ta crna stiže brzojavka,

Jošter Lojo na nogama bješe;

Skoči junak, kô da se pomami;

Eto njega niz čaršiju bjesna!

Talambasi zatutnjali bubnji,

A telali zaurljali glasni:

„Ko je Turčin na noge opanke,

Nek se fati i noći i dana,

Prekosjutra da na Savu dodje!

Kaurin je naturio vojsku:

Ako tu ga s’ puta nesmetnemo,

Nigdje nam ga ni smetnuti nema!”

Svrvlje sviet, da hoće i neće,

Jer je Lojo zaprietio glavi;

Vrve age, vrve spaholjani,

Efendije i hodže učevne,

Drug do druga čoladije gnjevne.

Ode sila, kakva nikadare,

A prati je Lojo nebojniče.

Težko kmetim, kuda ona prodje,

A njoj teže, kad’ na Savu dodje!

 

Sad’ se vini iza Save orle,

Što no sinoć na obali sinù,

Nebi l’ s’ tobom sunce obasjalo,

I ti pao lugu bosanskomu,

Pa da te se nagledamo sinja!

Sunce sinù, a orle se vinù,

Plahnula se Sava u se sama,

Gdje bez broda vojska njome šeće,

A da čizme zakvasiti neće.

Kormanjoš je Filipović vojsci;

A kakav je na uzrast junače

Ni tu mi ga neurekle vile

Kanda ga je rodila Ličanka.

Pa vjera je! i rodila draga,

I nesala, da joj čuva blaga,

Nò ga rodjka caru darovala,

Da joj čuva Liku od Turaka,

I da Bosnu razgovori tužnu,

Kô što hćaše Jelačiću bane;

Al’ mu bješe nesudjeno lane,

Već ostalo na odvjetku bojnu.

Evo njega kô djetića kruta,

Gdje koraknù na Savu bez gaza,

I ona se izpod njega plaza;

Za njim gurnu momci bez kerepa.

Nezná rieka, da je iko čepa,

Jer su oni suhi preveslali,

I u Turskom Brodu razjahali.

 

Kamo iko, da idje preda nje?

Kamo Atif na doratu bjesnu,

A gdje li su bojci Lojinovci?

Nit’ Atifa, nit’ njegova vriska;

Ko zna, gdje on bjelu pošu biska¹)?

¹) Poša, ahmedija: bjela krpa oko glave. Biskat: iskati,

tražiti gamad, vaši.

 

Od Lojića ni glasnika nema.

Jadjen Brode, tebi fala mala,

Gdje niesi zaprò prebrodivo,

A nebi ga ni Lojo zasmeo,

Da je digò sve Posavlje ravno.

Nuto Brodom generala silna,

Reć bi nikog’ u palanci živa;

Al’ poniče kita za dočika,

Nješto puka uz dva svećenika,

I begova bilo Dervenčana.

Svećenici stupili mu ruci,

I begovi prikazali časti,

Pa mu rekli, što nije u krivo:

„U dobri čas došò, generale!

Danas si nam Brodu gospodare,

A sjutra ćeš biti i Derventi,

Pa odtale kuda tebi drago.

Mi se tvomu klanjamo cesaru,

I tvojoj se rukujemo ruci,

Nek ti čete gredu naprieda,

A i ti se šetaj generale!

Tek nek nije sjerotinji težko,

I tebi će s’ nami biti liepo.”

 

Kad’ general prijò pozdravljenje,

Na njemu se osmienulo perje,

I rekò jim, što je reda bilo,

Pa maknuo uz lugove vojsku.

Diže vojske, da gredu poredno:

Jedna fatit’ Vučijaka ravna

Pro Kotorska sela bogatoga,

Pa da sadje ka Doboju gradu;

Druga s’ njime u Derventu grelji,

I evo je zdravo u Derventu.

U Derventi prenoćili mirno,

Tu general posadio stražu,

Pa krenuo ka Doboju vojsku,

I tu mu se poklonili Turci.

I sustigla iz Vučjaka banda;

I tu reče njeko iznenada,

Da su negdje puškarnuli Turci;

To nebilo vojskovodji drago,

Ali nije mrsko za junačtvo.

Dozvà k’ sebi generale mlade,

Pa govori vojskovodja divan:

„Braćo moja, a careve sluge!

Nije druge, pobit’ će se Turci,

Mi i jesmo, da se pobijemo,

Pa nam valja osvjetlat’ oružje;

I dosad smo slavili se bojni,

Istom valja da se proslavimo.

Nek’ je vjera, što smo je zadali,

Kad smo britke pripasali ćorde.

Treba nam se nadimit’ dimova,

Dok se ognja ogrijemo sjajna.

Imat ćemo muka unaprieda,

Mnoge klance i palanke ljute,

Dok dopremo k’ Sarajevu silnu;

Al dopriet’ brzo, ako Bog da! —

Ti Szapare, krilo pouzdano,

Gazi Bosnu, gdje joj ima gaza;

Do na Tuzlu svedi četenike!

Tuzla ti je glava u Posavju,

Krajina je do na Drinu njena.

Nabrat će se puno nakomica;

Čuvaj vojsku, da negine ludo,

Jer joj valja i na Drinu saći,

I uzeti Zvornik u Podrinju,

Dokle i ja k’ Sarajevu dodjem.“

 

Odè Szapar i odvedè vojsku;

Fatio se preko Bosne gaza,

I fatio gora zelenije’;

Al’ u gore prestignuli Turci,

Vele ljudi, za dvajest hiljada.

Vojvoda je Muftija s’ Plevalja,

A to ti je delija krvava,

Česva nema danas u Turaka.

Pa Szapara dočekali Turci,

S’ njim se bili i nosili ljuti,

Sve do Tuzle, grada posavskoga.

Kad vidio haran generale,

Da je jača vojska u Turaka,

Turio se tragom uznatrage;

On uzmicò, a ćerali Turci,

Dok’ k’ Doboju sagnali ga ravnu.

Tu Szaparu ponarastla krila,

Ter se opet hitio Tuzlana.

Krv se lila i dva i tri dana,

Dok se bjega dobavili Turci,

I on padè k’ gradu Tuzlanskomu.

Turci bjegli, kud’ je komu ući,

A Muftija ka Zvorniku tvrdu,

Al’ mu Zvornik neotvori vrata;

Pa on škrinu uza Drinu dernu¹),

¹) Derna: vrlovita, rapa.

 

A za njime krvoljevi druzi.

Kom’ nebila Šumadija majka,

Valjda ga je stigò na Glasincu,

Gdje bi jošter omrsili ruke,

Ako dušman Sarajevo mine.

Pala Tuzla, predà se Zvorniče,

I Brčki je platio zloglavlje,

S’ tiem uležè sva Krajina ravna.

 

Sad’ poreni sa Doboja vilo,

Kuda će ti Filipović proći,

I šta će ti dobojevat’ momče!

Ošò junak uz polje Dobojsko,

Za njim pješci, pred njim konjanici;

I kad’ bio na Usoru brzu,

U nju posla četu pouzdanu,

Da mu uzme Tešanj na Tešanjci,

Pa se mahne preko Vrha-Crna,

I osvane u Šehru-Novomu,

Gdje on bahne sa Maglaja grada,

A on prodjè Ševarlije ravne.

Do Kosove idjè pjevajući,

A kad’ bio na Kosovi vojno,

Vojeni su javili mu Turci;

Tu mu prvu vatru darovali,

Hćeli, da mu kušaju junačtvo,

Kušali su, pa su i dobili

Crnih rana, glava krvavije’.

Pa bjegnuli na Šahinu-Stienu¹)

¹) Šahin-Kamen: Sokolovica.

 

I s’ nje opet graknuli krvavi;

Ali ni tu sokoli nebili,

Nego vrane, što se bjegom hrane.

I tu zdravo prošò generale,

Pa tu njegdje odmorio vojsku,

A poslao četu konjanika,

Sve katana kano djevojaka,

Da uhode uza Bosna klance

Do Maglaja, maglovita grada,

Pa i dalje ako zdravi bili.

Milinković vodj’ je kapetane,

Meni mio uz nemile dane

Za Lojine za Krajine puste.

Sveo zdrave u Maglaj husare,

Dočekali mirni Maglajani,

Počastili konje i husare;

Do zore su s njima prelovali,

A kad’ zora opučila jasna,

Konjanici konje pojahali,

Jer jim vjeru Maglajci zadali,

Da jim niko na put izać’ neće.

Projezdili uz Liešnicu rieku:

A kad bili na Šljukinu stienu,

Na očigled gradu Žepačkomu,

Vidjeli su u ordiji Turke,

I vidjeli, da je vele bilo.

Al’ jih srce varalo junačko,

I varala vjera Maglajanska,

Ter k’ ordiji konje dojahali,

I veselo pozdravili Turke,

A nečuli, što jim vila viknu,

Sa Matinskog’ visa visokoga:

Stante konji! nelomite vrate,

Stan’ junaci! neštetujte glave!

Nesréćite Turkom na pozdravlje,

Nije vjere, kako vam je daju!

Nerugam se mladim četenikom,

Već se čudim tebi kapetane,

Što nemože uzznati Turaka,

Birkajuć jih dvie godine ravno.

Al’ ni tebi nezamjeram pobro,

Jer ti onda drùzi bješe drúzi,

Dvie zaptije u pašino zdravlje

Pratile te komšiju nedraga,

Primali te kajmekami mudri,

I putili, kud ti bilo drago;

A danas je drugo vrieme, druže,

Nisu Turci, kakono su bili:

Onda su ti zebli od cesara,

A danas mu ne pjevaju hara;

Neboje se ni njeg ni husara.

Vrčite se i nosite glave,

Dokle sa vas nepolete žive! —

Nečù vodja, što mu vila viknù,

Il’ nećuo, il nehajò za nju,

Il’ mu mriet’ bilo zapisano:

Dognà konja do Alaja Turkom,

A za njime vrli četenici;

Šavke takli i zdravili Turke:

Al’ odzdravlja nebjè u Turaka,

Već jim dâše zrnja iz pušaka;

Dva tri s’ mjesta zrnje pozobalo,

Druzi nagli uz Šljukinu Stienu,

I kapetan škrinu na djoginu.

I bi ušli svi do ciglenoga,

Da nebješe posla djavoljega.

Nu, česa se doumili Turci:

Potrgali žice brzojavke,

Pa jih pêli preko druma krute,

Od hrastova do grabova duba;

Posrćali konji sunovrate,

S njih katane upadale hude.

Nije malo dva debela sahta

Do Maglaja, vjerolomna grada,

Puška žegla, a tekli Husari;

Tu se njeci sustignuli druzi,

Na broj bio i moj kapetane,

Dva pod njime paripa svratala,

A treći mu iznosio glavu.

Tu je svoje pribró četenike,

Pa jih sveo vojskovodji žive;

A jadjenu vojskovodji bilo,

Kad mu pričò jade od katana.

Groze su mu pale na srdašce,

Hajknù tope i podižè vojsku,

Hitro pao ka Maglaju kletu,

Na njeg’ munje odčepio žive;

Al i njemu maglilo je s’ grada.

Nò se časkom magle raza brale,

Ter pošetà slavan generale

Po Maglaju pustu, vjerolomnu,

Kano lave na odmazdu ljuti,

Kad mu lavčad česva zvier smuti.

Kara Turke, jer neljudi bili

E na vjeru dočekali momke,

I u vatru zapratili živu;

Proklev’ vjeru i nevjeru grdnu,

Namaknuo u paradu stražu,

Puškarnuo Pinju Ciganina,

I još njekog zlića nepoznana,

I postavi globu na gradjane,

Koju nigda naplatiti neće.

Krenù vojsku uz Liešnicu rieku,

Kud’ su bjedni padali Husari;

Drum se kleti zasirio krvlju,

Ruse glave šćenad oglodjala

A drobove vlačili gavrani,

Odvaljeni cierili se kraci;

Gnusno vidjet’ a gnusnije rieti,

Što su grozni poradili Turci!

Sgrozio se vrli generale,

I vrele mu suze nabrujale;

Sav uzavriè na osvetu ljutu,

A vojnici udrili u srde.

Lete jedni uza Bosnu hladnu,

Drugi uzanj k’ Ozimicam trču;

Brzo spali k’ ozimičkom lugu,

A brže jih sukobili Turci.

Zapražile iz živice diljke,

Nizam tabor iz topova pali

Sa vrh brda sa ozimičkoga.

Odtle jedna na njih vatra žgala,

A druga je s’ Luga Golieškoga,

Treća ždila od Šehra-Novoga.

U tri vatre pao generale;

Kako li će odoljeti njojzi,

Ako nije nadmudrio Turke

I nebio zakrilio vojsku?

Jeste borme, zakrilio druže,

I u horu prinadošla krila;

Jedno niklo sa Vrha-Mrkoga,

Što je Tešnju savezalo ruke

I pognalo s’ Novog -Šeh’ra Turke,

Drugo krilo uz Bosnu se vilo,

Ter pobilo na Džigerim Turke;

Što nepalo u bježan se dalo,

Pa su oba k vojskovodji krila,

Da ga kruže u nevolji druže.

I bilo mu vele doteščalo,

Jer nizami netuše topova,

I bješe se ukrmili silni,

Pa se nebi lahko ubrvali,

Da nepuče Božja puška težka,

Proz grmljavu munja iz oblaka,

U tovare praha topovskoga.

Bože jaki! čuda snebesnoga,

Gdje će Tvoja pripuć’ iznenada,

Pa da vidi Filipović jada!

Što nizama munja nepovali,

To njegove zarobile ruke;

Trista jih je, da kruha nejije,

A tolici pali u sužanjstvo.

Jami sužnje jadne, neoprane,

I opravi k’ Olomucu gradu,

Nek za milost zadobiti znadu.

A on spade u Polje Žepčansko,

Gdje je pukla puška na Husare;

Al’ mu na put nebjè nikogare,

Jer jur prsli silni ustašnici,

Što razćera vojska iz šikarja,

Pa poljana ostanula prazna,

A gradina upala porazna.

U njoj trudnu obnoćio vojsku,

Dvie ćelave uskinuo glave,

Smalo štete osvetio druge,

Jer neznao krvolije prave,

A valjalo štedit’ pravednike.

 

Odtle mu je u bogaze tvrde

Do Vranduka, do jadića grada;

A kako je do jadića proći?

Rieka teče a nedava gaza,

S’ obe strane gorostasi visi.

Strše visi na ravnine male,

A klis kršan neda ući gradu.

Nije mogò ni knez Eugene,

Dokle kršna nesrovio visa,

Ter eno mu puta i sadare.

A sad zašle iz naviše vojske:

Jedna gazi Gorčevicu travnu,

Koja ima na Gradišće saći,

Druga lievo Vepra nebotična

Imade se na Garove naći,

Tud’ će bojna tučiti se krila,

Ako bili u Vranduku Turci.

Al’ se oni dosjetili hajci,

Ter Vranduka ostavili pusta;

Pa proz Vranduk prodjè generale,

Nit’ Gavrana, niti Duke vrana,

A nekmo li Jamakova ćorda,

Kojom se je Loji zaklinjao,

Da Vranduka neće dati proći

Kaurinu uza Bosnu crnu;

Al ga maši vojska pjevajući,

I dopjeva pod Zenicu ravnu.

Vite jele savijale grane,

Dokle krila niz gore se svila,

Ter je orô razvijo kreljute,

I drugove razabrao ljute.

Svi mu zdravo zdravili pozdravlje;

Al’ mu bahnù zdravlje iznenada

Iz Zenice četa malahana.

Nije četa, da se bije vojna,

Ve da slavi vojskovodju bojna.

Djeca mala križem oružana:

A pred njima Fra Jakove Fratre.

Kliču djeca vojskovodji živo,

A silan se puče odazivo:

Bože, živi cesarovi glavu,

A i Tvoju slavni generale,

I uza Te čete nedobitne,

E ste došli braći na spasenje!

Spasene vam na mejdanu glave!

Vojskovodja puka milo glednu,

I dječicu milovà uglednu,

Svećeniku nežalio dare

Da osvjetla crkvu i oltare,

Da mirboži na molenju puče,

Nek’ se tmine od svjetlosti luče.

 

Zenica je pitomina divna;

Puklo polje, da ga nagledaš se,

Po njemu je popalo čadorje,

Kô labudi na popasak bjeli,

A pod njih su popadali momci;

Momci piju na odmoru pivo,

Niti komu na umi je majka,

Niti sestra, niti ljuba draga;

A možda su na srcu svakomu,

Al’ je preča, kud će sjutra poći.

 

Čim popio vojskovodja kahvu,

Sarajski mu pâše poručnici,

Što jih spremi Sarajevo silno,

Od četiri vjerovanja stojna;

Ljudske ljude i po izbor znane.

Pred njima je Hafiz Paša Lale,

Što je glava sultanovoj hordi.

Privela jih k’ vojskovodji straža,

Pristupili i podali ruke; —

Mieni ruku i on s’ njihoviem,

Mneć’, da su mu predaju donieli,

Kako nebi štetovao grade;

Al’ kad rečè Manojlović Dimšo:

“Gospodine, silan generale,

Rieč Ti je od našega grada,

Da nemičeš iz Zenice vojsku,

Dokle i mi rieč neimadnemo

Sa našiem carem stambolskiem,

Kud’ li grade, kud’ li Bosna ciela,

I komu smo odsle na slušanje,

I kako bi, da Te dočekamo?

Ove smo Ti donieli glase.“

Na te rieči grube i smione

Smrknule se na junaku vedje,

A brk mu se osmjenuo na nje,

Pa jim rekô grlom ponosniem:

“Fala gradu na takove dare!

Hajdte kući i nosite zdravlje,

Prikažite gradu ponosnomu,

Da te sile u daleku nema,

Što bi moje čete uzaprla,

A nekmoli Hadži-Loja pusta,

I Sarajske lole, nesabrane

Kukavice, da udare na me.

Udrili su, pa gdje su jadovni?

Kad je bilo halekat’ iz grada,

Deset dana do Žepča jim bilo;

A kada su odtle posrljali,

Za deset su dostizali sahta!

E težke me spopadaju srde,

I danaske kad se sjetim jada,

Što sam gledò drumom Maglajskiem.

Grozne muke mojije’ katana,

Gola trupla, uda razbacana,

Gdje jih šćenad po utrini vlače;

Za crn obraz na obadva svieta,

Na stotinu udrit’ konjanika,

Iz busije hiljade puškara,

A tobože na vjeru prijane!

Nije vjere, jer je neimate.

No evo vam jošter smilovanja,

Da se dobro samozgate Turci,

Dok ja bahnem u polje Sarajsko:

Ili ćete, da se poklonite,

Ili ćete dočekat’ oružjem,

Ako ‘vako, nek’ vam nije krivo;

Štogodier je doslie zala bilo,

Sve na vašem osvetit ću gradu.“

 

Kad počule Sarajlije sinje,

Šta jim velje kršan generale

A zgledali čete i oružje,

Silna kola i topove bojne:

Plahnuli se, ni gledali nisu,

No vrnuli tragom bez obzira.

Pregazili Lašvu i Busovku

I jagmili uz Klokote klete,

Gdje klokoću izvori krvavi,

Sedam vrela jedan za drugiem;

Kud je trkò Gjerzelez Alija,

 Na doratu konju vilenomu,

I gonio Jajčanina Vuka,

Što mu Vuče Hajkunu odvuče,

Iz biela Sarajeva grada.

Pa Alija pogonio Vuka,

I sustizò proz tu goru gustu,

I baco se za njim buzdohanom;

Al’ buzdohan nestizao Vuka,

No ronuo u bare i mlave,

Pa su mlave klokćale krvave,

Ne sa pleća Vuka nestignuta,

Nò iz bara, koje ruda kalja,

Jer se Vuče proz goru izvuče.

A Alija gonio dorina;

Kad dognao na Kozicu rieku,

Tu mu dobar nabusivo¹) doro

¹) Nabusivati: lagahno hramati.

 

Od umora niz Klokote težka:

Sad to mjesto Busovača viču.

Ćerò Ale do na Lašvu Vuka,

I gazio kao do koljena,

Pa kada ga iz kala iznieo,

Tad Alija poviknô dorinu:

“Ej viteže, dobro ti izteže.”

I odtale Vitez selo velo.

Dognao ga u vrh polja ravna,

Gdje bjê trave konju do kolana,

Tudier junak napasò dorina:

Pa eto ti tu Travnika grada.

 

Ljudi vele, ja vidio nisam,

Da je Ale dostigao Vuka,

I oteo sestru milovanu,

I povrnò k’ svomu dvoru bjelu;

A kad bili na prvo noćište,

Viš Klokota pokraj vode hladne,

Stakli vatru od brezova granja.

Pa kada se ogrijali bili,

Alija je upitò djevojku:

“E da li je ljubio te Vuče?”

A cura se preklinjala mlada,

Jamiv’ glavnju u desnicu ruku,

Usadila u zemljicu crnu,

Pa Aliji govorila svomu:

„Evo brate! ova glavnja crna,

Tako ona zelenila crna,

I na prvo ljeto oklijala,

Kako sam se ja junaku dala!“ –

Al nevjeran nevjerovò Ale,

Ter je curi pogubio glavu,

I uz glavnju zarovio crnu,

A kad bilo na proljeće prvo,

Ljudi kažu, ja gledao nisam,

Da je glavnja zelenila crna,

I košila granje za hladanje,

Pa eno vam Breza gorostajna,

Pokraj puta, gdje hladuju ljudi.

I ja pio u hladu joj pivo;

Ako priči ko vjerovať neće,

Nek’ pod brezu hladovati šeće.

 

Povrzimo od Alije priču,

I njegova nećerajmo vuka,

Već recimo, kuda paša udjè

Što se drhtan iz Zenice vrnu,

I promačè Busovačke luge.

Udjè paša u hordiju bojnu,

Što u lugu bješe klokotskomu,

Dočeka ga vojsci komandare,

Smail-beže sa Plevalja grada;

Beg je glava na petnaest hiljada,

Što mu jih je nabrojio Lojo,

Da ko drugi i više bi bilo,

Nek nedaju uz Klokot prolaza,

A zgoda je dočekanju tvrda,

Gusta gora bukve i brezanje,

Potočine i bare krvave;

Mučno tuda proć’ i konjaniče,

A kamo li da se topi vlače.

U toj zgodi razbašili Turci,

Stoji cika noža brušenije’,

Stoji vriska konja vezanije’,

Na zubove natega pušaka,

Pojanija jegdur illelaka.

Sva dolina ječi uzrujana,

Ni vuk prvi nju nanjuliat neće,

A gdje li bi zeče da uteče.

Drago begu, gdje mu paša dodje,

Misleć’, dobre donese mu glase,

Al neimó da mu dobre kaže,

Već upitó bega pouzdana,

Hoće l’ moći zauzbiti vojsku,

Koja će mu u pohode doći;

I bi l’znao sa koju će bandı ?

Još mu vadi kartu iz njedara

Ter kazuje, kud je udar vojsci,

Da bi bega naputio kruta,

Kako no bi zakružio klance,

I održò njekolike dane,

Dok se spremi Sarajevo grade.

Gledo beže i pašu i karte,

Al’ ne bilo njemu do karata,

Već se ufa u desnicu ruku,

I u svoju četu zaufanu;

Neće dati, da mu glava sijne,

Da kaurin uz Klokote mine.

Škrinò paša, dok sievalo sunce,

A za njim je zamrknulo sjajno,

Al ujutru goru obasjalo,

Kad su Turci pripjecali kahvu;

Pravo bilo da ju vruću srču,

I do pola posrkali bil,

Dok top dreknù s' Huma visokoga,

Pljusnù kahva pola posrkana,

Niko na nju ni ćeifa nema,

No na konje i za puške bojne,

Barjaci se uz goru povili,

A za njima bojci poprtljali,

Nezná nitko na koju će stranu

Jer odvali drugi s’ Milodraža,

A za njima puške poprašćale,

Na hiljade uza tope druge,

Neizdaju, nit’ oduška daju.

A ni Turske nešutile diljke,

A nit’ noži neketili ljuti;

Ali nije do klanja jim bilo,

Jer topovi zglušili prodolje,

Triska bila, ali malotrajna,

Ali stravna za plašive Turkc,

Bukve žale, što dulja nebješe,

Bolje bi jim tovilo se žilje.

One vele stotinu leševa,

Ni ja više nebih mogó naći,

Jer su prsli zakruženi Turci,

Gorom pješci, drumom konjanici,

Svaki živu želi izniet glavu,

Jer će živa platit’ dugovanje.

A gdje li će oduživat’ duge?

Ja hih rekò u Sarajvu šehru,

Vratnik jim je skrajnje pouzdanje.

 

Prah se vije uz polje Sarajsko,

Nevitla ga jugovina nagla,

Sa Igmana brda visokoga,

No ga praše konji nabrzani,

Sa Klokota iz poboja ljuta;

Trudni konji, jadni konjanici,

Jer nenose ništa sa mejdana,

Nit’ u povod konja osedlana,

Nit’ hubava roba savezana,

Jadnoj majci jadnije’ svatova!

Eto joj jih uz ulice tiesne;

Mnogi svoja tumario vrata,

Mnogi svoga nepoznao druga,

Da se ima kad upitat’ s’ njime.

Vela sila dobjegnula gradu,

Kleo bi se o glavu junačku,

Da bje’ dvaput više dobjeglića,

Nó li bješe, što ode na vojsku,

A lahko ćeš pogoditi znanče,

Odkale su nabrizgali druzi,

Kad zauzmeš sela razsijana,

Od Igmana do Prozora grada,

S’ ovu stranu Zeca velikoga,

Prô Rástova do Huma malahna.

Imalo se šta nabrat’ u vojsku,

Ter stočilo u Klokote bilo,

Da bi s’ braćom dielilo daću,

Pa da ima s’ čiem kući doći,

Al’ kukavna podielitba bila,

Ter evo jih u Sarajvo gladnih.

Pitale se u planini vile,

Kamo čete Cesarove bojne,

Što su Savu prebrodile bile,

I Kozicu pregazile rieku,

Gdje su vrle čete uzaprle,

Što jih nema k’ Sarajevu kletu,

Da i na njem ogledaju snagu.

Jedna drugoj druga odgovara,

Stani bona neulomi vrata,

Nit’ navraćaj smorenih soldata,

Nije biće dobitnici vojsci,

Ona grede krokom lagalniem;

Eno ti je poljem Milodražjem,

A pred njome Filipović šeće

Ter se draga pusta Milodraža,

Gdjeno njekoč, moja drugo draga,

I car Mehmed odmarao vojsku,

Pio šerbe u čadoru zlatnu,

I ćeifu dovoljavô svomu,

Što je Bosnu pretisnuo divnu.

Al’ se brigò, gdje mu kralja nema,

I kako će do u Jajac saći?

U te mire sveli Janičari,

Čudna roba do čadora zlatna,

U mantiju mrku zamotana,

A bielim užem opasana;

Sieda pala do užeta brada:

Patenik je što mu lice kaže,

Al’ je smion što mu oči daju!

Sužanj nije nit’ ga stege vežu,

Jer ga nisu ulovili Turci,

No sám došó iz skrovišta pusta,

Da sultanu izporavi jade,

Svoga roda i svog’ zavičaja.

I sultan ga prijò u čadorje,

I pripušćó da mu k' stelji stupi,

I pred njime zlatne kite ljubi.

Pa se robu čudio Sultane,

Kako mu je ruho neugledno,

A kako se poklonio liepo.

Pitao ga, ko je i odkle je?

Kazò mu se, jer se krio nije,

Da je fratar Božji ugodniče,

Katoličke vjere vjereniče,

Pa imenom Fra Andjel se viče

Iz Fojničkog starac samostana,

Gdje mu glavi dotlie bješe hrana,

A odtale kako caru drago.

Još ga pitó briževan Sultane,

Kuda su mu vjeri sliedbenici,

Kako nikog’ nije po selije’,

Jer bi njive ostanule puste,

Jer bi kuće pustili kućani,

Kad bi jim se domovati dalo.

Odgovara hrabar svećeniče:

„Sultan care, silan gospodare!

Nit’ će njive ostanuti puste,

Niti dome ostavit domaći,

Ako dadneš vjeri zaufanje,

Nek slobodno svoje vrši rede,

I podjeliš u narodu pravdu.“

To sultanu pristalo u glavu,

Pa govori namjerniku divnu:

“Što je pravde, neću da je krivo,

Dokle moja dokučuje ćorda,

Hoću da se znadnem gospodare;

Svak nek harač godimice daje,

I neka je na posjedu svomu,

A što treba Tvomu vjerovanju,

Dat ću Ferman sa divana moga,

Nek je prosto u mojemu zdravlju.

Tebi velim i tvojiem drugom,

Da nikada ništa nedavate,

Dokle moje carstvo doduralo,

Pak vam prosto otići i doći,

I u druga kad valjalo carstva.

Hoću zaklet’ care nasljednike,

Zaklet’ ću jih u Fermanu momu,

Najnapried Bogom velikiem,

I najprvim svecom njegovium,

Da Ti redu na žao nebili,

Nit’ pomeli vjerovanja Tvoga,

Dokle nebi sakrivili carstvu.“ –

Pruži Ferman sa koljena sjajna,

Na lievu ruku napisana,

Ali desno ručile se rieči,

Ni sa pismo u lievo neće,

Ako pravda na oposum kreće.

 

Prašćaj vilo! e zastavih vojsku,

Ne što bi joj želio kasnenje,

Već što mi se ta pustoš zadraga,

Rad’ spomene fratra milodraga,

I rad’ kobi bojna prigodjaja,

Gdje neničè niko dobitniče.

Na tom polju pustu Milodražu

Četiri su prolećela vieka,

Kako ga je posjeo Sultane,

Tada kobno bilo za kršćana,

A danas se ukobljuju Turci,

I pravo je, da se miene kobi;

A na istom polju Milodražu

Nek se vrati nemilo za drago,

Odkle Sultan k’ Jajcu diže vojsku,

Sad odtale Filipović kreće,

Da osvoji Sarajevo bjelo,

Sve mu hore kò i caru bile,

Tek mu nebjè fratra prihodnika.

A kad svede na Kiseljak vojsku,

Tu ga sreli fratri Kreševljani,

S’ puno druga puka i Turaka,

Pozdravili i stupili k’ ruci,

I njem’ mili susretnici bili,

Te odtale uz Kobilju Glavu,

U Blažuju ustavio vojsku,

Čete pale, čadore popele.

 

E dok one sjednu i oprele,

Mahni mi se niza Bosnu drugo,

Do ravnoga grada Visokoga,

Pa mi vidi, što se dimi viju,

Il’ su magle uz Bosnu navrle,

Ili góre gòre razažgane.

Slećè vila i dodade glasa:

Niti magli, nit’ se gore pale,

No se dime dimi iz topova,

A žegu se kuće nebojazne.

Znadeš pobro, da Tegetof zadjè,

Sa lievim krilom od dundàra,

Od Zenice uza Bosnu hladnu.

Kuda prodje i knez Eugene,

I krvni ga dočikaše Turci.

Može vidjet i Tegetof groblje,

Gdje Ribnicu pregazio rieku,

Kod Turbeta Crna Šehovoga,

Za hiljadu raka turačkije,

I četiri pala komandara,

Što jim jošter svieća žmiri lojna,

Za spomenu okršaja bojna.

Tegetofu dotle mirno bilo,

Kad na Kaknju prebrodio rieku,

Udrio je na zasjede tvrde,

Pobio se i razbio Turke,

Al’ ga opet predusreli silni,

Kod palanke, Dobojevo zvane,

I tude jih dobojevô harno,

I pognao k’ gradu Visokomu,

Ali tude pobili se ljuto,

Dosta jada stalo generala,

Puno palo glava turačkije,

Dok i odtle pognao jih kivne,

Ter jih ćera drumom Sarajskiem.

I eno ga, gdje priedje Vogošću,

Istor nije na Kobilju Glavu¹)

¹) Kobilija Glava jedna drumom od Kiseljaka, druga od

Visokoga.

 

S’ nje mu nema dva metka pušaka,

Da bi tuklo u pó grada zrnje,

I možda bi mogò generale,

Te večeri u nj na konak saći,

I urankom proslavit cesara

Na osvit mu dana rodjenoga.

Al’ nebilo još sudjeno slavje,

Jer mu teklić iz Blažuja dodje,

Milinković bješe kapetane,

Što po njemu Filipović javi,

Da obnoći s’ vojskom generale,

I neudre do sjutrašnjeg dana,

Jer je dopro paša u čadorje,

I besjedu vojskovodji snieo,

Da će mu se sjutra predat’ grade.

Al nebilo paši vjerovanja,

Pa je išla četa konjanika,

Sa dva topa grla velikoga,

Ter puknuli na pomole gradu,

Da kušaju na čemu je grade:

Il se odzvat’ gladniem odpucanjem,

Što bi bilo, da se predat’ kani,

Il’ sitiem, hoće da se brani.

Pukli topi jedan za drugiem,

Prvi pukò sa Vratnika tvrda,

Drugi s’ Vratca brda nizokoga.

Niz poljanu prozujalo zrnje,

Kad vidile katane valjane,

I svoje su tope nazobali,

Pa na uzdar jabuke poslali,

Vratničani nelovili dara,

Al’ prisjela na Vratcima zjala,

I s’ Vratnika zamuklo zdravljenje.

Pa katane niz polje Sarajsko,

E zdravo su vojskovodji svomu,

Pa mu kažu, što je i sam znao,

Kako mu se Sarajevo sprema,

Naokolo pa na mala vrata.

Filipović tek’ na čistu bješe,

Jer neznaše, šta li paša hćaše,

Il’ u vatru umamit’ ga živu,

Il’ sam k’ njemu uklonio glavu,

Da neplati u gradu popjevku.

Lale mile, oboje je bilo.

Pa s’ tog veli vojskovodja glavni

Tegetofu, da obnoći vojsku

Uz Vogošću i Kobilju Glavu

A porani prie zore rane,

Pa zakruži od sjevera grada,

I neka se bije polagahno,

Dokle i on uz Polje Sarajsko

Nenaloži oganj iz topova,

Pa jedino da bojem prituže,

Da zajedno carsko slavje služe

Sjutrašnjega dana kobljenoga;

Kad nijesu mogli danaskere

Častit bojem carevo rodjenje,

I darovat’ gradom dobitieni,

Neka mu je još jedan dragulje

U zlaćenu krunu baštiničtva

S viška glavi, teža biti neće.

 

Dok se s’ polja perili udari,

U gradu su viećali Turci,

Ugledavši jade očevidne,

Pa zborili, da bi se predali;

Al’ jim pada Jamak Turbedare

Sà razboja krvna visočkoga,

Pa kad čuo, šta viećaju ljudi,

Plesnuo se po sapima ćordi,

Pa govori strvan Turbedare:

„Nije junak, nit’ za vjeru znade,

Koga sjutra nije na mejdanu!

Ko bi izdó grada carevoga,

I predao djecu u sužanjstvo,

Nek se idje krstit’ u kaura,

Ili ću ga ja krstiti krvlju!“

Težko palo vjeri i junačtvu,

Drnuli se drhtni slušaoci,

Pa na noge poskakali redom,

Halaknuli sveca ujedino,

I rekoše: Svaki domu svomu,

Nek se mije prie zore rane,

Pa za sobom zapre kući vrata,

Ter izpane na razboje stavne,

Kud je komu preče dočekanje.

Dušmanin će od svakuda zaći:

Jedna mu je trupa s’ Visokoga,

Što će noćas iza grada saći,

A glavna će uz Polje Sarajsko,

Što je vodi ubojica prva.

Ko zna, kud će razčetati vojsku,

Naša prva na Bakije straža,

Što će branit’ iza ledja grada;

A druga je na Čolinu Stienu,

Ponajbolja na Goricu Straža,

Gorica je na udarcu prva,

Al’ nesrećna vazda do vieka,

Sa nje nam je na zlo jutro bilo,

Kad je prvi udrò generale.¹)

¹) Knez Evgen Savojski.

 

Od tada je dviestotine lieta,

Ni tog nismo prostili cesaru,

A evo nam poslà i drugoga.

Prvi nam je porobio grada,

Sagorio kuće i dućane:

A drugi će zarobit’ u roblje,

Sve što sjutra krvi neprolilo,

Pa je valja proljevati, Turci;

Koji mogò pušku ponieti,

Nek se bije iz kamena ljuta;

Nu li dušman udje u mahale,

Nek i žene iz kubura pale!

 

Udario orle u gavrane,

A gavrani zagraktali gladni,

Svakomu je na mrljinu drago,

Svi do zore prhnuli u klance

Pa ketili i Sabah¹) uzeli.

¹) Sabah - namazi: jutranje klanjanje.

 

Po tom žarko ogrijalo sunce:

Pozdravi ga sa grada lubarda.

Nije sunce moj sokole sivi,

Nego sivu na Grdonju vojsku,

Što su sivi lovci Tegetofci;

Oni sivi, ali svietle diljke,

Napram žarku odsievnuše suncu,

I ja gledah, gdje su odasjale,

Pa sam žarko ja molio sunce,

Nebi li jim sjalo do zapada,

Da bi jih se nagledó bez jada.

Pa je liepa vojska za gledanje,

Al’ je mrsko njeno puškaranje.

Bože mio! Kad složiše diljke,

A zagrmjè tutanj iz topova,

Čini ti se svako zrno u te,

A kumbara u kuću ti gadja;

Na tisuće pripuče pušaka,

Na stotine odvali prangija,

Nit’ ko jeknu, nit’ se kuća svali,

A koliko palo je metaka!

Da je svako pogodilo zrnje,

Nebi bilo na poboju živa,

Nit’ Turčina a niti soldata.

Borba trajà dva debela sahta,

Nedaju se iz zasjeda Turci;

I trećega fatili soldati,

I pomakli na Bakije Turke,

I héedoše, da na beden jure.

Ali jeknu iz polja lubarda,

Zgrmiše se trebevićke stiene.

Filipović Tegetofu javi:

„Drž’ se druže, neudaraj naglo,

Eto mene, u dobra sam doba,

I ti dobro napredovò pobro,

Ti si meni prvo pouzdanje.

Ja ću jurit’ na Goricu ravnu,

Dobra su mi krila naporedo,

Jedno mi se uz Trebević vije,

A drugo se uz Pofalić fali;

Da vidimo, kad se sastanemo,

Ko će komu na pofalu doći.“

 

Svedè čete do Gorice klete;

Čini mu se, nije dočekanja,

Istor puške zaždile ubojne

Na pik prvi s’ groblja kršćanskoga,

Druga vatra pršće od Cigana,

A treća se sa Gorice pali.

Dok plahnuli isetski čardaci,

Nezgorješe ni Cigani sami,

Nego s’ njima pogorješe Turci,

Koji nisu umakli požaru.

Gleni sada uz Goricu jada,

Gdje neima drvlja ni kamenja,

Da bi komu bilo šumovlakom,

Veće valja uz čistinu poći!

Pa naljegli potrbuške momci,

Jedni ždiju diljke u propinjke,

Druzi tope uza konje vlače,

Ter se s njima uzbrdicom jače.

Nada se je moja braćo draga,

Valjalo se bit’ i tope vući,

Al jim sreća pomože junačka,

Na Goricu topi uzjahali;

Kod topova sjaši generale,

Zinù dvanaest grla velikije,

Što zalajà na bedeme tvrde

A Lajer jim daje zalogaje;

Hrabro momče, žaliti jih neće,

Nit’ će pusta požaliti grada.

Meće zrnje jedno za drugiem,

Zrnje zuji, kud jih nose bjesi,

A to li je tuklo gromoderno,

Reć bi, da se i planine svale,

Kamo l’ nebi kuće poravnale. –

E iz njekog stana zatočniče

Moli tope, nebi li izdahli,

Jer mu zrnje iznad glave lieće.

“Tri se s’ grada na Goricu bace,

A dvanaest jih njima odgovara,

Al’ nikoji kuće neobara,

Već udara o zidove zrnje.

“Triput vidjoh, kò što gledah sunce,

Gdje s’ topova prsnuše punjači,

Il’ o rane il’ o mrtve glave,

Pa se opet na tabiji nadju,

Ili oni, ili drugi živi

Prepunjaju tope neizdorne;

“Topi riču i sokole druge,

Puške drobe, da jim broja nema,

A potoci ciče od sabalja,

Smrt lešine po ledini valja;

Neće bojci, da se prodju vraga,

Jer udrio gori na gorega.

Nije znati koji gori bješe,

Dok nenažè soldatija kivna,

Kad’ je navi silan pukovniče,

Il’ Rasliću ili Lemajiću,

Čini mi se, obadva su bili,

Niz visine brda krvavije’,

Pa segnuli u mahle soldati,

Pršći kolje, lomi se stoborje,

Bostani se plešu razcvjetani,

Sa šljiva se odvaljuje granje,

Prosiplju se stakla sa prozora,

Kuda sipće zrnje iz pušaka.

Bake jade i kadune mlade,

Po čardacim vriskom uzvrišćale,

Pa se smjele, da i one pale.

Puče jedna s ćoška visokoga,

Halaćeva Hadžinica mlada,

Pod Grdonjom brdom grdosniem,

Blizu kuće Lojinove puste,

Uzó čas je ona puškarala,

Jer joj padè, il nepà soldate,

Al kuća joj plahnù od pušaka,

Sve do papka izgorjè u njojzi,

I bogato u čardacim ruho.

Do nje plahnù i Lojin čardače,

I džamiju polizali plami,

Gdje je Lojo učio klanjanje. –

E što bismo uduljili jade:

Draže vam je, da naprečac kažem;

Ako meni trpjet muka bješe,

Nije vami slušat’ od objesti,

No volite pjesmu nepatnici

Rad ljubavi pravih patenika

I pjesnika skrovna propratnika.

 

Podne minù, a nekonča kavga,

Mi rekosmo i u noć će zaći,

A Bog nedaj, da se fati mraka,

Jer bi bilo i gorije’ muka,

Kad bi trudnoj pritužilo vojsci.

Pa joj rekne srdit’ generale,

Da sve ruše i kolju i pale,

Štogodj smeta osvojiti grada;

Al’ nereče, jer ga uči pravda.

Da neplače sirotinja prava,

I neplaća, što su dužni krivi.

I po podne borba podurala,

Al’ iza nje Turci malaksali,

Jer Tegetof na Bakije svali,

Gdje ni Sultan nemože uzaći,

Već saveo u ravninu vojsku

Gdjeno sada Hiseta¹) nazivlju,

¹) Ilisse: dio, lisseta ciganska mala, dolnja i gornja. Tuj

Magribija, najstarija džamija u Bosni.

 

Pa razbio na diela bojna,

Lomne čete kralja bošnjačkoga,

A sada je reda kršćeniem,

Na Bakijam da diele Turke,

Pa se diele sami razagnani,

Jedni u grad, druzi mimo zide.

Ali neće, da ulegne grade,

Zahman nanj se meću Tegetofci;

Zaludu se sa Gorice pali,

Dokle grdan Uhac neodvali

Sa Čoline Kape vratolomne,

Izpod noge Trebevića steća.

I on hiti dva tri zrna težka,

Nebi li se poklonio grade:

Ali gradu u kraj uha nema,

Dok na Bistrik nepadè Uhace,

A uz njega lovci Vilecovci,

Vilecovci pa i Pitelovci;

Prilegoše uz kamenje sinje,

Nad Bistrikom na pomolu gradu.

Kad’ uz stiene prisloniše glave,

Reć bi, nigda nebjehu soldati;

Nó se kámi utvoriše stavni,

Al’ kad zaždi oganj iz kamenja,

A povrieše niz pećine Turci,

Tad’ se vidjè da bjehu soldati.

Oni tuku utekliće Turke,

A top bije na gradu krupovca,

Što još zjaše sa bedema bojna,

Dok i njemu začepio usta.

Kad zamučè ubojan krupovče,

I puščano pristà puškaranje,

Polećeli niz brda soldati,

Ter se love na kapiju prvu

Kano momci udaćnoj djevojci,

Ko će prije labnuti joj ruku.

Prve vidjoh, sedam naporedo,

Gdje udjoše u kapiju živi,

I ja mnijah, kô i oni ludi,

Da nikoga za kapijom nema,

Al’ u vatru ugaziše živu,

Pa sve sedam padè mučenika;

Al’ su jim se rane osvjetlale,

Kad’ jim u grad navrviše druzi,

Kò maticu kad’ stižu parojci.

Pròz bedene sustignuli momci,

I posjeli grada krvavoga,

I povijli orla dvoglavoga,

Gdje Osmanov potavnjé mjeseče,

Pa mu nigda ni osvanut’ neće.

 

Sve gledao slavan generale,

Sa Gorice iz tabora svoga,

Što valjani uradiše ljudi,

I gdje krstaš sa bedema sijnù.

Srce mu se u njedrije’ sminù,

Kan’ da mu je u svatove bilo,

Gdje mu glavna oženiše sina

Sokolovi iz planina sivi

S’ liepom curom kralja bosanskoga

Još mu većma lišce procvjetalo,

Kad’ orlova razmahnula krila,

Da se slavi cesarovo zdravlje.

Sto i jedan odpuknulo zdravlju,

A čete se prikupile slavlju.

U grad udjè slavodobitniče,

A za njime generali silni,

Pobočnici oficiri mladi,

Hrabre čete, što čuvaju glavu,

Za njime se redovite nižu,

A udara u svirale banda.

Banda budi, gdje su čuli ljudi,

Što su bili skrišni i vidišni.

Sve poniklo na ulice javno,

I ja nikoh iz zamaka moga;

Nakon dvajest i četiri dana,

Vidjoh čete po tlih povaljane,

Leže glave kò poubijane,

Al ni na kom rana krvavije,

Nò sustali kò proljetni ždrali,

Ištu vode, da jim kogodj dava,

Da ugase žedju razgrijanu;

I ljubavni dodavali ljudi,

Njeko služi i drugoga piva,

Njeko hljeba i zrelije’ šljiva,

I ja dadoh napojnicu malu,

I svakomu dat je bilo drago,

Jer su divi borbu dohrvali,

Ne za svoje, nò naše imanje.

Oni dali krvi iz njedara,

Mi zar nedat’ vode iz bunara,

Il’ požalit’ iz podrumà piva?

Svak služio, ni žalio nije,

Njeko od strah’, a njeko od hara,

Al posluzi ljubav odgovara.

Dok na odmor pali četenici,

Dotle udjè slavan generale,

U konake vezirove puste,

A svede ga Hafiz komandare,

A Lojo mu naredjivà vojsku.

E da sada ugleda ga Lojo,

Potegò bi krnju od pojasa,

Pa mu rusu odvalio glavu,

Jere ga je sokolio siva,

Da vojvoda bude ustašnika,

A on će mu dodavat’ komandu,

I sve što mu trebovalo kavzi.

Nije Loje, a paša se sliže,

Da mu sablja vrata nepoliže,

Pa namješća vojskovodju dična,

Neka mu je u konaku liepo.

I nebilo konakovat’ ružno;

Na mekahno legò generale,

Al’ mu tvrdo uspavanje bilo,

Jer je snio vezirove jade,

A mislio šta sjutra valjade.

A još jutro nesvanulo bjelo,

No su zorom bubnji zabubnjali,

I podigli driemovne soldate,

Da se penju kud’ su puškarali,

I pretraže poginule druge,

I u zemlju sahranjuju crnu,

A ponesu, kog’ još živa nadju.

Nije milo nikojemu bilo,

Uz mrcine penjati se strane,

Jer su našli leše izmješane:

Leži Mujo a do njega Grujo,

Ječi Ibro, odjekuje Imro,

Jedan drugom želi smrtcu ljutu.

Što su našli mrtve pokopali,

A poveli na pohranu žive;

Kog’ nenašli pomena mu nema,

Neka slavan nepokopan driema.

 

E ima li ko, da pravo kaže,

Kolike su polišile glave

U poboju Sarajeva kleta?

Ko bi kazó, tom’ neznanje smeta,

A ko znade, red’ mu nevaljade.

Ni moja jih vila brojit’ neće,

Nek jih čisle samohranke majke,

A daj Bože! da manje nebrale,

Nô će nabrat’ orli i gavrani.

Braćo moja, nije šaka mala,

Sedam punih borila se sahta

Barem petnaest hiljada soldata,

Ništa manje nedrži Turaka.

Bojci ljuti, što napali Turke;

Ljući bili na svom pragu Turci,

Boj se bio i padale glave,

Nepita se, koga kuka majka,

Već česva je sreća u junaka,

A sreća je bojcem nejednaka,

Jedne hrani, a druge sahrani.

Po tom, kad’ se strave utišale,

Drugi danak iza boja težka,

Proglas dade gradu generale:

Što ko ima oružja ubojna,

Nek’ ga preda u vojarnu bojnu,

I u tri ga nedonese l’ dana,

Nije njega, nit’ mu je oružja!

Pa nuti mu kršna poslušanja.

Niko nema, da ga predat’ neće,

Pa svjetina prtila oružje:

Njeko nosi garavice male,

Njeko breše zlatom populane

Ljute nože, srebrom okovane,

Demiškinje sablje svjetlosjajne,

Lahka koplja, težke buzdohane,

I košulje od ocjela ljuta;

Niko nezna za dragost oružja,

I kako je s njime razstajanje,

Osim onog’, koji ga imaše,

Pa ga danas tužan predavaše:

I ja što se s’ njim razstao nisam.

 

Ured¹) svanù i nedjelja prva

Iza páda ponosita grada,

E šta bi nam ona doniela?

¹) Ured: skorim, brzo.

 

Pa doniè što nikada nije:

Poviše se niz ulice stiezi,

I na crkve uzvinuše bjele;

A red njih se četenici rede;

Niko nezná, ko će u nje proći,

Van Božjaka, što čuvaju crkve.

A kad ničè glavni pobojniče

Filipović, veselo mu perje,

A za njime kita perjanici,

Svako vidjè, da u crkve udje.

Dvie su crkve dvojije’ kršćana,

Obe one krstu drage bile,

Filipović časti obadvije,

I one mu obe odpojale,

Mnoga ljeta, slavu na oružju.

U prvoj ga oslovio Savo,

A u drugoj mene zavjet nadje;

I sokolih njekolike rieči

Vojskovodji u oči junačke

I njegovu zboru vitežkomu,

I pomenuh pale mučenike,

Za krst častni i slobodu zlatnu.

Pa pošto se svršila molenja,

Udarila u svirale banda;

Banda svirà u carevo zdravlje,

A Božjaci Bogu slavu dali,

E se Bosna izbavljena fali.

 

Oj! malahno vrieme utihalo,

Dok zakuka kukavica sinja,

Sa vratnika grada nedaćnoga:

Bježte Turci, kuda koji znate,

Ni na jednom glava ostat’ neće!

Vidite li tanahni vješala,

Što se kleta uz Goricu nišu?

Turci čuli, pa se uzbojali,

Al’ nebojša kukavici viknù,

Što si crna zadocniela drugo?

Da si prie zapjevala sinja,

Više bi ti bilo okukanja,

A sad ti je o malo pjevanja,

Jer su mnozi zlići svarovali,¹)

Što valjalo, da jih prije pravda,

Koju stavi danas generale,

Da se svidja čija glava kriva.

¹) Svarovati: varkom umaknuti.

 

I zakleo dvanaest obranije,

Da bi bili u pomoći pravdi,

Ter kazali a na svoju dušu,

Kakva kojem da pripane kazna.

Pa sjelo nas dvanaest zakletije’,

I viećali, ko po svoju dušu,

Pa je niko ogario nije,

A znao je i sam generale,

Sve imenom mutitelje glavne,

Kao i mi što znasmo ih u glave.

Ter pošto je vieće znanje dalo,

I sudije osude izdale,

Na ličinu pošli ličinaši;

Prvi padè Jamaković k’ njojzi,

Al’ nuti ga i poda njom bjesna;

Kad mu lise s’ ruku odapeli,

Drnuo se, kano rise ljuti,

Dograbio pušku okretaljku

Od vojnika uzanj narednika,

Pa hće, da ju odapne napetu,

Nebi li se osvetio živa;

Al’ vojnici ugrabili ruku,

Pa sinula puška u oblake.

I dok puška bez udarca sinù,

Jamaković na ličinu vinù,

Za njim druzi redali se druzi,

Njeci likom, njeci puškaranjem,

Kako kojim zapisano bilo,

Al je svaki reko i nedaćni,

Kako se je Saraj’vo deralo,

Malo ga je dopalo krvavo,

I nek nigda na pravdu neviče,

Jer nestradà niko pravedniče.

 

Kad vješala mastna omršala,

Svi rekosmo: strave više nema,

Nit’ u goru nit’ u polje ravno;

Nagelo je, što je bojko bilo,

Svakom s’ mirom živjet’ odražalo,

Nebi l’ kuće remetili ljudi,

Nebili se trgovanju dali,

Bezkućnici dofatili rada,

I da čeljad s’ mirom večerava,

I da trudna na počitak spava.

Al’ još toga pobratime nema,

Jer vidje li jutros na uranku,

Kuda Večej krenù generale,

I odvede po izboru vojsku.

Glas donio hitar doglasniče,

Sa Glasinca, sa Vispolja ravna,

Da su nanj se izkupili vuci,

Što no su se ljuti izaklali,

I na Tuzli i na Jajcu tvrdu,

Na Klokotim, pa i na Vratniku,

Eno ti jih sviju na Glasincu,

A to velim, ubojice prve,

Glava jim je Muftija s’ Plevalja,

Pa Smahilbeg, i on sa Plevalja,

Što bjè glavar na Klokote vojsci,

Dva Alije, dvie balije steće,

Džafiragić i Talireviću,

S njima Nakić i Alikadiću.

Neću više, da jih brojim znane,

Nebi li se nabrojili sami.

Kako su se tvrdo zakopali

Do Bandina do Odžaka bjela,

Kad soldati nabasaju na nje,

Pa biedni basali soldati

Proz gudure Romanije puste.

Kiša bila proz jelovo granje,

Crna magla zgusnula oblake,

Jedva druže razbirao druga,

A gdje li ti da ugleda vuka!

Nije mrka u planini vuka,

Što mu čeka za busijom mesa,

Nò evo ga u sried polja ravna:

To je vuče Muftija s’ Plevalja

I njegovi na tisuće druzi,

Svi mu žedni krvi od kaura,

I hoće se da napoje crne.

Pa crno je polečelo zrnje,

I u maglu zadrobilo tuštu,

A iz magle zapražile diljke,

A kumbare polje zaglušale,

Mećuć’ hitce u obkope vruće;

Žive žegu, a zagrću mrûće.

Tužno stali u šancevih Turci,

A ni amo veselo nebilo,

Jere smrtni hitci doteščali,

Pa se meću u šance soldati,

Živ se tura drug prô upaloga,

Pa se stali faćati za vrate:

Faćali se i klali krvavo,

Dok soldati nadaklali Turke.

Pa se hćeli da predaju Turci,

Odbacujuć krvavo oružje,

Vjeru išću, da iznesu glave,

Al nebješe jurve vjerovanja,

Jer nevjere dotle puno bilo,

A Rasliću dotužilo duši,

Što bijaše četi pukovniče,

Koja danas s’ njime prelovaše,

Na Glasincu polju zlosrećnomu.

Pa gledajuć’ pogubljene druge,

I ranjene po ledini glave,

Nedà proćke¹) ni na vjeru pravu,

A kamoli na nevjeru krivu,

¹) Proćka: pardon.

 

Sasù vatru u maglu krvavu,

Nehajući, ima l’ ikog’ živa,

Nek se puši i poljana gluši

I Glasinac dobitnika glasi!

 

Al’ se krvna krvopija spasi,

Nekomica Muftija plevaljski,

I za njime krivošije ine.

Da jih želja od Glasinca mine,

Umakli su k’ gradu Višegradu,

A gonili tragom četenici,

I iz toga proćerali grada,

Do Priboja, gdje već boja nema.

I ja neznam, kud’ bi udalj bilo,

Pa ni guslam nema davoriva.

Na Glasincu borba dokončala,

Bi reć’, više nema vojevanja.

Pa se stale povraćati vojske

K’ Sarajevu gradu bielomu;

Odsvud’ vrve bojci četenici,

Svaki nosi od sokola perje,

Vlasjenčani*) pa sokola živa,

*) Vlasjenice: Kotar okružja Sarajevskog.

 

Sio soko, al’ mu krila kriva;

To nebila tica s’ Vlasjenica

Da je pala u soldate sama,

Već je Lojo, što u nogu hrama,

Pa ga hroma ujtili soldati

I doveli vojskovodji bolna.

Vojskovodja žalio ga bolna,

Ter ga vida kò i koga svoga:

Liekove naredio prieke,

A da bi mu prihronuo Lojo;

I kad lieci nepomogli prieci,

Odsiekô mu ciev do zaglavka,

Pa ostavi Loju na vidanju

A opremi zaplienjene ine,

Preko Beča u gradove tvrde,

Nek odkaju svoje tvrdoglavje.

A i Lojo stić će zatočnike

Kad mu nozi uminule boli,

Jer je rekò caru generale,

Da će mu ga opraviti živa.

Pa kad' poslà caru zatočnike,

I Sultanu odbrojio roblje,

Što je stigò na mejdanu bojnu,

U odori ruha osmanskoga,

I Hafiza pašu pustolovna,

Što je varò Stambolije hude,

I Bošnjane sokolio lude,

Da se biju u ničije zdravlje.

Pa je zemlju očistio cielu,

Kad protjera pašu najgorega,

Hadž- Aliju zmiju Azijansku,

Što je Bosnu u crno zavio.

Zemlja će ga kleti do vieka,

Balegovac*) ni prestati neće,

*) Balegovac kod doljnje Dubice, posjed Hadži- Ali -Pašin.

 

Dok mu jadjen kmetovanjem služi.

Po tom pravdu generale redi,

I udobna priča zapovjedi,

Da bi redom svrstovò nerede,

1 zemlja mu bila za slušanje,

Pa će biti ako sudi pravda.

 

Jer je ona Bosni popievka,

Od Hrnjice i Halila gojna,

Što joj nebi i sad ' pjesme bilo.

Odtud vele povrnut dorina,

Ako nebi obosio dotle,

Pa gaziti niz Neretvu brzu,

Prò Mostara do Trebinja grada;

Vile kriče, hoće i pjesniče,

Da Hercegu nadoknadi pivo,

Što je doslie izkrčmio krivo.