Bojevi - Crnogorski drugi

 

Crnogorski drugi

 

Lahko ti je zapjevati pjanče!

Još se lakše ponese hrvače,

Gdje nejačeg’ vidi uhrvana,

Kô što vidjè sultan sa divana

Na Gjunisu Srba malaksana.

A Rusija požali Srbljane

Pa pristriè bjesu na Gjunisu,

I svjetuje sultanovu glavu,

Da sa oba pomiri se kneza,

I dopusti, što bi za njih bilo

I sa manje prodje štetovanja.

S njome bile i ostale vlasti

I njihovi hčeli povjernici

Na sastanku u pò Carigrada.

Ali sultan, ponosita glava,

Sa skorašnjeg’ kršna vojevanja

Neće maći ni pedlja granica,

Niti Srbu, niti Crnogorcu,

Svije sedam da ustane kruna,

A gdje li je Moskovija sama!

Pa kraljevski uvidjeli ljudi,

Da ne ima svjeta tvrdoglavju,

Dok o tvrdje neudari tvrdo;

Osijali svaki dvoru svomu,

A Rusiji navrgli vršaja.

Al ona ga neće vrieć samna,

Dokle ima za vršitbe druge.

I Srbija za nevolju ljutu

Nječesvu se pokloni primirju,

Jer je lakše preboljeti bilo,

Grdnu ranu, nò li mrtvu glavu.

 

Ali neće orle Crnogorče

Nikom na mir sa Lovčena lovna,

A kamo li komu na primirje,

Jer njegovi djetići valjani

Vučidol su krvlju naštrapali,

Kobnu Dugu glava nabacali,

A Fundinu naložili mesa,

Pa Medunom zamedili vojnu.

To sve ima u zalogu kneže,

Dokle krvcu neodkupi crnu,

Što no se je lila izobila,

Da ga nebi klela nesveštana

Iz ljutije zatočničkih rana.

Odštetu je iskó od sultana

Nikšić grada na krajini jada,

Podgoricu kano podvornicu,

I prò Spuža do na more slaza. –

Nedà sultan ni puževa plaza,

Gdje li dati Nikšić zmaja ljuta,

Što mu zemlju Hercegušu čuva,

Pa još manje Podgoricu liepu,

Gdje ni caru nebi ružno bilo

Pri sunašcu ogrijat se žarku,

I pod smokvom pozobati groždje,

I napit’ se vinca raz ružica.

 

Neda sultan toga nikojega,

A knez neće jalova mirenja,

Već razavi krstaš na Cetinju

Koga nije bio ni savio,

A razturi knjige na krajine;

Nu u knjigam šta govori kneže:

„Crnogorci, moja braćo draga!

Kad smo lane zavojštili bojni,

Sa Milanom od Srbije knezom,

Htijuć braći u pomoć’ se naći,

Što nemože živjet’ u Turaka,

Pozvó sam ve i krvi ste dali,

I naš se je krstaš lepršao,

Što ga naša domovina vije,

Od Kosova kobna sačuvana.

Nerekoh vi, što bi dvoumio

„„ Ko nedodje na boj na Kosovo”“,

Jer znah dobro, da ste pouzdani,

U žeravu ugazili živu,

I pošli ste i vas sviet znade,

Kô ste silne razgonili Turke,

I razili poglavice njine;

Dva ste paše ulovili živa,

A dvojici uskinuli glave.

Sav se sviet divio junačtvu,

A car ruski cjelu reče svjetu:

Crnogorci i ovoga maha

Kazali su, kô su vazda bili,

Da su borci na mejdanu svomu.

Pa fala vi do Boga miloga,

I na ugled svjeta vasiona,

Izpred mene i naroda moga

Preda sjenom božjeg ugodnika,

Svetog Petra našeg zaštitnika,

Pred spomenom vladike Danila,

Što je korien sreći zasnovao,

I za ime kneza Danijila,

Koj nam je dod’o blagodati,

Ter se danas svjetom proslavljamo.

Fala svima, a slava onima,

Što su za krst i slobodu mrli!

Blago onom, ko žive do vjeka,

A ovi će živjeti vavjeka

Uz spomenu roda blagodarna.

Mila braćo! mi se ponosimo,

Što dosada vidjeti mogasmo,

Sjajnu sreću rata velikoga,

Kojeg’ jošter nismo dokončali,

Nó hoćemo, da ga nastavimo.

Sve su vele paštile se vlasti,

A Rusija ponajskoli vela,

Radi Boga i ljubavi brata,

Da ustave krvi proljevanje,

A da sultan podajnikom dava,

Štono ljudska pravda iziskava.

Na to i ja hćedoh pristanuti,

E bi braći breme olakšalo,

Prem predvidjah, da je uzaludno,

I da će se opet vojevanje;

Al nam bješe u svietu pofalno

Jer se tomu smirismo kušanju.

Ja vi znadem sve tegobe težke,

Što ste proz to vrieme primetali,

Pa znam bólju srca junačkije’,

Što ve na tom slavnu putovanju

U pò maha imah uzprieti,

Nu znam jošter, što je vami drago.

Da se vaša želja izpunjava:

Evo kada ove knjige pišem,

Ja razvijam stieg na Cetinju,

Za slobodu braće bjelodano,

Puno slavec Boga velikoga!

Rado sam vi i drugu rieti:

Da Rusija, svega bratstva majka,

Ratovat’ će s’ nami naporedo,

Te vjerujem, da će ovi glasi

Udvostručit vaše radovanje.

Naša nada, care Aleksandre,

Jurve sile na bojišće kreće,

Pa s pomočju Boga svemogoga

I pripomoć Aleksandra silna,

Što će dići silu nedobitnu,

Da za bratsko gine izbavljenje.

I ja ištem od vas Crnogorci!

Veće sada nego igda doslje,

Da se vaše dvojači junačtvo!

Valja da se vriedni ugledamo,

Velikoga ruskog’ podfaćaja;

A najsladja sloboda je zlatna,

Kad se svojom izvojuje krvlju!

Nek nebude nikom žao mrieti,

Jer sudjeni jako svanu danče,

Da se rodu sreća preporadja,

Pa iz naših novije’ grobova

Uskrsnut će svim sloboda zlatna.

Ja sam s vami i vazda naprieda,

Uz srdačno vičem vi pozdravlje:

Da ste napried, moji Crnogorci,

Za naroda oslobadjaj svoga!”

 

Pošto kneže knjige razaslao,

Uzjašio mahom sa Cetinja,

A za njime bojci izabrani

Na Orijojluci odjahali,

Tu se rujna napojili piva,

I medju se bojci svjetovali,

Kud bi koju okrenuli vojsku,

Ko bi kojoj bio komandare.

Istor pade viest blagojavna,

Ruska vojska uzela Batuma,

Velebnoga u Aziji grada;

Na Čuruk-su pobila je Turke,

(Čuruk- su je truhla riet rieka)

Kako gnjila tako i dobila.

A druga se magli na Dunavje

Preo Vlaške Moldavije ravne

Kada taki dopanuli glasi,

U vojvoda lišca nabrujala,

A o bedra gvoždja zatreptala.

Bogu slava i bogorodici,

I Sofiji na sried Carigrada,

Hura caru Lesi*) velikomu *) Lesi: car Aleksandar

I njegovoj dobre kobi vojsci!

Pa vojvodam priča gospodare:

 

Braćo moja! e smo dočekali,

Da Rus s’ nami vojšti ujedino,

Pa je zmiju ščapio za glavu

U Aziji, gdje je leglo njeno,

Drobinu će stići na Dunavju;

Ali rep joj okorjela gnjeva,

U naše se pružio je stiene,

Lit’ će na nas jeda najgorega,

Jer smo s’ repa očepili prvi,

Odkud će joj smrt i glavi doći.

Nego moje vojevode slavne!

U stisci smo, kako nebijasmo,

Tri će na nas udariti snage,

Najglavnija od Mostara kleta:

Nju će svesti paša Sulejmane,

Druga nam je s’ Pazara Novoga:

Njoj je vodja Ali paša Meho;

Treće eto s’ Arbanije krute,

Pred njome je paša Sahibija.

Véle sile brojem i oružjem,

Sve tri će nas napast’ iznenada.

Nedaj Bože! da neskladujemo,

Svu bi našu razdrobile snagu,

I na našem noćile Cetinju,

Pa s’ Cetinja stigli na Dunavje,

I Dunavo smutili tihano,

Nek bi Rusu gušće brodit’ bilo.

 

Vrieme nije duga razgovora,

No za posla vela i krvava

Valja Turke dočekati jake,

I s’ njima se jačat’ na tri strane,

Kud’ je komu bolje pouzdanje;

Onda ćemo da se pomješćamo,

Ja bih ‘vako, da se poslušamo:

Evo serdar Vukotiću Pero

Nek na Krstac vojvoduje vojsci,

A na Pivi Sočica Lazare,

Njim valjanih valja dati druga,

Jer najjači tud’ će naljest’ Turci.

Drugo krilo vojvodi Miljanu

Na Berane da dočeka Turke,

A Pejović na Jezera preža,

Od tuda će Mehmed-Aliovci;

A ka Spužu Petroviću Božo,

Na njega će Ali-Saibovci,

I njim’ treba kršnije’ drugova,

A kršni ste svuda, ako Bog da!

Ja ću sebi ponajmanje druge,

Pa na kršno okrenuti Bršno,

Da uočim Sulejmana silna,

Pa nebi l’ se i kumio s njime.“

 

Dočim kneže osnovu snovao,

Poutka se zamrsila krvlju,

Nečekali bojci izkanjiva,

No na Nikšić zagnali se sivi,

I zbunili u Nikšiću Turke,

I Ozrinić osvojili trkom.

A Pejović na Kulašin sadje,

Uzè kule i odagnà marvu.

U te mire nagò Sulejmane,

Sa dva krila vojske zloudarne:

Jedniem je Krstac napanuo,

A drugiem Pivu zakvačio.

Na Krstacu spravni borioci

U crnu se zemlju zarovali,

Na njih sipò vatru Sulejmane,

I oni mu odvraćali vruću;

Za dugo se metali pucanja.

Gdje bi vatra u rov doteščala

Mećali se iz njeg ugrijani,

A kad Turkom dotešča na vani,

Oni srću u obkope živi

I vraćaju pokolje uzvratno,

I gube se zahman lomivratno.

Take su se sile tociljale

Na Krstacu i niz Pivu ravnu,

Bilo se je i hrvalo ljuto,

Al’ se nezna ko je dohrvao,

Od popaska do zahod sunašca,

Ali obe štetovale vojske.

A kad hćelo zalazit’ sunašce,

Dvie se vodje sjetile izbavku,

Jer je jaka vojska u Turaka

Gdje trojica na jednoga svoga,

A štedit’ je za većih udara,

Ter pošto su razkrstili Turke

Na Krstacu nekrštenu klancu,

I na Pivi napojili piva,

Koliko su vazdan žedni pili,

Pomakoše uza Dugu vojske,

U Presjeku zasjedoše krvnu,

I tu jih je stigò Sulejmane

I napao na borce’ malahne,

S’ malo vatre i kreševa ljuta,

I tu mu se uklonili s puta,

Nek Sulejman u Nikšiću ruča,

Pa će k’ njima na večeru doći

K’ Planinici kobnoj zadjevici.

 

Pa u iste krvoljeve dane,

Što počelo s’ kraja sjevernoga,

Zakrvilo i sa jugovoga,

Martiniće napao Saibe

A dočekò Plamenac Ilija

Na Prentinu, na glavicu steću,

S’ nje smamio na Gorević Turke,

Pa jim živa dodao goriva,

Koga neće zaboravit’ Turci.

Desetina pala je Turaka,

Ostali se Spuža dočepali,

Ali jim se mirovat’ nedalo,

No se digli gonit’ napadnike

Preo Suka na Rasinu glavu;

Al’ Plamenac i s’ nje sukò Turke

I zatjerò za Spuževa vrata

Nebi li jim nebilo zavrata.

 

Sad su jadi uza jadikovce,

Gdje će mnoge ostat’ kape puste,

I s’ njih mnoge zakukati majke,

I procvjelit’ ljube neprebóne.

Što će nohat’ o vratu oružje,

Za godinu kukajući vojna,

A izkukat’ nigda do vieka.

Jer Sulejman pritužio vojsci

A i sebi kakono za glavu,

Stigò paša, gdje mu reda doći,

Planinicu zakružio bojnu,

Al’ mu tamo nebjè nikogare.

Mišljè paša, ni biti mu neće,

No će junak putovati ravno

Dok nesjedne na Cetinje sinje,

Kako se je caru zarekao.

U ostrožke zakrenuo hride,

Mnije, ni tu nije djavoljega,

Puškaraju Turci putujući,

Nebi l’ ko se odzvò puškaranju,

Al’ lukavi bojci utajani

Neodaju ni iz grla glasa,

Kamo l’ bi ga dali iz pušaka,

Dok Sulejman nepadè u hride.

Sad nek vidi, vesela mu majka!

Kad se vatra prosu gromoderna,

Iz topova s’ Brda debeloga,

A izpod njeg popražile diljke,

Pa praštile do sutona danu,

Pa ni prò noć ne izdahle sjajne,

Da je vidno paši noćevanje,

Ni sjutri dan neprestale klete.

Al se drže Planinice Turci,

A Vukotić vrha Ostrožkije’

I s’ Povije topove navije,

Prepucuje i Kneževa banda

Preo Zete da udare smete,

Al’ se krvni nesmetaju Turci,

No juriše, da dojagme vise,

I bore se dva dana neharna,

Nu trećim se sokolili danom,

Pa makoše kneza sa Dolina

Vukotića pokrutiše vojsku,

I k’ Podostrog pâše manastiru.

Manastira sažegoše biela,

A Ostroga Vukotić obrani,

I učuva moći Vasiline,

Da jih turske nedokvače ruke.

Još Vukotić i za pleća zadje

Da nemognu k’ Planinici Turci,

Kud Sulejman kuća izmicanje,

Ali mu se lahko izmać’ nema. –

Teku dani, sliede puškaranja

Kô je koj crnomrc’o danče,

Još je crnji bojcem osvićao,

Bili Turci Vukotića vojsku,

A knez bio iza Zete Turke,

Suljo bi se kanio tragova,

Da mu daju zdravo vrazi proći,

Nit’ se vojska podlieže s’ brda

Nit’ snižava Planinica tvrda..

Nadriè Turčin, da će Zetu preći,

I siluje na Dubrave gaza,

Al’ mu nije ni vodom prelaza,

Jere kneže iz topova preže.

S obe strane tvrdo Sulejmane!

Nazad nije, hoćeš naprieda,

Vojska ti se niza Zetu reda,

Hoćeš, da bi k’ Spužu dobjegao,

Pa bi tebi spužalina bila,

Kô saraji u sried Carigrada.

To mu reče s’ Planinice vila;

Ali nuto sreće u junaka,

On se provrie’ izmedju vatara,

Zgaziv’ Zetu i njene vrleti,

Pa će glavu u Spuž unieti,

Al’ zakopà na Viniću stražu,

Da zabavi na njoj tjeraoce,

A tjerò ga s desna Zete kneže

Vukotiću nekrivao lieva,

Al’ umače hule Sulejmane,

Da mu glavu Spužani sahrane.

 

Da bi kogodj požalio Turke,

Pa pomnio što pričaju sami,

Šta su ljute muke podnieli,

Proz tu Goru navjerajuć Crnu

A za devet dana krvavije’,

Nebi svoju ogriešio dušu,

Kad bi rekò, crnje nije bilo

Nikud, kud su Turci putovali.

Mnozi pali od umora težka,

I od gladi mnozi poskapali,

I od žedì popiskali trudni,

Osim što su puške pozobale,

I topovsko zrnje poravnalo.

 

Saib paša zavidio slavje,

Što bi sam ga ubrô Sulejmane,

Gdje se Crna Gora pokorava,

Il’ žalio brata Sulejmana,

Gdje mu se je pokoriti samu,

Pa krenuo za pomoći vojsku,

I navio preo Martinića,

Martinića i Gjurasovića,

Okrenuo k’ Ždrebeniku vojsku,

A kad došò k’ Laću malenomu,

Plamenac mu plame darovao;

I kako ga pozdravio liepo,

Ljepše bilo Saibu bježanje,

A gore mu u bjegu pozdravi,

Gdje ga tukò Petroviću Božo,

Pa mu smrvi salomljenu snagu,

I oplieni tovareno blago.

Ni Saibu druga nebijaše,

Nó puzati u Spuževe zide,

Pa nebi se lahko svaravao,

Da ga topi neštitiše s’ grada;

Što je hćeo pomoć Sulejmanu

Jedva spasi glavu zabriganu.

 

A gdje ostà paša Mehemede?

Učen vojnik iz Prusije slavne,

Što ga nije uz bojce brojavne,

E je vrstan zborit’ književanje

I po knjizi gradit’ ratovanje.

Tere mu se povjerili Turci,

Gdje nestiglo uhrvat’ oružje,

Da bi knjiga savladala mudra,

I on s’ knjigom sašò na Berane,

S njom umieo i Kulašin preći,

Pa krenuo i niz Zetu s njome,

Da bi lakše bilo Sulejmanu

Niza Zetu na Cetinje doći.

Al’ ga srete Miljanovo mile,

Mlado djete, ali četeniče,

Polovice pored Jelovice,

Ter mu smrsi knjige neuperne.

Pa se baci niz Moraču Meho,

Da bi niz nju projurio krišom:

Al’ ga vidje vojvoda Miljane,

K’ Matoševu prizajmio druge,

A s’ Jezera Pejoviću Pejo.

Zajedno se na Moraču nadju,

Ter se oba riekom poredali,

Miljan s desnu zasjednuo stranu,

A Pejović na lievo rieci.

Malu četu turili vidikom,

Što će tursku namamiti vojsku.

Čim su četu ugledali Turci,

Vrgoše se za njom obiesni,

Četa bjega, a tjeraju Turci,

Dokle četa dopala šanaca,

Što su njojzi namješćeni bili,

Jedna vatra puče iz šanaca,

Drugu prosu vojvoda Miljane,

A Pejović pripucuje s’ lieva.

Sbrkaše se plani Mehmedovi,

Razprhaše umamljeni Turci,

Al’ jih gone jatagani gladni,

Gdje kog’ stižu, iza vrata ližu,

Vazdan crna krvca tecijaše,

I Moračı zamlazivà crnu.

Turska u nju lievala se krvca,

Al rieci s’ nje pritoka nema,

Jer da sve se pokolje Turaka,

Što je odtle do polja Kosova,

Pa da u nju salije se crna,

Opet nebi na njoj se poznalo,

Toliko je žedna na dušmana.

A nu čujte od Morače priče:

Jednoč gejak snesè kabò mlieka

I zamoči da mu ga razbieli,

Nebi l’ imò veće srkat’ biela,

Al Morača lahnù mu ga ciela.

Pa će gejak jadujući na nju:

Ala vodo, to je fala mala,

Gdje ti mene tol’ zacrnje gladna

A u se se nezabjeljé jadna!

 

Pa neslagà ko Morači vrača

Da preo nje turski konj nekrača.

 

Kad knez ubrà slavje na sve strane,

Kako no se čedan nenadaše,

Slavi boga i daruje dare,

Gdje no sila u napunu bojna,

Hćede Goru pregaziti Crnu,

I u crnje pobuliti ruho,

Njegovi se smoždiše ratnici,

Kâno niko nigda nigdje neće,

Jere pašu jednog za drugiem,

A Turčina jednog po jednoga,

Pa rekavši sve do djavoljega

Proćeraše iza lona svoga.

Osijali, odkle i dojahli,

Mehmed - Ali k’ Pazaru Novomu,

Da sa Srbim pazari pazare,

Ali - Saib u Spuževu zdravlju,

Ostà čuvat’ za kaure stražu,

A Sulejman pobrà ubojnike,

Što su mu se zdravi nabrojali,

Iza muke Zetske i Dužanske,

Pa odplovi morem k’ Carigradu,

Odakle će na Balkan se péti,

Da prestigne Ruse neumolne,

Jer je Ruse Dunaj preplivao,

Na Zimnici gdje zimovat’ neće,

No će jarit’ Bulgariju ravnu,

I Balkana gazit neprelazna,

I odvrći Bulgariju cielu,

I carevu Tahtu dodijati. –

 

Tako spraši Crna Gora Turke,

E jih više nigda njojzi nema,

Pa će divi odahnuti živi.

Al’ kako će odahnut’ krvnici?

Sve ljeto se krvarili divni,

A ni pedlja zemlje nedobili,

Čim bi štete naknadjali kivne,

Gdje ginuše za četiri vjeka,

Da ljetošnje i nespominjamo.

Jadne danke, užasne sastanke!

 

Ovi knezu bili pomišljaji,

Pa jih rek’o i ustmice kneže

Na drugove krvlju okaljane,

Kad jih vidje sa bojišta vruće,

I na veća poprišta pregnuće:

“Braćo i sad ostadosmo slavni,

Kano što smo bili od pravjeka!

Pa tek’ što bi pobili dušmane,

Tom smo dikom bivali dovoljni,

I ta sama bivala nam plaća

Za gubljene na mejdanu glave,

Jer za drugu nemarismo plaću.

Al sad nije s’ tiem dovoljenja,

No hoćemo da dovozujemo,

Što je našim kućam potreboćno,

Jer će djeca pitat’ svakojega:

Gdje ste bili? Šta ste nam donieli?

A mi ino njim nedonosimo,

Osim rana i mrtvije glavâ.

A to jim je dosad nešta bilo,

Nu sada jim dosta biti neće,

Jer tjeskoba živjet doteščala,

Za usjeva njive uzprljane,

Za ukosa malo je i bilo,

I za paše nestà izpašnika.

Sad dobismo, kako nigda nismo,

Sad nam valja zemlji prostranjenja,

Da narodu živjet lahkotimo,

Gdje bi imò žnjenja i košenja,

Pa mogao i ka moru saći,

I pretrgat’ kò i drugi ljudi.

A vjera je, to se neda samo,

Nit’ će kogodj poklonit’ u zdravlje,

Već dokle smo na okupu vojnu,

I dok jošter prahom mirišemo,

I klanci se puše od dimova,

Niz Moraču i niz Dugu pustu,

I krvca se žmigće jakorostla,

A ni u nam neohladnjè kivna,

Da maknemo niza Dugu vojsku,

Nebi li ju opustili Turkom,

U Bileću da jih razbjelimo,

Na Korjenić da izkorjenimo;

A najpreče u Nikšiće saći,

I Nikšića uzet krvoljevna,

Što nam kuži kugu iza vrata,

Odkada se znade za Cetinje.

Njeg’ nam valja uzet najprvoga,

Pa na dalje kako sreća dala.”

 

Rekò kneže, a dorekli druzi,

Makò junak, makla Gora Crna,

Pod ostrogom pribrale se vojske

Planinicu krvnu zagrebale,

S’ Planinice k’ polju Nikšićkome.

Čim u polje dogrebale ravno,

Stadè jeka polja od topova,

A lomljava kula Nikšićkije’.

Ma se tvrde odzivaju kule,

Sa njih laju topi nanizani,

I iglarke polajuju diljke.

Čini ti se, nigda izdušaja,

Metac rije iz kneževih grla

Na Trebešku prvim mahom glavu,

A Trebeš mu odziva se jako;

Čini ti se nigda pasti neće,

Al’ upadè za jabuku prva,

Pa jabuka dobra bila znaka,

Kano uzdar za prvoga danka,

Jer za sjutra sokolila druge

Da prižeste i na druge kule,

Što Nikšića zaklanjaju tvrda:

Vir, Rastovac sa sjeverne strane,

Most, Klačine sa jugova puta.

Jake kule silno oružane,

Rigale su tisuće metaka,

Orile su drvlje i kamenje,

Za dva duga neodušiv’ dana;

A kad treći omrknuo danče,

Zamučè jim kruto udaranje,

Pa se knezu poklonile kule,

I posade, što su bojne bile,

I sve, što je za prihranu njinu.

 

 

Potom zaždi dvanaest lubarada,

Sa glavice sa Trebeševice,

Što no gradske nadkriljuje zide;

Topi zdrave a odzdravlja grade,

Dok pun uštap nenaravna dane.

Zacrnjela na nebu mjeseca,

Grad’ se drži s’ dobra položaja,

Al’ mu sinje upadaju kule.

Pa što bi mu i one manjkale,

Nebi gradu jadi dojadali,

No što nestà vode za pijenje;

Te kad vrela prisahnula gradu,

Što jih prisà vojska crnogorska,

Sta se piti voda nepijaća

Iz bistierna dažda navraćana,

Gdje se legu gamavi gaveži.

Pit’ je valja, a nedati grada,

Pa se brane odurni gradjani,

Još toliko dana dvojenije’,

Nit’ se daju, niti smrti dáju.

I knezu se na dosadu dalo

Toli dugo strašno puškaranje,

Istor vidje, gdje je stalo gradu,

Glava gradu Čadjavica čajna;

Na nju krenu ona grla vela,

Štono mu je Leso darovao,

Dvanaest zjala jedan za drugiem.

Na Čadjavu kad odloži kulu,

Čadjavica podrma se s’ hrida,

Prosu Čadju al uzdrža zida,

I rovanjke obroni uza se.

Iz kojih su Turci puškarali,

Cjelu noćcu i pó bjela dana,

Dok i dugu nedodija danu,

Ter on crnu mrčinu navuče,

Da se i on odmori s’ gledanja,

I nebi li borba utihala,

Da bi borci mrakom mirovali.

I ja mnijah, da će spati ljudi,

Dokle crna zora nezarudi,

Al’ nit’ spanja, nit’ zore čekanja.

Trista jih se vržè uza hride,

Jedan drugom pete podpinjući,

Iz obkopa Turke halačući;

I bjegnuli Turci halakani,

Dok se tvrda dobavili grada,

Mješte njiha pali Crnogorci

U obkope i rovine tvrde,

Pa gdje pali, tu se zakopali.

Čadjavica nad njih savi krila

A Nikšina zaleleka vila:

„Vajme grade, moga Nikše jade!

Dosta ti je ljeta pet stotina,

Što sam tebe nježna njegovala

Na zakletvu sazdaoca tvoga!

Vrieme dušlo bojna vjekovanja,

Kim se tvoje završuju kobi

A i moji zavjetovni dani.

Dosta smo se nagledali bjesa,

Nasitili krvnih urnebesa,

Dosta praha nakusali crna,

Puno pustih nagledali kapa,

Jadnih ljuba u crno zavili,

Pak se valja podložit’ udesu.

Past ćeš grade, al ne tudjih šaka,

Nò Nikšinih prisnih potomaka!

Nikola će uzeti te kneže.

Što Nikicu sad davore vile,

To su njegda Nikšu dragovale;

Pa si cvao tad’ na zidu bjelu,

Kano labud k moru na pogledu,

Al té crne potavnjele kavge,

Tere su ti platna pomrčala.

Ali će ti pobielit’ tavna,

Kad’ te uzme novi Gospodare.

Niti žali na svog’ sazdaoca,

Što su troje kule tavnovale

I nemila lišca za udarja,

Nò tuguj se na grube vlastnike,

E su tebe mrsko njegovali;

Pa do kraja ne žaluj ni na nje,

Koliko ćeš korit vjerovanje,

Koje tvori od ljudih neljude,

Kakono je svoje Nikšićane,

Što su braća od jedine majke,

Njegda istu sisu posisala,

A sad nezna jedan za drugoga,

No se vozi kô zò na gorega.

Korit’ ćeš jih, grade slavopjevni,

Ukorit ćeš, at’ ukleti nećeš!

Pa i kuni, al’ korjenit’ nemaš,

Jer medju nje kad luč sine sveta,

Braća će se poznat istovjeta,

Što su njekoč Onogosti*) bili, *) Onogosti: Nikšići.

Ovogosti bit će unaprieda.

 

Kad upadè Čadjavica tavna,

Počuli su očajni gradjani,

Šta jim vila narekovà gradu,

Al’ se ipak nedaju gradjani,

Nò još dvajest oduraju dana;

Dotiče jim praha puškodavna,

Hoće da ga izpucaju cjela,

Al srčana ponestà junačtva,

Jer jurve se zabogmili jalni,

Od udara i od napadanja,

I od žedje, druga najgorega.

Ipak niko da se preda neće,

Jer je mučno predati se bilo,

Gdje se mišlje za pomilovanje,

Jatagansko izpod vrata klanje.

Ma kad riknu Čadjavica crna

Iz dvadeset grla gromovnije’

Staše gradski drobiti se zidi,

A uz njiha pužu Crnogorci;

U svakomu nada malaksala,

A najvećma Skender paši momu,*) *) Skender paši: Aleksandar Fritsch, bjegunac madjarski iz g. 1848.

Što mnijaše obraniti grada,

I hrvà se dva mjeseca ravna.

Svu su noćcu rikali krupovci

I svjetlili gradu očajanu,

I u njeg se vrli nasrtnici,

I u njem se trli obsjednuti,

Dokle zora zabjelila bjela,

I na gradu biel stieg sniela,

Pa se na njeg osminulo sunce;

Za sunašcem mir se javi vojsci,

I predaja osvanula grada.

Skender paša izvrvjè iz grada

A za njime jadjani Nizami,

Što su jeli vatru obsjedani,

Dva mjeseca i više danaka.

Sreli kneza na pomolu gradu,

I njem dali počastnu paradu,

I Nikšiću s Bogom do vieka.

A knez svoje svedé bataljone

Na molitvu k’ hramu Božijemu,

Ter mir boži braću okajanu,

I junačku sreću blagodari,

Gdje Nikšića uzè vratolomna,

Koga dotle niko nedobio,

Pa se kršnim slavjem dovoljava,

A raja se spašena odziva,

Gdje dočeka spasitelja živa.

 

Legla vojska niz poljanu ravnu,

A knez uze druge njekolike

Pa pošetà po bedemu crnu,

Broji tope, pribjera oružje

I zalihu što ostala pusta;

Ter za svoju odabjera vojsku;

Potom podje i medju kućane,

Da pogleda, šta se ima živa,

U kamenih kuća turačkije’,

Pa nabasa kuću Mušovića,

Prvo pleme grada ubavoga

I očeva harna poznanika.

“Dobro jutro!“ nazvò Mušoviću,

A Mušović prefatio zdravlje:

“Da si dobro došo, Gospodare!

Milo mi je, e mi kući dodjè!

Devedeset evo mi je ljeta,

A djeda sam zapamtio tvoga,

Haran bješe kà i ti bojniče.

Pa s’ Mirkom sam puno vojevao,

Bolji bješe nò ti četeniče.

S njima smo ti ljubav primetali,

I mienjali u dom kumovanje,

I naše se kuće milovale;

Al’ nikomu sudjeno nebilo,

Da mi kadgodj dodje u pohode

Doliš tebe u sreću junačku;

Pa te dobra sreća doniela.

Milo mi je, što ti znati nije,

Da te moja kuća upoznade,

Nije moja, nò sad tvoja kneže,

Zapovjedi što se u njoj nadje,

Nek’ te djeca služe, Gospodare,

Ima hljeba, mlieka i jarnika,

Vojnika se svašto dobro prima,

Na um mi je, kad sam vojevao

Preo vaših brda krvavije,

Gdje dofatih sira drobljenika,

Ili zdjelu sirutkova mlieka,

Il’ krtolu iz popreta vruću,

Sladje mi je od pilava bilo;

I tebi će biti, Gospodare,

Što se nadje u domu mojemu

Nakon toli duga vojevanja;

I nemoj se narugat’ dočiku,

Draga volja sladi dočekanje,

Jer smo i mi jadni vojevali,

Potrošili sve, što imadjasmo,

I teže nam, nò je tebi bilo.“

U to pala cura nečešljana,

Mušovića šćerca mljezimica;

Na plitvici kahvu doniela

Pa knezu je pružila prvomu,

I njegove podvorila druge,

A najposlje dodava babajku,

Još da imà vode s’ izvornika,

I da bješe meda saćenika,

I toga bi cura doniela,

Al’ izvore prisušile vojske

A čele se rojile u hride,

Kud su našle rojem promašaja

Proz dimljenje topa i pušaka,

Ma se glotna rasladjala kahva,

Počem došla kita odbornika,

Izpred cjela grada zasužnjena,

I pokloni knezu do koljena.

Tu su sjede brade do pojasa,

Tu su mrci do za uši brci,

Čine borci kò i Crnogorci,

Ali sada junaci ništavni

Snizuju se jačemu nada se.

Kano što se sirovina zgara,

Spram subiem drvljem od iskara,

Tako su mi patni Nikšićani,

Što do jutros Gospodari bili,

I stravili na Cetinju kneza,

A jutros su knezu na slušanje.

Hrdjavo je da bi službovali,

Hrdjavije, da bi zahman mrli,

Gdje mnjevaše kolje i poklanje,

Kakono bi zajmu pravo bilo.

Kod kneza su našli milovanje

Pa jim ljudski kneže govoraše:

„Vidjeste li Turci Nikšićani!

Gdje sudbina izvojevá vojna,

O štono se nigda nekladjasmo.

Mi se bismo za četiri vjeka,

Nit mi vašeg osvojismo grada,

Nit’ vi našeg skopaste Cetinja.

Al’ nuto vi čuda neufana,

Da ja sjednem u vašemu gradu,

Pa što sam ve bojem zadobio.

Nemojte se poplašiti Turci,

Za mene vi Boga jamca davam,

Da vi neću ucvjelit’ kućane,

Niti čije uzet’ imovanje,

Pa ničiju posieći glavu.

Stojte mirno kò u dobru svomu,

Kakono ste dosad domovali,

I još ćete bolje ako Bog da,

Vaše kuće, vaše poljodjelje,

Svaki svoga neka gleda rada,

A vjere vi nije mahnisanja,

I klanjajte i metanisajte;

Ali hoću, da se učavate,

Kako svakom svoja vjera kaže,

Da se nikom nedjeljuje krivda.

Mahom hodža nek je na munaru,

Pa neka vi poludnevje javi,

Pa po tomu neka djecu svika

I nek uči vaško vjerovanje;

A ja ću mu dodavati plaću

I za zimu skrbit’ omršaja.

Nek vi hodža priča vjerovanje,

I pokara, ko vjerovat neće.

A poslie hoću gradit školu,

Jer je malo molba i mienje

No će trebat’ drugo umienje,

Kakono će priučit mladjahni

Biti siti, i nigda goljani,

I bez gvoždja ljuta za pojasom..

Pa nemojte bojat’ se danjaka,

Davat vi je, što i moji daju;

Nit’ zebite rad ženskije lišca,

I u nas je žensko poštovano,

Nit’ mu iko na put izać’ smije;

Sve su majke i supruge drage,

Svakom svoje, i sve svakojemu. –

Već’ recite Nikšićani harni:

Ili će te krećat’ iz domova,

Il ostati na starinu svojnu?”

Pokorni mu vele Nikšićani:

“Fala tebe, dobar Gospodare

Na tvojemu upitanju liepu!

Nò molimo, daj nam teke roka,

Do osvitka dana sutrašnjega,

Da se i mi malo promišljamo,

Pa će mo ti na uranak rieti.”

Nebilo jim tomu pogovora,

No jim viška branu povladjiva,

Iz punahnih gradskih sahranača,

Gdje bje dosta i masti i mliva,

Što Nizamu ostanulo pusto;

Još jim dodà brava i volova,

Nek omrse sebe i kućane.

Tu se š njima oprostio kneže,

I u svoju zdravo prešò vojsku.

 

Težka danka jadjanim gradjanom!

Jadi težki ostaviti grada,

S’ kog’ jim se je pjevalo junačtvo;

Pustolovit’ hareme i kule,

Plodno polje, rodne vinograde,

Žute tunje, i ružice rojne,

Na poglede bahče veličajne,

I džamije biele munare,

I očeve grobe neplakane.

A teži su dvorit’ Crnogorca,

S’ kiem su se od postanja klali,

Pa sad s njime slagat’ bratimljenje;

To slaganje kano i laganje,

Gdje se stane pričat’ zaimanje,

Kakono će pominjat se redom:

Mušovići robili Brdjane,

Šahinagić ubi djeda moga,

Pivodići vazda krvi pili,

Taj ranio, onaj odgnò blago

Pa da mi se neosvete kivni!

Bit’ nemože zajam bez vraćanja,

Bolje ni je, da se izselimo,

I nosimo glave učuvane,

Kad niesmo učuvali grada,

Što bjè brana našeg zavičaja;

Bez njega sve ni nek ostane kleto,

Jer u njemu za nigda imana,

Gdje tog nema, nije Muslomana.

Ovako su sjedili gradjani

Cjele noći bez sna vjećajući,

Pa s’ urankom dokazali knezu,

Što bi pošli glavom bez obzira.

 

Knezu ni žò, niti milo bilo,

Al’ jim rado dozvoljè selivo,

Nek bi makli svi u nezavrate.

Al’ da jim se oduži junačtvu,

Naredio podvorit’ prativo;

Hitre sluge spremio u kuče,

Sluge brzo skučile komora,

Komore se uz grad poredale,

A iz grada vrve selioci.

Nuto pobro! drhtna poseljaja:

Kuka baka na šljaku savrta,

Jeca neva zibkom poduprta,

Nuded dojke čedu razplakanu,

Cure prte platno nasnovano,

Nesatkano niti pirlitano.

Naricaju tkanje i snovanje,

A tuguju cvalo djevovanje,

Kako će ga u tudjinu snieti,

Komu l’ bi ga u tudjini dale!

Za njima su komore najahle,

Što dekaju pokućstvo prtljano,

Prtije su po haremu brane,

Šarenice vunom natrpane,

Pustekije kože za klanjanje

I ibrici za Abdesno*) pranje. *) Abdes: pranje prije molitve.

Ražnji, prčnji, mlini kavenjaci,

Zlatne lule, viti lulenjaci,

Pa ratila rada ratarskoga,

Pa su mušad*), pa krave steone. *) Múše: magarac

Mušad reve, zimotelke miču,

I u staje riču oproštaje.

 

Pošto sprtlja prtljag nevoljnije’,

Najahale age na konjije’.

Gizdavo su konji odjevani,

I kićenim uzdam zauzdani,

Na agama toke svjetlucale,

Srebra plahte zlatom ožigate,

Na plećije’ dževerdari zjali,

Ledenice sjale za pojasom,

A o bedrih krivošije ćorde.

Oružje jim kneže milovao,

Jer je znao za ljubav oružja,

I da ima medju Nikšićana,

Što bi prvlje i ljubu mu dali,

Nò li srama svjetla dževerdara.

I njemu je milo gledat’ bilo

Kršan polaz kršnih selioca;

Pa kad oni prolazili tužni,

Parada jih vojna čestvovala,

A knez stajò na čelu paradi.

Njega zdrave holi selioci,

A odzdravlja još holiji kneže;

Al’ koliko ohol sa pogleda,

Toliko je srca milostivna,

Ter upita bjedne selioce:

„A kamo ste jadni poprtljali

Iz svog doma i sa dobra svoga,

Od nemila srljat’ do nedraga,

A nigdje se nesmiriti pusti?

Kad vas pola poskapa od glada,

Pola će vas opet mene naći!

Ja nežalim vaše jogunjenje,

Koliko vam žalim djecu ludu,

Gdje će s’ vašeg’ ginut jogunjenja.

Recite mi, kuda ste nageli,

Gdje li vi se dobra sreća vidja,

Što bi bolja od Nikšića bila?”

Govore mu starci bjelobradci:

“U Bosnu smo omjerili kneže,

U njoj nam je brata bogatije,

Neće gledat’, da se napatimo

Pa sudjeno bude komu mrieti,

Braća će nam prislužit’ kopanja.”

Odgovara svjestan Gospodare:

“Lahko naći za pogreba brata,

A gdje vi je živim bratovanje,

Nije l’ danas sedamdeset dana,

Što ve bijem i vi se borite,

A toj braći ni za uho nije,

A kamo li da ve branit’ dodju?”

Pa se vrnù k Mušoviću svomu:

„A zar i ti poselio pobro,

Tražit raku mimo svoje groblje,

Gdje no su ti djedi pokopani?”

Veli njemu starina čilovna,

Koja prti devedeset ljeta:

„I ja pošò s’ braćom, Gospodare,

Pa gdje pukne zemljica podame,

Tu ću voljan i ja leći u nju,

Jer mi više nije vojevanja.

Legò tamo, da te nije amo,

Ali da si teke pričekao,

Šta će Moskov svršit na Dunavlju,

Ako Leso uhrve sultana,

Onda ste vi moji svakojako.

Nu ti Lesu odhrve sultane,

Tada smo ti oba u sultana.”

 

Pošto taki bili oproštaji,

Knez se mačè brojit’ izseoce,

Očim broji, rukom darovava,

Njekom bjela, njekom žuta dara,

Kako koga vidje oskudjevna;

Po krilaša dječku najmanjemu.

Potom svikà do dva kapetana

I njihova oba bataljona,

Pa prikriči kako valja vojsci:

“Braćo moja i djeco junačka!

 

 

 

657

Pratite mi do na Gacko roblje!

Eto hrane nosite uza nje,

Pomozite uzjahti i sjahti,

Ludu djecu i kadune hude;

Al da u njih nije pogledanja,

Vjera vi je! osjeću mu glavu,

Ako koje potuži čeljadi,

Sto bi jim se učinilo krivo.

To rekavši, njekog nazrè znanca,

Gdje pješice bulu vodi bolnu;

Smili mu se na bulu boljeznu,

Gdje će upast prvim pobrdaljem,

Pa zavika njekog konjanika,

Da mu bavi konja osedlana,

Da prijaši kada srdoboljna.

Sveli konja i bula uzjahla,

A rečè joj domaćinu kneže:

„ Kada svi se s Gacka konji vrnu,

Ti nevrći izpod žene vrana,

Nò ga drži kåno rodjenoga.“

I ja vidjoh u sried Sarajeva,

I Turčina, i u njeg gavrana,

Pa ja héedoh da kupim konjica

Al ga nedà ni pojedno blago,

Nò ga hrani, da se njime fali.

 

Pa odoše čemerni gradjani.

Nije šala, povrć’ zavičaja,

Ni maskara, kući zapriet’ vrata,

Pa viš nigda nenoćit u njojzi.

Braćo mila! nikom to nebilo,

Imali bi sažalit’ udese,

Al’ nemamo koga da žalimo,

Jer je vjera izkvarila kruta,

Što je ljudstva u tih ljudih bilo,

I bratinstva do nebratstvovanja,

Nek se prate do u nezavrate.

I pratila vojska službovana,

Prislužila nužde svakojake,

Dodavala vode za napaja,

Tješila je, gdje bilo vapaja

Od dojači ili nedojači,

Nevoljnije’ ili bolesnije;

I bulama pomogla jašenje,

A u oči negledala crne.

Do na Gacko sve zdravo doprlo;

Na Gackomu mienjali zdravlje,

Priuzeli konje pratioci,

I vrnuli kući pjevajući,

A skukali bjedni izseoci,

Na ledini izostavši pusti,

Blagodareć’ knezu za prativo.

I kudgodj su stigli razsijani,

Nisu toga krili ljuskovanja,

I ta fala svakomu prijala,

Ponajskoli pjevcu Željkovanu

Što je s’ njima zborio naivno,

I pitao za sve dogodjaje,

Od obsade i razsuća njina,

Kôn da će mu valjat’ za pjevanja.

 

Istor da te zdravim dobitniče,

Kneže Niko, Crne Gore diko!

Što si njojzi, to si rodu cjelu,

Rodu svomu jugoslavjanskomu

Na crljenu polju spasovomu.

Zdravo bio, jer si zadobio

I slomio vraga pridomnoga,

Pregazio zmaja krstolovna,

Uzò Nikšić, izgnò Nikšićane,

Iztriebio zmije iz njedara;

Pa te gledam prvovjenčanoga

Na tjemenu grada silenoga,

Gdje se šećeš po tom zidu pustu,

I s’njeg paseš oko sokolovo

Niz poljanu zrnjem podoranu,

Gdje ćeš žeti šenicu do vrata,

I kositi travu do pojasa,

I toviti debela gjogina.

Da sam bojac biti mahnisao,

Pa još miriš rieku Gračanicu,

Koja plije niz poljanu ravnu,

Gdje ćeš imat mriesta ribolovna;

Da sam ribar, il jelac pastrva,

Došò bih ti uz postene dane,

I još zriješ nadalj u prigorje,

Gdje se legu srne i kurjaci;

Da sam lovac, kò što nisi lovče,

Težko bi me palo na uranku,

Kad ti nebih prestigao krake,

I zasjedu ujagmio prvu,

I na mrka prvi pukò vuka.

Pa ti segnu oči u voćnjake,

Na jabuke pitomnjene ljute,

I na grozdne vite vinograde,

Pa neslušaš u zanosu slavnu,

Gdje te Nikša zove na ladanje,

Kad te briga stisne na Cetinju,

U oporu zraku neprijaznu,

Da poseliš za ravnati zdravlje

U Nikšićsko čarobno prodolje.

I Nikša se raduje udesu,

Što se mjeni iza trista ljeta,

Na Nikicu s’ Nikše vladičanstvo.

 

Pa davori novi Gospodare:

Nanosi se srećna ratovanja,

Zadij Nikšić za kalpačko perje,

Kâno momče nevehnovu granu,

Kad sudjenu ugrabi djevojku,

I da ništa neuzmeš za njime,

Daćna ti je za zadaću plaća.

Kad se Niko ponagledò grada

I čarobnih s njega ljepotinja,

Neće riet’, da je slava mala;

Al’ lakome oči pri pogači,

Činjè mu se malehno uzdarje,

Kad bi ostò u Nikšiće same,

I njegovu polju gospodare,

Tada ni njeg’ nebi zaorao,

Što mu Dugu nebi sigurao.

Pa ni Dugoj gospodovat’ neće,

E joj nebi uduljio grane.

Skoči bojac na noge lagahne,

Pa okrenu ka Bileću vojsku,

I sobom je vodi slobodjahnu,

A dvojicu šalje Vukotića;

Petra pravi ka Krstacu tvrdu,

A Gjurasa niza Dugu pustu,

Da bi niz nju opustio kule.

Pa u njega dobra sreća bila,

Pravo stigò ka Bileću gradu,

Na njem vatru naložio vruću,

I pri njoj se ogrijao harno,

A harnije opržili Turci,

Gdje mu dâše grada iznenada.

I Bileć se zaodje i crno,

Jer u ruke padè Crnogorske.

I Vukotić na Presjeku sidje,

S’ malo muke zarobio Turke,

I Hodžinu Poljanu sravnao,

Pa na Nozdre udario ljute.

Bjesna bješe tvrdja i stražani,

Velu vatru dali iz pušaka,

Al’ kad na njih topi zavitlali,

Vidjè straža, da nije ostanka,

Iskà vjeru, i predà se na nju,

I ona joj nemanjkà junačka.

 

Nu na zliću na Zlostupu kneza,

Što je stražnja niza Dugu straža,

I u dobar postupio na nju,

Jer mu se je poklonila mahom,

Sa tiem Duga ostadè bez tuga*) *) Tug: Svečev stieg, konjski rep.

Dosta u njoj Turci tugovali.

Ali jada još Goransko grada!

Ko će ići skopati Goransko?

Vukotić će, ako niko neće.

Odè Petar, veselo mu perje,

Na sried Pive osvoji Goransko,

I niz Pivu sve obori kule,

Do u Foču gizdavu palanku.

Svuda liepa pliena zadobio

I oružja i hrane obilne,

Čiem mogahu dugo bit’ se Turci,

Da jim nebjè javi sa Nikšića,

Kako bili Turci milovani;

Mješte da bi njih gonio kneže,

Nudio je, da stanu na svome;

Mjeste da bi on cjenio glave,

On dariva iz ruke novaca,

Pa što bi jih napatio gladom,

Dodao je i hljeba i mesa,

I komore do na Gacko roblju.

Pa jer mile milostinje bile,

Kudagodj su glasi pronieli,

Nicale su na predaju straže,

Da neprave pridohrane glave,

Jer znali su, da niko nekaže,

Da je knezu u zadaći bilo,

Kad zapodjè kršno vojevanje,

Ne da stare bojene kotare,

No da u njih ustanovi pravdu

I ustoli mirne blagodaće.

 

Gdje sjeverom borbilo borenje,

Ni sa juga nepuhalo prazno.

Na Lješanj su nahrupili Turci

Od nemile zemlje Arbanije;

Žgali sela, odgonili blago.

Al’ jih rodjko primò Pejoviću,

I popašu naplaćivò skupu,

Svagdje, gdje mu na domaku bili,

Ponajbolje na Farmaku krutu,

Gdje razpudi trcimice Turke

Ka Dinošu i ka Podgorici,

Kakono jim nebje zavraćanja.

 

Sad i tebe pomenut’ valja mi,

Na te kraje Sočica Lazare,

Kô što sam te i s’ Pive zdravljao,

I poznavò u obadva brka,

Kad si, Lazo, uz Dedagu lazò

I njegove nohò dževerdare,

I dobio u njegovu zdravlju,

Da niz pivu pjevaš pandurenje,

Ter si mudra dolijala lijo,

Da se mećeš glava Turačkije’,

I eto te na Jezera ravna,

A Hafiza tebi na pozdravlje,

Sad se možeš naumećat’, Lazo!

Kako nećeš nigda za vieka.

Okreni se mudrolijom starom,

Nebi li se naužio bjesa.

Sašò paša sa deset tisuća

Silna bojca, čilna izkušana,

Što dovedè iz Srbije stare,

Hotijući s njom Nikšiću saći;

Al’ ga mužki dočekò Lazare,

Kakono je čekat’ trebovalo.

Kod Kovčića izpod Durmitora,

Hafizovu salomio vojsku,

I zatjero k’ Pazaru Novomu.

Potvrdio Lazo pouzdanje,

I kneževu zadjeo čelenku,

Koja mu je davno pristojala,

Gdje se pjeva pjesma osvetnika.

 

Iza toga klanci utihali,

I umukla tutnjava topova.

Njeko mnješe, nejma vojevanja,

Al mislili nisu Crnogorci,

Nit’ mislili Arbanasi ljuti.

Podgoricu haju Crnogorci,

I da jim je s’ nje na more ravno,

A Turci su znali požudjaje,

Ter dva tvrda priutvrde grada

Dvie jabuke na udarcu zlatne.

Jabuke su Spuž i Podgorica,

Koje kad bi jamio jim kneže,

Oba bi jim oka izkopao,

I bijelu Skadru dodijao;

Tiem bi legla Arbanija cjela. –

Gradove su oružali Turci,

Kakono se oruža za glavu,

I riešili biti do skončanja.

 

Netom tvrdje utvrdili Turci,

Al’ eto jim kneza u pohode.

Da je kneže došo naposamo,

Lahko bi ga dočekali gradi,

Al’ su s’ njime nebrojene čavke

Kape šavke mrke kosovljanke

Popadale uz bedeme bjele,

Hoće jim se, da spram grada prele,

Vatre lože noći za grijanje,

Obojici grada na poglede,

I koliko ognji razplamsali,

Reć bi, da se Podgorica pali;

A kako je u Spužu vidišno,

Bi rekao, prolazat’ će Spuže,

Mrklom noći kò bijelim danom.

Dvie su noći sjajne vatre sjale,

Nebi l’ turkom vidila dodale,

Da odpočnu krvna okršaja;

Al’ se na sjaj nemamili Turci,

Nit’ jim dosta za vidilo bilo,

Što bi smjeli zapodjeći kavgu;

A knezu se svidjè probitačno

Nenasrnut na tvrdjavi tvrde,

Koliko bi bilo gubitačno

Na Ljubović i Goricu samu,

A kamo li u bedene zaći.

Neće junak rada uzaludna;

No i treću večer plame dava,

Da se gradom vidi strahovanje,

A i njemu da je otić’ vidno;

Diže vojsku i mrčinom zadje,

Pa do zore pod Barom se nadje.

 

Bar je liep a ljepše prodolje

Što se župom niz jezero svlači

I na morske savodi te vale,

Preo Spiča i staroga Bara,

Pitomina čarna odgovara,

Kudagodjer oko nanielo;

I sama je zanosilo kneza,

Kako neće druga njegovije’

Očarati župni zavičaji,

Kîm su krši dojadili grubi,

Nigdje mehka nozi koračaja,

Nit’ gdje konju gladnu napašaja.

Pa viknuli knezu ujedino:

Bit’ ćemo se do jednoga živi,

A iz župe nema pomicaja

Van da bi nas mrtve iznieli!

Nemoj kneže, ako Boga znadeš,

Da nam župu nedaš za uzdarje;

Što smo s’ tobom doslje vojevali,

A i ods’le ako sreća dala.

A on većma lakomi poglede,

Niz dolinu rodnu i umadnu;

Uz družinu druži poželjaje;

Ter ubojne navrnu lubarde.

Sa Ostroga i Brda Gologa,

Bije bojne kule Sutormanske,

Nije puno potratio praha,

Zdrobi Ribnjak i Biela Briega,

Kršan Ljubim i Kamena Crna

Nit’ žalio krvi ni leševa,

Do Nehaja sve hajao grada,

A njega je hajò najboljega,

Što mu ruči dvadeset topova,

Čim će druge obijati grade.

Iz njih na Spič zadrobio kneže,

Smogò Spiča, k’ Baru domagaše.

Al’ što Baru nedomože kneže,

Volujicu pritište Plamenče,

Što je izmak do na more gradu,

Tiem presjedè turske domašaje

Oda Skadra i Ulcinja grada.

Pa Plamencu nije dosta bilo,

Da proz sela do na more šeće,

Nò se maši uz Bojanu plavnu,

Poplavio sela do jezera,

I k’ njemu se prilibiti hteći,

U Taraboš Turke nabasao,

Gdje ga ognjem pozdravili Turci,

Al’ se nisu plasi održali,

No bjegnuli prô Bojane plavne,

Razvalivši moste na njoj stavne

Prô Murice stigli ka Obodu,

I tudier se Turci zakopali.

 

Ma nu vidi četu Ozrinića,

Gdje i ona obraz osvjetlala,

Krvila se mala i nejaka

Al’ skučila Kuk, Čanj i Šušanj,

Pa na moru izula opanke

I od krvi okupala ruke.

 

Kad se župa očisti Turaka,

I krajina do Barskoga jaza,

Po selije’ pali Crnogorci,

Prefatili staze i prolaze

Do bijela Bara i Ulcinja,

A do mora pojagmili straže,

Da ni njima nedobrode Turci,

Pa pričeli Baru dodijâti.

Procvielila turačka pjevaljka

Sa Rumije brda visokoga:

„Zlo ga sio Barski komandare!

Žlje ti bilo u gradu goremu,

Evo ti se na zlo jutro kaže.

Rumiju je vojska opasala;

Koliko je uz Rumiju drvlja,

Onoliko je oko nje pušaka,

I ubojca ljuta Crnogorca.

U Skadar su ubjegnuli Turci,

Svi što jih je uz Bojanu bilo,

Sam se drži Ulcinj u hrvanju,

Al’ je i njem crni blizu danče,

Pa će tvoja zakukati majka.

Već predaj se, a negubi Bare!”

Pošto gradu zlo skuka pjevaljka,

Odkuknuše sa mora lubarde,

Lubarde su s’ ladja oklopnjača,

Što jih poslà car iz Carigrada,

Da se gradu u nevolji najdu,

Drobe s mora hitce oklopnice,

A s’ bedena odzievaju cjevi;

Na obe se meću Crnogorci,

Pa jim sreća služila junačka,

Ter su vatru poduhnuli s’ mora.

Al’ je muka zazinuti cjevi,

Što zjevaše sa bedena grdna,

Veća muka Baru obsjednutu,

Što se hrva za nevolju ljutu,

Niti može stići, ni pobjeći,

No se nada pomoćnici vojsci,

Koja bi mu došla od Ulcinja,

Il’ od Skadra sa Bojane bjele.

Al ni njima niko pomoć’ nema,

Jer i tiem zdrave Crnogorci,

A svakomu svoje preče zdravlje.

Zdravlje bilo, al’ ne milovano,

Ponajgore Baru zarovanu.

Barani su muke baranali,

I žderali crne zalogaje

Za ciela dva mjeseca zimna;

Pa kad smrzò dihat doteščala

Jer ni odkle drva za grijanja,

Shrvali se u zlopaću velu,

Pa predaju ponudili knezu,

A knez jim je prijò ponudjaje;

Ničiem jim neporekò pravdu,

Nit’ za glave, niti za imanje.

Bože mili, čuda za Barane!

Bubanj tuče a vojska se suče

Uza zide grada obsjedana,

Bjelu gradu zievnula vrata,

A proz vrata krvna vojska bata,

Pred njom maše Vrbica Mašane,

Haran vodja krila kneževnoga,

Kakvano ga malo ima majka.

Juri junak i krstašom vija,

Pa ga podjè na sriedini grada

I poredà uzanj četenike,

Ubojice kậno lave žive,

A povikà gradjane prvjence,

Poimence od tri vjere stojne,

Da izadju pred bajrake bojne,

Nek govori, što ko imò rieti.

Izašli mu na vjeru prvjenci,

I predali tope i oružje,

I ništa mu protiva nebili,

Nò predali i sebe i grada,

Pa kôli su sebi provečudni,

I vojsci su bili providjavni,

Pod krovove našli prenočaja,

I bijela hljeba izobilna,

Što bi bilo gostim dočekanja.

Pa knez stigó na vojeno slavje,

I pred njega vrve krštenici,

Klanjaju se turski književnici,

Svi mu viču: „Dobar došo kneže!”

An on njima: „Našo još boljega,

Komugodjer služilo slušanje;

Nu li kogodj neće poslušanja,

Što mu budu reći zapovjedi,

Prosto mu je svakud izseljenje;

Hoće li se selit’ preko mora,

Gotove su u primorju ladje

A ni kopni puti nezaprti!”

Pa se njeci navezli na more,

A njeci su kopnim odprtljali.

Nebriga se kneže za putnike,

Nit’ za zdrave u gradu stanike,

Nò su njemu briga ranjenici;

Njih prebira i za rane pita,

Ter jih pravi na svoje Cetinje,

Da jih vida kò i svoje druge.

 

Prepuknuli topi na slavljenje,

I gradjani slavje čestovali,

I priznali Gospodara gradu.

I gosparu liepo u Baru,

Al’ mu nije puno dovoljenje,

Jer ostaše kršni zaledjaji,

Uvak mu je od Ulcinja veli.

Umah spremi vojsku odabranu,

Brzo vojska uzela Ulcinja,

Pa se makla uz Bojanu rieku,

Hćela vojska Skadru na noćište,

Al’ Bojana nedala joj gaza;

Mosti pali, poronjene krance,

A nebila na junakom krila

Što bi krila u Skadar jih svila.

Vrnuli se niz jezero gnjevni,

Napanuli školja Grmošura,

Grmošuru zarobili kule,

Uzimali, što je za njih bilo,

Nješto praha i olova težka.

A kad čula dva otoka mala

Školj Lesandra i Vranjina drevna,

Što su stara crnogorska legla,

U Lesandri sudili gavrani,

A vladike Vranjinu sazdali,

I vladali iz nje Goru Crnu,

Dok duhovno bješe vladičanstvo;

Gdje kučio zvečak praznovanje

Sa Vranjine, sa Ivanbegovine,

Narod bdio i s njim bdenisao.

A gdje zveknù na udar Turaka,

Mahom bi se sligò na poraze,

I sad isto zveči na Cetinju

Na zavjete Ivanbega svoga.

Dva se školja harno milovala,

I bez muke na starinu dala,

Oba liepa Gospodaru dara,

Jer su bjelu Baru od uhara.

 

Lale moja, daj da počinemo!

Skrajčili su bojni prigodjaji,

Pa i bojci odpočinju slavni,

Ne što su nam sustali ubavni,

Jer su jako srcem razigrani,

Kô bi smjeli na Kosovo poći,

No što čaju na nagradu čajni,

Koju ištu čini veličajni,

Dok s’ Berlina njima sile vele

Pomedjašne ućaje podiele.

 

Pa su sile dielile ućaje,

Srbu dale, što se nado nije,

Jer mu nije domoglo junačtvo;

A Nikici dâše izpašaja,

Mimo Nikšić na Banjane ravne,

Na Kolašin i beranske strane,

Liep dio Arbanije ljute,

Osim što je stekô iz pušaka.

Dâše Plavu i Gusinje sinje,

Al’ nu nova jada za brukanja,

Sile dale, a sila ne daje,

Arnauti zarožili kruti,

Nepoznaju, što su sile dale

Eno vilo! viš jezera Plava,

Noži reže, strše dževerdari,

Natuljili u Gusinje Turci,

Kô gusjene u kupusno lišće.

Šta će sada djelat’ dobitnici,

Šta li sčekat’ kivni suprotnici?

Čekaj vilo, ja čekati neću,

Jer svršujem pjesmu na Gusinju,

A povrgoh gusle i pjevanje,

I gudalo objesih na granje

U sried gore javorove čarne,

Što je mene dosta čarovala.

Kad nabasaš u njoj gusle samne,

Uzmi puste kano leno vlastno,

Ter jih snesi u kršno primorje,

I dodavaj pobratimu mladu,

S’ kiem ti se zadragat valjade,

Jer sam njemu gusle zarekao;

A tebi je davoriti čine,

Pa dovezuj, kako znala s’ njime,

Kakono će rodu biti drazi,

I za naše poprište gojačni,

I našijem borcem dobitačni.

Ja jih povrć, vjera ti je, neću,

Dokle mi se kosti neohlade

U bukovu gaju zelenomu!

A ti goji borbu do vieka,

Štono smo ju bojcem zavještali,

Doklegodj se zabavljali njome,

Da ćemo jih dvorit’ neizdajno.

Zdravo vilo, i javorje drago!

Zlobnike nam vavjek narod smagó;

Ter ako smo i mi smogli vilo,

Što je krsta za osvetu, bilo,

Nek je dika tvomu darovanju,

I mál spomen momu dvorovanju!

E da njegda rekó naraštaje,

Uz posmrtne s pjesmom zagrljaje:

„Da u tlije’ lakše odpočiva,

Koga harnost na grobu cjeliva.”