Bojevi - Srbski drugi

 

Srbski drugi 

Istom Smiljo! javi mi se mlada,
Sad je vrieme, da se poslušamo,
Ako si se smilja ponabrala,
Kako te je Lala svjetovala,
Sa Timoka i Morave valne,
Nebi li ti kite bile falne.
 

Evo Rade! odovuda cvjeća,

Nije ti ga obilna ubrata,

Al se bralo kakono se dalo.

Sašle vojske na rieke valne,

Prešle one bez zaprieke rieke,

I pričele zemlje uzimati,

Pokrajine Bugarije ravne.

Prvi udjè Horvatović u nju,

I Bregovo selo zauzeo,

I Adliju Katić osvojio,

Pa odtle se naperile vojske.

Prve poći napram Belgradička,

Uzet njega a za njim Vidina,

Jer Belgradčik svodi do Balkana,

A Vidin bi žvalio Dunavje.

Ta dva grada osvojit valjade!

Pa kneževa sa kraja drugoga,

Pandirelo selo zauzela,

I posjela Svetog Nikolaja,

I Babinu pričepila glavu.

Vrčio se i Horvatoviću,

S’ Markovićem drugom valjanijem,

Pa pretiskli praznu Ak - Palanku,

S’ Ak -Palanke na Pirot najahli,

A za njima Ivanović Ljubo,

Na Pirot su skladno nahrnali.

Dok su njega zrnjem uzorali

Stajalo jih glava krvavije’,

Nije stalo što je stajò muka,

Al’ je Pirot u Srbskije’ ruka.

 

Al’ što ode niz Moravu vojska,

Prokuplje je trkom potaptala,

Kuršumliju zapasala tvrdu,

I u njoj se sastanuli druzi,

Pa pjevaju sa dobitka svoga,

Jer što padè Pirot i Kuršumlje,

To se Nišu osjekoše ruke.

Pa Lešjanin k’ Nišu se dovuče,

I priče se tvrdit’ oko grada,

Dok i druge sustizale vojske,

S’ Brzobrda nabrzivši Turke

S’ Brzobrda i sa Belotina,

Što bijahu za obranu gradu.

Stiglé vojske sa četiri strane,

Pa su uz grad prionule brze

I vatra se otvorila živa.

Prva uždi Turska sa Vinika,

Druga žeže sa Vrzine ljuta,

A treća jim sa Gorice pali,

Sve tri prže vojske Srbijanske.

Ali Srbi nekrivaju zrnjem,

Puška pušci izdaha nedava

A top topu daje zalogaje,

Sablja reže dokle mesa seže,

Dočim ležé Marko - kale prvo,

Za njim Vlaškobrdo u zrak prhnù;.

Ležè Vlaško i Kraljević Marko,

Pade Vinik i Vrzina s njime,

I Gorica sagorjela sama.

Pa čim gradu ogorjela krila,

I njegova sreća se savila,

Pa su stali viećat’ gradjani,

Kako bi jim s manje jada bilo,

Il se opriet’ dok je koga živa,

Ili bi se milosti predali.

Predali se i nekvarovali,

Uštedili kuće i kućane,

Mile majke i ljubovce drage,

I dječicu uz majke prihranke.

 

Čitaj kogodj iz planine Suve,

Koliko se valja borioca

I koprca konja sedlanije’,

Koliko li zdrobljena oružja

Leži s’ obe niz Nišavu strane,

Širom polja do Morave plavne.

Nebroje se konji ni konjici,

Niti žali skrhano oružje,

Nit’ tuguje poljana krvava,

Bogu slava! Srbska je Nišava

I Niš na njoj uzoriti grade,

Što sužnjeva od turačke vlade

Od nedaće Lazareve crne,

Pa se istom na starinu vrne.

 

Bil’ nam jošter povjedala Smiljo,

Kako su nam Srbi vojevali,

I koje su patnje prebortali,

Kad Kuršumlje povratiše Turci.

Pa ga opet Srbi preuzeli,

I odtale na Vranju posegli,

S’ kojom mukom Vranju zadobili,

Pa valjalo na Samokov poći,

Da se ruskom olahkoti radu.

Štogodj bilo moći u Srbalja,

Na Samokov navalila cjela,

Al’ u njem se Turci zakopali,

I spravili dugu bojevanju,

A ja krenuh na bolje ubranje.

Srbi biju utvrdjenja njina,

A brane se Turci zakopani.

Pritužila obojima zima,

Što nepada od oružja bojna,

To váljaju mrazi i sniezi,

I mećava zamićala šance

I razila ljude na razance.

Véle ljudi patili poraze,

I nedali miriti se ljuti,

Nit razžvalit’ izmedju se bjesa,

Doklegodj jih nerazkla primirje,

Što ga slavna Rusija tanači

Sa sultanom u Odrinu gradu.

 

Neće vila da čeka primirja,

No svršuje svoje prelovanje.

Nestà boja, ponestà pjevanja,

Što bi jošter bilo za Srbljane.

A Srbiji slava do vijeka,

Jere na nju ostaje popjevka,

Što odkad se svojinom nazvala,

Ni u miru nije mirovala,

No brigala bratske prigodjaje,

Ni gotova nežalila blaga,

Na bjegliće i na patenike,

Pa šiljala ponude i ljude,

U obije zemlje očajane,

Slavnu Bosnu i Hercegovinu,

I hrabrila raju u čajanju,

A svomu se rodu radovala,

Da bi Bosna sreću pirovala,

U bijelu gradu Biogradu,

Kano pravo leno Dušanovo,

Al’ neznala u žarku čeznenju,

Da je ona Davorovo runo,

I da vjesi o hrastovu granu,

Iza sinja mora dubokoga,

I da njega ljuta zmija hrani,

Štono sa nje sedam glava zjeva,

Pa bi more plivat’ trebovalo,

I sve sedam zarubiti zjála,

Dokle bi se runa dokopala.

Pravo želit’ kako komu drago,

Al’ mu veli vila s’ Trebovića:

„Ko je Bosni Dušan srbstvovao,

Tô Srbiji Tvrtko tvrtkovao!”

Eto Smiljo! nebilo ti krivo,

Ni do tebe nikomu na vjeke,

Kakvo si mi dodavala cvjeće,

Onakim sam perio čelenke.

Da si mogla nabrati boljega

I meni bi puno draže bilo,

Nò ti jošter hrani pouzdanje,

A ja krenuh na bolje ubranje