I. Pripjev. Milovan i Radovan

 

I.

Pripjev.

Milovan i Radovan

 

Procvielite gusle javorove,
Sto godina boraveć udove,
Eto dolje u primorskih strana,
Na grobnici pjevca Milovana,
Pominjuć mu preživljele jade,
I naričuć pustolovne grade,
Niz krajinu krvlju okupanu,
Tužnu Bosnu istom okajanu;
Ter su gusle na strunu nabrale,
Što bi rodu rado zapjevale,
Al’ nemogu ugoditi same,
Pa za drûga vilenjaka mame;
Prose gusle starca Milovana,
Trudnim budom davno unihana:
Probudi se pjevaoče bajni!
U kolo te ištu posli sjajni,
Gdje se stieg zbiljne borbe vije,
Pro mejdana tobom pjevanije’;
A kôli su borbe zaufane,
Da se preneš srčan Milovane,
Istom kruna upala bi na te.
I na tvoje bojce opjevate,
Jer kôn tebe stotinu godina,
Narod glodjà sudbina nemilna,
Pošto nestà Huna i Tatara,
Stalo leglo gorih gospodara,
A na soli i na hljebu bielu,
Rod služio u crnu odielu,
Jer su vojni popunjali groblje,
A djeklići vodjeni u roblje;
Turci pali, kotare uzeli,
Trudan narod u kmetovstvo spêli,
Ter kmetova i harače zbrajà,
Ali hrabar životom nezdvaja
Jer Morava toka nepomela
Nit’ se nazvà Crnogora biela,
Nit’ se naške jalovile majke,
Nit’ manj*) bile kćeri preudajke,*) Manj: neplodan
Korbu lieči na vidove dane,
Mukom trapi boli nevidane,
Varujuć’ se okrutničku biesu,
A nadajuć’ spasovnu udesu,
E puhnuo vjetar sa zapada,
Uz njeg dobro vjerovanje sklada,
Čajuć’ da se uz prosvjetu spasi
Al’ mu udes nadanja nekrasi,
Duhne l’ istok, kô što jako diše,
Jednim duhom Grk i Turčin piše,
Da je Visant motovilo prava,
Kô svietu pravilo dodava,
Kako puku vladati valjade,
Da potišten gospodara znade.
Trsili se kralji zajedini,
Da doskoče krutoj vladavini,
Al čim pravdu pravdoljubi grade,
Himba pravdi pospješenje krade,
Nit’ je stalo što zlopatnja tuži,
Da joj kogodj odumjenu služi,
I koji bi dao smilovanja,
Za nj pozlobnost nebratska prijanja,
Čim svak vidja, al’ niko nehata
Gdje dogorje sužnjem do nokata,
Nu kad s patnja nokti zakocienu
Vidi pobro! kuda muke krenu,
Kad’ luč granu po cielu svietu,
Da se vojšti za slobodu svetu,
Vojevala pravica na krivo,
I nepravo svagdje ostà lievo,
Dobi Vlaše, a dobio Švaba,
Nimalo se pravda nepohabà,
Samo tursku raju zulum steže,
I za trajnu obsluživost veže,
Jer je njeko što za uhar svija
Podržati još vlast Osmanlijâ,
Da vlastite ukriepi lasti
I udalji nadmoć potolasti
Vrh naroda čedna i bojazna,
Što ga prijà kô brata prijazna,
Bratio se uz uštrbnu plaću
Ter mu sad dà crn kolač u daću,
Isto zmija kada ježa primi
Da s njom drhtan prenoći u zimi,
Ter kad liepo razgrie se ježe,
I boculju niz ledja razteže,
Pa zažicà gostoprima draga,
Dok neizpà na mraz zmija naga.
Te su rodu i tvojemu boli,
Odkad tudjin u dom upà holi,
Mješte pravde i pazljive žari
Pozlobicu i pritisak dari,
Trpi tužan, niti jošter zdvaja,
Jer se ufa od zla oproščaja.

 

Eno kršna zemlja hercegova

Makla šaku golih sokolova

Štono kreću proz krševe vele

I sunovrat tlačitelju péle,

Nesmjem rieti ubah pouzdano,

Da je perje za odpor ubrano,

I da sreće lepršaju krila

Kô bi pjesma ular zadobila..

Neznam past’ li za slobodu grêći

Il’ slobodu zadobiti mreći,

Ma upali il’ dobili živi

Za uhar su ti sokoli sivi,

Jur svak zdravi u njihovo zdravlje

Al’ ga nije da jim kiti slavlje,

Sjem jedinog tebe Milovane

Der saberi žice razvajane,

Što ti smjele sa mogile cviele,

A žurne te darakaju vile,

Kakono si u življeloj dobi,

Vitezova znò kobiti kobi,

Nebi l’ liestor tvoje sjetne vile,

Borcem kite na razboje sniele,

Gdjeno će se svetiti kotari

Što su tvoji štetovali stari.

 

Odevieli bajan Milovane:

Vajme moje priče neslušane!

Što su klele Turačke udare,

I korile istočne vladare,

Jer se s niske ponesoše strasti

U zapadne natjecati vlasti

Pa s razkoljem prislužiše ludi,

Da varvarin po zapadu bludi,

Te kad pokor u zapad zatrubi

I istočna pohlepa zarubi …..

E pak odtud jošter zloduh kani,

Da se razdor u mom’ domu hrani,

I nesjetan rod s te strada bjesti

Doklegodj se od zla neosvjesti.

Ta je rode! nedaća prokleta,

Što te griešna u napredku smeta.

I nedava ujedinit’ snagu,

Što bi slogu ukladio dragu,

I s njom mogo jaram oduprieti,

Ter slobodu u dom donieti.

Ja sam pričò s tog starine jasne,

Da u rodu hrabrost neugasne,

Pjevò djeci slavna djela djeda,

Da se harna u kriepost ogleda...

Pa gdje su mi djeca Nemanjića,

Gdje li sini silnih Zrinovića,

Gdje l’ smjelići Skenderbega bana,

Gdje li žarkost Ive Kapistrana,

Uz koju su naši stari mrli,

Dok su zapad Turčinu zaprli.

A kamo li ljubav od zapada,

Što mu na prag krstna braća strada,

I u mrske tmê se sunovrata;

Vrlo pleme Srba i Hrvata!.

Ja bih zrio u pokoju nujnu,

Kano ruža u nacvatu rujnu,

I odpatnju roda uzò na se,

Kad bi slišo sjedinjenja glase,

Jamte braćo! hvoja vrbovije,

Ko će da ih usnopljene svije?

Dočim svako slâma pojedinu,

Jer i same napose se vinu..

Zora zori, osviet dana prieči,

Da vam kitim za osjete rieči,

Jurve duša na počitak driema

Neće pjesmu davoriti niema,

Nek davori za nju Radovane,

Što ga snubih još u stare dane,

Da se voljan lahne Gore Crne

I odapre ko na njeg nasrne.

Njegdje jurve nad njim gusle véde,

A on múčem bere roda biede,

Biede briede, pregle žice cviele,

I reć bi, su na gudalo sniele,

Śto uz borbu krvcom usvojatnu,

Za krst častni i slobodu zlatnu,

Valjda smognu mišice vitežke,

Proz dušmanske sve udarce težke,

Pa nedužna krv se lit’ uzkrati,

Kad se svakom što je pravo vrati.

 

Duh docvieli, sjenka se ukrade,

Na mogilu vječni zastor padè,

A s primorja potekoše vile

Da bi Mili sliedca zadobile,

Kliču Rada, da mu viju rada

A on jim se odzivlje iz jada:

 

Kukaj majko pa se razgovaraj!

Oba su ti poginula sina,

Milovana velo milovanje!

Jer pomenu Rada bogoradna,

Da mu nisi muci pristanuo,

Jere ti je koban sužnjevnjiče,

Gdje boravi polovinu vieka,

Na braniku puka nevoljnika;

Da ga grle njegve do koljena,

I likuju lisičine ruke,

Nebi toli jadikovno bilo,

Kô je čamit’ borcu slobodjahnu

Uz vezire careve glavare,

Leglo velo Sarajevo bielo,

Kršno sjelo suda i sudnika,

Kršne skele blagotečenika

Begovanja a i agovanja,

Još kršnije davoriti bilo,

Kakono ti Rade davoraše,

Jer zna Rade ko mu konje krade.

Al’ neznade ko samare skida,

Ter se vavjek uz bjednika bjeda.

Gdje zakuka kukavica sinja,

S toka Save do Gabelske mlave,

Na njegova odkukala vrata.

Sion vezir sa divana sudi

I do njega člani odabrani,

Iz svakoje vjere uzdanici,

Da se svakom tvori pojednako,

Gdje se sudska odsieca pravda,

Pa se pravi kako biti mora,

Kad se prije šuja sa kurjakom,

Šuja makni a rogovi krivi,

Vjek zapinjuć’ za vukove zube.

 

Eto age veleposjednika,

Kreće kmeta sa zemljišća svoga,

Gdje težače salomio snagu,

Dok lazine uhrvao ravne,

Dok šljivike spitomio stavne,

Sašeperò pojate i kliete,

I čeljadcu svikò zavičaju,

Nadajuć se tu vjekovat s njome;

Pa eto mu lahko vjekovanje,

Neće njega aga na selišću,

Voli drugom preudat’ selišće.

Prosi kmete, gdje mu druge nema,

Da se plati krvno zamučenje,

I što kuća i što zgrade ine,

Što su voćke i ograde jake,

Toga njemu neodriče pravda.

No pošilja odbor vjerovani,

Pa što nadje po njegovu dušu,

Da vlastelin kmetu nadomiri,

Okmetuju i odvale ljudi,

Kuća ti je za tri sta dinara,

Za hiljadu nebi skupa bila,

Kada bi ju imò na baštinstvu.

Uzmi Vlaše, il’ primi dinare

Ili diži sa zemlje gradivo,

Kuku njemu, a nikom nebilo!

Kud’ će maći razdrobljena brvna,

Gdje će doma čeljad ponieti,

Isto voćno ociene drvlje,

Što je voćno da je divlje rašće,

Koliko bi usjekò tovara,

Toliko ga veselila bahča,

Uzmi rajo za drva dinare,

A izvodi šake iz voćnjaka,

Jer ako si sadio stabarje,

Nije ti jih zadajala majka,

No utrina gospodara svoga,

Pa kako mu našli poslanici,

Onako mu i sudija dava.

Odtle čeljad poprtlja goljanu,

Pa se maši gluha pustolovja,

Gdje nikomu nebi na put bilo,

Prijakari hvoja i kolaca,

I poliepi ilovačom granje,

Da mu bura nevije proza nje;

Smjesti djecu da u glavnje pušu,

A on drlja krše i vrleti

Prije njega nigda nedrljane,

Šakom žita niz paljike mahne,

Pa mu rodi i u vreći nadje;

Gdje požeo i skolio snoplje,

Čini mu se nikog na njih nema,

Nije age da mu kladnje mrsi,

Ni desetar nema na što doći,

Al netom mu uzpelo se kolje,

I proz somić prodimilo granje,

Sustižu mu hitri pohodjani.

Prvi mu je goste desetare,

Što kupuje desetinu pravu,

Ali kuča da petinu ruča

Pa neišće diela iz vršaja,

Nego reže i gotovo veže,

Da mu rodi primak s oteljaja,

Kad izjede žito gladna raja.

Sieno drži kô mul oko seže,

Istom mjerom fata povrtalje,

Njegdje pregršé luka proklijana,

Njegdje stabar rašća neperana,

Jošter nješto repe i koruna,

I uz trklje grahovih mohuna,

Nit će siena, nit’ će povrtalja,

Kakono ga Bog na njivi daje,

Nò će para u gotove danjke,

Mješte siena, kad poskoči ciena

I povrće kad sagnjije hladno.

Za tiem druzi birači se rede,

Stočar oči što mu ovce vriede,

Zadužujuć’ zube nedohrane,

Koje su mu o Miholju zbrane,

Brojeć da su i na Jurjev ciele,

Pa da mu se tad odkupe biele.

Stiže kneže, stečevinu pita,

Al’ nepita šta si stekò druže,

Još njekakvu pecarinu crnu,

I vojnicu na mužko rezanu,

Da je jutros obabila majka, -

Red je harač u povoju naći.

 

Za njim srću zaptije trojake,

Jedni dižu za gradje gradivo,

Druzi svrću vojsci komoranje,

Treći beru vladikova bira,

I kad mu se svi izkite kleti,

Svima jim se kori nemoćniče,

I podlaga dugu svakojemu,

Al’ kako se odužit kojemu,

Jednom ima a trojici nema,

Tad iskači redom oskorežni

Meću mu se na kućno imanje;

Pusta kliet, puna neimanja,

Da bi granu povukao njome

Nebi našla zašto bi zapela

A pri ognju piljež zakocela,

Čajuć s njega opureno zelje,

Čiem bi grla utješila gladna;

Pa iskači i vani valjani,

Sustiguju kozu u loziku,

Il’ kravicu bredju na strniku,

Vidja jim se može zdravit duge,

Ter povedu na sudiju mrše,

Mrše krše, a sudci se strše

Neznajuć’ mu na presudu poći,

Šta l’ dužniku, šta li zlopatniku,

Dočim bane njeki kamatare

Pa se prije za lovljeno mrše,

E bi bilo na izpašu dano

Il’ za prirast ljetom vjerovano...

Još kad vrisne stopanjica trudna

Milujući pod macom odojče:

Ao! mojoj kući samohranko!

Jao njojzi, kud će djeca gladna!

Kô je jadjen, da čalovat neće?

Njekoč stižu i glave krvave,

Graja graji sputanih seljana

Ko je udren, svikolici kažu,

Ako padè Vlaše od Turaka

Ko ga zviznù niko kazat nema,

Bje li Turak dopanuo rana,

Gdje je vlaško blizu sielo bilo,

Sve se selo na ispite svija,

I prvjenci predaju patenju,

Dok se makar prav za kriva nadje.

 

Njegdje zvono ozvonilo crkvu,

Na noge su i mali i veli,

Da se dere i zvono i crkva,

Jer gdje ono zvekne krstoslovno

Za Dina je stanje pustolovno.

 

Jad za jadom, nuto mi svatova,

Turci vode curu na turčenje,

A cura se zadražila blazna,

Ne za vjerom, jere nezna za nju,

No na zveku ogrlice zlatne,

I šareno ruho pirlitano,

I haremsku omašćenu čorbu,

Il’ ženica kršna bjegla muža,

Ne bil’ lakše sa Turčinom bilo...

Pa se hole svati nepohvalni

Kao da su krst pod noge svili,

A kadija gorljiv na turčenje

A još vrući na ženske namige

Hrli turčit’ kô za svoju dušu,

Odrica ju i Krsta i Trojstva,

A narica Evšedulallaha.

I njegova sveca Resullaha,

Što će čekat’ sunnećenu mladu,

Da mu češlja u džennetu bradu,

A sam rajsku radovò se, mitu,

Gdje mu poslà Vlahinju zavitu...

Cvrka stajà djece nečešljane;

Ako bješe nesrećnica majka,

Kud’ će sinji bez majčina milja!

Ako cura, majka kose guli:

Jao Janjo! bilo ti prokleto,

Što si majci dojke posisala,

Jer zacrni obraz rodu svomu,

I popljuva krsta častivoga!...

Ako vojno, još su veće smeće,

Pomaganja kô za mrtvu glavu:

Aman Turci! aman Boga radi,

Jer mi rogom zatvoriste vrata,

Jer mi za vrat ostaviste roblje,

Sitnu djecu bez omilovanja,

Kuku njemu! kud će domu doći,

Kuku bruka u plemenu cjelu,

Na kôm ukor osta do vijeka;

Vrnite mi vjerenicu vojnu,

Što no mi je Bogom vjerovana,

Il’ i moju uskinite glavu,

Koja ostà bez njezine pusta,

Prosto vi je na obadva svieta,

A nju odreć neću do vijeka.

Nebjè lahko, moja braćo draga,

Ćuti’ vake muke i leleke,

Gdje se vjera oskvrnjiva slavna,

I čast gazi zavjerenstva stavna,

A nije mu nikog obranika,

Što bi slovo proslovio bjelo

Kô bi duši pjevò opijelo,

Pjevà Rade i uza te jade.

 

Nije krutit’ najkruće užase,

Jer me jošter rane peku grdne,

Odkad Omer zemlju promijesi,

Česvi su nas prehodili bjesi,

Kobna zemlja nije mirovala,

Jer ju svaka zloba pizmovala,

Prvo bješe zazor na Slavjanstvo,

Kô da bi mu Bosna bila, carstvo,

Jer rad toga zazorna pletiva,

Mnoge zemlja nezgode prijela,

Mnoga majka oplakala sinka,

I drugovi bjesmo pateničtvu. …

Moj Jukiću! moj prvotni druže!

I Tebe mi to zlodobje skruši,

Al’ ti ostà vječni spomen duši.

 

Po tom huknu hučka na Srbljenje;

Što je Srbstvo, to je Rusijanstvo,

Svaka mraka odtud bila vela,

Lovile se knjige i knjižnici

I fitali učni uhodnici,

Što su knjige, to su šare bile,

Što knjižnici, to su učenici,

Priučili književne zadaće

Il’ u Šabcu il’ u Kragujevcu,

Il’ u bjelu Bogoslovja gradu,

Pa čitulje uče učenike.

 

..

 

 

 

 

Čiem narodu pouke dodaju.

Al bjé rijet, da odmeću raju.

Od njih njeci i u Moskvi bili,

Izprosili rublja i rubalja,

E bi koju zaodjeli crkvil,

Nebjè crkva nit’ čitulja kriva,

Što krivaše zlobno pomišljenje,

Ipak hudi postradaše ljudi.

Njeci našli i Aziju ravnu,

A njeci su i Afriku vruću.

Da reci mi na tom sudu druže,

Gdje te ista podozrenja druže,

Da sudije sude nevinome,

Ako rečeš, usijò si glavu,

Neš li rijet, narodu je krivo,

Ipak velje Rade što valjade,

I svojoj se oduživà svjesti,

Rad’ šta šuška i za glavu bilo;

Al’ koja ga sebi hranì majka,

Za druge ga nije njegovala.

 

Pa kad hajka Srbstva malaksala,

A zazinu strava od ćesara,

Ko bjè preči na zlopogledniku,

No li bješe zazren Radovane

Eto neka čuješ Milovane!

Gdje ti pobro kobi kobljevaše

I uz česve djeverovà vaje,

Kô li jeo grke zalogaje,

Kô li sreća hirila ga nujna,

Ter mu krvca izvodnjela rujna,

I žuč srce prožuhknula žuhka

I desnica obnemogla ruka,

A ti čile sad nanj ročiš vile

Da jim bahne na krute mejdane,

I začinke peri uz djevojke,

Što bi ljući bili okršaji,

I hrabriji djeci slobodjaji,

A potomstvu draži spominjaji,

I njemu bi prijalo junačtvo,

Da je kivna sudbina dodala

Što je plakò, da je kolom skakò,

I što kukò, da je lučac tukò

I ti bi se pokrutio Mile,

Gdje li nebi razdragale vile.

 

Već valja se odzvat’ pobraćenju

Za nevolju ko i od objesti,

Ter evo se smion odazivlje

Što mu paćno pjevalo dodalo

I gudalo smoglo pohrdjalo,

Ko je junak nabrukat’ se neće,

Gdje se bauk po cvijeću šeće.

Vjerenice! vini ga na krila,

Nebi l’ pjesma za družine bila,

A prostit’ će vilenjaci sviestni,

Ako doba nedomogla pjesni.