III. Bieg

III.

Bieg

 

 

Zavijala dva mrka kurjaka,

Jedan vije s planine Morine,

Iznad kobna polja Nevesinja;

Drugi vije iz Kozare puste,

Sa krajine krvave haljine.

Vuci viju, da drugove sjave,

Što će biti mesa izobila,

Kako jim ga nigda nije bilo.

Uz njih kliću dva sokola siva,

Jedan klikće sa Avale bojne,

A drugi je s lomna Durmitora,

Sokoli se nevesele mesu,

Al su radi miesit mejdane

I u krvi okupat kreljuti.

Pa potome moja braćo draga,

Puče puška na sried Nevesinja,

Il je uždi Buha vojevoda,

Il Dabranin Miškoviću Luka,

Koigodj je, cvanula mu ruka.

Neznam pravo, njim nebilo krivo,

Puška pukla, neostala mukla,

Gdje je bratska vjera neizdajna,

Kada komu pramglavica biva,

Puška javi u nevolji svojka,

A brda se neogluše jekom,

Kad ta puče, neostala pusta.

Pucanj udri u Rudine prve,

Kuči pucanj Zubce i Banjane,

Pa uz Pivu sleže na Drobnjake,

Vesak vesnù i Neretvu plavnu,

Preo Stoca i Utova grada

Plahnulo se staro i nejako,

Al se dobni nestravili ljudi,

Jer su znali, na što puška pali,

Ter se meću briga najprečije’,

Sklonit’ djecu i pojavit marvu,

Dolovit’ se kršnije’ Rudina,

Il Banjana, ili Ćeklićana,

Svuda brata otvorena vrata.

Pa sta prtljat sjerotinja listom,

Muži prte, što je težačkoga,

Domaćice čanke i kolievke,

Cure predju na vretena vita,

A čobani prizajmljuju blago,

Krave miču, a volovi riču,

Ovce bleju, sive koze vreju,

Vaške viju, da vuka naviju.

Te pošto se s praga dieli roblje,

I zaprieše domaćini vrata,

Sokoli se roblje na bježanje,

Na svoje se neobziruć stane,

Ko da u njih ni stajalo nije.

Grede roblje a stoka za njome,

Nit vó riče, nit ozimka miče,

Nit psi laju, gdje će gorom zaći,

Nek vuk njuha, da mu nije ćuha.

Pa je lahko roblje putovalo,

Noćju grelo, danju danovalo

Prò pustije’ brda i dolova,

Nit’ žedjalo, nit’ hljeba izkalo,

Dok nespalo u seošce malo,

Kršno selo, al veselo bilo.

Kršno jeste, jere nije ravno,

A veselo, jer nije Turaka;

Tiesne kuće, al’ vrli kućani,

Vuku drva, stoci nose granja,

Njeko slame, njeko vode hladne,

A domaćin hljebom nudja gladne,

Dava sira, dava mlieka biela.

Pa kad čeljad pojela i pila,

K’ crnoj zemlji popala sanana,

Po oboru stoka kò poklana.

Dobro spali i sanove brali,

Kakono se u slobodi sanja.

Dok i zora zarudjela rujna,

Putnici se na noge popeli,

Umili se na pozdrav sunašca,

I Bogu se pomolili divno,

I sprtili putovat’ drugamo,

Da tom selu nebi doteščali.

Al’ eto jim poglavara harna,

Što kneževe donie’ brzojavi:

Gdje je palo, da ostane roblje,

Što je ljeto u selu donielo,

Da se ućaj dava pojednako,

Dokle teklo, nek teče svakomu

I došlomu kò i rodjenomu,

Kad nestalo, Bože knezu zdravlje,

Niko mriet neće oda gladi;

Kad razumje raja milovanje,

Bogu fali, kneza blagodari,

Pa se stala smješćat’ na stajanje.

Što je žensko, prionulo radu,

Vatre lože kô u domu svomu,

Vodu nose kô u Nevesinju,

A kô svoje polagaju blagu.

Što je mužko, latilo oružje,

Pa kneževe čeka zapovjedi.

Isto bilo u svije’ selije’,

Gdjegod stigli trudni bježanici

Sa Gackoga i sa Nevesinja;

Prečamili i dovoljni bili.

Sad mi reci, ko umije rieti,

Gdje nam ostà raja do Trebinja,

Od Zaloma preko Stoca grada,

Što Neretva luči od Mostara,

I Gabela na Klek spaja stara,

Bje’ li tamo bjegom razkućenja,

Bje’ li jada kò Nevesinjskije’?

Bješe jada, al’ ne na tu ruku,

Jere tu se desili seljani,

Još kad crkve mieniše obrede,

Mienili su poste i praznike,

Al’ mienili nisu bratstvovanja;

Ivo križa, krsti se Jovane,

A narod se križa izmedju se,

Kano braća od jedine majke.

I sad su se našli ne razgojni,

A što sobom nedoumni bili.

Srećom stekli popa jakorastla,

Što je knjige proučio svete,

A ponješto listò mudroznanje,

I stigao ljubav roda svoga,

Jer mu se je u srdašcu légla;

K’ njemu došli iskat’ svjetovanje,

Pa rekoše: Vidiš li, Misniče!

Gdje nadade’ narod u bježanje,

Sve do naske, ako Boga znadeš,

Pršćè sviet listom s Nevesinja,

Pršćè Gacko, pršće i Trebinje,

Ter se vere sve u Goru Crnu,

Čemu ostat mi na domu svomu?

Kudgodj krenu, pre’o nas će Turci,

A jadno je kuda oni prodju.

Pitamo te kò za mrtve glave,

lli prtljat’, il čuvat’ domova?

Odgovara sdušan duhovniče:

Nebi loše uklonit se bilo

Izpod težka gnjeva turačkoga,

Ali kuda, na koju li stranu?

Crna Gora puna bjegunaca,

Šta li sebi, šta li dobjegliem,

Šaka žita grlu pojedinu,

Do po zime zrna biti neće,

Poklat’ pola stoke omršaju,

A pola će pokapat’ od gladi.

Tvrda ruka i tamo i amo,

Ja nevidju tamo zaklonjaja.

A da bismo bjegli u Primorje,

I tamo je kršno neimaćstvo;

Prazna ljubav, gdje komada nema;

Ja bih rekò, ako vam je drago,

Nemaknuti oda doma svoga,

Pa da bi nam i ginuti bilo.

Nu neće se ginut’, ako Bog da,

Već se treba na oprezu naći;

Ako čija kuća zapomaga,

Nek smo vazda svakom odazvani;

I po čemu da nahrnu Turci,

Ter pre’o nas na Brdjane podju,

I na Goru zaratuju Crnu,

I nami je preſatit’ oružje,

Imamo ga za nevolju prvu,

A za boja valjalo većega,

Dodat’ će nam braća vjerovana.

Znajte ljudi, nije davno bilo,

Ja sam bio, gdje se klade mudri,

Ne o malo, nò o svoje glave,

Da je izpis caru osmanskomu,

A s’ njegova opušćena carstva,

Divno će se podjet’ svatovanje.

Crna Gora djever svatovanju,

Srbija će svate kumovati,

A Baćuško djeve udavati.

Jednu udat’ za rodjaka svoga,

Drugu slati, da se u rod vrati,

A naše će biti pjerovanje.

Pa pomozi Bože svatovanje,

Srećno bilo sestram’ preudanje,

A sloboda naša bratstvovanje.

I mi nek’ smo srcem braća draga,

Da bi toga dočekali blaga.

 

Lahko su se doumili ljudi,

Što jim reče sviestan svećeniče,

Pa se vrću sa savjeta vruća,

Bez bježani pričuvati kuća.

 

Oj! šta veliš iz Kozare vuče,

Kad odvija na Morine drugu,

I za tobom odpućè dugaljka,

Il’ Pecina, ili je Bilbina,

Il’ je bila Goluba gavrana,

Čija godj je, nebilo joj bara,

Jer narodu nebje od uhara.

Sto će pucat’, gdje odziva nema?

Što li žeći dome neharane?

Što l’ silovat’ u boj nevaljane,

Kada borbi nigda vikli nisu?

Gdje li drevne otimati grade

Niz Krajinu krvnu nanizane,

Što prkose ćesarovoj snazi

Za četiri stotine godina?

Gdje ľ ustalci za ustanak veli?

Gdje l’ djetići, da bi za dom mrieli,

Kako no će mriet Morinjani?

To kukavstvo tajila bi vila,

Al’ nemože, jer joj valja kleti,

Jadnoj majci jadno pjerovanje,

Kako nebi po boru milomu!

S jednu stranu braća kuće pale,

A s drugu se pomamili Turci.

Puše kuće, robi se imanjstvo,

Sviet bjega na vrat u neznanje,

Preko Save i Une krvave.

Da si gledò s obale užase,

Kako stoka skače u talase;

Kô li pliva čeljad posrljana.

Što nestižu pušćani pozdravi,

To jih rieka zagrljajem davi.

Tako se je pratilo bježanje,

I na Savu i na medju suhu,

Od Glamoča do Brebira grada,

Propraćali korduni soldati,

Dočikali srčani Hrvati,

Dali hljeba i pleli koliba,

I dielili milostinje vele,

Što jih braše Hrvatska gospoda

U Zagrebu gradu narodnomu.

A car gradi zadužbinu glavnu,

Svakom dajuć’ dnevičevu daću,

Kako bi mu hljeba dosta bilo.

Koliko li štetná bježan bila,

Ljudi kažu i kunu se znani,

Od sto tisuć’ što je pribježalo,

Trećina je izginula ravno.

Što nijesu porazili Turci,

To je zimi bolja uhrvala,

Bez pokrievke i bez ogrijanja,

A ufano i od glad’ se mrlo.

Jadna Bosno, šta si dočekala,

Da te Lika kukuruzom hrani!