IV. Ustanak

 

 

IV.

Ustanak

 

 

Sad pomeni, mljezimice drugo!

Pošto pršćè narod u bježani,

Kakva hira zemlju milovala.

Ponajskoli razberi mi draga,

U našemu drevnu zavičaju,

Niz Neretvu do utoka njena,

Pa niz Pivu i Moraču hladnu,

I nebi l’ mi liepe dala glase.

 

Eto pobro! još su ràne ráne

Čujavô si, što vidjao nisi.

Čiem kod crkve puška dala glasa,

Pa naljegò sviet u bježanje,

I sustiglo roblje na Banjane,

Banjani se uzplahnuli strvni.

Čim se drugo fatilo Rudina,

Rudinjani na noge lagahne,

Tako Zubci, tako i Drobnjaci,

Sve čajalo toga prigodjaja,

Da ko turi zadjevicu krvnu

Na Turčina vječnog dušmanina

Pala braća pizmu doniela

I gotovu na Turčina kavgu.

 

Ponikoše borci utajani,

Kano mrci iz razboja vuci.

Redaju se glasovite glave:

Prva glavam’ Pavloviću Peko,

Do njegove Petkoviću Luko,

A za njime Vukalov Trivune,

A za njime Zimonić Bogdane,

Malo manji Sočica Lazare

A do njega Kovačević Stojko.

Pored njih se razviše krstaši,

Sjajni stiezi kršni i oprani,

Al’ jur Turskom krvlju ubrljani.

Njekog vezla kneginja s’ Cetinja,

Njekog ljuba cara Moskovskoga,

A njekoga Srbija dodala.

Divni su se stiezi razavili,

A kad staše pod zastave glave,

Hoćeš druže, da se nagledamo.

Mio Bože! što su stasom veli,

Rekò bi, su uz jelike glêli,

Kad su njiha povijale majke;

Što li tôli u pleća jatorni,

Kano da će poduvjerat’ grede,

Kîm se gora ogradjuje crna.

A što li jim pa moždane ruke,

Reć’ bi, da će s’ divim u hrvanje;

Kô li štrci poda njima kraci,

Što bi hitre dostizali srne;

Pa bit’ će jim toga svakojega,

Bit’ hrvanja, biti dostizanja,

Gdje se tuči zao sa goriem,

U tiesnu klancu klaoniku;

Tu će valjat’ nagojene ruke,

Tu će pleća oduvjerat steća,

A i jaci sustigivat’ kraci.

 

Kad vojvode sjavile se silne,

Malo bilo riečih naprešnije’.

Pa suhnuli uza Pivu hladnu

K’ Kosjerevu bielu manastiru,

Tu sustigli i druzi prvjenci,

Što jim rieč nema štetovanja.

Viećali kako bolje znali,

Al’ u svoju neufajuć’ snagu,

Priposlali poruke Cetinju,

Na biele Nikoline ruke:

„Divan kneže! sjerotinska majko!

To je ime od starine na te,

I na stajnu kuću Petrovića;

Eto vidiš jada nevidjana,

Gdje ti zemlju pretisnulo roblje,

I na prag ti cviele patenici.

Neš u dvoru mirna imat’ dana

Nit’ kneginja zaspati uza te,

Dok se našem nedokoli vaju; -

Već tako ti Boga istinoga,

I svetoga Petrovića Pera,

S’ kojeg ti je pleme blagodarno,

Nezavidi što ti dojadjamo,

U nevolji istor u kojoj smo.

Do za nokte dogorjelo crne,

Pa se dalje nema nikudare.

Sve što naše još na nogû diše,

Pod tvoje je bjeglo savardake.

Neće l’ živjet’, neka mrije s mirom,

A mi ćemo samjerati živi,

Da nebude ravno nevjerniku,

Preko našeg kročit’ zavičaja,

I na tvoje naljeć’ knegovanje.

Što su u nas za oružja glave,

Nisu naše nò su tvoje žive,

Radi krsta i tvojega glasa,

I rad našeg iz sužanjstva spasa.

Hora ti je, nu li ona prodje,

Nigda druge za viek i vieka!

Mi djetiti, a griehota na te,

Kad ostanu pod kamenom ruke,

Na njih suze i vječite uze!

Sad nam reci vrlo gospodare,

Il’ nam rekò, il nemogò rieti,

Mi podjosmo sami za se mrieti!

Jedni smo ti na Trebinje spravni,

Druzi ćemo na Kolašin saći,

A treći smo gotovi na ždriela,

Kuda koga sreća naniela.“

 

Nisu knezu viesti nenadane,

Nit’ ga puno vaji zamrskali,

Pa nemrzak i odpovjed dava:

„Nije loše, što ste domozgali,

A trebalo nije ni poruka,

Pošto su mi vaši vaji znani,

I puno mi glavi doteščali,

Većma nò je moje kneževanje.

 

Niko nije, što vjerovat’ neće,

Da ve bjede nesiluju prieke,

Golu djecu slati u prosjake,

I da sobom glavinjate trudni,

Kuda vuci glavinjaju bludni.

Već sam rekò mojim krajištanom,

Da vi piljež u domove prime,

I polove s’njima zalogaje.

Ako Bog da, prekužit’ će živi,

A vi krećte sokolovi sivi,

Kud vidite, da se kreću Turci,

Bit’ nemože, da zavojštit’ neće.

Nalipat’ će na vas čete male,

A na me će okrenuti vojske.

Jer je na me pizma od postanja.

Vi se hrvat’ kako bolje znate,

Al varujte za potrebe glave,

Bez prituge nesrčite ludo;

A na meni zadaća je glavna,

Što no me je tištala odavna.”

 

Došli ljudi sa Cetinja divna,

Donieli kneževo odzdravlje,

I vojvodam zdravlje milo bilo,

I poruke za zbilju prijeli,

Ter veseli na posò posegli.

 

Zelen bore! povij zemlji grane,

Pa nadnesi na Gabelu staru,

Gdje se Krupa u Neretvu kruti.

Vidi, što se tiha voda muti,

Što l’ Gabela puši u magluši,

Ili gori, ili ribu suši,

Il’ parnjače doplovile plavi;

Ter se krupa crnim dimom davi.

Niti gori, niti ugore*) suši, *) Ugor: riba.

Nit’ parnjače doplovile plavi,

Nó se Krupa crnim dimom davi

Crniem dimom od prah iz pušaka

Zelenbore! odkle puškaranje?

Odakle li vojska prisentala?

Nije vojska, nò je četa mala;

Odkale je, ni s’ daleče nije,

Već sa Rasna sela malahana,

Gdjeno skoro stravili se ljudi

S’ Nevesinjskog bjega u bježanje,

Pa se s’ Dumom*) svojim svjetovali,*)Dumo: pop, svećenik (Don).

Da se nebi makli iz domova.

Pa sudbina kolo skolesala,

Ćuk doćuka s’ Kosjereva biela,

Da su vodje makli uza klance,

A tragom jim teče narazance.

Svako mužko, što pušci dorastlo.

Glas dopao Dumi Rašnjanskomu,

Pa ga sviest ujede za grude;

Dok iniem jedna sviest biva,

U njega su dvie uzporedne;

Jedna mu je duhovnoga mara,

A druga je narodnoga hara.

A to su ti dvie ljubice rajske,

Blago onom ko jih obe gaji,

Ter si po tom divan svećeniče,

Kad umieš narod pravit k’ spasu;

A dvodivno poštenje ti glasu,

Kad ga žarkim rodoljubjem žariš,

Dočim i sam istu ljubav mariš.

 

Tekar k’ njemu svrvili seljani,

Pa ga plasi kore iza glasa:

Ti nam reče, da se nemičemo,

Dok još bješe vrieme za bježani,

Kad bjegnuše naša braća ina;

A sad kuku! posried ognja živa,

Nit’ umaći, nit’ se na prag naći.

Haran Dumo u dobru dumanju

Ohrabruje stravljene seljane:

Neplahujte bez nevolje ljudi.

Neću riet, da se straha nema,

Jer smo u njem nikli i odrastli,

Kano stoka vjek tlapeći vuka.

Nu mi naše dotlapismo vuke,

Evo ti jim za vrat žiga težka,

Što je Peko izbijo u klance,

A za njime drùzi ušli drúzi.

Pa će za njim turiti se Turci,

A mi ćemo ostat’ nehajani,

Pošto od nas i nebilo šuška.

Nego braćo, ko sam žive za se,

Nevele mu, da žive junački;

Pa bih rekò: nije blagodarno,

Kad bi naše prišućeli glave,

Gdje će braća krvcu proljevati,

I za naše kò i svoje blago.

Ter na nami ostalo bi krivo,

I naši se sramili potomci,

Što mi nebi sad se odazvali.

Odazvati braćo! ako Bog da,

Nò, dok na nas nenavale Turci,

Valja da mi susretnemo Turke.

Već birajte mahom poglavara

U kojeg vi najbolje uzdanje.

Evo ja ću, ako niko neće!

Na to sviet graknu ujedino:

Svodi konja iz podruma, Dumo!

Kroči prvi, mi smo za tobome.

Nebjè kasan, ko je srčan poći;

Svedoše mu iz podruma vrana.

Der pomozi uzjahati vilo!

Sinù djetić na vranu opravnu,

Vojvoda je vojsci nenadanoj,

Sa bedra mu vitka ćorda vija,

Niz dolamu zlatom nanizanu,

Kalpak krije glavu na janaku,

Al neskriva dvije oči vrane,

Što družinu miče na bojište.

A čegov se ta delija viče?

Čegović je od Rasna župniče,

 

Kad spadoše na Gabrlu ravnu

Pa hćedoše broditi Neretvu

Na gotove Turke nabasali.

Sinù vatra sa obije strane,

Dim se diže, višei*) Čapljinjani, *) Više: vidieše.

Sa Čapljine čuše Tasovčani,

Tasovčići glas Mostaru dali,

Prò Mostara čuli Ljubušani.

Hodže viču a hadžije trču:

Za vjeru je! na noge se Turci!

Kaurin je na Gabelu staru,

Ustaši su naši Rašnjančani,

Al’ je barjak kruna cesarova.

Valja sresti kaurina crna,

Jer kad predje Gabeli za ledja,

Ni Mostaru mehko biti neće!

Ter kako su na zlo pobrzali,

Pódne bilo, na Čapljinu Turci,

Iza pola na Struge su dana,

Tu su pukle njeke puške male;

Ustà graja, da se kuće pale,

Struge gore, planuše Doljani,

Dračevo se i Gorica zgara.

Kad k’ Neretvi Turci dograjali,

Plaha rieka nedala jim gaza,

A s obie zapucalo strane,

S’ oba kraja zarožila raja,

Al’ je pusta u hrdjavu perju,

Ima ruha, ali kruha nema,

Ima pušku, al’ nije hitaca,

Valja da se kani udaraca;

Pa ako je u brda posegla,

Nije pala, nit’ oružja dala.

 

Ustaš mala, ali nije šala,

I veziru mozgom zamotala,

Jer mu bješe čudo nenadano,

Gdje kršćani s’ rišćanima pregli,

Pa mu biva od zla i gorega.

Mišlje paša, iz koju bi ruku,

Da se sduhne prvo puškaranje.

Smišlje poslat od naroda ljude;

Medju te je obrao i Rada*), *) F. G. M.

Al’ nebilo doma Radovana,

Pa se Rade ukrà poslaničtvu,

A druzi mu išli silovani,

I na smirbu narod nukovali.

Al’ se sviet nedà nukovanju,

Niti posla odustàdè prieka,

Voljè stati u red odmetnika.

Povrzimo borce Gabeoce,

Možda opet k’ njima dospiemo,

Pa pitajmo za Pekovo zdravlje.

Ubah Peko nije lendovao,

No drugove nabjerò valjane,

I nadošli po izboru druzi:

Pridošò mu Ljubibratić Mićo,

Što je s Lukom njegda četovao,

Za starinu svoju na Trebinju;

Sa Banjana Bačeviću Makso,

Pop Ivačić, Aleksiću Rade,

Bako Buviš, Filipović Vule,

Dimšo Merćep, Miličević Glišo,

Cvjetko Pejov, i dva Pavlovića.

Pa čak došle iz Talije ravne,

Njekolike nakomice bojne,

A pred njima Čikonjia kneže.

Pa pošto su vjeru bojnu dali,

Priča Peko vodjam naporedo,

Koliko su Turci pobješnjali

od Nikšića preo Nevesinja,

Do Gabele niz vodu Neretvu

Žegu kuće, što ostaše puste,

Pošto iz njih raja poprtljala;

Tvrdje tvrde, i zalihu vlače,

I ubojne dojamljaju vojske,

Što jim sprema bosanski vezire,

Kolike mu na povati bile,

A ima je za nas izobila.

Al’ se lukav svjetuje dervišu,

S’ Dedo-pašom drugom rojeniem,

U njegovu dvoru gizdavomu,

Niže biela grada Sarajeva,

Što Osmanu pust ostadè momu.

Pišu knjige na careve ruke,

Da je malo vojske na bojišta,

Jer je silna snaga ustalaca.

Šalji care vojske izobila,

I dostatna na opravu blaga,

Preko Kleka do Trebinja grada.

Paše pišu, a car vjerovava,

Pa jim morem hordije dodava,

I štogodj je za potrebu vojsci.

Kad se dede*) providile liepo, *) Dede: Derviši; Derviš Paša Mušir i Derviš Paša (Dedaga) Čengić.

Ustà Čengić, ode na Zagorje,

Što bi odtud skružio ustaše,

A valija spadè do Mostara;

Dva derviša, oba vuka stara,

Žlje ti rajo, kuda oni zadju,

A njim’ gore, kad u ždriela sadju!

 

Kad od Kleka pokiljale vojske,

Priprežao Peko sa Zubaca,

Mako družtvo, do na Papratnicu,

Pa dočeka iz zasjede Turke.

Četiri je tabora Turaka,

A u njega ni hiljadu druga.

Al mu sreća na mejdanu bila,

Razbi silu čilu i opravnu;

Njeke nagnà u bare Utovske,

Ter jim ruse poosiecà glave.

Pobrà Peko plieno na stratišću,

Pune torbe jela i odiela,

Što su mogli uprtiti momci,

A kapom jim podieli dinare.

Pa gdje začù da je vojska steća,

Od Mostara zasirila grada,

Tu nehćede ostanuti Peko,

No se mače Ljubinju za ledja.

Što začuo, nije lažno bilo,

Ševket paši došle zapovjedi,

Da udari na Zubačke klance,

I to leglo skopa ustalačko.

Udrio je, ali skopò nije,

Jer ustaše liep mu darak daše,

I u Trebinj bjegom zatjeraše.

 

Cviele bule po Stambolu bielu,

Što jim idju muži milovani,

U tu kletu zemlju Hercegovu,

Pa jim ginu muži uzaludno,

A nikada od dobića glasa,

Niti caru, nit’ ikomu svomu.

I sultanu cvjeli dodijali,

Pa se muti i na paše ljuti,

Što neznaju satrt’ ustašnike,

I spasiti od napasti carstvo.

Svržè Dedu rad’ nepouzdanja,

Jer je Dedi žuto draže zlato,

No je sultan i ciela raja,

A Reufu povjeri komandu.

Padè Reuf k’ Sarajevu gradu,

Nemà kada u džamiju saći,

Da bajramu prvo jutro sveti,

Jer procvieljé Nikšić oda gladi,

E mu ručka za bajrama nema.

Stigo Reuf, i sreća mu dala,

Što je mogò hranu pronieti,

A u Duzi neusio glavu.

To je dosta za Reufa bilo,

Pa se moli caru s’ poboljaja,

Da mu drugi u zamjenu dodje.

To ni caru nije mrsko bilo,

Da prokuša sreću na drugoga,

Pa opremi Azizovo zlato,

Muktar pašu junačinu mladu,

Koj se je zarekò divanu,

Da će bjesne smoći odmetnike;

I on došav’ sliedi ratovanje,

Posokoli jakodošle momke,

Pa juriša kò da nikog nema,

Proz kamene klance nepoznane,

Dok prispjeo na Plano i Ravno,

Na ivicu na Muratovicu.

Al tudje mu pozaprli kraci,

Jer udriše iz škripova vuci,

Pa mu ovne mrcinili tovne.

To nebili ovnovi ni vuci,

Već nizami i ustaši sami,

A kô su se mrsko izaklali,

Ja bi Murat ustò sa Kosova,

Suze bi mu niz lieju ljevale,

Kamo l’ neće Azizovo lale

Proroniti na bistre očale.

Ipak rodjko prikupio vojsku,

Pa uz Dugu zagazio kivnu,

I pronio hranu Nikšićanom,

Al je vatru pokusao živu.

S’ jednog boka zdravio ga Peko,

A s drugoga Petkoviću Luka,

Ponajbolje Sočica Lazare;

Prelilo se jadno i užasno,

Hrvalo se kako nigda neće,

Grmila je duga lagumana,

I horile niz točila stiene,

I gorjelo drvlje na kamenju,

I Muktara skupo stalo mlivo,

Dok ga krvav na Presjeku snio,

I ručio gladniem gradjanom.

Pa vidio, da mu dalje nema,

Jer dokle bi u Nikšiće sjahò,

Dotle bi se pribrali ustaši

I niz Dugu nedali vraćaja;

I mudro se sjetio junače,

I utištac nadrò uz natrage,

Nu i nazad plati propraćaje,

Jer proz Dugu nigda mukte*) nema. *) Mukte: Turska rieč: bezplatno.

Udjè Muktar, veće proz nju neće,

Pa i mukte da bi dali proći.

 

Da bih jošter nabrajò junače,

Glušio bih hitne slušaoce,

I pjesma bi vesma oduljala,

Kad bi tjerò proz goru kurjake,

Koliko su stravili torova,

Koliko li uklali ovnova,

Od Lučina do Gjurgjeva dana;

Isto ti je tjerat’ ustašnike,

Što prò cjelu zaradiše zimu,

Koju kuću ucjenili stojnu,

Koju majku ucvielili bojnu,

Komu momku izuli opanke,

I sjadili njine nedohranke.

Nepitajmo kuda su doprli,

Nije klanca, u kom nisu mrli,

Dok su svoje učuvali glave,

I turačke uzprli poplave.

No te jedno molju nahodniče!

Ako koji naidješ putniče,

Preo sije’ brda kamenije’

A ljubioc žrtva junačkije’,

Pokraj smokve navedi ga gluhe*),*) Gluha smokva kraj puta iz Trebinja u Dubrovnik.

Ona suha vjekom bila gluha;

Pokaži mu ledinu krvavu;

Iz nje nigda neizbilo bilje,

Gdje se pobi Bačeviću Makso,

Što vojvoda bješe na Banjane,

Gdje je Maksim dopanuo rana,

Tu jih niko njegov nedobio,

Pa gdje padè, vesela mu majka,

Vazda bile vesele junačke,

A žalostna ljuba na Cetinju.

Neću reći takije’ nebilo,

Uza sestru kneginju gospoju

Svoga vjerna vojna kukajući,

Koga nigda zaboravit neće.

 

I još ciglu pomeni pjevaljko!

U kajanje Čengić paše moga,

Jer je bio krajini poglavje,

A u svakom glava vojevanju;

Gdjegod bješe kavga na Brdjane,

To je s’ Djeda baštinio svoga,

I očevo priuzò hrvanje,

Samo što je bolje čuvo glavu,

Jer bi sašla na Cetinje niema,

Gdje mu i sad babajkova driema.

Što se pjeva Hrnjo do Bihaća,

Il’ Gjerzelez na Gjerzevu svomu,

To se slavi Dedo na Gackomu.

Hrvò se je pola vjeka svoga,

A za svoje grubo agovanje,

A pola se biò za drugoga

Što se hrvò rad gospodstva svoga,

Sa toga mu nebilo kajanja;

Al što sluša osmanlisku varku,

S toga mu je kajati se bilo,

Jer poseli Dedo sa Gackoga,

I naseli grada Sarajeva,

Da nereknu da je na Gackomu,

A kad treba, na Gacku ga nadju,

Ni sad nezná, za kog vojevaše,

Ili za se, ili za drugoga.

Pošao je, mnijuć’ kući doći,

Ali ostà na domaku njojzi.

Gledaj druže, kad sjâš u Konjicu

S’ onu stranu mosta kamenoga,

Gdje je Dedu zemlja pozobala,

Pa on straži rodna zavičaja,

A njeg’ čuva stiena pozlaćena,

Prije stiena uginuti zlatna,

No li propast krajina svojatna.

Al’ mi niko kazat’ nehtijaše,

Što se zgodi Dedi smionomu,

Il’ ga ujdè zmija izpod sniega,

Il’ dopade ranu od gorega,

Il’ od jada strada nevoljniče.

Neujde ga zmija otrovana,

Nit od jada na srcu postrada,

No ga stiglo, čemu se i nada.

 

Oj! ko će mi na krajinu saći,

U krajinu, zlikovačku majku,

Pa razabrat’, šta je tamo bilo!

Jaši vilo na dorata moga,

Ako su ti krila pomanjkala,

Pa mi snesi od Kozare glasa!

Jah’la vila i viesti doniela:

Krajina je u lošu vršaju,

Niti mogla biti u goremu,

Bile stigle kesedžije*) drevne, *) Kesedžija: hajduk.

Što su njegda glave iznieli,

I hranili za prigodu bojnu

U srbskome Biogradu stojnu.

Vrieme došlo bojna četovanja,

Da se idje na osvetu Turkom,

Pa se makli borit’ zlopatnici;

Pecija je haramija prva,

Što je nekoč harò Bihaćane,

I prpio dužne i nedužne.

Ali mu se dohakalo radu,

Ter galiju našò carigrédsku,

I žuljao lanac oko vrata,

I sudili pogubit’ ga Turci,

I vrnuli u krajinu krvnu,

Da se gubi u svom zavičaju.

Dopljezao k’ Banji namastiru,

A kad blizu bio namastira,

Ohronuo u noge lagahne,

Pa molio svoje pratioce,

Da bi mu se njegve odkopčale;

U Banji je voda čudoliečna,

Što izcjeli kralja hrapavoga*),*) Srbski kralj Stjepan Hrapavi (Krastavi) izlieči se u toj vodi.

E bi njemu noge olakšale,

Kada bi mu u nju ući dali.

Pratioci za nevolju znali,

S golienih mu njegve odkopčali.

Ušò Peco, da noge okuplje,

Al’ gdje vidjè izpod neba šuplje,

S’ Bogom njegve, s’ Bogom pratioci!

I njeg’ voda spasi čudotvorna,

Ter evo ga opet u haranje;

Nazvao se glava ustalaca,

I Kozare dobavio guste.

Al šta vrše te ustaše puste?

Njekolike pute puškarali,

Njekolike zliće uhrvali,

I njekoje sažgali čardake,

Mnogo više kuća seljačkije.

Al skočio Pozderac Ahmede,

U potjeru svikò krajišnike,

I Banja se luka odazvala,

Što je dizè Omer Feslijane*),*) Omer iz Fesa, Afrikanac, naseljenik u Banjojluci, koj se za malo vrieme obogati s raznim zulumčarenjem u Krajini.

Ter ustaše stisnu na sve strane.

Sustigli su i Peciju živa

Na Gašnici više Gradiškoga,

Gdje je Peco spravio korabi,

Da se za bieg na uslugu nadju.

Stigli su ga i vatru prosuli;

Ni Pecija neostajò dužan.

Bili su do pó biela dana,

Od podneva sustali ustaši,

Kad nemogli nadpuškarat Turke,

Navezli se Savom u korabi,

Plav plovila, Turci puškarali,

Čim upao Kormanjoš Ostoja

I za njime popadali druzi.

Sam Pecija k’ kraju dognà ladju,

I čim hćede da priveže ladju,

Sustiže ga u grud vruće tane

I pà junak s’ rane nevidane.

 

Po čem to se srubi četovanje,

Mniše Turci nema četenika,

Al’ jim druge urodiše ronde;

Od njekuda Babiću Golube,

Od njekuda Grubara Davićo,

I Bilbija i Smiljanić Mićo.

Te četice vrljale svakako,

Ali jim se nezná za junačtvo

Nit’ imale glave četovanju,

Dok neniče Despotović Pero

Na tromedji u Tiškovcu tiesnu,

Pa se glasi vodja uskočnikom,

Što su odsvud k’ njemu dosrljali.

A Tiškovac zamak malahani,

Što je stao na inadu*) pravdi. *) Inad: spor, priepor.

Kad dva cara djeliše medju se

Pustu Bosnu i Liku Hrvatsku,

Neumjeli omedjit’ Tiškovca,

Nit’ mu zna se pravi vladaoče,

Dok neupà Despot gospodare,

I u nj pribrà ustaške ostanke,

Ter zatrapi logor u rovanjke.

Često na njeg udarili Turci,

I on jim se varakò junački,

Sad se opri, sad za medju zadji,

Dokle Turci saprili ćesara,

Da hajduke hrani tromedjane.

Pa ćesaru na to mrsko bilo,

Jere njemu netreba Despota,

Pa se dalo da napanu Turci,

I napali bojem iz topova,

Pa Despota tiskli iz Tiškovca

I dotiskli do sela Trubara;

Tu iskonu trubario bandu,

Dok su druzi izvojštili pravdu.

 

Drino hladna, što si toli gladna!

Reć bi nemaš ni za ribe hrane,

A nekmo li mesa za gavrane,

Primakni se, pa nadviri druže,

Ima ubah za pastrve hrane,

A i krvi za tvoje gavrane!

Dva se vrla zavjerila druga,

Dva srećnika, oba svećenika,

Jedno ti je Lješeviću Žarko,

Što je ušò sa Trebinja svoga,

A drugo je Bušić Prokopije,

Arhimandrit Banje namastira.

Svjerili se, pa se zavješčali,

Da će dići raju uz Podrinje,

I popalit’ sela i palanke,

S’ Višegrada do Novog Pazara,

Kod Pazara Peku dati ruku,

I zatvorit’ drume k’ Carigradu,

Da jim niko pristrieti nema,

Dok se dvie sajedine vojske,

I obadva porukuju kneza,

Na Kosovu polju širokomu.

 

Kud vjerili, tuda i naželi,

I družine bilo dobrovoljne,

Barjaktar je Crnogorac Vaso,

A poručnik Bulajiću Krsto,

Za njima su druzi neizdajni:

Tomić Jaša, Jeloviću Vuče,

Gjorgjeviću a i Mitroviću.

Prvomu se jave Višegradu;

Njekoliko spalili pojata,

I još nješto pogradili kvara.

A kad čuli Sarajevci Turci,

Na konje su age konjanici,

Pješadija s’ reda Turadija,

A vojvode bezi velikani,

Harno spremni, dobro oružani;

Brzi konji za boja držani,

Pješadija brža od konjika.

Prešno sašli do na Drinu hladnu,

Do na Drinu i na Karantinu,

Na kordunu straže nabasali;

Stražanim se ukloniti nema,

A Turcima neudarat na nje,

Pa se nazad povratili bojni.

Gone Žarka, a varka se Žarko,

Ali Turci za njim sela žare,

Plešu polja, pljačkaju voćnjake,

Groždje rube, ciede pčelinjake,

Do Priboja goranske palanke.

Tu zaprli Turci tjeraoci,

Dočim paša sa Zvornika dodje,

Plahnu popa i njegovu rondu,

A sarajsku vrati kući hordu;

Nit’ dobila vojska, nit’ porazna,

Štetová se, što je pjesma prazna.

 

Iza mnozih groznih okršaja,

Zaprie’ zviezda na obzorju bojna,

Reć’ bi, nješto sustali ustalci,

A Turci su do žalostne majke

Satrli se i stratili blago;

Bješe vojske makar ogoljane;

Ali nestà zajmu vjerovanja.

Zima strši, usud sude vrši,

Tri se cara začudila silna

Koliko se raja odhrvava,

Pa se plaše većem zamršaju,

Ter sultanu zbiljno svjetovali,

Da se raji dadnu blagodati,

Kako bi se mirna svrstovala.

Poslà sultan Server pašu svoga,

A i oni svoje uzdanike;

Server sjeo u Mostaru gradu,

Poklisari sašli k ustašnikom;

Server glasi mnoga milovanja,

Poklisari ista preprodaju,

Ali prazna molitve nedaje.

Lijuć’ krvcu, raja iskušala,

Da joj nije u rieč vjerovanja;

Ište ona od tri cara slavna,

Javna jamstva za ta milovanja,

I cari se na posluh sageli,

Pa s’Andrašom naperili notu,

Kojom kriče sultanovu Tahtu:

Ako zimus neugasi kavgu,

Nek se goroj na proljeće nada.

S proljećem će ustat Gora Crna,

I Srbija gotova se naći,

Ni Bugarska mirovati neće. –

Notu nosi Hajdar efendija

Ka bijelu gradu Sarajevu;

Vieća vije i reforme glasi,

Što je slavno poslalo trocarstvo,

Al’ od tije’ blazih reforama

Kobna Bosna još gore pobrama.

 

Zatiem cari u Berlin se zbrali,

Da ustmice viećaju sami,

Kako bi se dohakalo smeći.

Viećali kò vidari svjestni,

Vrhu leša ranam sahrvana:

Il’ bi liekom duljili mučenje,

Il’ samrtnu prepalili svieću.

Tu Gorčakov vidar u vieću

Memorandum što sultanu piše,

A sva tri mu cara vjerovala,

Ter poslaše kò skrajnje pozdravlje:

Ako stiem nećeš na liepo,

Ružnom hoćeš, da ti se i neće!

Aziz hćaše podleć nukovanju;

Al’ uleme sirove su glave

Neće svjeta, neće ponudjaja,

Ter Azizu dohakaše bjednu,

A Murata uzpeše na Tahtu.

Novi sultan, nova vjeri krila,

Oglasi se sa roga zlatnoga,

Pripasao na Ejubu*) ćordu, *) Džamija, gdje se sultan kruni.

I uztakò svečeva ćulaha,

Pa narodim milje razpošilje,

Al’ onomu puku pokornomu,

Što se klanja Tahtu svečevomu.

Ima smilja i za odmetnike,

Ako mu se pokoreni kažu.

Al Srbiji neda oproštaja,

Dok neprizna njega gospodara,

I opravi podpunac harače,

Što je dotle uzkratila dužne.

 

Oj! dok teke, odahnemo vilo!

-Ti preleti gore zavjetovne,

Uskini mi s’ Morine kovilja,

I s’ Kozare i s’ Avale male,

Lišće djeni jadnim Kozaranom,

Podbierke zadij Avaljanom,

Ma čitavu razapuči granu,

Pa zakiti moje Hercegovce;

Ni čobanke rugati se neće,

A kamo li bojovke djevojke.

 

A ti stani, pa se bogmi pobro!

Šta uradi šaka ustalaca,

Spram dušmana čilna, nesmiona,

Gdje li Turčin nagojica gojna,

A za vjeru kako niko bojna,

Na paripu odrastao bjesnu,

A na njemu odrastlo oružje.

Kudgodj krene, svuda mu je ravno,

Njegova su i polja i gradi,

Slobodić je dokle okom seže,

A gdje patnik, što s’ njim bit’ se preže!

A pak vidje l’ gladna i goljana,

Mučenika s’ borbom uztrajana,

Gdje se opriè s’ korom kruha suha

I s’ nesitom puškom do trbuha,

Pa izdurà, kò što drugi neće,

Niti padan, niti dobitačan.

Al’ ćeš: pravo dobio je! rieti,

Jer se otė, kad mu bješe mrieti.