Vuk Vrčević - Boj Turaka i Moskova pod Klobukom

  

Narodne pjesme

I.
(Pjevana od turčinu)

Boj Turaka i Moskova pod Klobukom

(istiniti događaj 1808.me godine)
Priopćuje

Vuk Vrčević

Dva se ljuta zmaja zavadise,
Bonaparte i Moskovski kralju,
Oko tugjé zemlje i krajine,
Oko Boke niže Gore Crne.
Hoće Vrancuz da Boku osvoji, 
I pokori lomnu Goru Crnu,
Moskov ne da, nego Boku čuva,
A uz Boku malu Goru Crnu.
Najprije se knjigam udariše,
Po knjigama boja započeše;
Boja biše na svakoju stranu,
Oba šilju od mora gjemije,
Na gjemije ubojne topove,y
Uz topove birane tobdžije
I pod luntom valjane soldate
Da ugrabe Boki morske klance.
Moskovu je dobra sreća bila,
U Boku je prije dojedrio,
Zapanuo u morske bogaze
Kud ne može soko preletiti,
A kamo li Vrancuz projedriti.
Vrancuz morem udara junački,
A na suvo isturio vojsku.
Dočekuju moskovski brodovi,
A po suvu kauri Bokezi,
I birani vlasi Crnogorci,
Boj trajao za nedjelju dana;
Ne da Boka otvoriti oka,
Crna Gora k sebi pristupiti.
Kad vidjela Bonaparte vojska,
Ona se je natrag okrenula,
Otploviše morem debelijem,
Dojedriše turskoj Sutorini.
Pa da vidiš vojske Komandara,
On ti piše knjige na koljenu,
Te je sprema u Trebinju gradu,
Asan Begu Rizvan-Begoviću:
"Asan Beže od Trebinja glavo!
Brže ustaj na noge junačke,
Te okupljaj silnu tvoju vojsku, 
Hercegovce dugo-haljinaše,
Kojino su krvlju zadojeni,
Puška im je i otac i majka,
A dušmanska oslačala krvca,
Pa kad bude na okupu vojska, 
Na Karadag složno da udrimo,
Pokorimo našega dušmana,
I hajdučko sjeme da satremo,
Da od vraga nema više traga.”
Kad Asan Beg taku knjigu primi, 
Knjigu uči te mu mila bila;
Bradu gladi, uči u pameti,
S kojega ce kraja započeti.
Te okuplja trebinske begove:
Adem Bega trebinskog Mudira, 
Mahmut Bega Kapetanovića,
Adži Muja Teftedarevića
I nećaka Adži Akif-Bega,
Iz Zasada Babović Kadiju,
Iz Mustaća Fetagić Muftiju,
Od Rupjela Misirlića Deda,
Od Gorice Arslanagić Fejza,
Od Pridvorja Adž-Asanovića,
Od Bijove Zupcević Adžiju;
Svi mu došli kuli i čardaku,
Na Kadifli jastuk posjedali,
Po ćilimu noge popustili,
Zapalili dugačke čibuke,
A mlagji im kafu iznješe.
Kad se dvaput kafom obrediše,
Asan-Beg se knjige prifatio,
Te im uči knjigu po jaziji,
Što mu piše dženeral vrancuski,
A po knjizi riječ privatio:
“Braćo moja Turei Trebinjani
Daj da silnu okupljamo vojsku,
Združimo se s kraljem vrancuskijem,
Od Sjevera udrimo dušmanu,
A Vrancuz će s mora Sutorinom,
Pod Klobukom da se sastanemo 
I svu Grnu Goru posobimo.”
Kad ga čuše Age i Begovi,
Pristadoše, kabul u učiniše,
Pišu knjige, šilju na sve strane,
Na srdare i na barjaktare,
Na bimbaše i na buljumbaše:
U Korjenić Šehovića Zuku,
U Nikšiće Mušović Arslanu,
A u Gacko Čengić Smajilagì,
U Ljubinje Srdarević Dedu :
“Na noge se naše age drage!
Pod barjake okupljajte Turke,
Ko vjeruje sveca Muhameda,
I dva zemna dobra prorokova,
Svetu Ćabu Meku i Medinu,
A uz Turke našu vjernu raju;
Kad osvane petak turski svetac,
Nek se svaki pod Klobukom nagje,
A uz vojsku hrana i džebana;
Dok inšalaj i triput bismilaj!
I mi našu saberemo vojsku
Po Trebinju i oko Trebinja,
I dignemo ubojitu raju,
Krajičnike Zubce i Kruševce,
Pa Šumljane i sve Popovljane,
Pa Brgjane i Bobane ljute,
Spanućemo do grada Klobuka.”
Rasturiše knjige po ćenaru.
Kad junaci knjige privatiše,
I vidješe što im sitne pišu,
Svaki skide s čivlije barjaka,
Pobija ga zemlji u ledini,
Isturiva pod barjak kuburu.
Silni Turci jedva dočekali,
U Turaka čudan hadet bio,
Pripravni im konji pod sedlima,
A o bedri opasane ćorde, ’
Kao krila u sokola siva,
Dok bi Vezir kafu osušio,
Svakome se okupila vojska,
Mlada momka, brza konjanika,
Zorna p’ješka, ljuta ubojnika,
Koji može stići i uteći
I ranjena iznijeti druga,
Da ga vlaška ne siječe ruka.
Kako koji vojsku azuraše,
Put Klobuka vojsku okrećaše.
Hala, hala, šućur Boga fala!
Da je kome pogledati bilo,
Zor Turaka naših Krajičnika,
Na hatima, i pod mizdracima,
Ogrnuli skrletne binjiše,
Pod binjiše izviruju šiše,
Pune šiše trogodne rakije,
Te podžiže srce u junaka,
Na sedlima noge potkupili,
Tamburicu u krilu metnuli,
Sitno kuca, tanko popijeva,
Uz tamburu svak svoju prip’jeva,
Neki Ajku, a neki Mejrimu,
Neko Djulsu, a neko Fatimu;
Od sile se sve planine tresu,
Potresuju brda i doline,
A trepeta po jelama lišće.
Kada dogje petak turski svetac, 
Sva se sila pod Klobukom zbila;
Asan-Beže pregleduje vojsku,
Po tefteru dvanajest hiljada;
Pa iz grada sitnu knjigu pise
Dženeralu moru Sutorini;
«Dženerale, kraljevi većilel!
Evo moje na iskupu vojske,
Pod Klobukom spramo Gore Crne,
Ima vojske dvanajest hiljada,
Zorna pješka, brza konjanika,
Sa pomoću sveca, i Alaha,
Udrila bi na dvadest hiljada;
Dokle moja otpočine vojska,
Ja se tvojoj nadam u indatu,
Da udrimo Dinu dušmaninu,
Naše sablje krvlju napojimo,
A hajdučkih nakidamo glava,
Okitimo kule i avlije,
I bedeme trebinjskoga grada,
Nek seire momci i kadune.
Ode knjiga, dogje dženeralu,
A Asan-Beg sjedi pod čadore,
Oko njega age i begovi,
Pa seiri svrh Klobuka grada,
Ciliktanje momka binjidžija
I igranje arslana pješaka,
Dje igraju igre svakojake,
A najviše kamena s ramena,
I usteka skoka junačkoga:
Zorni momci, bula ih rodila!
Tako stalo za dva puna dana,
Ode haber od usta do usta,
A napade strava po krajini,
Da će Turčin udrit na kaura,
I ponovit kosovsko junaštvo.
Glas dopade crnog kalugjera
Na Cetinje Petrovi  Vladiku.*)  * Petar I
Ne dade mu vrag mirovat s mirom,
Nego javi u Boki Moskovu,
A okupi lomnu Goru Crnu,
Pa se ćuče Klobuku privuče,
Opasa ga sa četiri strane,
A na petu namjesti Moskova
Osam stotin pod mušket soldata
I pred njima ruskog Miralaja.
Kad osvanu vlaška svečanica*)  *) Nedjelja
Udariše sa svakoje strane,
Jurišaju, dobro napadaju,
A Turci ih bolje dočekuju,
Konjanici sabljom iza vrata
A pješaci tuku iz pušaka.
Stoji vriska na konju turaka,
Stoji piska vlaha i Moskova.
Šta će pilad nauditi orlu?
Ili tići sivome sokolu?
Boj trajao dvanajest sahata,
Neće vlasi da natrag ustupe,
No se biju ognjein iz pušaka.
Pa sto ću vam pričat i kazivat?
Pravi Turčin nikad lagat neće,
Za istinu izgubit ce glavu,
Grehota je falit Kaurina,
A sramota sakrit mu junaštvo,
Vlah se bije, rodila ga majka!
Mrtav pada pod sabljom Turaka,
Bez amana gine bez karara.
A kad sjede na istoku sunce,
Od grada se vlasi povukoše,
Pa na zoru opet udariše.
No im loša sreća priskočila,
Pomoliše na vidik Vrancuzi,
Pred vojskom su bubnji i borije,
A za vojskom ubojni topovi,
Uz topove hrana i džebana.
To vidjela crnogorska vojska,
Al ne vide moskovski soldati,
No junaci, kukala im majka!
U ordiju tursku ugazili,
Luntom bode, a mušketom tuče
Crnogorci pleći okrenuše
Pobjegoše brdom i planinom,
Ostaviše moskovske soldate
Na grobnici turskoj kasapnici,
Butumile ondje bitisaše,
I ni jedan ne iznese glave,
Ostaviše spomen pod Klobukom,
Za moskova nesretnjo grobište.
Tu se Turci nasjekoše glava
Moskovskijeh i crnogorskijeh,
I živote potrošiše ludo.
Šućur Bogu istina je bilo.
Teško šuši s vukom ratujući,
A kauru s Turcim vojujući;
Sve za slavu Boga i Proroka,
A za zdravlje cara čestitoga
I junaka svečevih Turaka.*)

*) Megju svijem mojijem do danas skupljenijem narodnijem junačkijem pjesmama ovu ciglu jednu od Turčina pjevanu imam; koju priopćujem tom namjerom da čitaoci vide razliku srpskijeh i turskijeh pjesama, i da u isto doba u komentiranju svoju presudu izreku. Uzmimogred dokazaću i to: Pjevač koji mi je ovu pjesmu kazao, može biti da se je ograničio u izrazima koji bi se o uvredi zakona hristova ticali, i da bi nešto više rekao kad bi je megju Turcima pjevao, kao na pr. jedan što sam ga ja slušao kad je uz ramazan u kafani pjevao (no on mene nije mogao vidjeti). Evo kako:

 

“Srbin viče: Jezus i Marija!
Kami će mu pomoći Marija
Gdje udara Mujo i Alija?”  i. t. d.