Ljubomir Martić Hercegovac (Grga Martić) - Ustanak u Bosni I Hercegovini 1876-1878

 Ustanak u Bosni I Hercegovini  1876-1878

 

Nevesinje

 

Sve povrzi, a Bože pomozi!

Smilje bilje, beru li te vile,

A po boru da me ne bi brale,

Da čijem bi gore mirisale?

Još po jednu da vi zapjevamo,

Ja i moja posestrima vjerna,

Braćo bojna s’ mora do Dunaja,

Pa nav’jek vi na poklon pjevanje,

Nek junačtvu namre spominjanje.

 

Nevesinje, ne bilo te inje,

Nit’ te ptice prehodile sinje,

Reci meni kano rodjenomu,

Što su tebi sela nevesela?

Nit’ pjevaju nit’ godove služe,

Što li krda pasu bez ojkanja,

Kakvo narod sneveselje ganja?

Ili su sela poplavili Turci,

Il’ su marvu poplašili vuci?

Pita vila iza gore čarne,

Odgovara Stana samohrana,

Što je trijest ljeta udovala,

A još trijest čuvala ovaca:

Nisu marve poplašili vuci,

No jadjenu samoriše Turci,

Što je kriva ostavila živa

Ter još ima mrsa i prediva,

To nametci samaraju tešci,

Globeć crkle k’o i žive brave,

Ne rabošeé’ što pamravi dave

Od Miholja do Djurdjeva dana,

Dàsmo zulum za četiri zime,

Al’ komu je, napokon mu bilo,

A vesela marva pomanjkava,

Nit’ joj odkle ima blagodara,

Zvali pope i masla sveštali,

I bdenija u Podostrog slali,

Ni svetinja blaga ne pomaga,

Pa veselo kad se skopa blago,

Č’jem je kuća bivala imuća,

Da se svakom oduživa dugu,

I da bude sita i od’jeta,

Tada ni njoj neka nije traga ...

 

Dokle Stana skukà iza stana,

A na svoje ojadjeno blago,

U selu su muži prelovali,

I od svašta trudni jadovali,

Istor njeki upadè medju nje,

Pa stà pričat’ veće sneveselje,

Koje utvar skobio čudačnu

Sjekuć drva pri uranku mračnu.

Ugledao čojka na ogranku,

Lišca blijeda, a u bradi sijeda,

Bez okruta svećenskog ukrasa

Svetitelja nalikovà Vasa,

I on pošô, da cjeliva ruku,

I povjedi patnje patenika,

Al’ mu svetac ne pružio ruke,

No spuštao obje niz tijelo,

Kako no se niz samrtno nižu,

Pa mu krhke oslovio riječi:

“Jadan sine, što si na broj majci,

Kad se ne znaš u nevolji naći!

Ja znam trpnje, koje tebe tištu,

Al’ ćeš da jih tudji nokti bištu,

Hoćeš pruda bez patnje i truda,

Vidjaj moje nizpružene ruke!

Da se nisu uzgor dići znale,

Zar bi mene ovdje uzpenjale. –

Pa čuo si, nejadio majci,

Kad se njeki u Morači duši

Ter pomaga sveca Nikolaja:

Možni sveče, pomozi me b’jedna,

A svetac će: makni ruko vr’jedna,

I tad’ ću ti za pomoći doći”.

Po tom s duba nestalo utvari,

A košulja upala sa duba,

Rujna koša, ali nerujena,

No crljenom rumenjena krvlju.

Pokl’je vidjač stravu izpovjesti,

Napà tuga stravne slušaoce,

Pa gataše, čemu utvar znači,

I rekoše: nije utvar stravna,

No prikaza na jav bogodavna,

Utvar liči svetitelja Vasa,

Rujna halja vijest od užasa,

Nije svetac prikazo se hmani,

Nò li da nam jade bjelodani,

Blago svakom ko nesčeka tije’,

A bolje je ko proz njiha prodje,

I ostane u svom zavičaju,

Gdje se patnje rodu prikončaju.

Makla priča širom Nevesinja,

Plahnula se sjerotinja sinja,

A najskoli domaćini tužni,

Da su sami sobom glavodužni

Lakše bi se brižni razabrali,

Al’ su njima kuće brigovanje!

Prijaduju jedan do drugoga,

Al’ ne prude tašta jadovanja,

Kad ni u kog nije svjetovanja,

Dok jih muka ne nanuka ljuta.

Jer se njeci našli svjetovani,

Poć na dalji iskat’ razgovjeti,

Kako no bi lijeka jadu bilo,

Pošli pravo na Cetinje ravno,

Pa su zdravo sašli na Cetinje,

I prispjeli u sijelo velo,

Gdje serdari na okupu bili,

I vijećali nužde svakojake,

Čim upali mahom zajadali:

“Pomagajte vječni zatočnici

Za krst časni i slobodu svetu,

Vi ste naša i otac i majka,

Što živjesmo, više živjet’ nema,

Age su nam pritužile duši,

Nisu siti od dohodka prava,

Nije dosta da jim službujemo,

Nit’ je dosta da jim dočikamo

C’jele kuće na ljetnja hladanja,

I još uz njih izjelice sluge,

Što naoštre preo zime zube,

Da se ljeti najedu pogača,

I vode je teško nanijeti,

A nekmo li namiljati mliva;

Car jim reko da se toga prodju,

K’o i nami ne uzet’ na brave,

Al’ ničemu nije poslušanja.

Pa panduri gore doteščali,

Vavjek nj’ekve ljude prežajući,

Što tobože od vas krišom sadju,

Pa bantuju narod odmetanju.

Tužismo se u gradu sudniku,

Al’ i njemu naše age sude

Na jarake naslonivši ruke,

Presudjuje buljukbaša Forta,

Kajmakamu da je plavit plaću,

I ako što pravo paši javi,

Izkrivljuju aginski rodjaci,

Što su paši uz koljeno prvi. —

Već nam nije drugud tugovanja,

K vami došli da se jadujemo.

Pomozite za vjeru rišćansku,

Rad’ koje vas božja sudba hrani. –

Je li gdjegodj njive za oranja,

Je l’ vrtača za ispašu ovci,

Da krenemo jadjene kućane,

I golijam pojavimo blago?

Vrijeme došlo, muke ga don’jele,

Prelit’ suzam dome i grobljišta

I potrnut badnjak na ognjišta ...”

Teške r’ječi, teških mučenika,

Teško paše u bratska njedarca,

Koji takih ne vikli patenja,

Svim se lišca smrkoše junačka,

Kano gora, kad je srubi slana

I bez lišća smrkne ogoljana.

Vijećaju, šta bi svjetovali

Što bi volja gospodaru bila,

Al’ eto ti gospodara sama,

Što jim Boga nazva iznenada,

Svi mu s nogu ozdravili zdravlje,

A božja te sreća unijela,

Pa došlići jade pogrijali,

A vijećnici svjete svjetovali,

A gospodar radje dosjećaše

No se sjetni sjećahu v’jećnici,

Ter jadićem besjedio kneže:

“Nevesinjci, naša braćo b’jedna,

Odkada je poniklo Cetinje,

I odkad se naša vrlet priča,

Da je vami zaklon od Turaka,

Naše vodje i vladike slavne

Nisu pivom dane pretrapljali,

Nit’ jalove noćce bdenijali,

No vjesila viš uzglavlja diljka,

I u torbi hljebi pljesnevali.

Kad godj puška pukni na Lovćenu,

Utištac bi lovili Lovćena

Kano da će Turci na Cetinje,

A kad zloglas stigni sa Grahovca,

Da su sašli na harače Turci,

Valjalo je spremit četenike,

I pobrkat haračenje Turkom.

To i nami ostalo baštinstvo,

Gdje mognemo da vi pomognemo,

A kô vami, to i sebi sami, —

Nu nemojte žalit na bratinstvo,

Što dat’ nema, što u sebe nema!

Nije rodne zemlje za oranja,

Nit’ tratine za ispašu blagu,

I naše je po golijam blago

Što govore da su njine Turci,

Te rad šta se često pokoljemo.

I sad bi se zbog vas zaglodjali,

Ali nije hora zavadjanju;

Pa velimo, sjerotinjo draga,

Da idjete k vašem zavičaju,

Ne duhnite ognja na ognjišta,

Danas vedro, a sutra oblačno,

Sudbina se na oposum valja,

I povraća, što je komu krivo.

Doslje Turci trli naraštaje,

A sad ide reda naraštajem,

Da se turskih ponagleda jada,

Gdje će svoje skopat’ sileništvo,

Pa jim hrusto ostat’ ime pusto.

A puci će oživjet’ iz jala,

Što je koja zemlja dodurala.”

Na kneževe svjete nedovjestne

Niče jedan prvak iz vojvoda,

Smrkav oči uz mrkove brke,

A kô li mu srce nabrečalo,

Pod grlom mu puce pozvečalo,

A na grudih vitice potresle,

Pa vitice, što su srcu srasle,

Pokrutiše zveku na srdašca

Što su s njima iste volje bila,

Pa vojvode rekoše jedino:

Davorite, braćo, nedozvana,

Nije šaka ni varićak dana,

Što sudbina u svijetu vlada,

Znate, bolan, nije davno bilo,

Kad grom puče na kulu Neboču,

Pa zadrma Biograda stojna,

I dahije, što su na njoj bile,

Prenula se Šumadija c’jela,

Svjerile se gazde i šijaci,

Izgoriše po selih čardaci,

Pa se zemlja liši zlikovaca.

Ni u vašem nisu Nevesinju

Gori Turci, nò su ondje bili,

Ne hajite što njeko nabada,

Da će vi se svanut s njekudare,

Što su kralji davno zasnovali,

Dok se tanci prepredaju konci,

Koje sitna politika vlači

Iz prediva mudrujaških buba,

Dotle velja naša vuna gruba

Da na brda svoju predju sbuba.

Davorite, braćo, ujedino,

Vr’jeme došlo da se pomožete,

Doslje age vami agovale

I vašom se napajali krvlju,

Red je na vas, da pijete njinu...”

K’o pun mjesec kad sa gora sine

Ter mu zrake ožare oblake,

Taki odsjev odsinuo s kneza

I s njegova vijeća veličajna

U obraze tavne, neubrane,

Na haljine grube neobrane,

Nije odsjev sa odjećna sjaja,

Niti bljesak gizdavih hodaja

No sa žara što jih mišlju spaja,

Pa se lišca čajanika sv’jete

Kolik’ da su diljke podapete,

Što će brže hrupit’ na mejdane

I krstove porazit dušmane.

Ošli krišom, došli nevidišom,

Istom u dom zapitali zdravlje,

I ne skinuv s noga opanaka,

Eto ti jim na prage Turaka.

Ištu muže što su išli knezu.

Čeljad niječe, a kunu se muži,

Nit’ ko išò nit vidio knjaza,

Nit’ ko zmija, da proz zemlju laza.

Zacvrčala djeca sa glavanja,

Prodjite se Turci potvaranja,

Caru ćemo zaplakati samu

Pa ni njemu lahko biti neće…

 

S toga traga mahnuli se Turci,

Pa na brdska sela najahali,

Po njih režu dvije kremenije,

Al’ i tamo gore nabasali,

Vele ljudi: nije kremenije,

Radje djecu u vojnike damo,

No za odkup blago posmicamo.

Ter se istom dosjetili Turci

Ne gnat’ traga, da ne stignu vraga.

Hrle kazat paši u Mostaru,

Što mu raja s nokta odgovara,

Da ne ima za odkupe para; -

To ne bili paši lijepi glasi,

Gdje mu nije sila nikojaka,

Držat vuka, da mu ima mesa,

Ipak da su u podpunac ovce,

Pišu knjigu sarajskom veziru,

Da mu ona izporavi b’jela,

Kako se je raja oduprjela

Ne da danjke, a u šake neće.

Vezir posla prve uzdanike,

E bi vatra zgorjela se mala,

Dokle nije dalje plamen dala.

I došli su usr’jed Nevesinja

Pa blehnuli prešne dogodjaje,

Nit’ šta znali, niti poravnali,

No veziru zle don’jeli glase,

E su Vlasi bili na Cetinju,

I uztakli kape kosovljanke,

Mrke kape, nevaljali znaci,

Biva: hoće raja da zaraci.

Veziru se istom uzvrtljalo,

Nije njemu do careva zdravlja,

No lukavo za svoj uhar javlja,

Ko mu valja vojštit’ Nevesinje,

Derviš paša izjelica stara,

Hoće pira oko Gore Crne,

Gdje mu se je njegda pirovalo

Kako nigda drugom paši neće.

Lete knjige, vrû po žici zvuci

Od Derviša sultanovoj ruci,

Svijet ne zna, što kom koji sklada.

Već se muti, i pogibelj sluti;

Turci baju, nije dobra po nje,

Jer se bliža vr’jeme najpokonje,

Što no jim je njeko prorekao,

Da će nakon četiri vijeka

Sukovit’ se medvjed sa mjesecom,

A bivó će pjevca druga naći,

Ter će medo podleći mjesecu,

Al’ po tome neka pamte Turci,

Kad se dvajest napuni godina,

Krst će svanut na pò neba sjajna,

A bljedjan će potavnit’ mjeseče,

I okrnjen za oblake zaći.’

Medvjed bješe Sevastopolj grade,

Bivó bio kraljica inglezka,

A pjetao Napoleon kralju.

Odtada je dvajest ljeta ravno,

Pjevac pao, bivo bez njeg’ neće,

Eto krsta gdje se nebom kreće.

Raja traja, ali ne očaja,

A vlada se vladà vjerovanjem

Od Miholja do Djurdjeva dana,

A kad Djurdjev osvanuo dance,

Ne svanuo lijep Nevesinju,

Nit’ ratara, da ornicu para,

Nit’ čobana da zadipli marvi;

Kamo li su s kudjeljom djevojke

I nevjeste vješte navijalje,

Reć bi sve je čuma sčumijala,

Lemeš gladan na lijehi ječi,

A po njime priorica breči,

Stoka rubi rudine bezglasna,

Navijala ištu runa vlasna ...

Divile se iz planina vile

Al’ se tomu čudu ne dovile,

Dok ne povrje čeljad iz potaja

Kano mravi iz mrzlije staja,

Kad proljetne ogrije sunašce,

Glele vile kuda svijet kreće,

Valjda negdje ima zborovanje,

A gdje bi mu u zbor bilo poći,

Van se hvati luga zelenoga.

Nije gora prispjela za prela,

No jest crkva biogradska b’jela.

Hajd’mo vilo, da vidimo crkvu,

K’o se b’jeli na pó polja ravna,

A k njoj vrvi čeljadca opravna;

K’o li narod što k molitvi niči.

Većma boju, no pobožju liči,

U hram slegla čeljad bogomoljna,

Gospod miluj! poji pojilište,

S dvora kliču — pomiluj i nište.