Ljubomir Martić Hercegovac (Grga Martić) - Hadži – Lojina Krajina

Hadži – Lojina Krajina

 

Ej, što smo ti crne sane snili

Od Srbije i od Crne Gore,

Po njima bi dugo domovali,

I svi vlasi s’ nami turkovali,

Da nam nije ove ljute zmije,

Što se naše oko zemlje vije.

Odkada je u njoj turkovanje,

Valjalo je zebsti od cesara, —

I zebosmo, al’ se ne bojasmo;

Da bi na nas i podigo vojsku,

Ne biše mu drugi kralji dali.

A sad hoće, vjera vam je, Turci,

Jer su oni besjedu zadali,

Da će naše izkor’jenit’ carstvo.

Jadan care čuva Carigrada

I drži se na svečevu Tahtu,

Zaodjeven u srebru i zlatu,

I njemu se klanjaju veziri,

A zulum se po narodu širi.

Ne zna care, što veziri rade,

A djauri svoje mice grade:

Jedan kralje od istoka zaći;

A drugi se sa zapada naći.

Neka care brani Carigrada,

A nami je čuvati zapada,

Da na nami ne ostane kletva.

Miče hodža od grada do grada,

I u svakom jednako naklada,

Bajram mu je, gdje jaganjca ruča,

A poklade, gdje je pita vruća;

Odkle podje, djeci groše dari,

A u žutu poputbinu prima,

Neka uči domaćinu zdravlje.

Putujući, gdje nabasa koga,

Susretnika od uha vlaškoga,

Opipa mu njedra i pojase,

I oduzme, što nalazi, za se.

Pa toljagom omjeri mu ledja,

Nek ga vazda uspomena vr’jedja,

Kad Turčina tuči susretnika.

Na ta djela tužbe učestale

Na konsule i valiju sama;

Pa valija slaše potjeraše,

Da bi Loju sastizali živa,

I doveli, il’ glavu don’jeli.

Stizali ga, gdje im bilo drago;

Ma gdje vuče ovna večerava,

Tu stiglići ručaju jaganjca:

Pa gdje bjeglić prpio bi zlata,

Tu stiglići d’jelili zolota,

Da se ne bi gori od njeg’ zvali,

Gdje i oni za njim noćevali.

 

Oj, da bismo sjeli na posamo

U bukovu u zelenu hladu

Jednog vedra na iskoni dana,

Pričo bih vi, ko što nitko neće,

Kakono je Lojo turkovao,

I tvrdio na zavjeru Turke

Sr’jedom Bosne, dokle medja gadja.

A bratac mu sustigava Bajro

Na ostale niz krajinu varde;

Kud ne mogo dovardati Lojo,

Tamo ga je Bajro domogao.

Vršili su posle jednobojne,

Pogradili po narodu kvare,

Ko njihovi stari niz kotare,

A sve kući vraćali se javno.

Nit’ komu se javljali putnici,

Nit’ jih hćeli znati nadzornici.

Ko rekosmo, dv’je godine ravno

Dokle treća zaprela predivo,

Na ovake posle naopake,

I vrgla ga vitlu na snovanje

U Berlinu gradu njemačkomu.

Vitlale se žice na ivice

I uvela Bosna nasnovana

Uz državu Hercega Šćepana,

U zlaćenu krunu cesarovu,

Što bi kruna zemlju prosvjetlala

I b’jede u njoj poravnala

Haran care prijo ponudjenje,

Konda bi mu niklo iz srdašca,

Brigajuć se od postanja svoga

Rad promaka boljka kršćanskoga,

Što no mu je do kućnijeh vrata,

Pa pomaga za trista godina,

Ne bi li mu bilo smilovanje:

Pa je care dokučio vaje,

Ter napisa knjige smilovane

I šalje ih na konsule lale,

Da bi lale puku razglasale;

A nu šta mu vele knjige b’jele:

“Čuj narode širom Bosne ravne,

I države Hercegove stavne,

Što vam knjiga kaže napisana:

Car Fran-Josip Austrije slavne,

I kralj zemlje Ungarije silne

Šalje, svoju u napravi vojsku,

Da u vašu domovinu udje.

Nije vojska na dušmansku ruku,

Nò su čete prijatelja prisna,

Koji hoće, da dokine jade,

Što te zemlje od vajkada dave.

Nije samu Bosnu neurednu,

Niti zemlju Hercegošu vr’jednu

No i carska susjedna krajišta.

Car gledao, al’ žalio ljuto,

Što te zemlje pusti ratovanje,

I krvni se kolju naraštaji,

I nestaje prometa i rada;

Blago grabe vuci i hajduci,

Oranice leže nesijane,

A nevolja osvojila kruta

Po gradovih k’o i po selije’

A rad vašeg domaćega jada.

Ne bje kadro vaše upravljanje,

Da porodi mir i skladovanje,

Što no sreću gradi naraštaju;

Pa car toga više gledat neće

Te domaće muke i nemire

Uz njegove pokrajine mirne,

I po čem se sjeromaštvo kreće

I k njegovu približava carstvu.

Smučilo se caru na srdašcu,

Ter poniko na ostale vlasti,

I njima se smilovati dalo

Na pravedno cesarovo znanje,

Ter na vieću skupa berlinskoga

Sve ujedno odlučile vlasti,

Da vam kruna sjajna cesarova

Mir dohiti, i sve dobrobiti,

Bez kojih ste jadjeni odavna. –

I vaš na to pristao sultane,

Ter vas evo vjerno povjerava

U zaštitu prijatelja svoga,

Fran-Josipa bečkoga cesara,

I ugarske krune gospodara,

Da se brine za vaše spasenje!

Eto četa cesaro-kraljevskih:

Brzo će vam u pohode poći;

Ne nose vam boja krvoljevna,

Nego mira, ko zlaćena pira;

Carski štit će štitit svakojega,

A tlačiti neće nikogare.

Car vam indi zapovjeda silno,

Da svak’ pravo uživa jednako,

Ali pravo po zakonu dano

I da svatko zaklonište nadje

Radi vjere i života svoga,

Radi dobra i prava imanja.

Sve uredbe i zakoni prvlji

Neće vam se rušit samovoljno,

Pa svetinje pazit ko za glavu

I prvašti vaši običaji. –

Na silu se ništa m’jenjat nema;

Nu li štogodj m’jenjat trebovalo,

Vazda će se imat’ promišljenje,

Što bi bilo za vaše uhare,

A stari vam valjat zakonici,

Dokle novi ne budu dodani.

E od svih se čeka poglavica

Duhovnije’ ko i svjetovnije’,

Da će čuvat poredka i rada,

A pomagat vladu u svačemu;

A dohodci daća domaćije’

Tratit će se na nužde domaće,

A pak što je ostalo se dužno,

Nitko veće pobjerati nema. —

Neće četa tlačit’ zavičaja,

Nit će komu od njih biti teško,

Jer će svašto plaćat’ gotovijem,

Što godj od vas bude poiskano.

Carska kruna vaše muke znade,

I hoće vam bolje uživanje.

Pod njezinim štitom mogućijem

Ima puno raznih naraštaja:

Svak se svojim jezikom doziva;

Ima dosta vjerskih sljedbenika:

Svaki svoju vjeru ispovjeda

I slobodno štuje bjelodano.

Oj Bošnjani i vi Hercegovci,

Potecite s dobrijem uzdanjem

Pod obranu cesarova stijega,

I njegove čete dočekajte

Kano svoje prijatelje prave,

I slušajte poglavice harne,

Ter se svojih latite poslaka

I plod rada uživajte svoga!” –

 

Vaka knjiga iz Beča navijla

Od zlaćena stola cesarova;

Još se b’jela na Savu ne svijla

A na nju su uzavrjeli Turci

Niza Bosnu i Neretvu valnu,

A najskoli u prijestolnu gradu,

Sarajevu gn’jezdu zatočničku.

E kada je bilo janjičara,

U njem bile age janjičarke:

I kad bješe lèglo agovanje

U Jedrenu i Stambolu stojnu,

I psi vukli mrtve janjičare

Niz stambolske mrcine majdane:

I tada su rožili Sarajci,

Da poživu janjičarovanje,

I dugo se opjerali bojni;

Dosta štete zemlji nanijeli,

A nikad joj ništa ne dobili.

I ovoga evo prigodjaja.

Gdje su glave na odporac prve,

Pa v’jećaju v’jeća netajana

I u mala i u vela s’jela.

I ja nikoh na sijelu velu

U njekoga poglavara velja,

Gdje se skrajne rukovaše tajne,

A pričaše stari pametare,

Što je bilo za njegova v’jeka,

Kad je vlado gradom bijelijem,

I kakve se kolile nedaće;

Pa po tome, što je prije bilo,

Meni priča starina Novače,

A družina za nauku žvaće:

“Jesil’ slušo i od koga znanče?

Kad je Jozo udario prvi,

Što je pradjed Joze sadanjega,

Na Dubicu i Gradišku Staru,

Poslo knjigu k’ Sarajevu b’jelu,

Pa su sašli u džamiju Turci

I šarenu knjigu proštiali,

A ona im kazivala v’jesti:

Predajte se, ne ginite Turci!

Nije vama kvara nikojega,

Ostat’ ćete, kako ste i bili.

Jedan cekin danjka godišnjega,

Ništa više nije dugovanja;

Poslušajte, ako vam je drago!

Lijepo se knjiga pročitala,

Ali tko će odgovorit’ njojzi?

Nema nikog, do muftije s’jeda:

Starina je od stotinu ljeta,

Ić’ ne mogo, niti konja jahti,

Već valjalo njega donijeti;

I moj djed ga na, ukrke snjeo.

Pa mu rekli što jim knjiga kaže,

I pitali od njeg svjetovanja:

Il’ se dati na vjeru cesaru,

Il’ ne dati uharačit glave?

A starina upitala mudra:

Je li reko Jozo: Ako Bog da?

Rekli su mu, da u knjizi nema;

A on reko: “Ni dati mu neće;

Ne dajte se bez krvi cesaru!” –

Pa se s’ njime i pobili Turci,

A Bog dao, ter je dobro bilo;

Silan Josip umr’je nevidovno,

A Hamida udaviše Turci.

Oba cara poravnila ravno

Ostà pivo, pošto dotle bilo.

I evo nas jošter na svojemu

Dočekasmo opet imenjaka,

Hamid cara i Jozu cesara,

Sad je došlo o njihove glave:

Ili će se zaratit’ medju se,

Ili Bosnu zarobit’ cesare.

-------------------------------

-------------------------------

 

Ode riječ s’ ovog na trećega,

Na trećega najiskusnijega,

Pa iskušan govorio suša:

“Znamo ljudi, što nam knjige kažu,

Da sudbina, štono sv’jetom kreće,

Svakom suče konce na klubašce;

I kad kom se namota klubašce,

Tada mu se konci dokončaju.

I našemu, braćo, zavičaju,

Čini se je klubko namotalo,

Pa se drugo motovilo vije:

Al’ ne zna se na čegove ruke

Da se naši namotaju vlási. –

Na Srbiju njeki vele glasi

Ili Crnu Goru mučeničku,

A njekoji Austriju viču.

Da reknemo, kud bi bolje bilo:

Srbija je jaka do pojasa,

Prem je snagu po vijeka pasla,

Polja ima, kakvih u nas nema,

Gore su joj segle u oblake,

Dosta blaga za svakoje vlake,

A skele joj radu na sve strane:

Pa ne vidjam zemlje naprečane

Nit’ u znanju niti u imanju,

Da bi sebe nahranila lijepo,

A kamo li da joj bude dana

Naša tužna Bosna zakržljana;

Gdje će nami, kada sebi nema.

Pa nuto joj i te crne mahne,

Gdje joj nisu gospodari stalni,

Već se glodju od postanja njena:

Miloš zakla kneza Karadjordja.

Ni Milošu ne bje milovanja,

Nit’ milošće Karadjordjeviću,

Nit, Mihajlu, Miloševu sinu,

Što im uze grade od Turaka,

I protjera iz Srbije Turke,

I njihovo priuze tecivo.

Pa šta bje mu od naroda fala:

Glavom plati za sve blagodati.

Ni sadašnji Milan milovane

Nije blago u narodu drago,

Jer veliko ne osniva carstvo,

Što bi bilo Dušanu za dušu,

Kad bi Srbstvo svuda srbstvovalo;

A to bi se satvorilo samo,

E bi kneže Bosni bio bane;

I ta mu ja mahna u Srbljana;

Ali znade kneže Milovane:

Da ga Moskva ne miluje majka,

Još bi mu se krila poduvila,

Pa da mu se i svoje medjaši,

A Bog prosti, da se Bosne maši.

Što bubaju, da će Crna Gora

Poiskati medju do Konjica,

Na starinu svoga Beg-Ivana,

A ne vele Hercega Šćepana,

Pa zlopati stotine godina:

Boje bila, nije je dobila,

Ni sada je zadobiti neće.

Kud bi pošla gola Gora Crna,

Gdjeno joj je puna kapa sinja,

Kako bi se sama uzdržala,

I nevolju sokolila sivu! –

Već recimo, što je reda r’jeti:

Ako bi se zarubilo carstvo,

Što je dosle u sultana sjalo,

Nami ti je najpre prikončalo,

I sudbina m’jenit’ će upravdu.

Pa da bi nam do izbora bilo,

Valja reći, što je pravo r’jeti,

Gdje li knežtvo, a gdje li cesarstvo?

Knez cesaru do koljena nema,

Pa koljeno cesarovo staro,

Što hiljadu cesaruje ljeta;

Ni naši mu sileni sultani

Nisu mogli dohakati glavi.

U njega je hara i dinara,

Ima znanja, ima trgovanja,

Ima ljude, da se za rod trude,

I ne bi se uradilo krivo,

Kad bi orle skobio gavrana,

No da tića ruča tica vrana.”

Ovako su govorili ljudi,

A u oči očajana dana,

Oni kim je sudbina poznana. –

Al’ i druga s’jela prelovala,

Po kahvanah i pjanih mejhanah,

Od dužnika i bezkućenika,

Gdje su bojne prikladali priče,

I nemoj se rugat zamjerniče,

Ko je muka dotužila ljuta,

A prostota zavedljiva s’ puta:

Tamo njeki derviš pripov’jeda:

Kadno njihov svetac vojevaše

Na nevjeru, a za vjeru pravu,

Pa vikao, gdje godj koga nadje.

I čobana vikno od ovaca.

Čoban reko: Tko će čuvat ovce,

Da jih gladan ne zakolje vuče;

Svetac reko: Čuvat’ će ih vuče!

I čobane otišo na vojnu;

I kad dužnost odužio bojnu,

Vratio se k stadu bijelomu,

I zateko kod ovaca vuka,

Gdje on uz njih u sviralu svira. —

Tamo dalje u pjanoj mejhani

Razvalio njeki bajraktare,

Pa družini pjeva sa gusala,

Kako su se na Loznici tukli,

Na Mišaru i Kalemajdanu,

Miloševe krajine krvave,

Pa su kršno odoljeli Turci.

A svud l’jeću gladni Nikšićani,

Svaki vadi plećku oglodjanu,

Ter jim iz nje gladnu sitost vraća,

Kako nije vlahu iz harača.

Siv sokole, sokoli mi perje!

B’jela vilo nadavij mi krilo!

Ne bi li me hranila pod njime,

Da ti rusu ne usijem glavu,

U ovome grubu vratolomju,

Što je pustim gradom zavitlalo,

Ne daj Bože ni da selom zadje,

A kamo li gradom velikijem,

Gdje u nikog nemaš vjerovanja,

A nitko ti neće svjetovanja,

Već što mu ga dozibala majka,

A ona mu dala posisanje,

K’o što no ga i milava dava,

Svom mljekoti za sirova tega,

Pa mljekota iz razora bjega,

Dok’ ga teljig u brazdu ne skuči.

Ista bješe sirovina nagla,

U gradskoga puka bezoglavna.

Od pametnih soli ne zajali,

A u sebe ni imali nisu,

Već slušali’ što jim bene viču:

“Nema više cara ni vezira,

Jer car daje, a vezir prodaje,

A pomažu naši preprodači,

Jere im se gospodovat rači.

Nije druga van kuke i ruke,

Da ne damo Dina i Imana,

I branimo našega vatana!”

Viču hodže iza svega glasa,

I trgovci blagotecioci,

I agići zemlji vlastioci,

I zlatari i mrci kovači,

A telali propali vikači,

Svi u jednu buku klikovali,

Dok dućanske daske zakleptale,

A ulicom žene zavrištale,

Latinlukom graje zagrajale,

Gdje se drža ispit djece male

U latinskoj učioni javno

Mazhar vezir pri ispitu služi,

A do njega paša Kostadine,

Pa konsuli vlada velicije’,

A gospoje uz koljena njina.

Nu kad graja vela dograjala,

Skoči paša jedan za drugijem

A za njima i gospoda ina;

Ostà ispit i djeca nevina

U po l’jepa slova ispitnoga.

A nu gledaj, čuda turačkoga!

Do podneva vrjevom vrjeli Turci,

Ko da no jim kuga kuće pali;

Od podneva u džamiju Turci,

Navrvili kako nikad dotle. –

I ne reci, što se Turci mame,

Jer jih goni zlo na gore same,

Ko kad gladne glad naćera vuke;

No se čudi, kud za vucim janjci:

A janjci su gazde pravoslavne

I žudije svačem blagojavne,

E da šuše pokumiše vuci,

Il’ će vuke bratit’ šuše mlade,

Da se nova pobratimstva grade; -

Pa se nemoj čudit uzovniče,

Što Kaukčić turske vaze viče,

Jer je tomu poslu zavjetniče;

No nek kune Krbava i Lika,

Kad začuje svoga zatočnika

Petranova visoka Stevana;

Ne bilo mu ćaći na ukletvu,

Ali što je pon’jela ga majka;

Bolje bi se veselila trudna,

Da je st’jenu s Velebića sn’jela

Pa hitila u Kotare ravne,

Nego što je gojila Stevana,

Po narodu puno glagoljana. —

Neće vila radi braće drage,

Da mu priča pustolovne trage,

S’ Biograda pa i sa Cetinja,

Odkle su mu propratnici dani,

Dok se čovo k’ Garibaldu stani;

Tek vidjajte bješe li mu l’jepo,

Kad se uspne na visoke krake

U džamiji uz turske bajrake,

U sredini sv’jeta krvožedna,

I poteže liste iz njedara,

Il’ “Javora”, davora srbskoga,

Il’ “Zastave”, bora nevehloga,

Ter čitaše ko čitule svete:

“Braćo Turci! Nu, što lišće piše,

Da smo jedni po krvi nedvojni,

Jer ista nas odojila majka,

A ne smeta, što nas Drina d’jeli:

Nemanjići i tamo i amo.

Što je bilo staro carevanje

Od Dunaja do na more sinje,

Sada hoće da Švaba osvaja; —

E da njega poiskala raja!

Al’ nitko ga ne želio majci,

Osim što ga ištu Latinjani,

Pa njeković i knjige poslao

Na brodove, kud će vojska preći,

Da Latini dočekaju vojske,

Ponesavši križe i kaleže,

Pred bajrake cesarove zlatne,

Pojuć Bogu molitve prijatne,

Da je srećno vojevanje vojsci.

Pa oni su i u Berlin slali

Po njekomu knjige opravljane,

Da im dodje care milovane;

Pa po tijem osudile vlasti,

Da se krenu cesarove vojske,

I njegova prava za pravljenja,

Što je zemlja sama poiskala.

A vara se cesarova glava,

Jer ga nitko neće od rišćana,

Niť ga hoće pravovjerci Turci,

Veće braćo, da se vjerujemo:

 Srbska vam je, što na manje neće,

A vi svoju dajte pouzdanu!

Pa dok Srba teče ciglenoga,

Ali s vami da smo ujedino,

Neće Švaba nogu prenijeti

Preko Bosne i Neretve bojne.

--------------------------------------

--------------------------------------

--------------------------------------

Braćo moja, koja sa mnom biste,

I vidjeste Lojine zadaće,

I patiste sa mnom ujedino;

Imali ste svoje oči zdrave,

A možda se ni sjetili niste,

Da na Loji nisu čini bili;

Nit’ je Lojo prva bena bojna,

Što se mudri poigraše ludih,

No se sv’jeća pripalila lojna,

Da se druzjem večerati vidja;

I majmuni mačju šapu vukli,

Da košćane njom iz prpe vlače,

Majmunbaše stambolije Turci

Šehislami i sadriazami,

A Bošnjani majmunići mali,

Vlastelini i koljena stara,

Hoće jim se kmeta i timara,

Pa fukara ne zna kud tumara;

Rad bi imat’ cara gospodara,

Neka paše Osmanovu ćordu,

I ustiče svečeva ćulaha,

A Bošnjane na svojini znava,

Jer su oni postojbina stojna;

Njima nije treba od nizama,

Nit nizama niti reforama,

Jer bi s’ tijem Turstvo malaksalo,

I prava se raja pobundala,

A po tomu posrnulo carstvo,

Što kauri od starina traže.

Ovu miso baštinili Turci,

Pa se vazda i vladali njome,

Kad godj hćeo care gospodare,

Da jim bolje daje uredjaje.

Kukaj majko, pa se razgovaraj,

U kući ti dva nejaka sina,

Oba taka, ali nejednaka:

Jedno sinče, a drugo pastorče;

Jednom daji, a ne daj drugomé —

Gotova ti u domu je smeća;

A pak vazda ti voljela sina,

Pa ti sinče cv’jelio pastorče,

A ti s’ oba bila porugana.

Što od sina bila narugana,

To je mala fala muslomana,

Jer su vazda protiva ti stali,

I na te se hljebom umetali.

Što li ti je rugla s’ pastoraka,

To je kriva sreća nejednaka,

A nećeš je, da pod’jeliš, majko,

Neš da rekneš sinu obijesnu,

Da ne gnjavi pastorče nejako,

Već da živu oba podjednako.

Oba hljeba da imadu bijela,

A medju se oni milovani,

Što ih kuća zajednička hrani.

Hrani kuća, ali lude glave;

Nit je znanja niti milovanja.

Što je sinče, to se aga viče,

Sto pastorče, to je kmeteniče.

Aga prije kmete uharane,

A oni se tuže na sve strane,

A zli glasi na daleko sižu,

I Moskova dosegnuli silna,

Ter se kreće knuta zapregnuta,

Da ošine i sultana silna,

Gdje li neće age jadovane,

Koji tišće kuće kmetovane.

Pa nijesu majci djeca kriva.

Koliko im sa očuha kriva.

Očuh im je Osmanlija silna,

Njemu valja Bosna utančana,

Jer kad bi se sebi pojačala,

Njegova bi čorba omršala,

I hoće se da ponosi njome;

I kad dodje riječ velesilna

Od velijeh vlasti podpisana,

Koja pita devlet i sultana:

“Je li bolje po tu zemlju tužnu,

Da se drugom na upravu dade,

Ili da se sobom pravit znade?

Ni tad nehće, da reče sultane,

Da se javno u narodu pita,

Već podmeće svoje mice stare:

Turkom javlja, da se drži tvrdo;

Ako biše bili upitani,

Da bi rekli, da je právo njino,

I da mogu upravljati sami,

Ali da je care gospodare;

Pa su mice makle namaknute

Fazli paši na staračke ruke;

A on miče i u vijeće viče

Ponajprve Turke odabrane,

I pitao, što bi rekli Turci,

Kad bi Bosni uprava se dala,

Da zemljaci uzmu upravljanje,

Bi li ona njima naprečala?

Rekli Turci: “Alah i Inšalah!

Kad smo toga dočekali dara,

Bolje biti, no je doslje bilo;

Kakogodjer uradili sami,

Nećemo se tužit na drugoga,

A dosad nam sudjavine bile:

Puno baba, kilavo kopile;

Nječem naši pristajali ljudi,

A babine Osmanlinske stále;

Dokle vaške oko tora zjale,

U toru su hranili se vuci.

Eto sada nek’ sve naše biva,

Mi hoćemo prâva i upravâ,

Ali nek je naše prâvo staro.”

 

Za Turcima rišćani pozvani,

I pitani misli ne odali,

Jere su se nadali boljemu,

Pa su rekli, da im zakon brani,

Stavljati se u takove stvari.

Ne veli se, da su rekli ružno,

Jer je múčem bilo ponudjenje,

Nit’ se znalo, na što se nagelo.

 

Redna bila i kršćanim doći,

I došli su na pašinu kahvu;

Kahvu pili, pa su besjedili

O svačemu, što bi bolje stali;

I druzijeh tu bilo Turaka,

Ovako se oni sobom viču,

Jer ne znali, kako bi se zvali

Drugačije, da je vjeri drago.

Pašili se i bašili Turci,

Istor hoće, da se narodnjače

Jadnoj majci na zadnje veselje:

Evo paša očituje prvi,

Da je ocem roda tatarskoga;

Dedo bio u Krmu šerife,

Dok ga nije Moskov izagnao,

Pa je pao k’ Sarajevu gradu,

I ljubio bosansku djevojku,

A iz sela iz Tičinovića,

Kraj Ribnice izpod Visokoga.

I on tijem roda bosanskoga.

Pa se za njim druge age fale,

Kako no su svi od loze prave:

Sokolije od Sokolovića,

Zlatarage od Zlatarevića,

I još bilo ića i ovića,

Dok se došlo na zborenje pravo;

Pa jim reko njeki od kršćana:

“Ej gospodo, svi se njegda zvali

Sokolići i sokoli sivi,

 Ali sad smo majci pojednaci,

Kako nam se autonomje daje;

I ona bi dobra donijela,

Kad bi znali poveslati njome,

A gdje nam je, da se braća znamo

Od tri vjere a u jedne majke,

Nekamo se zemlji davat pravdu,

Što je crnom hrdjom zahrdjala,

U zlu dvoreć goreg gospodara,

Pa ne treba nabrajati jade,

Što ih svaki sam u sebi znade.” –

Na te r’ječi ponitili Turci,

Pa nije jim ni bilo na ino,

Jer vidjeli, da jim krajče dani,

A ponuda od devleta sjajna,

To je njeka kušanija skrajna,

U koju se ne ufaše Turci.

I kršćani zasjetili varku,

Što na meku Osmanlija vabi,

Reć bi, opet daje vukom mesa,

Pa se goroj daći pobojali;

Jer dok Osman šišao je brave,

I čobanu ostajalo mrsa;

A kad Mujo preuzme šišanje,

Bojat se je i potkožju samu ...

----------------------------------------

----------------------------------------