Ljubomir Martić Hercegovac (Grga Martić) - Hadži – Lojina Krajina

VI.

HADŽI - LOJINA KRAJINA

SPOMEN SARAJEVU 

Godine 1878.

„Fecit indignatio versum“.

 

Hadži-Lojina Krajina

 

Bože mio, na daru ti fala!

Kad se gradi crkva pravoslavna

U sried stolna Sarajeva grada,

Biela crkva od velika lika,

Pa Turcima oči zaniela,

Što će ponić’ ta zdanija vela,

Malo niža od moskovskog hrama,

Puno šira od biogradskoga.

Ter zavidni glagoljali Turci:

„Jahu Rabbi! tko tu zgradu gradi?

Il’ je snuje care Moskovljane,

Il’ Mihajlo od Srbije ravne?

Bit’  nemože, da je raja gradi;

Što bi raja priložila sama

Na tabake darovnih ućaja,

Ta se nebi gradja veličala

Ni do pása našijeh munara,

A nekmo li da nadhitit’  kani

I Begovu*) kubu nebovisnu; *) Husref begova džamija.

Pa kako joj omjerenje kaže,

Hoće i nju nadvisiti bielu.

A kada se na visine vine,

Ter se pusta dogradjena glasi,

Eto ti joj kralja na sveštanje,

Ili njega, il njegova kneza;

A kad oni bànu pohodjani,

Da kmetuju crkve i otare,

Nije dugo naše vjerovanje.

Već kako bi za života živi,

Da za rana jadu doskočimo?

Nije druge, no ukinut gradju,

Da se vlasi u zabuni nadju,

I njihovi smetnu pohodjani,

I da krstna neponizi crkva

Naše stare aleme munare.

A jur krsti zievaju kruti,

Na dojednu stienu navrgnuti.

Još kad zasjâ sa zvonika kleta

Krst pozlata za trista dukata,

Što jim žene odkinuše s’ vrata,

Da ožare krstozračne sjaje,

A pomrače alemove zjậje!

Biva braćo, da je bjelodano,

Svanut krste, a mrkuut’  mjeseče;

Još kad zvona izpod njeg’ zaječe,

Kakono su jurve prokleptala

Sa kršćanske u Kreševu crkve,

A u zdravlju Osmana vezira

I njegova fratra doglavnika,

Da jim zdràve zvona sa zvonika.

Kad fratrovi zveče na molenja,

Naša braća ustajú s’ mienja,

Žene tuku tave i sadžake,

Da brkaju zveke pojednake,

Ter nebili klanjati se dalo,

Pa tužili šeriatu svetu.

Al’ ni od njeg ništa do gorega,

Jer sve gore uradjaju crkve

Po gradovih, kô i po selije’;

Neće ostat’  selo ni jedino,

Gdje će moći učiti ezane*).*) Ezan: molitveno sazivanje.

A kako bi učio brajane,

Gdje zvon zvnče uza uho huče?

Što su crkve vlahom na veselje,

I njihova zveka glasojavka,

To je naša zakukala majka;

Pa jer im se to veselje neće,

Kad jîm nema ni odkuda smeće,

Nit’  od cara, niti od vezira.

Nut’  Moskova u pó našeg grada,

Gdje kletnicu pogradjuju crkvu.

Što Bugari napravit neznali,

To su crkvi iz Moskve poslali,

Pa jim zlate ikone poslate.

Neka su im ikone iskone,

Od njih nikom dogoriti neće;

Al je loše, što se popi vlače,

Pa dovlače lire i talire,

Zadužbine ruskih Petrovića,

I milošće od Miloševića,

Ter u molbi broje pominjanja:

Ruskom caru u Rusiji zdravlje

A Mihajlu u Srbiji slavlje,

Na kojem je kletva zavješčala

Dušanovo ponoviti groblje,

I po Bosni pomilovat’  roblje,

Ter će njome poći pohodjani

A oni joj neće biti mali.

Carica je pohodnica prva

Iz sredine grada Petrovoga

U zamjenu Gospodara svoga,

Da njegove ocieni daće,

U narodu u pravoslavnomu;

Koliko je njojzi vidjet’  drago,

Još je draže, da i caru kaže:

Kako mu je vjera blagodarna,

Kol’ njegovi blište spomenici,

I koliko slave svećenici;

Još bi uz to Milica dodala,

Da bi Bosna Srbstvu likovala,

Po čemu bi košio Mihajla,

I sokola sokolio svoga,

Neka su mu još smjelija krila,

E bi braća slobodnija bila.

Velimo li, da rušimo crkve,

Jer su one nazlonoše prve

Što su nam se na zarav*) uspele*) Zarav: kvar.

Stale crkve i dosada biele,

Stono su ih cari milovali

I fermane njima zlatne dali,

Dokle vjernost bila postojana,

I valjanost stala u fermana.

A sad nema toga nijednoga,

Nije vjere, ni milosti nema.

Prva vjera bila u Latinah;

Pa našto se i oni ponieli

Uz nječesve šare darovane,

Ko da zlatne imaju fermane

Pa zidaju crkve na sve strane:

Gučagora eno do Travnika,

A Gorica do Lievna grada,

Petrićevac Banjojluci vrata,

Plehan hitcom u Derventu smaže,

A Tolisa prstom Savu kaže,

Gdje će Švaba u Posavlje preći. –

Kad vidjesmo te zidane crkve,

Pričaše nam ljudi vjerovani,

Da će njeka doć kraljica crna

Na osvećaj crkvam latinskiem,

Da bi biele okumila crkve;

Pa nje nebjè, da Latine kumi,

Al kraljica roda rišćanskoga,

Pa evo je na crnje sveštanje,

I Srbi joj prave pričekanje,

Jere nosi njekve moći crne,

Što će bieloj prislužiti crkvi,

Da bi crno osvanulo Turkom

Nego dok nam nezakuka majka,

Da pišemo svecu namjestniku,

Šehislamu, što nam vjeru brani,

Nek nam fetvu*) iz Korana dade, *) Fetva: zakonsko povladjenje.

Da se ruši stokrstnica crkva,

Il’ da joj se neda uznieti,

Što bi naše ponizila zide,

I do neba tanahne munare,

Carevicu*) i Husrefovicu, * ) Careva džamija.

Što su divni zidali božjaci.

Tko će gledat’,  ako Allah mari,

Da se one ponizuju zlatne,

I klanjaju krstu rišćanskomu?

Još što vele, da će zvonit’  crkva,

To bi bila izoglava prava,

Jer gdje zvoni, tu Islama nema.

A što kažu vlasi za pravdanje,

Da zvon zvoni u pô Carigrada

Do careva ćoška zlaćenoga:

Oni lažu, da sebi pomažu,

Jer i nas je u Stambolu bilo,

Pa vi jeli gdje li vlaške crkve,

I Galata frenksko* ) naselište, *) Frenk: Europejac.

Gdje li dvori sultanovi bieli,

Tu šišana nebi ni dozvola,

Pa jim i tu zveči na končanje,

A u nas jim ni zievnut neće,

Ako ima još Turčina koga;

Na noge se,  tko je vjereniče,

A za knjigu,  tko je pismeniče!” –

Pa pisali knjige književnici,

A ustali buncat’   zlovoljnici,

Da bielu obaraju crkvu.

Hadži-Loju poglavicu brali,

Sa bunića, sa Budakovića

Od koljena Vilajetovića.

A krtožna ljudesina Loja,

Kad je rovit’  po Grdonju*) stiene, *) Grdonj: brdo više Lojine kuće

I dekati konje i samare,

Pa trgajuć’ lomljeno kamenje,

Pa dekajuć’ i narasto Tale;

Ali uz to i učio momče

Arapova pisma nedokučna,

Ter ga zvali hodžu veleučna.

I narodu klanjo ramazane,

I učio djecu knjigoranje,

I koliko neuk knjigovao,

Toliko je i djeci dodavao.

Što je djeci hodža turkovao,

Dječinje su zapamtile dobi;

Pa nuto mu udobljene kobi,

Da i starce uči turkovanje,

Jer ga prvlje naučili nisi.

Biesan hodža na visocih kraci’

Strávu dava,  kudagodj koraci,

Bilo učit’,  bilo bunit ljude.

Imaš,  šta se da nagledaš, vilo!

Na sva usta ljudina je pusta,

I na njemu pustinjačko ruho:

Benevračke gaće do koljena

Od osnova sjerinova runa,

A siv gunjac od kozlovih griva

Niz pleća mu do koljena siva,

Reć bi,  mu ga vučice snovale

O jelovo u gori stabarje,

I otkale kad su skomlicale,

Pa rad toga i on vučki vija.

U ruke mu drenovača težka;

Kô je njemu u visinu stasa

Tolika je i toljaga rasla,

Kanda se je obližnila s njime.

Pa eto ga pored vlaških kuća,

Očim strielja kano mrki vuče,

A batinom po stoborju tuče,

Gdje stanuje čeljad utihana;

A Turčinu zdravi susretniku:

„Gdje si brate oborio crkvu!“

Vitla smion, kud ga noge vlače,

Kô da su ga vještice uzjahle,

Da na metli s njim u Pulju svale,

Pa strávio svakog plašljivoga;

Al’ je bilo i neplašljivije’,

Rugali se, što vadina*) vrlja, *) Vadina: vampir.

Tere báju*) nabacuje svietu, *) Bája: prazno plašilo.

I ja sretah tu vadinu svetu,

Često puta kao risa ljuta,

Al’ nevelje’ ni crni ti brci,

Premda mu je ukresalo bilo,

Što je smene prvo zvono javno,

U kreševskoj crkvi slavičalo.

Išlo ruglo njekoliko ljeta

Sriedom grada gdjeno vlada vlada,

I sviet se vladi tugovao,

E da bi se to strašilo smélo.

Ali vlada crno i bielo,

Amo nami: sokoli se zeče,

A onamo: pridavori sveče!

Al najstrag joj nije bilo ino,

Ņo se svije, da vadinu vije,

Ća do Meke groba svečevoga,

Da se od njeg sabraniji vrati,

Neka su mu svetji podufati.

Ošó hodža, a hadžija dodje;

Gdje svak mnije, da je opró griehe,

Eto ti ga još mamenijega,

Čim bi svetju nastavio Ćabu

Na domâku i na domu svomu;

Al’ je stigô u nehoru hadžo,

Jer prestiglo carsko dozvoljenje,

Da se svešta crkva pravoslavna,

I da bi se s’ mirom opojala,

I da nitko na to nezaviče:

Neka joj se nepenje zvoniče,

Viš mečeta Husrefbegovoga.

Pa skočili sudci i mjernici,

Ter mjerili Begovu munaru,

I zvonaru na crkvu popetu;

Nižu našli Husrefovu gradju,

Pa se Turci u nevolji mabnu,

Da s nadgradom nadofate gradju.

Salećeli hubave zidare,

I zidove nadzidjaše stare,

I visina nadvisila visa,

Da se niži s’ višiem neklisa,

Ter se vlaška sila pokorava,

Gdje se turskom svecu slava dava.

 

E malahno za vele nebilo,

Pa svanulo osveštanje crkvi;

Ali nebje’ tihano jutarce,

Jer krajina mirna nebijaše,

Što je care dao dozvoljaje,

A nepitó Sarajeva grada.

Pa se gradom Turadija suče,

A sa sela navjerao puče,

Silan puče s’ brda i dolina.

Mnogi bio, što nevidjó crkve,

A kamo li gledô osveštanje.

Što je više svieta kiljalo,

To se većma Turstvo uzvitlalo;

Turci vriju gnjevom osvetniem,

A Rišćani žarom pobožniem:

Da se krasne nagledaju crkve,

Metanišu božjih ugodnika,

I naljube ruku svećenika,

Namienjaju krstovih barjaka.

Eto cura, eto i momaka.

Gredu redom jedno za drugiem,

Njeko kuda, a svako će k’ crkvi.

Nu vezira, gdje će i on k’ njojzi

Uza druga komandara vojna,

A za njima nije pratnja bojna,

No dva para, što jim časti služi.

U ruskomu sjeli konsulatu,

Proz prozore promolili glave,

Pa motrili krste navajane,

Dok s’ matice crkve malahane

Litije se pomolile steće,  

A vladika pred najprvom šeće;

Kruži njega dvanaest svećenika

A toliko služi poslužnika,

Za njim pojci i ikone sjajne

Pa naroda, kô na gori lišća.

Dok vladika pà do svetilišća,

Svak upade,  kud tko mogó ući,

I pjesnik je u svjataja svjati

Mirbožio vrle blagodati,

Nebi li se s mirom osveštala

Velja slava Boga velikoga.

A nebilo,  ko se je snovalo,

Od Lojina kruga za poruga,

Gdje će zbrkat slavi slavičanje,

Polomiti krste i barjake,

I razagnat pope i božjake,

A bijelu razoriti crkvu.

Bogu fala i Bogorodici,

Niti njega nit’   njegova koga,

Jer i vezir služi svetkovanju,

I komandar’ prislužio straže;

Kadano jih mi i nevidjasmo.

Crna jih je družba nanjuhala

I od posla odvratila prieka.

Ostà jalan na cjedilu Lojo,

I ukoren od naroda ljuta;

Pa kada mu korbe dodijale

Mahnuo se sa Budakovića,

Ode budit’ i druge budake,

Preo Bosne do Bihaća grada,

A svagdje će pobudjene naći

Na besjedu svakud pomenutu:

„Gdje si brate oborio crkvu?”

Jer crkava ima svakudare,

A svagdje su na nje žedni Turci.

Al’ u to se nepouzdô samo,

No domišlja rada i drugoga,

Zna,  koli se pate braća draga,

Što je duhan zarobila palta,

Pa pod dobar hrdjava prodava;

Pa je braći dihat dotežčalo

Sa zla dima a za skupe novce,

Hoće rodu, da taj zulum skida,

A uzgrede, da steće i para,

Pa tovari denjke iz Mostara

I s’ Osata od Zvornika grada,

Progoni jih, kud je njemu drago,

I krčmuje po jeftino blago,

Da se dimi u njegovo zdravlje;

Svak’ ga sreta,  al’ mita nepita,

Jere bi ga zapanulo skupo.

 

Hodô junak s’ tiem patrganjem

I do Une i do Save hladne;

Dobro bilo i njem i gjoginu,

Jer delija uz duhansko lišće

I koranske učio je liste,

I tvrdio vjeru u Turaka,

Da se u njoj svaki stalan nadje,

Jer je blizu njojzi izkušanje.

Pošto krsti udrili u crkve,

Nije dobra Dinu ni Imanu,

A krstovi branitelji stojni

Zazinuli našu zemlju tužnu.

Crna Gora nije mraka mala,

A još veća Srbija opravna;

Moskovija reži i odavna

Kô vučica uz valjane vuke,

Gdje bi vučad mesa ponaklala,

Da i ona na strvi se nadje.

Ti nam bješe dušmani poznani,

I nebi nam došli haka glavi:

Već evo nam jada nenadana

Od komšije bečkoga cesara,

S’ kiem smo doslje dobro komšovali;

Od kako nam Dubicu upali,

Nije drugog počinio kvara,

I mnijasmo, da nikada neće.

Ma nu komšo sad krajinom šeće

Preko Zadra do Kotora grada,

Preko Sinja,  preko Imockoga,

Kud mu nije posla ničesvoga.

Da je htio dielit’   milostinje,

Mogla ih je pošta ponieti;

Da mu se je šetnje poiskalo,

Šeto bi se poljem muhačkijem,

Gdje mu nije kamenja ni drača;

Nego cesar niz krajinu krača,

Da uhodi krajinom palanke,

Kako bi mu kruni pristojale,

Kad jih svomu prikerepi carstvu,

Da naklita, što je okrnjalo,

Kad izgubi Italiju ravnu.

Još tada mu Francez Bosnu davo:

A nećkâ se uzeti cesare,

Nadajuć se većem odštećaju,

Pa neščekav do današnjeg dana,

Jako mu se dala za čudanje,

Ter ju kruži,  da zakruži carstvo,

Sa sinjega mora na Dunavlje.

Pa nebi se kajao cesare,

Kad bi plodno rodilo Posavlje,

I na more sanosilo šljiva,

A s’ primorja donašalo piva.

 

Ej! što smo ti crne sane snili

Od Srbije i od Gore Crne,

Po njima bi dugo domovali,

I svi vlasi s nami turkovali,

Da nam nije ove ljute zmije,

Što se naše oko zemlje vije.

Odkada je u njoj turkovanje,

Valjalo je zebsti od cesara,

I zebosmo, al’ se nebojasmo;

Da bi na nas i podigô vojsku,

Nebiše mu drugi kralji dali.

A sad hoće, vjera vam je Turci,

Jer su oni besjedu zadali,

Da će naše izkorienit’ carstvo.

Jadan care čuva Carigrada

I drži se na svečevu Tahtu,

Zaodjeven u srebru i zlatu,

I njemu se klanjaju veziri,

A zulum se po narodu širi.

Nezna care,  što veziri rade,

A gjauri svoje mice grade:

Jedan kralje od iztoka zaći;

A drugi se sa zapada naći.

Neka care brani Carigrada,

A nami je čuvati zapada,

Da na nami neostane kletva.

 

Miče hodža od grada do grada,

I u svakom jednako naklada,

Bajram mu je, gdje jaganca ruča,

A poklade, gdje je pita vruća;

Odkle podje, djeci groše dari,

A u žûtu poputbinu prima,

Neka uči domaćinu zdravlje.

Putujući, gdje nabasa koga

Susretnika od uha vlaškoga,

Opipa mu njedra i pojase,

I oduzme, što nalazi, za se,

Pa toljagom omjeri mu ledja,

Nek ga vazda uspomena vriedja,

Kad Turčina tuči susretnika.

Na ta djela tužbe učestale

Na konsule i valiju sama;

Pa valija slaše potjeraše,

Da bi Loju sastizali živa,

I doveli, il’ glavu donieli.

Stizali ga, gdje im bilo drago;

Ma gdje vuče ovna večerava,

Tu stiglići ručaju jaganjca:

Pa gdje bjeglić prpio bi zlata,

Tu stiglići dielili zolota¹), ¹) Zolota: novac od 30 para.

Da se nebi gori od njeg’ zvali,

Gdje i oni za njim noćevali.

Oj! da bismo sjeli na posamo

U bukovu u zelenu hladu

Jednog vedra na iskoni dana,

Pričo bih vi,  kô što nitko neće,

Kakono je Lojo turkovao,

I tvrdio na zavjeru Turke

Sriedom Bosne, dokle medja gadja.

A bratac mu sustigiva Bajro

Na ostale niz krajinu varde;

Kud nemogo dovardati Lojo,

Tamo ga je Bajro domogao.

Vršili su posle jednobojne,

Pogradili po narodu kvare,

Kô njihovi stari niz kotare,

A sve kući vraćali se javno.

Nit komu se javljali putnici,

Nit’   jih hćeli znati nadzornici.

Kô rekosmo, dvie godine ravno,

Dokle treća zaprela predivo,

Na ovake posle naopake,

I vrgla ga vitlu na snovanje

U Berlinu gradu njemačkomu.

Vitlale se žice na ivice

I uvela Bosna nasnovana

Uz državu Hercega Séepana,

U zlaćenu krunu cesarovu,

Što bi kruna zemlju prosvjetlala

I biede u njoj poravnala.

Haran care prijô ponudjenje,

Konda bi mu niklo iz srdašca,

Brigajuć se od postanja svoga

Rad promaka boljka krsćanskoga,

Što no mu je do kućnijeh vrata,

Pa pomaga za trista godina,

Nebi li mu bilo smilovanje.

Pa je care dokučio vaje,

Ter napisa knjige smilovane

I šalje ih na konsule lale,

Da bi lale puku razglasale;

A nu šta mu vele knjige biele:

„Čuj narode širom Bosne ravne,

I države Hercegove slavne,

Što vam knjiga kaže napisana:

Car Fran - Josip Austrije slavne,

Į kralj zemlje Ungarije silne

Šalje svoju u napravi vojsku,

Da u vašu domovinu udje.

Nije vojska na dušmansku ruku,

Nò su čete prijatelja prisna,

Koji hoće, da dokine jade,

Što te zemlje od vajkada dave.

Nije samu Bosnu neurednu,

Niti zemlju Hercegošu vriednu,

No i carska susjedna krajišta

Car gledao, al’ žalio ljuto,

Što te zemlje pústi ratovanje,

I krvni se kolju naraštaji,

I nestaje prometa i rada;

Blago grabe vuci i hajduci,

Oranice leže nesijane,

A nevolja osvojila kruta

Po gradovih kô i po selije’

A rad vašeg domaćega jada.

Nebje kadro vaše upravljanje,

Da porodi mir i skladovanje,

Što no sreću gradi naraštaju;

Pa car toga više gledat neće

Te domaće muke i nemire

Uz njegove pokrajine mirne,

I po čem se sjeromaštvo kreće

I k njegovu približava carstvu.

Smučilo se caru na srdašcu,

Ter ponikô na ostale vlasti,

I njima se smilovati dalo

Na pravedno cesarovo znanje,

Ter na vieču skupa berlinskoga

Sve ujedno odlučile vlasti,

Da vam kruna sjajna cesarova

Mir dohiti, i sve dobrobiti,

Bez kojih ste jadjeni odavna.

I vaš na to pristao Sultane,

Ter vas evo vjerno povjerava

U zaštitu prijatelja svoga,

Fran - Josipa bečkoga cesara,

I ugarske krune gospodara,

Da se brine za vaše spasenje!

Eto četa cesaro-kraljevskih:

Brzo će vam u pohode poći;

Nenose vam boja krvoljevna,

Nego mira, kô zlaćena pira;

Carski štit će štitit svakojega,

A tlačiti neće nikogare.

Car vam indi zapovjeda silno,

Da svak’ pravo uživa jednako,

Ali pravo po zakonu dano

I da svatko zaklonište nadje

Radi vjere i života svoga,

Radi dobra i prava imanja.

Sve uredbe i zakoni prvlji

Neće vam se rušit samovoljno,

Pa svetinje pazit kô za glavu

I prvašti vaši običaji.

Na silu se ništa mienjat nema;

Nu li štogodj mienjat’ trebovalo,

Vazda će se imat’ promišljenje,

Što bi bilo za vaše uhare,

A stari vam valjat zakonici,

Dokle novi nebudu dodani.

 

E od svih se čeka poglavica

Duhovnije’ kô i svjetovnije’,

Da će čuvat poredka i rada,

A pomagat vladu u svačemu;

A dohodci daća domaćije’

Tratit’ će se na nužde domaće,

A pak što je ostalo se dužno,

Nitko veće pobjerati nema.

Neće četa tlačit’ zavičaja,

Nit će komu od njih biti težko,

Jer će svašto plaćat’ gotoviem,

Štogodj od vas bude poiskano.

Carska kruna vaše muke znade,

I hoće vam bolje uživanje.

Pod njezinim štitom mogućiem

Ima puno raznih naraštaja:

Svak se svojim jezikom doziva;

Ima dosta vjerskih sljedbenika:

Svaki svoju vjeru izpovjeda

I slobodno štuje bjelodano.

Oj! Bošnjani i vi Hercegovci!

Potecite s dobriem uzdanjem

Pod obranu cesarova stiega,

I njegove čete dočekajte

Kano svoje prijatelje prave,

I slušajte poglavice harne,

Ter se svojih latite poslaka

I plod rada uživajte svoga!”

 

Vaka knjiga iz Beča navijla

Od zlaćena stola cesarova;

Još se biela na Savu nesvijla

A na nju su uzavrieli Turci

Niza Bosnu i Neretvu valnu,

A najskoli u priestolnu gradu,

Sarajevu gniezdu zatočničku.

E kada je bilo janjičara,

U njem bile age janjičarke;

I kad bješe lèglo agovanje

U Jedrenu i Stambolu stojnu,

I psi vukli mrtve janjičare

Niz stambolske mrcine majdane:

I tada su rožili Sarajci,

Da poživu janjičarovanje,

I dugo se opjerali bojni;

Dosta štete zemlji nanieli,

A nikad joj ništa nedobili.

I ovoga evo prigodjaja.

Gdje su glave na odporac prve,

Pa vjećaju vieća netajana

I u mala i u vela siela.

I ja nikoh na sielu velu

U njekoga poglavara velja,

Gdje se skrajne rukovaše tajne,

A pričaše stari pametare,

Što je bilo za njegova vieka,

Kad je vlado gradom bielijem,

I kakve se kolile nedaće;

Pa po tome, što je prije bilo,

Meni priča starina novače,

A družina za nauku žvače:

“Jesil slušo i od koga znanče?

Kad je Jozo udario prvi,

Sto je pradjed Joze sadanjega,

Na Dubicu i Gradišku Staru,

Poslo knjigu k’ Sarajevu bielu,

Pa su sašli u džamiju Turci

I šarenu knjigu proštiali,

A ona im kazivala viesti:

Predajte se, ne ginite Turci!

Nije vama kvara nikojega,

Ostat’ ćete, kako ste i bili.

Jedan cekin danjka godišnjega,

Ništa više nije dugovanja;

Poslušajte, ako vam je drago!

Liepo se knjiga pročitala,

Ali tko će odgovorit njojzi?

Nema nikog,  do muftije sieda:

Starina je od stotinu ljeta,

Ić’ nemogô, niti konja jahti,

Već valjalo njega donieti;

I moj djed ga na ukrke snieo.

Pa mu rekli što jim knjiga kaže,

I pitali od njeg svjetovanja:

Il’ se dati na vjeru cesaru,

Il’ nedati uharačit glave?

A starina upitala mudra:

Je li reko Jozo: Ako Bog da?

Rekli su mu, da u knjizi nema;

A on rekô: „ni dati mu neće;

Nedajte se bez krvi cesaru!“

Pa se s njime i pobili Turci,

A Bog dao,  ter je dobro bilo;

Silan Josip umrie nevidovno,

A Hamida udaviše Turci.

Oba cara poravnila ravno

Ostà pivo, pošto dotle bilo.

I evo nas jošter na svojemu

Dočekasmo opet imenjaka,

Hamid cara i Jozu cesara,

Sad je došlo o njihove glave:

Ili će se zaratit’ medju se,

Hi Bosnu zarobit cesare.

Sultanu je Bosna za jeftino,

Jer imade dosta zemlje ravne;

Na brda se ni obazriet’  neće,

Pa će riet’  da se sama brani,

Ako hoće, da se sobom hrani.“

 

Starac reče, mladji priporieči:

Fala starcu, vrlu pamtiocu,

Što nam kazà stare dogodjaje,

Al nama je dosta i našije’.

Svi pamtimo, kad Srb izgnà Turke,

Oplenivši grade i palanke.

Pala braća u naše Posavlje,

Mi dadosmo zemlje za oranje,

A car spletè kuće i čardake,

Da bi oni ostanuli živi,

A i caru stražu stražbovali,

I čuvali Savu od gjaura;

Pa vidjesmo, šta je s njima bilo,

Smakli tamo, nenamakli amo,

Pròvijali,  što su donieli,

Eno kuke i goljane ruke.

I Čerkeza eno siljenika,

Što ih Moskov mače iz planina:

Dobrudžu jim pokloni sultane,

I kosovske pùste nesijane,

A ni oni nigda neorali;

Ter eno jih, gdje djecu prodaju,

Pa tiem jadne prihranjuju glave,

Voljeli bi, da im nisu žive.

Reć bi, i nas ta sudbina kuča,

A nami se nikud maći nema,

Jer neosta zemlje zalogaja,

Gdje bi mogli s mirom zagrist Turci

Sjem rodjena zavičaja kleta;

Pa gdje jesmo, nek bi nas nebilo

Reda nam je, da se salomimo,

I veselu krvcu prolijemo.

Tko poliši, da ga nije majci,

Tko ostane, neka kugu majči,

Lakša bi mu bila oko vrata,

Neg’ da služi kaurina crna. —

A vjera je,  tkogodj odkle dodje,

Neće zastat Bosne, već Bosnišće,

Pa neka se iza uših bišće,

Kô kad kosac zadje u strmišće,

Gdje šenicu žetelice pasle,

A za njima kupine porasle.

 

Ode rieč s’ ovog na trećega,

Na trećega najiskusnijega,

Pa iskušan govorio suša:

„Znamo ljudi, što nam knjige kažu,

Da sudbina, štono svietom kreće,

Svakom suče konce na klubašce;

I kad kom se namota klubašce,

Tada mu se konci dokončaju.

I našemu, braćo, zavičaju,

Čini se, je klubko namotalo,

Pa se drugo motovilo vije:

Al’ nezna se na čegove ruke

Da se naši namotaju vlási.

Na Srbiju njeki vele glasi

Ili Crnu Goru mučeničku,

A njekoji Austriju viču.

Da reknemo, kud bi bolje bilo:

Srbija je jaka do pojasa,

Prem je snagu pô vieka pasla,

Poljâ ima, kakvih u nas nema,

Gore su joj segle u oblake,

Dosta blaga za svakoje vlake,

A skele joj radu na sve strane:

Pa nevidjam zemlje naprečane

Nit’ u znanju niti u imanju,

Da bi sebe nahranila liepo,

A kamo li da joj bude dana

Naša tužna Bosna zakržljana;

Gdje će nami, kada sebi nema.

Pa nuto joj i te crne mahne,

Gdje joj nisu gospodari stalni,

Već se glodju od postanja njena:

Miloš zakla kneza Karadjordja.

Ni Milošu nebje milovanja,

Nit’  milošće Karadjordjeviću,

Nit’ Mihajlu, Miloševu sinu,

Što im uze grade od Turaka,

I protjera iz Srbije Turke,

I njihovo priuze tecivo.

Pa šta bje mu od naroda fala:

Glavom plati za sve blagodati.

Ni sadašnji Milan milovane

Nije blago u narodu drago,

Jer veliko neosniva carstvo,

Što bi bilo Dušanu za dušu,

Kad bi Srbstvo svuda srbstvovalo;

A to bi se satvorilo samo,

E bi kneže Bosni bio Bane;

I ta mu je mahna u Srbljana;

Ali znade kneže Milovane:

Da ga Moskva nemiluje majka,

Još bi mu se krila podavila,

Pa da mu se i svoje medjaši,

A Bog prosti,  da se Bosne maši..

 

Što bubaju, da će Gora Crna

Poiskati medju do Konjica,

Na starinu svoga Beg-Ivana,

A nevele Hercega Šćepana,

Pa zlopati stotine godina:

Boje bila, nije je dobila,

Ni sada je zadobiti neće.

Kud bi pošla gola Gora Crna,

Gdjeno joj je puna kapa sinja,

Kako bi se sama uzdržala,

I nevolju sokolila sivu!

Već recimo, što je reda rieti:

Ako bi se zarubilo carstvo,

Što je doslje u sultana sjalo,

Nami ti je najpre prikončalo,

I sudbina mienit’ će upravdu.

Pa da bi nam do izbora bilo,

Valja reći,  što je pravo rieti,

Gdje li knežtvo, a gdje li cesarstvo?

Knez cesaru do koljena nema,

Pa koljeno cesárovo staro,

Što hiljadu cesaruje ljeta;

Ni naši mu sileni sultani

Nisu mogli dohakati glavi.

U njega je hara i dinara,

Ima znanja, ima trgovanja,

Ima ljude, da se za rod trude,

I nebi se uradilo krivo,

Kad bi orle skobio gavrana,

No da tića ruča tica vrana.”

 

Ovako su govorili ljudi,

A u oči očajana dana,

Oni kim je sudbina poznana.

Al’ i druga siela prelovala,

Po kahvanah i pjanih mejhanah,

Od dužnika i bezkućenika,

Gdje su bojne prikladali priče,

I nemoj se rugat zamjerniče,

Kô je muka dotužila ljuta,

A prostota zavedljiva s’ puta:

Tamo njeki derviš pripovjeda:

Kadno njihov svetac vojevaše

Ná nevjeru, a za vjeru pravu,

Pa vikao, gdjegodj koga nadje.

I čobana viknô od ovaca.

Čoban rekô: Tko će čuvat ovce,

Da jih gladan nezakolje vuče;

Svetac reko: Čuvat će ih vuče!

I čobane otišô na vojnu;

I kad dužnost odužio bojnu,

Vratio se k’ stadu bielomu,

I zateko kod ovaca vuka,

Gdje on uz njih u sviralu svira.

Tamo dalje u pjanoj mejhani

Razvalio njeki bajraktare,

Pa družini pjeva sa gusala,

Kako su se na Loznici tukli,

Na Mišaru i Kalemajdanu,

Miloševe krajine krvave,

Pa su kršno odoljeli Turci.

A svud lieću gladni Nikšićani,

Svaki vadi plećku oglodjanu,

Ter jim iz nje gladnu sitost vraća,

Kako nije vlahu iz harača.

 

Siv sokole, sokoli mi perje!

Bjela vilo nadavij mi krilo!

Nebili me hranila pod njime,

Da ti rusu neusijem glavu,

U ovome grubu vratolomju,

Što je pustim gradom zavitlalo.

Nedaj Bože! ni da selom zadje,

A kamo li gradom velikiem,

Gdje u nikog nemaš vjerovanja,

A nitko ti neće svjetovanja,

Već što mu ga dozibala majka,

A ona mu dala posisanje,

Kô što no ga i milava dava,

Svom mljekoti za sirova tega,

Pa mljekota iz razora bjega,

Dok’ ga teljig u brazdu neskuči.

Ista bješe sirovina nagla,

U gradskoga puka bezoglavna.

Od pametnih soli nezajali,

A u sebe ni imali nisu,

Već slušali’ što jim bene viču:

„Nema više cara ni vezira,

Jer car daje, a vezir prodaje,

A pomažu naši preprodači,

Jere jim se gospodovat rači.

Nije druga van kuke i ruke,

Da nedamo Dina ni Imana,

I branimo našega vatana*)!“ *) Vatan: zavičaj.

Viču hodže iza svega glasa,

I trgovci blagotecioci,

I agići zemlji vlastioci,

I zlatari i mrci kovači,

I telali propali vikači,

Svi u jednu buku klikovali,

Dok dućanske daske zakleptale,

A ulicom žene zavrištale,

Latinlukom graje zagrajale,

Gdje se drža izpit djece male

U latinskoj učioni javno

Mazhar vezir pri izpitu služi,

A do njega paša Kostadine,

Pa konsuli vlada velicije’,

A gospoje uz koljena njina.

Nu kad graja vela dograjala,

Skoči paša jedan za drugiem

A za njima i gospoda ina;

Ostà izpit i djeca nevina

U pô liepa slova izpitnoga.

A nu gledaj, čuda turačkoga!

Do podneva vrievom vrieli Turci,

Kô da no jim kuga kuće palî;

Od podneva u džamiju Turci,

Navrvili kako nikad dotle.

I nereci, što se Turci mame,

Jer jih goni zlo na gore same,

Kô kad gladne glad naćera vuke;

No se čudi, kud za vucim janjci:

A janjci su gazde pravoslavne

I žudije svačem blagojavne.

E da šuše pokumiše vuci,

Il će vuke bratit’ šuše mlade,

Da se nova pobratimstva grade;

Pa se nemoj čudit uzovniče,

Što Kaukčići*) turske vaze**) viče,

*) Kaukčić: hodža Husrefbegove džamije

**) Vaze: propovidi

Jer je tomu poslu zavjetniče;

No nek kune Krbava i Lika,

Kad začuje svoga zatočnika

Petranova visoka Stevana;

Nebilo mu ćaći na ukletvu,

Ali što je poniela ga majka;

Bolje bi se veselila trudna,

Da je stienu s Velebića sniela

Pa hitila u Kotare ravne,

Nego što je gojila Stevana,

Po narodu puno glagoljana.

Neće vila radi braće drage,

Da mu priča pustolovne trage,

S’ Biograda pa i sa Cetinja,

Odkle su mu propratnici dani,

Dok se čovo k Garibaldu stani;

Tek vidjajte bješe li mu liepo,

Kad se uzpne na visoke krake

U džamiji uz turske bajrake,

U sredini svieta krvožedna,

I poteže liste iz njedara,

Il’ Javora,  davora srbskoga,

Il’ Zastave, bora nevehloga,

Ter čitaše kô čitule svete:

„Braćo Turci! Nu, što lišće piše,

Da smo jedni po krvi nedvojni,

Jer ista nas odojila majka,

A nesmeta, što nas Drina dieli:

Nemanjići i tamo i amo.

Što je bilo staro carevanje

Od Dunaja do na more sinje,

Sada hoće da Švaba osvaja;

E da njega poiskala raja!

Al’ nitko ga neželio majci,

Osim što ga ištu Latinjani,

Pa njeković i knjige poslao

Na brodove, kud će vojska preći,

Da Latini dočekaju vojske,

Ponesavši križe i kaleže,

Pred bajrake cesarove zlatne,

Pojuć Bogu molitve prijatne,

Da je srećno vojevanje vojsci.

Pa oni su i u Berlin slali

Po njekomu knjige opravljane,

Da im dodje care milovane;

Pa po tiem osudile vlasti,

Da se krenu cesarove vojske,

I njegova prava za pravljenja,

Što je zemlja sama poiskala.

A vara se cesarova glava,

Jer ga nitko neće od Rišćana,

Nit’ ga hoče pravovjerci Turci,

Veće braćo, da se vjerujemo:

Srbska vam je, što na manje neće,

A vi svoju dajte pouzdanu!

Pa dok Srba teče ciglenoga,

Ali s vami da smo ujedino,

Neće Švaba nogu prenieti

Preko Bosne i Neretve bojne.

Il’ propasti oba srbska kneza,

I vi s njima zaliepit Turci,

Il’ gospodstvo na starinu doći;

A starina naša od postanja.

Dva su kralja bila naporedo,

Jedan Srbin,  a drugi Bošnjače,

A oba su po plemenu zvani,

Da se právo zajedino brani,

Dokle srbsko zacaruje carstvo,

Pa je bilo, ali nedobilo;

Sad je vrieme, da ga ponovimo,

A do vas je samo stalo, Turci.

Na noge se nakomice slavne,

Nijesu vam konji pokrepali,

A ni britke ćorde pohrdjale!

Za dvjesta vas imade hiljada,

Što možete pušku ponieti,

A vikli ste vojevati vojni,

I do Beča dopjerati bojna,

Kada no ste sobom vojevali;

A sada vas bolja sreća snaži,

Gdje će uz vas do dva kneza jaka.

Neće proći ni šaka danaka,

Susrest ćete Srbe podrinjane,

Crnogorce tukat’ niz Banjane;

Pa i nas je iz ovoga grada

Velja sila i stara i mlada,

Što će uz vas pušku ponieti,

Tko nemogo, doniet će novaca!”

Iztačè se jedan njegovaca,

Da se Turkom za ugleda kaže:

Evo mojih tisuća dukata,

I još ima ovacije’ brata,

Sto nežali ni krvi ni zlata.

E neka se neštedi tecivo,

Gdje ga tekli, da i rastičemo,

Tek nebil’ se nemienilo carstvo,

Sa nedraga na nemilijega,

Van kad bi se maklo na Srbaljstvo,

Čiem bi se izvidali jadi!

Muka Tale sa četiri strane,

A s’ Hrnjice, da od Boga nadje;

Nije Hrnje ni Taleta kleta,

Da bi s njima turkovali Turci,

I krajinu podavrli bojnu,

No se roče uz Srbiju stojnu,

I kumuju u pećini Marka.

Tako taj dan Turci srbstvovali,

A Rišćani uz njih turkovali.

Hrnjo Stevan piše brzojavke,

Što će slati do Berlina biela

Na saboru stojne poslanike,

Oda svije’ dvora velicije’:

Kako čuli, da se Bosna daje

Njekojemu dvoru nepozvanu,

A ona se nikojemu neće.

Ter pomaga na sve sile vele,

Da se nitko u Bosnu neputi,

Jer će narod sčekat na oružje,

Tkogodj bio i odkle mu drago;

Krv će poteć konju do koljena,

A bit’ neće, kô što njeko kuča,

Da olahko tudju muku ruča.

 

Kad sve čvrsto na odporac bilo,

Vojvoda se hoće vojevanju;

E’ ko bi mu bio lomivrate?

Hadži-Loji poviknuli zravlje,

A pozdravlje prefatio Lojo,

Ko da mu ga dohranila majka:

Pa se meće, da ustanak kreće.

A vrvile glave bezoglavne:

Njeka voljna od biesa svoga,

Njeku nùka mùka izoglavi,

A najviše sokolio Stevo.

Ter se kršno sjati zavjerenje

Kršćenijeh i nekršćenije’,

Da se zemlji u nevolji nadju,

I odtale svaki domu svomu,

Il’ da zapre od poplavi vrata,

Il nevoljan u boj sunovrata.

Njeki trče prijatelju svomu,

Da hubave dobavi mu glase,

Što je hubo viete savilo

U mečetu Husrefbegovomu.

Pade njeki pobri njekojemu,

Nije harno, da ime neznate:

Omerbeg je sa krajine ljute,

Hadžajliću iz Petrovca tvrda,

A komu je dopanuo pobro,

Mogli bi ste od pameti naći,

I sve dobre doglasi mu stvari;

Tek za tebe nije stvari pobro!

Jer zagrize srbski govorniče,

Omsica je zemlji izdajniče,

U njega su cesarovi ljudi,

U njega su dogovori tajni;

Kô te znade, vjerovati neće,

A ko nezna, neznala ga majka,

Pa je pizma za života tvoga;

Nu vjera ti moja krajišnička:

Ako čuo, da ti zlo se radi,

Vriedan sam ti dohraniti glavu,

Kano svoju u haremu skrovnu.

Stog nereci krsni imenjače,

Da je zdravo, što je rekô vrače.

Dva Turčina uzmi na veselje,

Jednog sadi do koljena svoga

Uza tolu svačiem nabrizganu,

Nek nalaže brava debeloga,

I zalaže sata medenoga;

A drugoga u vreću poda se:

Što ti misli oni iz arara?*) *) Arar: vreća.

Istog’ bi ti poradio kvara

Oni,  što ti masnu prazni tolu.

Nevjeruj mi lahkomu, ni holu,

A iskreno po izkustvu sudi,

Da je vjernih i u Turak’ ljudih;

Ni Omeru nebi bila tala,

Da mi ga je zaoblica zvala,

No ga nagna prijateljstvo pravo,

Ter se nani’, da mi glavu hrani.

Pa nebilo ni Srbljinu krivo,

Da je lažne podmetnuo liste,

Jer su knjige napisane bile

I ležale biele napisane,

Kad Omere donese zloglase;

Ter po tomu i otišle biele,

Kud je koja mogla prodrieti,

Za crn obraz, a još crnje zdravlje

Onom,  koji kazà napisane;

Nije ljuta rana od dušmana,

Već od svoga druga njegovana.

Pa ni njemu neostala kletva,

Jer od kad su postanuli ljudi,

Vazda bješe izmedju se hudi;

Rov rovio jedan je drugomu,

Ponajdublji bratac bratu svomu;

Težko svakom,  koj ga drugom rije,

Jer se na njeg’ ista bezdani smije.

 

Ta odape, a druga za njome,

Pa ni ta mu pogoditi neće.

Stevo šalje poručnika svoga,

Koga nije ime za pjesama,

Kô što nije ni Stevana sama,

Već što upà na gudalo kivno,

Neka mu je za gudanje divno.

Poruk veljè: Bježi živa glavo,

Dok je nisu uzkinuli Turci!

Da bje vjere, kô što nebijaše,

Valjalo je škrinut bez obzira

I pravednu zapizmiti glavu;

Al’ lukavu nevjerovà daru,

No počeka dana sutrašnjega,

Koje će mu donieti glase;

Pa dočeka kršne poslanike

Od ustaškog legla odabrane:

Dva potura, oba Muslomana,

Da pitaju vjeru u kršćana,

Da li ona pristaje uza nje,

Kao što su druge dvije stojne:

Da se brani djedovina čajna,

Ili da se u kaure daje?

Mučno bilo, al valjalo rieti,

Jer nevriedi bez nevolje mrieti;

A lahko bi samac mrio druže,

Al’ je težko, gdje se druzi druže,

Ter svîkao iz naroda ljude;

Časkom rekli, što nisu manjkali,

Da bi smrtne mašili užase,

Dok jim život dojdolići spase.

 

Kad svjerili sa nevjerom Turci

I pomnieli, da su vjerenici,

Vijnu barjak sa Morića hana,

Zaučile hodže sa Ezana.

Lojo redi bojne zapovjedi:

Obre prve za odbora vojna,

Prve su mu od Turaka znane.

Od kršćana hoće Radovana,

Od rišćana Petra veleznana,

Pa da mu se vrše zapovjedi,

Neće da mu ima šarenije’.

A tko bi mu šare razabrao,

Kad se svatko njima spasit nada!

Jadno stanje, jadno šarovanje,

Kad je jadna uzšarala majka

Osmanlinka na izdahu svomu,

Nezna, il’ bi svate rukovala,

I odivu za uprosca dala,

Il’ još, da bi dieva djevovala,

Jadnoj majci za goru udaću.

Kukaj majko za svoju nedaću,

Jer ti prosac neprosi djevojku,

No je hoće, da odvede samu

I bez duvka*) i bez djeverenja, *) Duvak: zavitak.

Tek što joj se rože rodijaci,

Pa nedadu cure bez prativa,

Bez buklije i krvava piva,

Al’ pitaju, što jim knjige kažu,

Kako će im biti vojevanje.

Pa jim knjige prikazale priče:

Kad tri mima (m. m. m.) zavladaju carstvo,

Prvo mime na pročelju biva,

Njim se piše veliki vezire:

I evo ga na paši Mithatu;

Drugo mime na sriedi zlatno,

To je slovo Hamida sultana;

Treće krajči Nedim gospodare,

Pa je rekô učitelj Kajime*):*) Kajimija: spisatelj Kaside.

Kad te troje poreda se mima,

Znajte, da je zadnji Turkom danče;

I evo jih sva tri poredana!

Nije dobra, Turci vjerenici.

Boj će počet s Crnegore male,

Dušmani ga preuzeti veli;

Jedan udrit’ prama Carigradu,

A drugi će preo Bosne ravne;

Jedan dopriet’ blizu Carigrada,

A drugi će u polje sarajsko,

Do brestova drvlja velikoga;

A kad pane do drveća velih,

Past će magla u polje sarajsko

A zagrmit na njeg iz oblaka;

Proz maglu će prosinuti Turci

I kaura naget uznatrage

I sagnati na polje muhačko,

I tu će mu zaprieti vojske;

I cesar će pod čadore doći,

Pa će sramne poniknuti vojske

A procvielit’ podajnici bjedni:

E vidjeli, naša kruno zlatna,

Što će reći nečiniti pravdu,

I netvorit, što vangelje kaže,

I pušćati, da se vjera kvari,

I tovarit danjke naraštaju,

Jer evo te božja tjera pravda;

Pa će tad se pobrkat’ cesare

I njegovi poplašit dundari,

Ter će navit’  k’ Beču bijelomu,

I do njega dognati ga Turci,

Pa i njega proći neshrvana

I prostići Praga zlaćenoga;

Iza Praga udarit’ medjnike,

Na kojem će napisati Turci:

Ni mi tamo, ni ti vlaše amo!

Tu će postat dvije pole svieta:

Jedna ostat’  kraljem kaurskiem,

Da se o nju čupaju medju se,

A drugom će gospodovat Turci.

 

Ovako se Kaside čitale;

U zó čas jih napiso Kajime,

A na gore narodu čitane,

Jer smamiše i velo i malo.

Sve ustalo, da bi posvratalo,

Svako hoće krvi od kaura,

I sve pjano, baš kô da je pilo.

K meni pade Jabučica Salko,

Pa povjedi kršne pripovjedi,

Iz Kaside stihe navrnute

Na zlokobne zemlji proricaje,

I veli mi, da vjeruju Turci:

Dok se po njoj neosječe pravda,

Bit’ nemože mira u Turaka,

Nit’ će biti kaurinu s’ mirom.

 

Dočim Salko čita nagovjesti,

S’ pola brka na me nasmijana,

Jer vidio, da mu vjere nema

U čitule iz Kaside puste,

Kako no je ni sam imô nije,

Stadè vriska bjesnih ustalaca

Niz ulicu kraj prozora moga;

Spade Salko u družinu krutu,

Nagleć snovat ličinu za vrata,

Koja no ga ni mašiti neće.

 

Dočim vrije svjetina zloglasna,

Lojo se je dograbio vlasti,

I u dvoru sjeo vezirskomu,

I do sebe poredao glave,

Koje su mu svidile se prave;

Poredao bege i imame,

I Muftiju mjesto Šehislama,

Pa vladiku pa i Radovana;

Za njima su age i trgovci,

Pa mesari, pa i opančari,

Svakom dano prosto glagoljenje;

Glagolji se s’ brda i s’ dolina:

Gdje bi bilo od Muftije rieči,

Tu softinska pametnija biva;

A gdje bi se begu podnielo,

Tu pomaže mesarina mrsna.

Lojo lovi, što zloglavci viču;

Vrle ljude nitko i neznade,

Jere jurve za savjeta nisu.

Muftija se kuča od imama,

Bezi zvirle, što će age rieti,

Vladika se na riječ uzteže

A Radovan srcu jade veže,

Pa ludjačko kune radovanje,

Što se pràvi na užase velje,

Što će zemlju porazit’ veselje,

Kad joj kukne kukavica crna,

A nikoga u družini čela,

Da bi svietu razabrao jade.

Kamo vezir, zemlji gospodare?

Eno mi ga na divanu vela;

Al’ je manji u carevo zdravlje,

No u torbi mijeh odažeto,

Jer su jači razduhali mjesi,

A njeg tište osmanlinski griesi,

Što mogahu održati snagu,

Da umiješe djeliti pravdu

Kako Muji, tako i Mihajlu,

I zemlju bi učuvali mirnu,

A i sebi bili dobitačni.

Sad ćuk vezir zapovjerli tvrdi,

Što no mu jih Lojo dodavaše,

Da su njemu uzdanija krila,

A znat’ nemoš za obadva svieta,

Nitko pije, nit’ ko daću daje;

A znat će se, vjera ti je tvrda,

Čegova je popievka i dika,

Kad se himba vidi sa vidika.

 

Je l’ vidio iko ikadare,

Gdje zlo jaši jedno na goremu,

Ta vidio zmiju samotanu

Na bodljivu šipunovu granu?

Ta evo ti zmije na šipunu:

Hafiz paša stiže od Pazara

I Muftiju svedé Plevaljskoga.

Čim zabieli Muftijina čalma,

Zna se, česva na paši je glava;

Radovà se, ko je rad goremu,

A sjadova, koji jada neće.

Paša sjede u vezirsko vieće

A Muftija u Lojinu londžu;

Odvalio niz dolamu ćordu,

Lulu dimi, a očima valja

Po saboru punu ustašnika.

Strah te fata tek od dima gusta,

A gdje ti je, što će viknut usta

Izpod mrka muftinoga brka,

Što ga Lojo lovi na poglede

A drugovi požudjaje véde,*) *) Véde: čeznu.

Britkoga se laćajući gvoždja,

Na koga će potegnuti ljuto,

A na svakog,  koji s’ njima neće.

Pa je bilo, smio bih se kleti,

Polovina u saboru drugâ,

Što samrtna čekahu udara,

Ponajprvi, koji pjesmu šara.

Al’ i rodjko spremio pod skute,

Što mu valja do potrebe ljute,

Čiem bi glavu zamienio pravu.

Ma i to ga plahnu nevidovna,

Jer mu njeko dotače oružje,

Kô da bi mu nafalice bilo;

Ali bješe znanče poštenjače,

Ter mi reče: Neka ti ga druže,

I moje je uza tvoje spravno;

Do nevolje branimo se brale,

Da nas nebi vrane ukljuvale.

 

Davno bilo, gdje vidjeli ljudi

U Mostaru patku potkovanu,

I mrkoga u kauku*) vuka. *) Kauka: čalma.

Kad čujasmo, vjerovali nismo

A sad ćemo, i da vjerujemo:

Jer evo nam i vezira slavna,

Gdje nevjeran šetlju-petlju para,

A do njega hitra komandara.

Istina je, što vidješe ljudi:

Patka šara petlju bez uhara,

Kauk vuče za plašilo vuče,

A Muftija nad njima bauče;

Nezazira vuka ni pataka,

No priprave naredjuju bojne,

A slušaju voljni narednici;

Nehćelići hoće da i neće.

Kad sve bilo na boj odabrano,

Muftiji se na dosjetku dalo,

Da se Pešti brzojavom piše:

E Madžari, turska braća stara,

Nebi dali cesaru soldata,

Pa bi lahko medjili s’ cesarom!

Nikoga mu na odgovor nema,

Doliš njeki niče pomeniče,

Pa do brka govori Muftina:

“Nereci jim braća od starina,

To je istom od trijest godina,

A trista ste krvili se ljeta;

Neostala niz Dunaj palanka,

Na kojoj se niste izaklali

Sve do Varne na Moru Crnomu;

Da mjerite niz mezeva groblje,

Sve je puno leša od nemeša,

Što su vaše sahranile ćorde;

A sad ćete da se bratimite?

Pa nek bi se i bratili knezi

I nemeši od Budima grada

Sa softama glava bijelije’,

Ko što su se lane rukovali;

Nu katani nije bratimljenja,

Jer je care i otac i majka,

Kuda rekne, tuda mu je poći.

I pošli su pokorni soldati

Eno jurve na Savi dundara;

U njemu je najviše Madžara,

Sve momaka brka zasukana,

A nenose nikom bratimljenja,

Niti mile za ikoga dare,

Nego carske zapovjedi mare”….

Tu zaprie smion govorniče.

Na muftiji posrnula čalma,

A digo se Sokolović Suno,

Zrela glava na svakoju bandu,

Hćè’ sokolit’ besjede Muftine;

Ali teke’, da ga sumnjâ mine,

Pa pristrie riječ protivniku,

Rekav: Mi smo štijavali, momče,

U Peštovu Loidu pisano,

Da su protest Madjari poslali

Na skupštinu u Berlinu bielu,

Da jim nije naša Bosna draga,

I njihova da je kruna neće,

Jere u njoj svoje krvi nema,

Nit ljubavi ima u Bošnjana,

I da neda na vojsku katana.

Pravo veliš, Sokolović sivi,

Jesmo štili i pisano bješe;

Al’ vjeruj se kô i ono brale,

Što su iste žvale glagoljale,

Da je neki fratre providure

Sazvo bege u Travniku bielu,

Pa jih sveo k’ Beču bielomu,

I cesaru Bosnu darovali;

A tu nebje ni bega, ni bjega,

Nit fratara, nit cesaru dara.

Evo Bosna i sada se peči,

A Beč na nju preo Save beči.

 

Der nareni haran smioniče,

Kad te hajduk iza bukve viče:

Izuj momče sa nogu opanke,

Dokle nisi izgubio glavu!

A mniš ima stotina za njime.

Jeda l’ misliš neizut’ opanke?

Evo šeha strašna turbedara

Sa turbeta Husref begovoga,

Na ime ga Jamaković viču.

Sešina je junačina steća;

Da ga pijan u sanjaju snivaš,

Pjane bi ti otrieznile ruke,

Skočio bi, da se hrvaš s njime,

Al’ bi bjegla želja od hrvanja,

Jer je koplje a visinu rasta,

A po pleća dva nameta lakta;

Siva brada do malih pušaka,

Do ramena namoždene ruke,

A rukavi vazda zasukani.

Il’ će klati, il’ molenja čtati,

Ili kvačit krštene grkljane,

Kada mu se svetičanje drhne….

Evo mi ga na to svetićanje;

Skoči bjesan u sielu velu,

Ter dograbi dva Srbljina težka;

Za svilene zgrabio jih pase

Pa podigo oba do nada se,

Udriv kuljen jedan o drugoga,

Ko dvie boce kad podigneš prazne,

A podvika: Neka krsti znadu,

Kakove su u Turaka ruke!

Vidjeli su lovci u omarju,

Kad na vepra navali kurjače,

Željan, da mu tovna mesa žvače,

Kako mu se bjelasaju zubi:

Još su bjelji i strvniji bili,

U Jamaka harna turbedara,

Kad jih kesi na krsta njekoga,

Zadriev se, što mu grlo daje:

Neće ući kaurine crni,

Dok Turčina teklo i cigloga!

Pa ručinom upjerà u čojka,

Pro stotinu glava poredanih;

Sve su mukom ušućele glave

A sve znale, koju riječ tiče.

Sam nemuča Petroviću Petro,

Već podarnu turbedara mamna,

Na koga se u družini buči,

Da poruke kaurina ruči.

A što pita, ta delija zlića?

Da je bio čoban od kozlića,

Nebi mu se uzelo na ludu,

A kamo li, gdje se uman kaže,

Da mu nije para do Kotara;

Što valjalo, da se vatra gasi,

On joj slamu na ogojišće tura,

Jer na upit pitaoca žudna

Istor srčba sa Jamaka sinu,

Pa imenom očitiem zijnù:

Eno velim našem drugu fratru,

Koji no je njihov od postanja,

Nek jim ove poruke dokaže,

Da nebude dušmanima krivo,

Što jim nismo habere poslali,

Kako će nam biti kumovanje.

Cielo sielo muka zaniela,

Al skomljenu ni kraj uših nema,

Jer je sviko pizme svakojake,

I na jedno pričuo je uho,

A na drugo prohukalo gluho;

Tu kliznuše Jamakovi mami,

A liznuše Petrov obraz plami,

Jer sudbini pritekoše vile,

Ter krvave nisu glave bile.

 

Oj štioci! druzi vjerenici,

Nebehnite na pjevača trudna,

Što će spriečit priče nemione,

Jere bi mu dotežćalo ruci

A i vami štiti oduljalo,

Kad bi pero nabrajalo sivo,

Što je glêlo moje oko živo.

Grdnu smêću, glupa djelovanja,

A mudrije’ umno varovanje,

Kako bi se lakše pribortala

Mala turma, velike dekanje;

Ma tko deka nikoji neznade,

Jer samari gredu naprieda,

A tovari dekat’ neumjedu,

Dok tovare samari nesvale,

Pa tada se kiridžije fale.

Težko konjma, kad samari škrinu,

Težko glavi, kad ju uši minu.

Vijnu gradom vijavica burna;

Povijalo i staro i mlado,

Ćaća sina, a sin ćaću vija,

Bratac brata na oružje ganja,

Nitko nezna nikom dugovanja,

Već sve hajče na obranu brajče,

A za vjeru i nevolju ljutu.

Svi su jadi s’ naših gospodara,

Hoće jim se gospodstva i para,

A fukara gola bez dinara,

Da nateže muke svakojake.

Došlo vrieme, da razoputimo,

Što će komu na dielu doći,

Il’ svi dielit’  milošće i plaće,

Il rezati pojednake daće.

Sjerotinja ovako je pregla,

A gospoda domišljaje légla,

Petlju pletuć’ i razapličući.

Razplićanje nebi palo težko,

Da o dvoje bijaše pletivo,

Nò o troje zapleteno bilo:

Jednu pleli šiši mučenici,

A drugu su vijli imućnici;

Treću strúku vlada nasnovala,

Na dva paše u jednomu radu;

Oni gule jedan drugom bradu.

Mazhar ruje, da Kostana skruši,

A Kostane za svoj uhar buši.

Dva djetića igrala se klisa

Na carevu pustopolju ravnu.

Oni sebe čolili su same,

A klis klizo na ustaške mame,

Pa sva zemlja pokliznula pusta.

Ali nisu ni te paše krive,

Što krnj mjesec krnjo odasjava

Osmanovu na zapadu sjaju;

Sinoć blied za Trebević zadje,

A jutros ga pomrčina nadje,

Tužan grade zamrče za njime,

Kanda gori il’ ga kuga smara;

Da ga pali vatra navičajna,

Nebi dotle smrčio se grade,

Pa i kuga, da ga mori čajna,

Nebi tako narod očâjala,

Nò je baja vrhu tijeh vaja.

Glasala se knjiga od cesara,

A štili je konsulovi ljudi,

I dodali svakom poznaniku,

Pa mislili, da je liepo bilo,

Što su Turci aferimovali? *).*) Aferimovati: odobravati.

Pa kô da su i plakali Turci

Na ubave cesarove glase:

Al’ plakali nisu od milinja,

No od muke i čemera gorka,

Što još nisu uborili bili,

Da jih gule na mjehove žive.

A maleno povriemilo druže,

Čuj mi jada, ali negledaj ga.

Jer vidjô si u životu svomu,

Gdje bujica bukne niza strane,

Pa zaplavi drvlje i kamenje,

I sàrene u dolinu ravnu:

Tako proglas sàrenao Turke;

Gdje godj koga odhranila majka

U prostranu Sarajevu gradu,

Povrieli su, kô u ràni crvi;

A strah pade na kršćene duše,

Žene huču, a djeca leleču,

Stravni ljudi po ulicam haču.

Bore mio! kako je pjevaču?

Gdje su vile, da bi ga odniele?

Gdje li gusle, da bi razabrale?

Nit je vila, niti mu gusala,

Nò on hrani gladna dževerdara,

Da imade druga pouzdana,

Što bi njega zamienio živa.

U to smrtne cievi zaprašćale,

Stotine se bez priduška pale,

Uz prozore careva vezira,

Oganj sieva, al’ krv se nelieva;

Čuješ, gdje se zapituju bande:

Da li bješe smrtnih upadnika?

„Nit’  je rana, niti upadanja,

Jer su s’ nami i naši nizami,

Odvrgli se cara i vezira;

Sam ostade vezir na divanu:

Dokle crnu on posrče kahvu,

Mi ćemo mu osvojit’ vojarnu,

Pa kada nju posvojimo tvrdu,

Vojenu smo osvojili snagu.

Čim se’ vako hrulja pozdravljaše,

Dreknù Lojo s’ mosta carevoga,

Odjeknuše bojci s’ latinskoga.

Suhnù sila na vojarnu bojnu,

Sinù puška s obadvije strane,

Al’ se cievi praznim zrakom hrane,

Jer nehćele zagrabiti mesa.

Dok posuli iz vojare momci,

Njeki djisa preo topa mukla,

Njeki biesan sa prozora skače;

Nije straha, nije vratolomja,

Nò se tiho izmedju se ljube

I na odpor ujedino snube.

Sve pod Lojov bajrak utrčalo,

Te veselje obće udvojalo.

Pošto lègô konak i vojarna,

Krenu sila uz kovače k’ gradu,

Pa i grada ujagmili tvrda,

Jer ga nitko ni branio nije.

A da pùče ciglena lubarda,

Ta bi sila na čistacu bila.

Što se hćelo, to se i savilo,

U gradu se straže poredale,

Pa jur nije sa ustankom šale.

 

Bio danče smòže urlikanje,

A crna ga noćca preuzela.

Koliko je strah strahovit danom,

Crnom noćju još strašniji dodje,

Jer što ti se obdan strašno zbiva,

Tiem te noćca u sànu snebiva,

Nije strava noćna sova brače;

No evo ti Mazhara vezira,

Gdje poprtlja iz konaka svoga

U pô noći, kad se strave vlače,

A za njime lale savjetnici:

Svi se slègli u vojaru praznu,

Gdje još nješto ima od nizama,

Što nehćelo, il’ neznalo ûći,

Pa uz pašu Uzunića ćući.

I kad k’ njemu doprtlja vezire,

Dvije glave dvostručile straže,

I topove naperili stojne,

Ter u mùci viećali mukli,

Kako bi se dosjetili jadu,

Da bi krvno kolo malaksalo.

Viećalo se prò pô noći tavne,

Njeko ‘vako, a njeko nikako,

Jer nebilo u savjetu druga,

Koji nema straha od ustanka;

A pak strah je junačina niema,

Nevalja mu, koji njega nema,

Al’ je bolje, koj se u njem snadje,

Kakono se snadje komandare

Hafiz paša, glava izbirkana,

Pa pomenu vieću zablekanu,

Da je nužda zauzeti grada,

Jer je u njem zaliha ubojna,

Što bi kvare počinila vêle,

Kad bi pala u ustaške ruke.

Pa se vjeri Hafiz komandare

O carevu i o svoju glavu,

Da će otet do svanuća grada,

Ako mu se dadnu četenici,

Što no jošter ima za slušanja.

I vieće mu besjedu prijalo,

Dadè tope, dadè četenike.

Pa evo ti paše lukavoga,

Gdje pošeta na Koševu mutnu,

Kud mu nije bilo putovanja.

Čete s njime, a topi pred njime,

Očajasmo, kad će paša k’ gradu:

Ali paša okoliši grada,

Spuzè junak na Miljacku rieku,

I Miljacku pregazio plavnu,

Pa se vrgo k’ mostu Kozijemu,

Gdje no zadnjoč klanjaju božjaci,

Kad na Meku iz Sarajva podju.

Pa da Bog dâ i Hafizu bila

Jadnoj Bosni najzadnja klanjanja,

I njegovu rodu osmanskomu!

Nije sreće, jer nesreća neće,

I Bošnjaci sobom stižu vraga,

Neka jim ga na upravu draga,

Kô stigoše noćas Lojinovci

Hafiz pašu u tobožnju biegu.

Nestigli ga, da ga s’ ćabe vrate,

Nò da vrnu i hordiju crnu,

Da jim pravi na kaure vojnu,

Kakono se i svjerio krišno;

A sad mu je posô na vidišno.

Evo njega u Morića hanu,

Kô sultana na sjajnu divanu,

On predsjeda Lojinovu krugu,

I njegove redi zapovjedi,

A vojnici, paši poslušnici,

I oni su stali u alaje,

Nek se znade, ko komandu daje.

 

Žarko sunce poranilo bilo

Prvlje, nego dana ikojega,

I zateklo na domu svakoga,

Al’ nezastà pobre, vilo, tvoga!

On je žarke prevario zrake,

Ter eno ga gdje u zoru šeće

Proz ružično neobrano cvieće

U predvorju prijatelja svoga

I junaka, što ga žudi majka,

U Parizu gradu odnihana.

Francezke je vlasti predstavniče,

A Patin se slavnim rodom viče,

Kako mu je ime rodu drago,

Još je draže mom životu blago.

Blago majci, što imala sina,

A još blaže, što ga dade amo,

Nek ga haran pàtnik blagosiva,

Što ga Patin uzdržao živa.

 

Tu dostiže i Hadži Derviše,

Što se Loji desno krilo piše,

Ter ugledô goljanu katarku,

Gdje se sa nje neniha bandiera,

A nedjelja osvanula slavna,

Kojom valja, da bandiera maše,

Pa uskoka upitao znana:

“Što bandiera nevije se sjajna,

A red joj je, da nedjelju kaže?

Reci, pobro, prijatelju svomu,

Nek navije na drvo bandieru,

Pa nek mu se vije slobodjahna;

Da se nebi plašio bandieri,

Nit’ bajraku, nit’ gospodstvu svomu.

Francezi su prijatelji stajni,

A i druzi svi dvorovi sjajni,

Mi nećemo s njima u lievo,

Već hoćemo sa svakiem liepo,

Pa hoćemo i bit’, ako Bog da,

Dok mi naše posle izpravimo;

I pravimo dobro, ako Bog dâ!

Hafiz paša u naše je ruke,

I eno ga u Morića hanu,

Gdje komandu na vojnike dava;

Danas ćemo urediti vojsku,

A sjutridan naviti vezira,

I Kostana pašu rišćanskoga,

I Kadiju popa stambolskoga,

Mektubdžiju vlaha inglezkoga,

I Stojana bimbašu vlaškoga.

Nećemo ih da narodu sude,

Jere zemlju na prodaju kažu,

A još ona na prodaju neće,

Dok možemo oduživat pustu,

Il imanjem, ili vojevanjem.

Još mu reci, znanče uzdaniče,

Nek s’ kapije odturi nizame:

Mi ćemo mu namaknut’ stražane,

Što će njemu stražit bandieru

I njegovo uz bandieru zdravlje.“

Kad ja vidjoh, da je zbilja prava,

Mahom viknuh gosparove sluge,

Jer gospodar kasno ustajaše:

„Dište krpu na drvo trobojnu,

Nek se niše pram Parizu stojnu!“

Vijnù stieg s’ debla franačkoga,

Odàvi se i sa njemačkoga,

Nedocnio ni s’ talijanskoga,

S’inglezkoga i vijnuo prvi,

I cesarov orle iz Bistrika;

Al njegovo nebjè bistro perje,

Jere su mu krila sunoćala,

A mrk i jest’, mrklo mu nebilo,

Ipak sio pomolio krilo.

 

Bore mio! nemile nedaće,

Ja ti neznam, šta bi laglje bilo:

Il’ usrnut’ u svjetinu ljutu,

Jamit pušku i bješnjati s’ njome,

Il’ prečamit’ u zamaku samnu,

Pa bortati nevidove dane!

A pust nitko previdjet neznade,

Dokle li će trajat nevidovni;

Jadno stalo i tamo i amo,

Al’ je laglja rana neiskana:

Ostà patnik u zamaku samnu.

Sviet pobjesni kano bez oglavi,

A vezir se strahovanjem davi;

Lakše bi mu i kužiti bilo,

Nò Lojine čekat zapovjedi,

Pa dočeka jadovan vezire,

Gdje mu Lojo javlja poprtljanje,

Da umakne ka sultanu svomu

I njegovi zlovidjeni druzi.

Jedva oni dočekali javi,

Noćim škrinu paša Kostadine,

I Stojane bimbaša za njime,

Dopanuli do dvora Čengića,

Hćeli stati dočekat vezira,

Ali njiha nestigô vezire,

No jih stiže hrulja Lojinaca;

Nije ruga za hiljadu druga,

Što stigoše dva putnika sama,

I za gole ufatiše ruke,

I zguliše s porukavja zlato,

I srubiše Kostanovo blago,

I vrnuše do dva sužijenika,

I dognaše pred tašlinska vrata.

Tu ustala vreva levenata,

Sablje tegle, da jim rube glave,

Ili žive noktima zadave.

Ali suhno Lojo u levente,

Pa zakrili oba sužnjenika,

Da jim nebi polišile glave,

A nadje se Arbanase Avdo,

Ter otvori vrata Tašlihana,

I svede jih u podrume žive,

Dok se svàne, da jih smrt nemahne.

 

E pa jutro osvanulo samo,

Nit’ se komu pomolilo ružno,

A Loju je odjenulo krasno:

Jer osvanu u vezenu zlatu,

Što mu ga je ogrnuo Petro,

Kad mu sinoć nazva povečerje,

Crven ćurak Huse kapetana,

Biesna bega iz Gradačca grada,

Kojim je se ogrtao Huso

Na divanu u Travniku gradu,

Kadno mu je zapalo vezirstvo.

Ali jadno i za malo bilo,

A ćurak mu ostô u potomke,

 Ter su njime odužili dûge,

Pa nije mu od záloga ruga,

No što drugog’ zaodjè ustaša,

Koga ni on doderati neće,

Već i s’ njega pasti na gorega.

Evo Loje s’ ćurkom vezenijem

Pred tašlinska zabrvljena vrata,

Pa je vrata otvorio tvrda,

I po ruke uzô sužnjenike,

I doveo k’ Mazharu veziru.

Spremni bili konji i samari,

Jaši vezir i družina ina,

A Lojini prate pratioci,

Dvjesta druga, manje nijednoga,

Do Pazara pratili Novoga,

Zdrave dali paši kosovskomu,

Da jih zdrave k’ Carigradu púti.

I otišli izpraćeni ljudi,

A Lojo se na upravu trudi.

Još mu paša Uzuniću smeta,

Hćaše, da mu ni tog smetca nema,

Pa srnuo na vojaru pustu,

Saletio tope i stražane.

Mala straža,  a mukle lubarde,

Nije boja, nò se drekom draže,

Dok nalećè od tog gori vraže;

Nije vraže, niti je gavrane,

Nego rodjko Čengićevo làne,

Osmanbeže na dobru dorinu.

Ne ima mu ni dvajest godina,

Al’ je biesan s’ otčeva dorina,

Još biesniji sa ćaćina glasa.

O bedra mu kriva ćorda sieva,

A iz očih vatra žari živa;

Zlić je dječko, i bojazni nema,

A gori ga prate Gatačani,

Što no jih je dohranio dêdo,

I Osmanu kô i sebi sinu,

Pa evo ga prate na dorinu.

A toli su te balije žive,

Vjera vi je, kad bi došlo tiesno,

Pa i mene vile poniele,

Prem sam nejak na take udare:

Udrio bih s’ deset ovacije’

Na stotinu holih Sarajaca,

Jer junaštva ni u komu nema,

Koji nije rodjen u junačtvu,

Niti krvcu ogreznuo crnu.

A Osmo je grèzo uz babajka,

I vidjesmo njeg’ i Gatačane,

Momci jaci, konji vilenjaci,

Proz hiljadu prošli ustalaca,

Nit’ ko pisnù, niti gvoždje sijnù,

A oni su zdravo u vojarnu.

Sjaši zete tastu na veselje;

Pošto zeta dočekao punče,

Kano smrzô iza gore sunce,

Uzeli se po junačke ruke,

Pa punici na večeru šeću.

Punica je paši kada mlada,

A pašiću majka Dedagiću,

Oba kada milovala mlada,

I večeru zamedjenu dala;

Večerali, pa su i pospali,

Nit’ jih štiplju buhe ni komari,

Niti koji za ustaše mari.

Almarili, koji nisu spâli,

Nò pro noći budni kolesali,

Kom bi sjutra crn doručak dali.

I skuhali njekom stotiniku,

Čini mi se: Ahmedom se zvaše,

Što nizamski bješe naredniče,

I stajaše veziru na stražu,

I Hafizu vojnu izdajniku.

Kad su na njih pucali ustaši,

Neciljali pašu ni vezira,

Nò prozore prazne rešetali,

I njegovi hitali stražani,

Ne u bòjce Hadži-Lojinovce,

Neg’ u nebo, koje nije krivo.

To nepravo bilo stotiniku,

Ter ružio vjeru na stražane,

Što nehćeli puškarati pravno;

On neznao, a znali stražani,

Kako im je rekô komandare,

Pa je vina dopala nevina,

I evo jih, da ga danas svete.

Potjerali krivi nevinovna,

Kô hrtovi kada zeca jure.

Negone ga štékom zlopatnjaka,

Nò ga stižu zrnjem iz pušaka,

Dok nekleče zlopatniče zeče

Sried Miljacke rieke neoprane

Sa petoga purka iz šišane.

Pao junak s’ nogu laganije’,

A stigli ga krvni tjeraoci

I povukli za noge i ruke,

Kô mrcinu kada vaške vlače;

I svukli ga gola do tiela,

I na mejdan izbacili naga,

I tu njega ostavili pusta,

Da nanj pljuje svaki prolazniče.

Nezna nitko, zašto su pljuvali,

A ja doznah od njegova druga:

Kad su oba u Stambolu bili

I učili knjige vojeničke,

Tad se umni doumjali mladi,

Kad bi pali u kaurske ruke,

Što bi njima za spasenja bilo.

I dobro se doumili umni,

Nabocali na mišicah tielo,

Pa kad niklo crveno na bielo,

Poprašili prahom puščaniem,

Pa poniklo cviećem krštenijem,

A mlâdilo na Ahmedu mladu.

To doznali buntovnici kivni,

Pa za psovku — prijà puškaranje:

A rad križa grdno popljuvanje.

Ej! Ahmede lahko tebi bilo

U vječitu razgovoru mirnu,

Ako s’ prava pogibe mišljenja,

Ter ujagmi bezkrajno veselje

Prije svoje braće ubojica.

A čekaj jih, i oni će doći,

Kad jih tavno zavedenje mine,

I Krstovo slovo obasijne.

 

Redna ti je, da pomeneš vilo!

Za tiem prvo kobno pojutarje,

Kad pošeta sjetan zatočniče

Perivojem zatočenja svoga;

Odsvud na njeg cvieće mirisalo,

I njegovo oko ruže bralo,

Al’ mu težki mirisaji bili,

Jer je u snu usnio gavrana,

A gavran je tica zloufana.

Sunce sjaše, ruže mirisaše,

Al’ eto mu Matana Gavrana,

Što je nećak ujcu rodjenomu;

Krv rodjena mira mu nedala,

Jer zle čuo u varošu priče,

Gdje će danas iskati ujaka,

U kaursku, a na vjeri, ruku

Procvielio momče jadjeniče;

A tko nebi, gdje se krvi tiče,

Braćo moja?  ……….

Al’ nekanù suze zatočniče,

Jer i dotle morije ga klale,

Al mu nisu smrtne rane dale,

Pa se uzdà u rodjene kobi.

Al mu valja kazat’  hraniocu,

Česve bjehu osvanule viesti,

Da se nebi ogradile biesti,

Kad bi biesna nahrnula banda

Poiskati nedugovna druga,

Izpod slavna stiega njegovoga.

Preče velje, da se preda druže

I na sreću povjeri junačku,

Nò li da se pobratime stuži

I njegova bandiera poruži.

Al junaka, vesela mu majka,

Gdje na oči obrve navuče,

Pa u pobru smrče oči crne,

I ponosom reče franačkiem:

„Davor pobro, nebilo ti težko,

Nema sile, da nas napast dodje,

Jere znaju za vukove šujke,

I da bude, štono biti neće,

Tada bismo mrli naporedo,

Ja za tvoje, ti za moje zdravlje,

A obadva za ime junačko,

I za slavu stiega franačkoga.

Imademo praha izobila,

I pušaka bojnih Martinaka,

Još vjernu čuvalicu stražu.“

Potom máče na stražare šavku,

Pa jim oštro zborio junače:

“Čujete li,  sultanove sluge,

Što ste mojoj za čuvanje glavi,

To ste isto prijatelju momu;

Vi nehajte, što bubaju bubnji,

Bubnjati će i umuknut’  brzo,

Već jeste li vjere vojeničke,

I znate li čija je bandiera,

I biste li ginuli uza nju?”

Pozveknule dùge iglenjarke,

A breknuli Azijani mladi:

„Vjera ti je, dobar gospodare,

Kojom smo se sultanu zakleli,

Nećemo ju poreći uza te,

I neće nam žao biti mrieti,

Jer nas niko ni žaliti nema

U ovomu vilajetu pustu,

Nit’ kog znamo van Allaha svoga,

I ubojne o ramenih diljke,

Štono smo jih proz Dugu pronieli.

Ni u njoj nam nisu gladovale,

E ni ovdje neostanu gladne.”

Tiem se kršna besa sigurala,

I naša se sokolila krila.

U to stiže Filipe kavaze,

Vierna sluga gospodara harna

Iz čaršije iz meteža burna,

Gdje je sreo Loju nedaćnika

I pitao, što čaršija viče

O njekoju utajanu glavu,

Što nikomu nekrivalo na nju,

Al’ se išće danas na mejdanu.

Drnuo se i opsovô Lojo:

Da se onom s’ vukom nana pase,

Ko je take izturio glase.

Neka glave u jarana svoga,

S’ nje mu dlaka polećeti neće,

Dok je brada na hadžiji ciela,

I derviša vjerenoga druga

Pa bahnuo za tiem derviše,

Daje ruku viernu zatočniku,

Da mu nema šuška od Turaka,

Pa da s njime grede uporede

Do svojega stana bieloga,

I u njemu da mu nije kvara,

Koliko je za hodžinu glavu.

A veli mu smion pozvaniče:

„Hvala tebi haran poznaniče

I onomu, tko te je poslao;

Meni nije stalo do Turaka,

Koliko je do njekog’ gorega,

Što je koplje položio na me,

Odkada mu nehćoh ruci poći,

Kad se nada kneževanju svomu.

A jadno nam bilo kneževanje,

Kîm bi’ nake kneževale glave,

Što su vrstne izmamit’   dinare,

Da u narod tašte nade jare;

Pa eto su na oteljaj puste,

I vi s njime pokrenite jade …..”

Hćedè derviš, da mu ime znade:

Ma pošto ga neodadoh pusta,

Dervo reče, znam ti ga prijane,

Ni naš, ni vaš ćele nebrijane;

A to ti je visoki Stevane,

Što je i nas naoštrio ljute,

Većma, nò smo i od sebe bili.

Dobro si ga smirio derviše,

I vjeruj mu, šta ti vjera dava;

Al ti nije od mejdana brče,

Jer koli je visok na korake,

Manji ti je od koljena druže,

Kad bi bilo do posla krvava.

I ja sam mu na poruke davô,

Ako hoće na čistac izaći,

Vesela mu za mejdana majka:

Al ga nije bilo na mejdanu,

Već sad gnjevi budalaše gnjevne,

Da mu kivne zadužbine svete,

A na meni, gdje mu krivo biva;

Pa će naći imuć neimuća,

Ako nikog’, kojeg’ Nikšićana,

A taj gladan za kozje opanke,

Na svakom će okrvačit ruke,

Jer je i njem dotužilo duši. –

Pa već su me na domu iskali,

Nebi rado, da me na njem nadju,

I ejvala, što ime zoveš hadžo,

Pa mi zdravo podji pozovniče!

 

Biela vilo! razberi mi s’ visa,

Kamo Lojo na uranku djisa

S’ malo druga, ali druževnije’,

Kud se fata potoka Bistrika,

Komu li će na sielo Lojo?

Il’ će družba u tekiju ući,

Gdjeno sedam braće pokopano,

Što su pravi pali mučenici,

Rad rodjene sestre nekajane,

Pa jih jošter kaje naraštaje,

Ter će i on kajat nevinike?

Il’ će piti vode iz Bistrika?

Neće klanjat’, niti vode traži,

Već se nàvi pod orlova krila,

Što sa slavne Austrije vije.

U konsula dobro jutro pita,

I konsul mu dobro odazivlje;

Posjedali, da besjede liepo;

Ali Lojo neće besjedjenja,

Nego veli konsulovu brku:

„Sèli komšo, iz turskoga grada!

U njemu ti nije stanovanja,

Niti tebi nit’ ikomu tvomu.

Danas prtljaj, a sjutra ćeš poći,

Nemoj reći, da ti rekli nismo.

Tvoj cesare na nas vojsku kreće,

Mi spremamo, da se ogledamo,

Pa što komu doniela pravda,

A naše je s njome vojevanje,

Jere jesmo na ognjištu svome,

A cesaru neće pomoć’ pravda,

Jer se laha*) na tudja ognjišta.” ….*) Lahati se: Lakomiti se.

Na te rieči konsul odgovara:

“Nemojte se silovati ljudi!

Nije volja sama cara moga,

Nò su rekle vlade veličajne,

Da on šalje svoju vojsku bojnu,

Pa posjedne vašu zemlju biednu

I poredi u njoj neurede,

Kakono će bolje biti po nju.

Pa evo vam knjige cara moga,

Što vam nuka dobro poslušanje,

Proučite, što vam knjiga kaže,

Neće biti loše da slušate.“

Pruži liste proklamacione:

Ali na njih i neglêli Turci,

Nò se vrču, da kočiju nadju,

Što će vozit komšu nemiona.

Dan osvanô, i pòla ga minù,

Al’ eto ti uz Bistrik kočija,

A uz njiha Lojinih delija;

Sjeo konsul u kočije pregle,

Pošle one i njega potegle,

A za njime nije sliedba mala,

No stotine više podajnika,

Bilo pješe, bilo konjanika,

I na kolih stara i nejaka.

Bože mio! nemila seljenja,

Nit’ se pjeva, niti pije pivo,

Nit’ se itko povratiti nada,

Niti živu sniet’ na medju glavu.

Ti su jadi jadnih seljenika,

Kad se savij orle sa Bistrika;

Još su gòri za ostalê jadi,

Jer mnijahu sudnji smrče danče,

Za svakoga, tko se krstom krasi,

Ter se težki križaju uzdasi

Na čajuće i na putujuće.

U te mire zakuka kukaljka,

Njeka stara prosjakinja baka:

“Jao, orle cara milostivna;

Što si dao mnoge milostinje

Na Turkinje i Cigane gladne,

Da ti Boga mole za cesara:

Molili su, dok uzeli para,

A po tomu ono njima bilo,

Što su tvomu željeli cesaru.

Koliko bi sad milije bilo,

Da si biele štedio dinare

Za tvojije’ crnih pratioca,

Što te danas sliede u prognanje!

Sio orle! ako vrneš krila,

Pa nam dodješ kô i hoćeš doći,

Nedieli takih milovanja;

Nò miluj ga, tko te neproganja

I s’ kiem ćeš živjet do skončanja.“

 

Lojo prati konsulovu glavu

Do Toplice na paripu svomu;

Odtale mu pridružio druga,

Hamamdžiju svoga uzdanika,

I još s’ njime druga valjanije’;

On se vrati na upravu gradu.

Konsul navi drumom mostarskiem;

Kad dopeljô do Pazarić hana,

Sustigla ga pošta nenadana,

A nebi ga stigla ni do mora,

Da je nije naputio čojko

S’ Kiseljaka, da Ahmede krene,

Kuda mogu kola do Konjica.

Poštar stigo i poštu donio;

Uzô konsul, što je njemu bilo,

A Ostalo Lojin poručniče,

Pa Lojinim utvrdio znakom,

I konsulu poslo franačkomu. –

Daždilo je i sievale munje,

Kad dopade momče oružano,

I hće momak u konsulat ući,

A unj puške zievnuše napete:

Neulazi oružan junače,

Crna te je zemlja pozobala!

Ja ugledah sa prozora moga,

Pa zavikah stravljene stražane:

„Neudrite deliju poznana,

Knjige nosi, da konsulu dade!”

Udje Ture, neizgubiv’ glavu,

I dodade knjige priposlane,

Pa se vrati kunuć poslušanje.

Svi konsuli doleceli silni,

Pograbili, što je njima slano.

Šta je meni, der pogodi vilo?

Neš se sjetit’, van ti pobro kaže:

Počastnica „Doma Hrvatskoga.“

Na njoj mi se razkrotila majka,

Tebe nježnu grleć do srdašca,

A oko nje vilovići mali,

Što se jako perja dočepali,

Pa se penju nestašići sivi

Uz hrastovo i lozovo granje.

Rod rodio na oboje hvoje,

Pa tu mladci staru bradu mlade,

Da se navlaš poigraju Rade.

Ja pregrlih tu listinu slavnu

Kano srna iz popaska làne,

Kad joj udje proz vučije strane,

A vuk vije, gdje ga ujô nije;

I ja huknuh: Moja muko ljuta,

I gdje si mi prispjela čelenko,

Da samrtnu zaodjeneš glavu!

Al’ evo je, gdje ju živu krasi,

Ter se mládi pod siede vlasi.

Rod rodio Domu Hrvatskomu,

Al mi fala Bogu velikomu,

Gdje nebješe pukla na poštara,

Hiljade bi na nju se odzvale,

A Radi bi vrane kosti brale.

 

Kad mnijasmo, da je utihalo,

I da su nam odahnuli Turci,

Gdje kaure protjeraše crne:

Al’ naprle hodže na ćitabe,

Kô gusjene na kupusno zelje,

Pa iskali, da jim knjige kažu,

Rad šta pada njino velesilje,

I pronašli, gdje se knjiga kara

Na prokleto u zakonu pivo,

Što čovjeku uši ugrijava,

I nečuje, što mu pamet dava.

Još proklinje glave nebrijane

I tiesno na Turčinu ruho,

S’ tije’ jada turska vjera strada.

Nauk hodže na Loju predale,

A on dodò stegu na telale,

Da poviču po cielu gradu:

“Tko je Turčin, pa je vjere prave,

Neću da ga vidjam u lokandi!

I tko bi mi zavonjeo pivom,

U zô čas ga popio je po se;

I koga bih sreo nebrijana,

Vrcit’ će mu kika neoprana;

Koji nadre vlaške henevreke,

Spratit’ ću mu u dimije krake;

I koji mi zapuši cigaru,

Rusi će mu zadimiti brci! –

 

Telal viknô, evo poslušanja,

Sretaš znance, što su pjânci bili,

Nemôž znati, da su danas pili;

Sretaš momka, što je alafranka,

Dimije mu mjesto benevreka,

Jemenlije mjesto štifeleta,

Lulu puši mjesto cigareta.

Pôše*) kriju glave zabrijane. *) Pôša: Turban.

Pa i žene na posluh valjane,

I evo jih glava vezanijeh,

A oko njih anterija vije,

Da jih moda krinoline mine.

 

Nikli ljudi preobućenici,

Ljudi isti, a haljine ine. –

Veseli se Lojo poturčenju,

Mnije, da je očistio grada,

I da u njem kaurina nema,

Pa da može podignuti vojsku,

Ter zelene razvio bajrake,

Da se vojska na kaure piše,

Od svakoje vjere vjerovniče,

Il’ se mio, il nemio druže,

Svaki valja, da uzme oružje,

Pa se bojne podielile diljke,

Iglenjarke i Martinke ciljke,

Oštri noži i gadare ćorde,

Jamlja svaki, da se Loji hvale,

I neznajuć’, kô se njome pali.

A kad dječci lahnuli oružje,

Na zbor bojni bubnji zabubnjali,

Sleže ronda Loji pod komandu,

Pred konakom u avliju ravnu,

Turci svete tuga*) svetčevoga. *) Tuga: Stieg.

A vladika poji rišćanskoga,

Jadna majko,  jadnijih svatova!

Nit’ tu tuga, nit’ do njega druga,

Nò do staje?*) trka mačijega. *) Staja: Pojata

 

E krenule čete blagoslovne,

A prate jih nakomice bojne;

Lojo hajče Turke zatočnike,

A Stevane srbske pobornike.

Lojo sliedi do Toplice vojske,

Do Blažuja, pa i Kiseljaka,

Tiem mu nješto fâlili junačtva,

A Stevanu do Iseta trka,

Da se dičan ponasuče brka,

I nagleda braće oružane,

Pa odtale uznatrag Stevane.

 

Da si bio na razkršću milče,

Pa gledao, kô je gledó druže,

Ti se nebi čudio dervišu,

Ni njegovu na glavu ćulahu,

Nit’ na njemu tankovitoj harbi,

Nit’ omici, što pod njime djisa:

Koliko bi čudio se druže,

Kôli pôpi pristala gadara,

Kako li mu rakčin*) odgovara. *) Rakčin: Crnogorska kapa.

A neznadeš, kuda li će popo,

Il se trudi, da Kosovo budi,

Ili tuži, što se Turkom druži.

Grede popo kô u sváte mlada,

Kad se drugom vjenčavanju nada;

Za njim bubnja Bubnjarević Karo,

Rodjen Karić bubujara Ibrana,

Sto je bûbô na polju Mišaru

I na Srbe sokolio Turke,

A Srbi mu bubanj rešetali.

Sin mu vrti rešeta napeta,

I evo ga za ovoga pira,

Gdje za popom srbadinku svira,

Da bi u boj budio Srbljane,

I bora mi, budili se liepo;

Išli momci kano vatra živa,

Jer jim Stevo tajno dokaziva,

Da će Milan i Nikica doći

Na starinu gotovinu njinu.

 

Braćo mila, rugat’ se nemojte,

Komu volja od nevolje dodje,

Kad prijári sila nesmiona

K’ nebu nije, u zemlju se neće,

Dok se po njoj živa glava kreće.

Ima zgodnih,  ima nezgodnije’,

Al oboje misli jednacije’

Zgodniem je briga spasit’ blago,

A nezgodnim preživjeti drago.

 

To velimo od pravoslavnije’,

Al’ reć’ ćemo, da jim krivo nije.

I kršćani sjerotinja naga,

Uz nemila pošli i nedraga;

Devetina glava ubavije’,

U sumjesi bilo vidjenije’,

Valjani su do prvoga busa,

A odtale šumadija majka.

Jevrejima još je manja mahna,

Jer su oni stari pametari,

Pa su Loji ponudili para,

Pa on reče u saboru svomu,

Da je bolje uzeti dinara,

No čifute pisat’ u vojnike,

Plašljivi su, mogu plahnut’ vojsku.

I sabor je odobrio daću,

Jedan miljun groša kajimije*), *) Kajima: Osmanlinska banka.

Da Jevreji za vojnike plate;

Trista hiljad’ dâli gotovije’,

Tri put toga veresiju pišu,

Da izplate, kad se Turci vrate,

Ali mnili Jevrejini mudri,

Da kad jim se vrnu vjerovnici,

Ne će znati, ni što jim je dano,

A kamo li prazno obećano.

Vrve čete na razboje razne,

Jedna drugoj oduška nedava,

Jedne odu, druge opet podju,

Čini ti se nigda neće proći.

Danju gledaš čuda pustolovna,

A ob noć te strave nevidovna.

Idju straže, da sviet noćju blaže;

Jednu voda vladika Antime,

I kaludjer protosingjel s njime;

Drugu prati Jevrejski hahame*),*) Haham: Rabin.

U rukam jim puške punahane,

I da bi se došlo do pucanja,

Stražani bi jagmili bježanja,

Prvlje, nò bi komu pomoć dali,

Jer su sami sobom strahovali.

Kakva stražba tako i uzdanje:

Nedaj Bože da puška opali

Ni u danu, kamo l’ noći crnom,

Reć bi, sve bi od straha skapalo.

Al’ eto ti i toga udara,

Pukla puška u pol biela dana,

Ubi Ture curu jevrejinku,

Nit’ je hčelo, niti za nju znalo,

Nò što mu se od pomame dalo.

Pala cura, zavrišćala majka:

„Jao! Saro, jao! diete drago,

Tko će tvoju utješiti majku!“

Sviet povrieo na majčine jade,

A nije mu do majčinih jada,

Već se boji obćenijeh muka,

Pa su ljudi saletili majku

I na sudu prikazali hudu,

Gdje je ona izjavila tužna:

Da netuži ubojicu krvna,

I oprašta na obadva svieta,

Jer je curi zapisano bilo,

Da od toga umre prigodjaja.

Pa s’ tiem se grad izbavi vaja;

Jer bijaše spravnih zločinaca,

I mještana i inostranaca

Od Čajnića i od Višegrada,

Što su pošli čine na cesara

A boljega kučali šićara,

Kad bi kogodj zapodjeo kavgu

U bogatu Sarajevu gradu,

Da se mahnu niz rišćansku mah’lu,

Pa narobe gotovine blaga,

I zapliene vica i djevica;

Ali toga nesčekaše ćara,

Jer bijaše, tko se briga gradom:

A to ti je Fazli paša stari.

Njega vrgli stara za glavara,

Jer bijaše i mlada doba,

Što je otca zamjenio svoga

I sudio pola vieka gradu;

I sudjav mu nije bila šala,

Jer se sviet još sjeća vješala

I udarca vitkih ljeskovaca;

Ako pravo, na dobro mu bilo,

Ako l’ krivo,  platio je pivo.

Jer kad dodje Omere Latase,

Pa salomi silovite glave,

I Fazliju poslà u sužanjstvo.

Sužnjio je,  kao da i nije,

Tko bi rekô,  da će opet doći

Na končanje kobna zavičaja?

Al’ evo ga na sudiju živa,

I kadiju do koljena sadi,

Da s njim právo šeriata gradi.

I zaisto loše nebijaše,

Jer su pravo pogodili prvo:

Da se ruši,  ko svjetinu buši.

Ta presuda na Loju je pravna;

Ali tko će loviti pomamna?

Lovit će ga knjiga kadijina,

A knjiga je sveta iz kurana:

Tko vjeruje šeriata sveta,

A nehéedne od njeg’ vikan doći,

Tomu glave na ramenu nema!

Ovako je napiso sudniče,

I proštio na medžlisu bojnu.

Usto njeko, da kadiju pita:

 

„Ako bi se Loji zamantalo,

Što će drugi kazat’ Lojinovci,

Jer je sila uza njega steća,

Ter se mogla ograditi smeća?”

Tomu smion paša odgovara:

“Nije sila ni u Loje sama,

A sila se samo silom slama;

I u nas je hiljadu puškara,

S’ Rogatice i sa Višegrada;

Nek se Lojo neufa junačtvu,

Već neka se šeriatu dade,

Ili neka izuva opanke!”

 

Proštila se murasela*) biela:*) Murasela: Pozivnica šeriatska.

0 Lojinu da je crnu glavu,

Ako nebi došo k’ šeriatu,

I paša je sa pečatom tvrdi.

Pa je mužke namakao momke,

Što će odniet’ muraselu crnu,

A dva gora stavio na stube,

I dodao puške podapete,

Pa im tvrdom zapoviedi prieti,

Da bi u njegobe odapeli,

Kad im bude stupio na stube.

I otišli poslanici brzi,

Na Lojinu kuću nabasali

I sa praga selame nazvali;

Aleće jim domaćine hvali,

I primio muraselu krutu,

Pa je gotov na noge lagahne.

Hoće Turčin slušat šeriata;

Diljku lahnù, priteže opanke,

Smion vodi drhtne pratioce

Do džamije, do careve biele.

Istor jadu sjetio se svomu:

Kide diljku sa ramena bojnu,

Ter joj dade hitre zalogaje.

Pa odtale daleko nebilo

Do konaka, dvora sudačkoga;

Pred konakom ùgledo djevojče,

Što mu jučer prodalo krušaka,

Pa se snizi da joj voće plaća.

Al odkle će njegova nedaća,

Skide mu se sa ramena diljka,

Pa udari o kamenje tvrdo.

Tvrdja stiena bila od ociela,

Gvoždje dalo iskru tučeniku,

A olovo lieno nebilo,

Pa grom ubi pod junakom petu,

Kano striela Akilova krila.

Padè ranjen Akil sarajevski,

Izpod njega krvca pobljuštala,

Da si zaklộ vuka iz planina,

Nebi crnja iz njega pobljuštala.

E na krv mu nepanuli vrani,

Da bi ranu kajali junačku,

Nò dopali gladniji stražani,

Da mu se je nagledaju ljute.

Plahnuo se paša na divanu,

I kadija pomete čitabe,

Pa se od strah na prozore vabe,

Pa i oni gledali su bliedi,

Kako sviet se vrhu Loje jiedi;

Jer svrvili šiši i goliši,

Ter lahnuše Loju ranjenoga,

Kano sliepci provodila svoga,

Pa snesoše na čaršiju glavnu,

Gdje je strka zgodnu i ubavnu.

Naljegnulo sijaseta svieta,

Trču bogci, trču i trgovci,

Lojo ječi,  a svjetina breči,

Krv junačka iz junaka šika,

Al’ joj nije nikog osvetnika,

Jer nebila rana sa mejdana;

A da ju je prolio dušmane,

Tu bi bilo i za pasâ hrane.

Nu sudbina dosudila sliepa,

Da se zmaje sam ujede s’ repa,

A nepade krivda na nikoga.

Eno Boga, eno roba svoga.

A da se je znalo u svietu,

Da su sudci napravili bili

Iste mice na Lojinu glavu,

Pašina bi glava koprcala,

A kadina izgorjela brada;

Nu sudbina bolje sudbovala,

Da se Lojo sam u krvi kupa,

Jer odavna i skrvio njome,

A nebilo tko bi mu pušćao.

Do podneva ležô ranjeniče,

Dok se krvca otočila crna;

Od podne ga digli vjerenici,

Pa ga snieli domu nebogomu.

Tu ga žena njegovala huda

Do biela dana sjutrašnjega;

A kad bilo zori po svićaju,

Bolan Lojo pojaši gjogina,

A žena se vrže na malina.

Osta kuća pusta jadikovia,

A Lojo se oprostio s’ njome,

Kakono je nigda vidjet neće.

Kad je bilo na Bakije*) grada,

*) Priča se: Kad je Sultan Mehmed Sarajsko ždrielo zauzeo

cielo, a na tomu pobrdalju da su se održali Bošnjaci i ostali Baki, što znači na veresiji, Bakaja: Bakije.

Sjadilo se njemu na srdašcu,

Kano njekoč Kajimiji*) slavnu,

*) Kajim i Gaib,  dva velika učenjaka, protjerani iz Sarajeva,

prvi u grad Zvornik, a drugi u Gradišku, gdje su i pokopani.

Što je istim putem putovao

U nesrećnu izagnanju svomu,

I prokleo zemlju zavičajnu:

Istu Lojo ponovio kletvu,

Ter mahnuo glavom bez obzira.

Moštanicu pregazio mutnu,

Pratilo ga malo pratioca;

A gdje bio pogled Sumbulovca,

Obazrò se,  je li tko za njime’:

Al nebilo nikog’ pratioca,

Do Reiza Žilić bajraktara

I njekakvo Nikšiću kopile,

Što tobože sliede nevoljnika,

I pomažu sjahti i uzjahti,

A mirkaju klanca pouzdana,

Gdjeno bi se naplatili s njime,

Dok upali u omarje gluho.

Gora gusta, Romanija pusta,

A ona je pravi razgovore

Za ovakih druga uzdanije’;

Pleća dali tužnu izpratniku

A komoru tovarenu blaga,

Okrenuli uza se valjani,

Pa škrinuli u jelovo granje.

Osta Lojo u omarju tužan,

Jošter samu vuku glavodužan,

Pa ga kune, da ga ujest’ dodje:

Njegovu će ranu podnieti

Lakše, nego drugâ nevjernije’,

Kako kune, do bora bi seglo,

Da jelove nesmetaju grane.

Pravo jadi jadan mučeniče,

Što kurjaka na osvetu viče,

Jer ga drugi ni požalit nema;

A tko bi ga žalio nedruže,

Kad ga svoji bajraktari neće,

Kojim no je bio za babajka,

Kad je bilo po gradu objesti!

Sa pó grla drečio se Loja,

A bajraktar iza svega glasa,

Kad je bilo cieniti glave,

Jedno mito dopalo glavara,

A dvoguba globa bajraktara.

 

Gora gusta, Romanija pusta;

Ranjen Lojo njome tugovaše

Ne toliko s’ rana krvavije’,

Nit’ sa štete odnešena blaga,

Koliko mu na nevjeru težko.

Noć ga stigla u pó gore crne,

A stráve ga spopanule hude;

Nisu stráve od gorske zvjeradi,

Već se stravi od svojih znanaca;

Gdje bi prije harno noćevao,

Sad mu nesmje ni na vjeru ući,

Jer izkuša na upadku svomu:

Dok je làve uzgor bajraktare

Pa se smion Romanijom šeće.

Nema zvierke, što ga častit neće;

A kad pane lave ranjeniče,

Tad na njega i kenjac zariče,

I prò brka plasi trču zeci,

Neplahujuć’, što se srušen keci.

Neće mu se da noćišta traži,

Nò prituži silenu gjoginu,

A hebajka*) za njim na malinu. *) Hebajka: Starica.

Pojurili mnoga sela znana,

Preo noći i biela dana;

Nit ručali,  nit užine bilo,

Dokle druga noćca sunoćala,

I deliju rana saplahala.

Ter dopade k’ selu njekojemu,

Kući njekog znanca pouzdana,

Vjeru dava i selama viče,

Da otvori vrata poznaniče.

Domaćine otvorio vrata

I primio gosta na noćište,

I dao mu vjeru neizdajnu,

Ter ga sveo u hodaju tajnu;

Hranio ga i liepo mu bilo,

I vidô mu ranu nepribónu,

Al je jadan izliečit neće,

Dok mu tica nezapjeva crna;

A zapjevat’  vjera mu je tvrda,

I nesreća stignuti ga sama,

Koja huda kano i on hrama,

Pa stiguje obje noge zdrave,

Kamo l’ neće njegove krvave.

To će divne izporavit vile,

Jer ja neznám kazat u naprieda,

Nego hoću da vam drugu kažem:

Braćo moja,  koja samnom biste

I vidjeste Lojine zadaće,

I patiste samnom ujedino,

Imali ste svoje oči zdrave,

A možda se ni sjetili niste,

Da na Loji nisu čini bili;

Nit’ je Lojo prva bena bojna,

Što se mudri poigraše ludih,

Nò se svieća pripalila lojna,

Da se druziem večerati vidja;

I majmuni mačju šapu vukli,

Da košćane njom iz prpe vlače,

Majmunbaše stambolije Turci

Šehislami i sadriazami,*) *) Sadr-azam: veliki vezir.

A Bošnjani majmunići mali,

Vlastelini i koljena stara,

Hoće jim se kmeta i timara,

Pa fukara nezna kud tumara;

Rad bi imat cara gospodara,

Neka paše Osmanovu ćordu,

I uztiče svetčeva ćulaha,*) *) Ćulah: Svečeva kapa, kruna.

A Bošnjane na svojini znava,

Jer su oni postojbina stojna;

Njima nije treba od nizama,

Nit nizama niti reforama,

Jer bi stiem Turstvo malaksalo,

I prava se raja pobundala,

A po tomu posrnulo carstvo,

Sto kauri od starina traže.

 

Ovu misò baštinili Turci,

Pa se vazda i vladali njome,

Kadgodj hćeo care gospodare,

Da jim bolje daje uredjaje.

Kukaj majko, pa se razgovaraj,

U kući ti dva nejaka sina,

Oba tâka,*) ali nejednaka: *) Tâk: jednak pár.

Jedno sinče, a drugo pastorče;

Jednom daji, a nedaj drugom

Gotova ti u domu je smeća;

A pak vazda ti voljela sina,

Pa ti sinče cvielio pastorče,

A ti s’ oba bila porugana.

Što od sina bila narugana,

To je mala fala Muslomana,

Jer su vazda protiva ti stali,

I na te se hljebom umetali.

Što li ti je rugla s’ pastoraka,

To je kriva sreća nejednaka,

A nećeš je, da podieliš, majko,

Nêš da rekneš sinu obiesnu,

Da negnjavi pastorče nejako,

Već da živu oba pojednako.

Oba hljeba da imadu biela,

A medju se oni milovani,

Što ih kuća zajednička hrani.

Hrani kuća, ali lude glave;

Nit je znanja niti milovanja.

Što je sinče, to se aga viče,

Što pastorče, to je kmeteniče.

Aga prije kmete uharane,

A oni se tuže na sve strane,

A zli glasi na daleko siži,

I Moskova dosegnuli silna,

Ter se kreće knuta*) zapregnuta, *) Knuta: Šibalo rusko.

Da ošine i sultana silna,

Gdje li neće age jadovane,

Koji tišće kuće kmetovane.

Pa niesu majci djeca kriva.

Koliko jim sa očuha kriva.

Očuh im je Osmanlija silna,

Njemu valja Bosna utančana,

Jer kad bi se sebi pojačala,

Njegova bi čorba omršala,

I hoće se da ponosi njome;

I kad dodje rieč velesilna

Od velijeh vlasti podpisana,

Koja pita devlet i sultana:

„Je li bolje po tu zemlju tužnu,

Da se drugom na upravu dade,

Ili da se sobom pravit znade?”

Ni tad nehće, da reče sultane,

Da se javno u narodu pita,

Već podmeće svoje mice stare:

Turkom javlja, da se drže tvrdo;

Ako biše bili upitani,

Da bi rekli, da je právo njino,

I da mogu upravljati sami,

Ali da je care gospodare;

Pa su mice makle namaknute

Fazli paši na staračke ruk;

A on miče i u vieće viče

Ponajprve Turke odabrane,

I pitao, što bi rekli Turci,

Kad bi Bosni uprava se dala,

Da zemljaci uzmu upravljanje,

Bili ona njima naprečala?

Rekli Turci: „Allah i Inšallahı!

Kad smo toga dočekali dara,

Bolje biti, nò je doslje bilo;

Kakogodjer uradili sami,

Nećemo se tužit na drugoga,

A dosad nam sudjavine bile:

Puno baba, kilavo kopile;

Nječem naši pristajali ljudi,

A babine osmanlinske stále;

Dokle vaške oko tora zjale,

U toru su hranili se vuci.

Eto sada nek’ sve naše biva,

Mi hoćemo práva i upravâ,

Ali nek je naše právo staro.“

 

Za Turcima rišćani pozvani,

I pitani mislij neodali,

Jere su se nadali boljemu,

Pa su rekli, da im zakon brani,

Stavljati se u takove stvari.

Neveli se, da su rekli ružno,

Jer je múčem bilo ponudjenje,

Nit’ se znalo, na što se nagelo.

Redna bila i kršćanim doći,

I došli su na pašinu kahvu;

Kahvu pili, pa su besjedili

O svačemu, što bi bolje stali;

I druzijeh tu bilo Turaka,

Ovako se oni sobom viču,

Jer neznali, kako bi se zvali

Drugačije, da je vjeri drago.

Pašili se i bašili Turci,

Istor hoće, da se narodnjače

Jadnoj majci na zadnje veselje:

Evo paša očituje prvi,

Da je ocem roda tatarskoga;

Dedo bio u Krmu*) šerife, *) Krm: Krim.

Dok ga nije Moskov izagnao,

Pa je pao k’ Sarajevu gradu,

I ljubio Bosanku djevojku,

A iz sela iz Tičinovića,

Kraj Ribnice izpod Visokoga.

I on tiem roda bosanskoga.

Pa se za njim druge age fale,

Kako no su svi od loze prave:

Sokolije od Sokolovića,

Zlatarage od Zlatarevića,

I još bilo ića i ovića,

Dok se došlo na’ zborenje pravo;

Pa jim reko njeki od kršćana:

„Ej! gospodo! svi se njegda zvali

Sokolići i sokoli sivi,

Ali sad smo majci pojednaci,

Kako nam se autonomje daje;

I ona bi dobra doniela,

Kad bi znali poveslati njome,

A gdje nam je, da se braća znamo

Od tri vjere a u jedne majke,

Nekamo se zemlji davat pravdu,

Što je crnom hrdjom zahrdjala,

U zlu dvoreć goreg gospodara,

Pa netreba nabrajati jade,

Što ih svaki sam u sebi znade.“ –

Na te rieči ponitili Turci,

Pa nije jim ni bilo na ino,

Jer vidjeli, da jim krajče dani,

A ponuda od devleta sjajna,

To je njeka kušanija skrajna,

U koju se neufaše Turci.

I kršćani zasjetili varku,

Što na meku Osmanlija vabi,

Reć bi, opet daje vukom mesa,

Pa se goroj daći pobojali;

Jer dok Osman šišao je brave,

I čobanu ostajalo mrsa;

A kad Mujo preuzme šišanje,

Bojat se je i podkožju samu.

Sad pri čemu da se veselimo!

Il’ će raja imat omršaja,

Il’ i Mujo ogladnjeti s’ njome.

Težko klisu,  jer je na kamenu,

A kamenu,  jer je klis na njemu. –

 

Braćo mila, i Krajino draga!

Čim počuste Lojino neslavje,

Nemojte se rugati pjevaljci;

Nije kriva, života mi moga!

Gdje pričajuć nedaćna junaka,

Žica joj se vinù nevinovna

Na nječesve uzgred prigodjaje,

Štono njekom nisu za prijanja,

Jer se znade, da mrskaju ljudi,

Kad se zbiljna bacanija gudi;

Nebaca se ona nikogare,

No li priča, kakono je bilo.

Pa neboj se, mučenice vilo!

Prostit će ti domoljubi pravi,

Jer što njima milo nebijaše,

Potomci će milovati njini,

I učit se na njihovoj vini

Boljeg hara rodu za uhara.

 

Čim bortasmo jiede i izgrede,

I mnijasmo, da smo pribortali,

Eto glasa po zloglasnu gradu:

“Eno Savu zajazile plovnu

Cesarove čete nepobrojne

Kapa šavka, kano crna čavka!

Jegdur allah! zavapiše Turci,

Hummet vjero! neumeti Turke!

Nezna vila, vjera vi je tvrda,

Da l’ su Savu poplavile čavke,

Il’ su Savu prebrodile šavke

Osvetnice! stani da velimo:

„Ako sada prebrodile nisu,

Nigda ti je ni broditi neće!!”