Bojevi - Srbski prvi

 

Bojevi

Srbski prvi

 

“Il vant mieux souffrir en se sauvant, que jouir en se perdant”.

Lacordaire

 

 

 

-----------------------------------------

-----------------------------------------

Vidiš, druže, dva gruba oblaka,

Jedan s’ mora drugi sa Dunaja,

Evo znaka iz oba oblaka:

Što sa sinjeg zamračio mora,

To će die’ se bojna Gora Crna

I u zemlju naljeć’ Hercegovu;

A što ti se sa Dunaja vija,

To će ustat’ silna Šumadija,

Pa u Bosnu navaliti spravna,

A Turčina svuda izobilna,

I nizama i oružja silna;

Ter kada se sudru zlobljenici

Niz krajine krvlju zakuhane,

Ko će moći razbjerat’ užase,

Ko li komu dojavljati glase,

Gdje li dična ubrati kovilja,

Sa Avale i sa vrh lisinja. –

Ne mogu ti mirkat’ na Dunavlje, –

Daleče je s’ mora na Dunavlje,

Ja bih lahka salomila krila,

Dokle bih ti glase donijela.

Dosta  mi je Zeta i Neretve,

A ročit’ ću Pivu i Banjane,

Neću krivat’ sve do Skadra grada;

A niz Dunaj pokumi mi drugu,

Što djevuje u čarobnu lugu,

Iznad b’jela grada srbljanskoga

Kraj izvora Dositeja svoga,

Nad kim jošter kuka za Kosovo,

Pa je jurve Smilja dokukala.

Smiljana će ponabjerat’ smilja,

A ti djevaj komu likovalo,

Kako mu se na mezevu bralo!

Bože mio! čuda nemiona!

Gdjeno jutros iza gore rane,

Kad se s’ noćcom danak rastajaše,

Kô se stušti sa Dunaja hladna,

I pomrče cijelo podunavlje!

Nikom nije milo osvićanje,

I radje bi, da mu nema dana,

Kad milijeg ne da osvićaja, –

Jer vitlaju srde iz oblaka,

I na sedam granaju se traka.

Što su traci, što li su oblaci!

Oblaci su vojske srbijanske,

Što su traci na sedmero znaci,

To će udrit’ na sedam krajina,

Jer se sgnjevi Srbadija gnjevna,

Kad se sultan javi novobrani

Da ga Milan znade gospodara

I pošalje harače na glave.

Plamom plahnu srbska zemlja cijela,

Pa se narod diže na oružje,

Knezu veljé, da sultanu kaže,

Da ga više ne zna gospodara,

Nit’ će dati u harač dinara.

Kad se srbske savrvile vojske,

I sredale u šerege bojne,

Tu se istom braća upoznala,

Tu je brata Čeha i Hrvata,

Nije malo Rusa ni Bošnjaka,

A nigda će nestati Poljaka,

Gdjegod bilo krvna razgovora.

Svi se zdrave na uzgorne glave,

Nit’ plahuju što će vojevati,

Za slobodu svakomu prijaznu,

Ponajdražu turskim zlopatnikom,

Što no bratskog’ čaju požaljenja;

 Pa kad njima izvojuju pravdu,

Čini jim se, sebi su dobili.

Podje vojska kuda i oblaci;

Na pramove povili barjaci;

Ne pitam te koliki barjaci,

No ko ti je srbskoj glava vojsci?

Vodj je glavom Milošev Milane

Od koljena Obrenova lane,

Što Miloše sobom slavan bješe,

To Milanu zgode doniješe.

E srećno mu pošlo vojevanje!

Milan bere po junacim glave,

Koje bi mu vojske vodjevale.

Pa kad jih se nabrao junačkih,

K’ Timoku će Horvatović Djura,

Na Moravu Lješjanin Milojka,

Alimpića uza Drinu Ranka,

Nikolića k’ Ibru Tihomila,

 A u Rašku Milojević Mila.

Te su glave na vojske redovne,

Dobrovoljcem beru se i same,

Njekud Joca Belimarkoviću,

Njekud topal Vlajkoviću Djoka.

Pa se steće pokrenule vojske,

Izpod kobna Biograda grada.

Al’ je kršno pogledati bilo,

Gdje knez prati momke razigrane,

A četnici gredu pjevajući,

Hurra! kape u vise se viju,

Srbi idju, da Turke izbiju.

 

Al’ nu java kao nebojavna,

Gdje zagrmjè u po bijela dana,

Iznad stojna grada Sarajeva,

Pa se Turci ustraviše s’ javi,

Kano da su časi prikončali,

Ter grom strese na sudjene dane;

Al’ jih stišà žica brzojavna,

Da ne pučè trijes iz oblaka,

No pukoše na Drini lubarde,

Odkle Srblji na Bjeljinu pale,

Pa su pola jur sažgali grada;

Polovicu brane Bjeljinjani,

Ne biju se, da jih natrag vrate,

Jer eno jih sve do Rače ravne,

Rove rovu i zalihu vlače

Reć bi, tu će zimovat junače.

 

Nu eto jim muktara s’ Mostara

Pa nevoljne tvrdi brzojavke,

I još njeke redi zapovjedi,

A kašnjenju vremena ne bilo;

Pa se hitro opremaju Turci,

Sjedobrci konje zauzdaju,

Mladoženje puška hranu daju,

Momci glade nože za pojase,

A jagluke daruju djevojke,

Koja koga ima zaručnika;

Uza jagluk pjeva neboravku.

Kad joj dragi jataganom mahne,

Da Srbinu posiječe glavu,

Nek’ namjeni na njezinu zdravu.

Pa sve hiti, da budu šehiti,

Il’ da jagmi ata osedlata,

Il’ vezeno sa Srbina ruho,

Ili tanku Anku Srbijanku,

Da bi mladu domu darovao,

Ko su mu dovadjali stari,

Kod su s Crnim Djordjem vojevali.

Hitro kreću smjeli zatočnici

Za svečevu slavu vjerenici,

Ne iz sama Sarajeva bijela,

Nò iz svije’ kotara inije’,

Što jih Bosna do Zvornika zbraja, –

 Sve slećelo na Bjeljinu bojnu.

A kad tamo, ali Srba nema,

Divno čudo, što je Srbljem bilo,

Pa jih nestà sa Bjeljina pusta,

Il’ bjegnuše od strah turačkoga,

Il’ usnili javu od prečega;

 Čini mi se, nije vojska snila

No zapovjed na uztuk dobila.

 

Turci žedni prehoditi Drinu,

Njeki pješke, njeki na dorinu,

S’ onu stranu večerat’ jaganjca,

Ručat ovna na Dort-jolu’tovna

A Kurbane poklat’ u Vidinu;

I bi išli, vjera je objesni,

Da jim muktar bijesa ne stijesni.

Reče Turkom, da ne gaze Drinu,

Već da uz nju podrijemaju straže. –

Isto Srbljem i Milan nalaže,

Da se straži i s’ njegovu stranu.

Pa su blizko ljeto ljetovali

Kako nigda Turci i Srbljani,

Jedan drugom davali duhana,

I duhali jedan na drugoga,

Dobro jutro izpod brka zvali,

A zlo jutro mišlju premetali,

Dokle komu i gore ne dodje.

Taku mraku davorje Podrinje,

Dokle goru ne pobilo hinje,

Jadi moji na Javorju samo.

Gdje se rani Zache generale

Kako kukav prihronuti neće,

A griehota za ‘nakog junaka,

Gdje ostavi tvrdje za Turaka,

Kakve nigdje ne bijahu gradje

Uz cijelu za obranu Drinu.

Sad nam valja na Moravu saći,

Nije l’ na njoj boljega uhara. –

Kamo sreća, da ni pošli nismo,

Lakše bi nam pregorjeti bilo, –

Jer što bješe sile u Srbalja

I uprave i oprave prave,

Sve je tamo navio Milane;

Jer se odtud pobojà Turaka,

Aleksinca utvrdio grada,

Deligradu zatrapio cijela,

A stočio na Djunisu snagu,

Naložio lubarde na grade,

A u grade natuljio momke.

Činja mu se, da je sila jaka,

Što se neće pobojat' Turaka,

I da može odagnati Turke.

A l i Turci vješti ubojnici,

Koliko su čuvali Vidina,

I uz Timok klance straževali,

I po koju preturili kavgu,

Ipak znali, gdje je glava kavzi,

K’ Aleksincu silu gomilali,

Ništa manje k’ tvrdu Deligradu,

A k’ Djunisu najbolje uzdanje;

Pa su borbu zametnuli ljutu.

Drobili se utvrdjeni zidi,

Tiskale se usuporac vojske,

Jedni u grad a druzi iz grada,

Jedni riju, a druzi podrovaju,

Jedni mriju, druzi niču živi,

Jedni gone, a druzi se raze,

Horvatović i Černajev kruti

Gaze crnu krvcu do koljena,

Hrabre zdrave momke na srtanje,

Srću momci, al jih smrtca davi,

Puca puška, oku ne da miga,

A topovi crnu zemlju raze,

Dok Djunisa porazili tvrda. —

Leže Djunis, propalo ufanje,

Slomise se krila Aleksincu,

Deligradu otvoriše vrata,

Dim se dimi do žarka sunašca,

I njegove zrake pomrčale. —

Ali sto se proz pomrčaj vlači?

Provlači se vojska uhrvana,

Nosi kući glave neshrvane,

Jer će valjat' za vedrije dane

Kada gore Turkom zamračalo,

A zamrknut’ do Vidova dana.

 

Kad poniče Srbadija mlada,

Na uzmaku izpod Deligrada,

I procvielje jadna i krvava,

Jer potavnje lišce na mejdanu,

Ogranu je sa sjevera sunce,

Odkud nikog ne grije drugoga.

Riječ reče, komu rijet’ rači,

Da ne miču dalje potjerači.

Pa turačke zapriješe vojske,

A Ignjatjev pade Carigradu,

Pa se njeci speriše primiri,

Al’ šilobod proz ponjavu viri,

Da Srbija ne ostane sramna,

No na veće poprište; pripravna.