Ljubomir Martić Hercegovac (Grga Martić) - Plač od Bosne

Plač od Bosne

 

od Ljubomira Martića Hercegovca.

 

(Aflictiones nostrae intollerabiles)

 

Sunce žarko, skrij se pod oblake!

Sinje more, razdri brijege jake!

Sorite se, visoke planine!

Procvilite, prebijele stine!

Zapištite, sivi sokolovi!

Pocrnite, bijeli labudovi!

Od jauka bijednih tavničara,

Grdnih rana, krvavih handžara.

Evo ima trista godinica,

Kako kod nas kuka kukavica,

Krv nedužnu odkako lijemo,

I za ime Krsta vojujemo,

Drobna čeda maču podnosimo,

Sijede djede na kolju gledimo,

Otce naše groznih u okova,

A matere pod nogam hatova,

S vrućim znojem oremo, žanjemo,

A hlebca se najest ne možemo.

Što god dobra na svijetu imasmo,

Za izkupljat golu dušu dasmo.

Smirno ovdje živjet ne možemo,

A bježati nikud ne smijemo...

Jadni ljudi, što smo zaslužili!..

Jesmo li te tako uvrijedili,

Sveznajući stvoritelju Bože?

Da nam s’ nikad oprostit ne može.

Jesu l’ grijesi porodice naše,

Koji tebe jednog vjerovaše?

Da mi takve muke podnosimo,

U sindžirim do vijeka živimo.

A mila se bratja prosvjetljaju,

Divne glase slobodnosti daju.

Naše tužbe nitko da ne čuje,

I u sudbi crnoj se smiluje?...

O hrvatski dični vitezovi!

Po plemenu bani i knezovi,

Hvala vami vjekovječna budi

Od širokog pred svijeta ljudi,

Koji naše plače uslišaste,

I Ugare na pomoć pozvaste,

Da krstjanin krstjane obrani,

I tolike dušice sahrani...

Aj teško ti svakomu bez svoga!

Jošt se u to ufamo i u Boga!...

Je l’ moguće, Europo slavna!

Da u sreći bit ćeš tvojoj stavna?

Dok s’ u tebi smrtna kuga leže,

I na svjetlost hudi vuci reže;

Dok krstjanstvo pod vezirom strada.

Demeškinja glupa što oblada,

Dok u miru krv tol’ka toči se,

Duh nebrojni odovud dijeli se,

Pr’je vremena za ime Krstovo,

Koj je svoje zakone osnovo,

U naroda miru i slobodi,

Da se krjepost, rajsko dobro plodi!...

Il u tomu nosiš obraženje,

Da tve bratstvo pod zulumom stenje?

Ili naše ne razumiš glase,

Kad kažemo, ovdje radi šta se?

Il ne haješ, misleć da si šalimo,

Ljutu muku kad ti govorimo?

Ah kad našu žalost bi vidilo

Srce živo, mlijeko procvililo

Maternje bi, u Judi, Pilatu,

Kamo l’ ne bi u krstjanu bratu!

Bijaše nam zora zapirila,

Topla s’ suza u oku smirila,

Ali evo opet Hosrev-paša

Ponovljava oglobljenja naša,

Siroticam mrvicu otima,

Ne da duši pokoj u prsima!

Niti komu štogod već ostaje,

Neg iz svega grla da nabraje,

Podižući ka nebesim ruke,

Ne bi l’ čuli tek jedanput muke –

Europejski dvorovi preslavni,

Osobito Beču grade davni,

Utješitelj svakog, gnjezdo nade,

I na zemlji pokrovitelj pravde,

Milostivi otac ubogoga,

Obslužitelj vjerni zvanja svoga,

I pogleda velemožnim okom

Robstva našeg polju po širokom,

Te se dušam smiluje nevinim,

Koje živu Bogom jošt jedinim,

Da po goram od gladi ne mremo,

I u vodu živi ne skačemo!...

Oh zoblji nas jednoč mutno more!

Il’ svemožni pogledaj od s gore!!!

 

(Kolo, Zagreb 1942, knj. II, s. 14-16)