Ljubomir Martić Hercegovac (Grga Martić) - Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesaro kraljevskoj vojsci god. 1878

 

Posjednuće Bosne i Hercegovine po cesaro kraljevskoj vojsci god. 1878

 

Bojevi 

Uz Bosnu Filipović

 

II

-----------------------------

Ali rečè Atif Hadžagiću,

Ture malo, ali velesilno.

I nije mu sila u se sama:

Već se uzda u Posavlje ravno,

Gdje su mnozi bezi i čardaci

I šljivari siti i opravni;

A javio jadne brzojavi

Sarajevu na ustaške ruke:

“Na noge se, a za vjeru Turci!

Evo Švabe, ko na gori lista,

Most popinje preko Save steći,

Tek što nisu navrli soldati!

Aman, derman, na vašu je dušu!

Ako dušman Savu prekorači,

Eto vam ga na Miljacku crnu,

Crno biti po svu Bosnu ravnu;

Već šaljite na prijetok vojske,

Da vam nije zakukala majka.

Mi ćemo se oprijet’ prelazu,

I možemo tri durati dana:

Dotle vašoj nadamo se vojsci;

Poletite, ako za din znate!” –

Kad ta crna stiže brzojavka,

Jošter Lojo na nogama bješe;

Skoči junak, ko da se pomami;

Eto njega niz čaršiju bjesna!

Talambasi zatutnjali bubnji,

A telali zaurljali glasni:

“Ko je Turčin na noge opanke,

Nek se fati i noći i dana,

Prekosjutra da na Savu dodje!

Kaurin je naturio vojsku:

Ako tu ga s puta ne smetnemo,

Nigdje nam ga ni smetnuti nema!”

Svrvlje svijet, da hoće i neće,

Jer je Lojo zapr’jetio glavi;

Vrve age, vrve spaholjani,

Efendije i hodže učevne,

Drug do druga čoladije gnjevne.

Ode sila, kakva nikadare,

A prati je Lojo nebojniče.

Teško kmetim, kuda ona prodje,

 A njoj teže, kad’ na Savu dodje!

Sad’ se vini iza Save orle,

Što no sinoć na obali sinù,

Ne bi l’ s’ tobom sunce obasjalo,

I ti pao lugu bosanskomu,

Pa da te se nagledamo sinja!

Sunce sinù, a orle se vinù,

Plahnula se Sava u se sama,

Gdje bez broda vojska njome šeće,

A da čizme zakvasiti neće.

Kormanjoš je Filipović vojsci;

A kakav je na uzrast junače –

Ni tu mi ga ne urekle vile –

Kanda ga je rodila Ličanka.

Pa vjera je! i rodila draga,

I ne slala, da joj čuva blaga,

No ga rodjka caru darovala,

Da joj čuva Liku od Turaka,

I da Bosnu razgovori tužnu,

Kô što hćaše Jelačiću bane;

Al’ mu bješe nesudjeno lane,

Već ostalo na odvjetku bojnu.

Evo njega ko djetića kruta,

Gdje koraknù na Savu bez gaza,

I ona se ispod njega plaza;

Za njim gurnu momci bez kerepa.

Ne znà r’jeka, da je iko čepa,

Jer su oni suhi preveslali,

I u Turskom Brodu razjahali.

 

Kamo iko, da idje preda nje?

Kamo Atif na doratu b’jesnu,

A gdje li su bojci Lojinovci? —

Nit’ Atifa, nit’ njegova vriska;

Ko zna, gdje on b’jelu pošu biska?

Od Lojića ni glasnika nema.

Jadjen Brode, tebi fala mala,

Gdje nijesi zaprò prebrodivo,

A ne bi ga ni Lojo zasmeo,

Da je digo sve Posavlje ravno. –

Nuto Brodom generala silna,

Reć bi nikog’ u palanci živa;

Al’ poniče kita za dočika,

Nješto puka uz dva svećenika,

I begova bilo Dervenčana.

Svećenici stupili mu ruci,

I begovi prikazali časti,

Pa mu rekli, što nije u krivo:

“U dobri čas došò, generale!

Danas si nam Brodu gospodare,

A sjutra ćeš biti u Derventi,

Pa odtale kuda tebi drago.

Mi se tvomu klanjamo cesaru,

I tvojoj se rukujemo ruci,

Nek ti čete gredu naprijeda,

A i ti se šetaj generale!

Tek nek nije sjerotinji teško,

I tebi će s’ nami biti l’jepo.”

 

Kad’ general prijo pozdravljenje,

Na njemu se osmjehnulo perje,

I reko jim, što je reda bilo,

Pa maknuo uz lugove vojsku.

---------------------------------------

---------------------------------------

I evo je zdravo u Derventu.

U Derventi prenoćili mirno,

Tu general posadio stražu,

Pa krenuo ka Doboju vojsku,

I tu mu se poklonili Turci.

I sustigla iz Vučjaka banda;

I tu reče njeko iznenada,

Da su negdje puškarnuli Turci;

To ne bilo vojskovodji drago.

Ali nije mrsko za junačtvo.

Dozva k sebi generale mlade,

Pa govori vojskovodja divan:

“Braćo moja, a careve sluge!

Nije druge, pobit će se Turci,

Mi i jesmo, da se pobijemo,

Pa nam valja osvjetlat’ oružje;

I dosad smo slavili se bojni,

Istom valja da se proslavimo.

Nek’ je vjera, što smo je zadali,

Kad’ smo britke pripasali ćorde.

Treba nam se nadimit’ dimova,

Dok se ognja ogrijemo sjajna.

Imat ćemo muka unaprijeda,

Mnoge klance i palanke ljute,

 Dok dopremo k’ Sarajevu silnu;

Al doprijet’ brzo, ako Bog da! –

Ti Szapare, krilo pouzdano,

Gazi Bosnu, gdje joj ima gaza;

Do na Tuzlu svedi četenike!

Tuzla ti je glava u Posavju,

Krajina je do na Drinu njena.

Nabrat će se puno nakomica;

Čuvaj vojsku, da ne gine ludo,

Jer joj valja i na Drinu saći,

I uzeti Zvornik i Podrinju,

Dokle i ja k’ Sarajevu dodjem.”

 

Odè Szapar i odvedé vojsku;

Fatio se preko Bosne gaza,

Ufatio gora zelenije’;

Al’ u gore prestignuli Turci,

Vele ljudi, za dvajest hiljada.

Vojvoda je muftija s’ Plevalja,

A to ti je delija krvava,

Česva nema danas u Turaka.

Pa Szapara dočekali Turci,

 S njim se bili i nosili ljuti,

Sve do Tuzle, grada posavskoga.

Kad vidio haran generale,

Da je jača vojska u Turaka,

Turio se tragom uznatrage;

On uzmico, a ćerali Turci,

Dok’ k’ Doboju sagnali ga ravnu.

Tu Szaparu ponarasla krila,

Ter se opet hitio Tuzlana.

Krv se lila i dva i tri dana,

Dok se b’jega dobavili Turci,

I on padè k’ gradu tuzlanskomu

Turci bjegli, kud’ je komu ući,

A muftija ka Zvorniku tvrdu.

--------------------------------------

--------------------------------------

Konjanici konje pojahali,

Jer jim vjeru Maglajci zadali,

Da jim niko na put izać’ neće.

Projezdili uz L’ješnicu r’jeku:

A kad’ bili na Šljukinu St’jenu,

Na očigled gradu Žepačkomu,

Vidjeli su u ordiji Turke,

I vidjeli, da je vele bilo.

Al’ jih srce varalo junačko,

I varala vjera Maglajanska,

Ter k’ ordiji konje dojahali,

I veselo pozdravili Turke,

A ne čuli, što jim vila viknu,

Sa Matinskog’ visa visokoga:

Stan’te, konji, ne lomite vrate,

Stan’, junaci, ne štetujte glave!

Ne sréite Turkom na pozdravlje,

Nije vjere, kako vam je daju!

Ne rugam se mladim četenikom,

Već se čudim tebi, kapetane,

Što ne može uz’znati Turaka,

Birkajuć jih dv’je godine ravno.

Al’ ni tebi ne zamjeram, pobro,

Jer ti onda drùzi bješe drúzi,

Dvoje zaptije u pašino zdravlje

Pratile te komšiju nedraga,

Primali te kajmekami mudri,

I putili, kud ti bilo drago;

A danas je drugo vrijeme, druže,

Nisu Turci, kakono su bili:

Onda su ti zebli od cesara,

A danas mu ne pjevaju hara;

Ne boje se ni njeg ni husara.

Vrćite se i nosite glave,

Dokle sa vas ne polete žive! —

Ne čù vodja, što mu vila viknù,

Il’ ne čuo, il’ ne hajo za nju,

Il mu mrijet’ bilo zapisano:

Dogna konja do Alaja Turkom,

A zà njime vrli četenici;

Savke takli i zdravili Turke:

Al’ odzdravlja ne bje u Turaka,

Već jim daše zrnja iz pušaka;

Dva tri s’ mjesta zrnje pozobalo,

Druzi nagli uz Šljukinu St’jenu,

I kapetan škrinu na djoginu.

I bi ušli svi do ciglenoga,

Da ne bješe posla djavoljega.

Nu, česa se doumili Turci:

Potrgali žice brzojavke,

Pa jih peli preko druma krute,

Od hrastova do grabova duba;

Posrćali konji sunovrate,

S njih katane upadale hude.

Nije malo dva debela sahta

Do Maglaja, vjerolomna grada,

Puška žegla, a tekli husari;

Tu se njeci sustignuli druzi,

Na broj bio i moj kapetane,

Dva pod njime paripa svratala,

A treći mu iznosio glavu.

Tu je svoje pribró četenike,

Pa jih sveo vojskovodji žive;

A jadjeno vojskovodji bilo,

Kad mu pričo jade od katana.

Groze su mu pale na srdašce,

Hajknù tope i podižè vojsku,

Hitro pao ka Maglaju kletu,

Na njeg’ munje odčepio žive;

Al’ i njemu maglilo je s’ grada.

Nò se časkom magle razabrale,

Ter pošetà slavan generale

Po Maglaju pustu, vjerolomnu,

Kano lave na odmazdu ljuti,

Kad mu lavčad česva zvijer smuti.

Kara Turke, jer neljudi bili,

E na vjeru dočekali momke,

I u vatru zapratili živu;

Proklev vjeru i nevjeru grdnu,

Namaknuo u paradu stražu,

Puškarnuo Pinju Ciganina,

I još njekog zlića nepoznana,

I postavi globu na gradjane,

Koju nigda naplatiti neće.

Krenù vojsku uz Lješnicu r’jeku,

Kud’ su b’jedni padali husari;

Drum se kleti zasirio krvlju,

Ruse glave šćenad oglodjala.

A drobove vlačili gavrani,

Odvaljeni cjerili se kraci;

Gnusno vidjet’ a gnusnije r’jeti,

Što su grozni poradili Turci!

Sgrozio se vrli generale,

I vrele mu suze nabrujale;

Sav uzavr’je na osvetu ljutu.

-------------------------------------

-------------------------------------

A sad zašle iz naviše vojske:

Jedna gazi Gorčevicu travnu,

Koja ima na Gradišće saći,

Druga l’jevo Vepra nebotična

Imade se na Garove naći,

Tud’ će bojna tučiti se krila,

Ako bili u Vranduku Turci.

Al’ se oni dosjetili hajci,

Ter Vranduka ostavili pusta;

Pa proz Vranduk prodjè generale,

Nit’ Gavrana, niti Duke vrana,

A nekmo li Jamakova ćorda,

Kojom se je Loji zaklinjao,

Da Vranduka neće dati proći

Kaurinu uza Bosnu crnu;

Al’ ga maši vojska pjevajući,

I dopjeva pod Zenicu ravnu.

Vite jele savijale grane,

Dokle krila niz gore se svila,

Ter je oro razvijo kreljute,

I drugove razabrao ljute.

Svi mu zdravo zdravili pozdravlje;

Al’ mu bahnù zdravlje iznenada

Iz Zenice četa malahana.

Nije četa, da se bije vojna,

Već da slavi vojskovodju bojna.

Djeca mala križem oružana:

A pred njima Fra Jakove fratre.

Kliču djeca vojskovodji živo,

A silan se puče odazivo:

Bože, živi cesarovu glavu,

A i tvoju slavni generale,

I uza te čete nedobitne,

E ste došli braći na spasenje!

Spasene vam na mejdanu glave!

Vojskovodja puka milo glednu,

I dječicu milovà uglednu,

Svećeniku ne žalio dare

Da osvjetla crkvu i oltare,

Da mirboži na molenju puče,

Nek’ se tmine od svjetlosti luče.

-----------------------------------------

-----------------------------------------

Čim popio vojskovodja kahvu,

Sarajski mu pàše poručnici,

Što jih spremi Sarajevo silno,

Od četiri vjerovanja stojna;

Ljudske ljude i po izbor znane.

Pred njima je Hafiz-paša Lale,

Što je glava sultanovoj hordi.

Privela jih k vojskovodji straža,

Pristupili i podali ruke; —

Mijeni ruku i on s’ njihovijem,

Mneć’, da su mu predaju don’jeli,

Kako ne bi štetovao grade;

Al’ kad rečè Manojlović Dimšo:

“Gospodine, silan generale,

Riječ ti je od našega grada,

Da ne mičeš iz Zenice vojsku,

Dokle i mi r’ječ ne imadnemo

Sa našijem carem stambolskijem,

Kud’ li grade, kud’ li Bosna c’jela,

I komu smo odsle na slušanje,

I kako bi, da te dočekamo?

Ove smo ti donijeli glase.”

Na te r’ječi grube i smione

Smrknule se na junaku vjedje,

A brk mu se osmjehnuo na nje,

Pa jim reko grlom ponosnijem:

“Fala gradu na takove dare!

Hajdte kući i nosite zdravlje,

Prikažite gradu ponosnomu,

Da te sile u daleku nema,

Što bi moje čete uzaprla,

A nekmoli Hadži-Loja pusta.

------------------------------------

------------------------------------

Dok se s’ polja perili udari,

U gradu su vijećali Turci,

Ugledavši jade očevidne, P

a zborili, da bi se predali;

Al’ jim pada Jamak Turberdare

Sa razboja krvna visočkoga,

Pa kad čuo, šta v’jećaju ljudi,

Plesnuo se po sapima ćordi, P

a govori strvan Turberdare:

“Nije junak, nit’ za vjeru znade,

Koga sjutra nije na mejdanu!

Ko bi izdó grada carevoga,

I predao djecu u sužanjstvo,

Nek se idje krstit’ u kaura,

Ili ću ga ja krstiti krvlju!”

 

Teško palo vjeri i junaštvu,

Drnuli se drhtni slušaoci,

Pa na noge poskakali redom,

Halaknuli sveca ujedino.

I rekoše: Svaki domu svomu,

Nek se mije prije zore rane,

Pa za sobom zapre kući vrata,

Ter ispane na razboje stavne,

Kud je komu preče dočekanje.

Dušmanin će od svakuda zaći:

Jedna mu je trupa s’ Visokoga,

Što će noćas iza grada saći,

A glavna će uz polje sarajsko,

Što je vodi ubojica prva.

Ko zna, kud će razčetati vojsku,

Naša prva na Bakije straža,

Što će branit’ iza ledja grada;

A druga je na Čolinu Stjenu,

Ponajbolja na Goricu straža,

Gorica je na udarcu prva,

Al’ nesrećna vazda do vijeka,

 Sa nje nam je na zlo jutro bilo,

Kad je prvi udrò generale.*)

Od tada je dv’je stotine ljeta,

Ni tog nismo prostili cesaru,

A evo nam posla i drugoga.

Prvi nam je porobio grada,

Sagorio kuće i dućane;

A drugi će zarobit u roblje,

Sve što sjutra krvi ne prolilo,

Pa je valja proljevati, Turci;

Koji mog’o pušku ponijeti,

Nek se bije iz kamena ljuta;

Nuli dušman udje u mahale,

Nek i žene iz kubura pale!

Udario orle u gavrane,

A gavrani zagraktali gladni,

Svakomu je na mrljinu drago,

Svi do zore prhnuli u klance

Pa ketili i sabah uzeli.

Po tom žarko ogrijalo sunce:

Pozdravi ga sa grada lubarda.

Nije sunce, moj sokole sivi,

Nego sivu na Grdonju vojsku,

Što su sivi lovci tegetofci;

Oni sivi, ali sv’jetle diljke,

Napram žarku ods’jevnuše suncu,

I ja gledah, gdje su odasjale,

Pa sam žarko ja molio sunce, N

e bi li jim sjalo do zapada,

Da bi jih se nagled’o bez jada.

Pa je l’jepa vojska za gledanje,

Al’ je mrsko njeno puškaranje.

Bože mio, kad složiše diljke,

A zagrmjè tutanj iz topova,

Čini ti se svako zrno u te,

A kumbara u kuću ti gadja;

Na tisuće pripuče pušaka,

Na stotine odvali prangija,

Nit’ ko jeknu, nit’ se kuća svali,

A koliko palo je metaka,

Da je svako pogodilo zrnje,

Ne bi bilo na poboju živa,

Nit’ Turčina a niti soldata.

Borba trajà dva debela sata,

Ne daju se iz zasjeda Turci;

I trećega fatili soldati,

I pomakli na Bakije Turke,

I hćedoše, da na bedem jure.

Ali jeknu iz polja lubarda,

Zgrmiše se trebevićke stjene.

--------------------------------------

--------------------------------------

Gleni sada uz Goricu jada,

Gdje ne ima drvlja ni kamenja,

Da bi komu bilo šumovlakom,

Veće valja uz čistinu poći!

Pa naljegli potrbuške momci,

Jedni ždiju diljke u propinjke,

Druzi tope uza konje vlače,

Ter se s njima uzbrdicom jače.

Nadase je, moja braćo draga,

Valjalo se bit’ i tope vući, A

l jim sreća pomože junačka,

Na goricu topi uzjahali;

Kod topova sjaši generale,

Zinù dvanaest grla velikije,

Što zalaja na bedeme tvrde

A Lajer im daje zalogaje;

Hrabro momče, žaliti jih neće,

Nit’ će pusta požaliti grada.

Meće zrnje jedno za drugijem,

Zrnje zuji, kud ih nose bjesi,

A to li je tuklo gromoderno,

Reć bi, da se i planine svale,

Kamo l’ ne bi kuće poravnale. –

E iz njekog stana zatočnice,

Moli tope, ne bi li izdahli,

Jer mu zrnje iznad glave l’jeće.

Tri se s’ grada na Goricu bace,

A dvanaest jih njima odgovara,

Al’ nikoji kuće ne obara,

Već udara o zidove zrnje.

Triput vidjoh, ko što gledah sunce,

Gdje s’ topova prsnuše punjači, I

l’ o rane il’ o mrtve glave,

Pa se opet na tabiji nadju,

Ili oni, ili drugi živi

Prepunjaju tope neizdorne;

Topi riču i sokole druge,

Puške drobe, da jim broja nema,

A potoci ciče od sabalja,

Smrt lešine po ledini valja;

Neće bojci, da se prodju vraga,

Jer udrio gori na gorega.

Nije znati’ koji gori bješe,

Dok se nažè soldatija kivna,

Kad je navi silan pukovniče, I

l’ Rasliću ili Lemajiću, —

Čini mi se obadva su bili, —

Niz visine brda krvavije’,

Pa segnuli u mahle soldati,

Pršći kolje, lomi se stoborje,

Bostani se plešu razcvjetani,

Sa šljiva se odvaljuje granje,

Prosiplju se stakla sa prozora,

Kuda sipće zrnje iz pušaka.

Bake jade i kadune mlade,

Po čardacim vriskom uzvrišćale,

Pa se smjele, da i one pale.

Puče jedna s’ ćoška visokoga,

Halaćeva hadžinica mlada,

Pod Grdonjom brdom grdosnijem,

Blizu kuće Lojinove puste,

U zó čas je ona puškarala,

Jer joj padè, il’ ne pa soldate,

Al kuća joj plahnù od pušaka,

Sve do papka izgorje u njojzi,

I bogato u čardacim ruho.

Do nje plahnù i Lojin čardače,

I džamiju polizali plami,

Gdje je Lojo učio klanjanje.

-----------------------------------

-----------------------------------

Podne minù, a ne konča kavga,

Mi rekosmo i u noć će zaći,

A Bog ne daj, da se fati mraka,

Jer bi bilo i gorije’ muka,

Kad bi trudnoj pritužilo vojsci.

Pa joj rekne srdit’ generale,

Da sve ruše i kolju i pale,

Što godj smeta osvojiti grada;

Al’ ne reče, jer ga uči pravda.

Da ne plače sirotinja prava,

I ne plaća, što su dužni krivi.

--------------------------------------

--------------------------------------

Kad zamučè ubojan krupovče,

I puščano pristà puškaranje,

Polećeli niz brda soldati,

Ter se love na kapiju prvu

Kano momci udaćnoj djevojci,

Ko će prije lahnuti joj ruku.

Prve vidjoh, sedam naporedo,

Gdje udjoše u kapiju živi,

I ja mnijah, ko i oni ludi,

Da nikoga za kapijom nema,

Al’ u vatru ugaziše živu,

Pa sve sedam padè mučenika;

 Al’ su jim se rane osvjetlale,

Kad’ jim u grad navrziše druzi,

Ko maticu kad stižu parojci.

Próz bedeme sustignuli momci,

I posjeli grada krvavoga,

I povijli orla dvoglavoga,

Gdje Osmanov potavnje mjeseče,

Pa mu nigda ni osvanut’ neće.

Sve gledao slavan generale,

Sa Gorice iz tabora svoga,

Što valjani uradiše ljudi,

I gdje krstaš sa bedema sijnù,

Srce mu se u njedrije’ sminù,

Kan’ da mu je u svatove bilo,

Gdje mu glavna oženiše sina

Sokolovi iz planina sivi

S’ lijepom curom kralja bosanskoga;

Još mu većma lišce procvjetalo,

Kad’ orlova razmahnula krila,

Da se slavi cesarovo zdravlje.

Sto i jedan odpuknulo zdravlju,

A čete se prikupile slavlju.

U grad udjè slavodobitniče,

A za njime generali silni,

Pobočnici oficiri mladi,

Hrabre čete, što čuvaju glavu,

Za njime se redovite nižu,

A udara u svirale banda.

Banda budi, gdje su čuli ljudi,

Što su bili skrišni i vidišni.

Sve poniklo na ulice javno,

I ja nikoh iz zamaka moga;

Nakon dvajest i četiri dana,

Vidjoh čete po tlih povaljane,

Leže glave kò poubijane,

Al’ ni na kom rana krvavije,

Nò sustali kò proljetni ždrali,

Ištu vode, da jim kogodj dava,

Da ugase žedju razgrijanu;

I ljubavni dodavali ljudi,

Njeko služi i drugoga piva,

Njeko hljeba i zrelije’ šljiva,

I ja dadoh napojnicu malu,

I svakomu dat je bilo drago,

Jer su divi borbu dohrvali,

Ne za svoje, nò naše imanje..

Oni dali krvi iz njedara,

Mi zar ne dat’ vode iz bunara,

Il’ požalit iz podruma piva?

--------------------------------------

--------------------------------------